ZADAR: Nadbiskup Zgrablić predvodio misno slavlje na svetkovinu sv. Stošije u katedrali sv. Stošije

Na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, svečano prijepodnevno misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 15. siječnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Misa je počeka pohodom nadbiskupa Zgrablića i svećenika koncelebranata u pokrajnju lađu katedrale, gdje je mons. Zgrablić pokadio mramorni sarkofag u kojem se od 9. st. nalaze moći sv. Stošije, ranokšćanske mučenice koja je smrt podnijela na Božić 304. godine u Srijemskoj Mitrovici, za Dioklecijanovih progona. Zbog njene vjernosti Kristu, a pohađala je zatočene kršćane i u tamnicama i materijalno ih pomagala, poganska vlast odredila je da se Stošija spali na lomači, a prema predaji Crkve, Stošija je za to vrijeme pjevala na slavu Bogu.

„Sveta Stošija i drugi mučenici svjedoci su vjere u Isusa Krista i stoga svjedoci autentičnog kršćanskog života nade i ljubavi koja je jača od smrti“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić. Podsjetio je kako je Benedikt XVI. u enciklici Bog je ljubav rekao da se „najbolja drama Boga i čovjeka sastoji u ljubavi“ i počinje Božjom inicijativom.

„Crkva je pozvana odgovoriti na tu Božju inicijativu, biti svjedok Božje ljubavi. Ljubav je vidljivi znak nade. Mučenici su autentični svjedoci te ljubavi i zato su u središtu, u srcu Crkve. Ljubav je u svojoj čistoći i izvornosti besplatnosti najbolje svjedočanstvo Boga u kojeg vjerujemo, koji nas poziva i potiče na međusobnu ljubav“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Pritom je podsjetio na Isusovu riječ koju je oživotvorila i sv. Stošija: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam“.

Isus je prvi dao život za nas, svoje prijatelje, za naše spasenje i nama je poticaj da i mi činimo ono što on zapovijeda: da ljubimo jedni druge, potaknuo je mons. Zgrablić.

„U mučeništvu nam je ostavljeno najjače svjedočanstvo koje predstavlja i potvrđuje najveće životne vrijednosti i time nam otkriva istinu života. Snaga istine otkriva se i potvrđuje u ljubavi. Vrijednosti istine i ljubavi prenose nam oni koji su bezuvjetno živjeli Božju blizinu u ljubavi prema Njemu i bližnjemu“, naglasio je mons. Zgrablić. Rekao je da život sv. Stošije i drugih mučenika ističe najvažniji aspekt, središte kršćanskog života koje se sastoji u sljedećem: „Nismo pozvani živjeti i svjedočiti svoju vjeru na temelju nekih uputa ili odredbi, zakona ili velikih ideja, običaja i tradicije, nego na temelju iskustva susreta s Osobom i događajima koji životu daju nove horizonte, a time i odlučujući smjer. Ljubav vodi u ispunjenje svake naše nade. Ljubav traži vječnost da hvali Boga u svemu“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da nam se po ljubavi otvara i vječni život, kao još jedan karakterističan znak kršćanske nade. Pritom je nadbiskup podsjetio na poruku sv. Ivana: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni“ (Iv 3 ,16).

„Zemaljski život je ograničen, mora se suočiti sa smrću. Kršćanin zna da je Krist pobijedio smrt. Tko u njemu ostaje, dionik je života vječnoga“, naglasio je nadbiskup. „Kristov život očitujemo u životu vjere koja se razvija u poučljivosti Božje milosti,  obnovljene nadom koja se neprestano obnavlja i koja po djelovanju Duha Svetoga postaje nepokolebljiva“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na Papinu riječ da „Duh Sveti svojom trajnom prisutnošću u Crkvi putnici širi svjetlo nade u vjernicima“.

U duhu gesla Jubilejske godine, ‘Hodočasnici nade’ i slavlje blagdana sv. Stošije našu nadu usmjerava prema Bogu koji je njezin izvor, cilj i ispunjenje, poručio je predvoditelj slavlja, rekavši da se naša nada, u koju je utisnuto mnoštvo plemenitih čežnji srca, utvrđuje, čisti i posvećuje euharistijskim slavljem.

„Kao `hodočasnici nade`, na putu života, naš pogled vjere usmjeravamo prema naprijed, prema budućnosti, prema onom za čim čezne naša nada, prema konačnom cilju života. U tom pogledu vjere susrećemo i naše drage koji su nam prethodili u životu i prenijeli svjedočanstvo vjere. U njihovom životu nalazimo veliko duhovno bogatstvo iskustva koje donosi život zajedništva s Isusom Kristom. Oni sada žive u radosti vječnosti, u Bogu. Oni su po vjeri koju ispovijedamo i otajstvima sakramenata koje slavimo povezani s nama. Svojim nas prijateljstvom i blizinom prate na putu života, zagovaraju u našim potrebama i obdaruju svojom svetošću. Njihovo bogatstvo duha, njihova svetost koje se ne umanjuje tijekom proteka vremena, nama je okrepa koja daruje veliku milost potpunog oprosta“, rekao je nadbiskup, istaknuvši: „Milost potpunog oprosta Crkva nam daruje upravo iz duhovne riznice zasluga Krista, Blažene Djevice Marije i svih svetaca“.

U želji da plodonosno živimo nadu, nadbiskup je potaknuo: „Nama je put života i uzor Krist i oni koji su ga herojski slijedili puni vjere, nade i ljubavi, a ne ovaj svijet. Danas to nije lako jer nas, kaže papa Franjo, ‘duh svijeta mami varljivim blještavilom relativizma koji zamračuje sjaj istine i, tresući nam zemlju pod nogama, gura nas u živi pijesak, živi pijesak zbunjenosti i očaja’“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadu prepoznajemo u mnogim znakovima vremena koje možemo tumačiti u svjetlu evanđelja, potaknuo je mons. Zgrablić. Želimo dobro bližnjima i sebi, čeznemo za mirom, čistoćom srca, pravednošću, ljubavlju i slogom u obiteljima, pravdom i jednakošću u društvu, poštenjem, poštovanjem jednih prema drugima. Mir je toliko potreban našem društvu i svijetu, svijet je potreban nade koja ne razočarava, poručio je nadbiskup. U tom kontekstu, istaknuo je poticaj pape Franje iz Bule ‘Nada ne razočarava’ povodom Jubileja, da obratimo pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu, kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvani zlom i nasiljem.

„Znakovi vremena koji u sebi sadrže čežnju ljudskog srca potrebni su spasonosne prisutnosti. Papa u Buli piše da se „nada rađa iz ljubavi i temelji se na ljubavi koja izvire iz Srca Isusova pobodenog na križu“. I sudjelovanje u euharistijskom slavlju je Božja spasonosna prisutnost koja pospješuje rast svega dobroga u nama, pretvara u nadu koju je Krist došao oplemeniti dostojanstvom djece Božje i obogatiti do njene punine u kojoj participiramo u njegovoj pobjedi nad grijehom, smrću i njegovim slavnim uskrsnućem. Krist nam je darovao euharistiju kako bismo mogli živjeti u trajnom zajedništvu s njim, kako bismo hranili naš duh i time postigli ono za čim naša nada u konačnici čezne“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da su vjernici po tom misnom slavlju u zajedništvu s mnogim svjedocima vjere u Isusa Krista čija je nada dospjela do punine ispunjenja.

„Ti svjedoci su sv. Stošija i drugi brojni mučenici i sveci, blaženici i ugodnici Božji, od sv. Stjepana, prvog mučenika, do svih mučenika i svetih svjedoka vjere tijekom kršćanske povijesti, sve do današnjih dana. S njima promatramo i Sluge Božje Zadarske nadbiskupije: svećenike Eugena Šutrina, Janeza Kranja, Ivana Tičića, Srećka Lovetića, vjernika laika Ivu Mašinu, s. Agnezu Petroša i druge. Zajedništvo s njima, koje u Vjerovanju ispovijedamo u riječima ‘općinstvo svetih’, jača našu vjeru u nadu koja ne razočarava i potiče nas na nasljedovanje onoga što su živjeli i za što su uložili i položili svoj život“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nas prati zagovor sv. Stošije i da nam ona bude snaga u odvažnom življenju vjere, nade i ljubavi.

I. G.

Foto: Ines Grbić

 

 




ZADAR: Nadbiskup Zgrablić na Svečanoj Večernjoj uoči svetkovine sv. Stošije: „U vrijeme je ušla Božja snaga koja je jača od zla“

Svečanu Večernju na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u utorak, 14. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Sv. Stošija svoj život nije živjela neovisno od plana Stvoritelja i njegovog Sina Isusa Krista kojeg je poslao na ovaj svijet da zauvijek ostane s nama i izvrši djelo otkupljenja. Ona je, usprkos nevoljama i poteškoćama, mukama i prolivenoj krvi, ostala vjerna Božjem pozivu na život i zajedništvo. Ona nam je, stoga, primjer, putokaz i poticaj kako naš život ostvariti do punine koja se ostvaruje u zajedništvu sa Stvoriteljem“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da je sv. Stošija „naša prijateljica na nebu, s Bogom“.

Sv. Stošija nas svojim zagovorom „potiče na ustrajnost na našem putu života. Iz blaga njene svetosti Bog ne prestaje obdarivati svoju djecu milošću oprosta. Sv. Stošija s nama dijeli blago svoje svetosti“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da nas Crkva poziva „na promišljanje i molitvu kako bismo mogli ispravno čitati znakove vremena, događanja u povijesti, razlučivati naše djelovanje, da bismo ostvarili plan našeg Stvoritelja s našim životom, upoznali još divnije djelo njegovog otkupljenja te se opredijelili za ono što je za vječno dobro čovjeka“.

Riječ Božja po hvalospjevu iz Knjige Otkrivenja „ukazuje na djelo koje za nas i sada s nebesa vrši sv. Stošija, u koje se i mi uključujemo. Slušajući Ivanovu poruku u kratkom hvalospjevu iz Knjige otkrivenja, pozvani smo ponovno otkrivati važnost našeg zajedništva sa svetima i svoju životnu zadaću, kako bi se razvijalo Božje djelo, Božje kraljevstvo među ljudima, Božji plan s nama“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se u Knjizi otkrivenja sedam puta ponavlja poziv: „Tko ima uho, nek’ posluša što Duh govori crkvama“.

U tom kontekstu, nadbiskup je rekao da smo i mi kao Crkva, Kristovi učenici, svi  pozvani „uzdignuti svoj duh u nebo kako bi od tuda mogli vidjeti stvarnost svoga života i svijeta Božjim očima. Molitva je najprikladniji trenutak kada uzdižemo naše misli i naše srce u nebo, k Bogu, kako bi s te ‘visine’ promatrali Božje lice, sebe, druge i svijet oko sebe“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadlaje, nadbiskup je u propovijedi razmatrao tri simbola iz Knjige otkrivenja koji nam taj Božji pogled čine mogućim i jasnijim. Ti simboli su prijestolje Božje, knjiga i Jaganjac.

„Na prijestolju sjedi lik kojeg Ivan ne opisuje, jer njegov izgled nadilazi svaki mogući ljudski izričaj. Pred njim se osjeća ljepota i radost. Onaj koji sjedi na prijestolju snažno odsjeva ljepotom poput dragog kamenja. Pred njim su i ostala bića koja zanosno kliču: „Svet, svet, svet, Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“. Oni oko njega s uzbuđenjem ponavljaju: „Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno““, opisao je mons. Zgrablić.

Knjiga u kojoj je upisan Božji plan s ljudima zatvorena je i zapečaćena sa sedam pečata. „Nitko, na nebu, na zemlji ni pod zemljom nije mogao otvoriti knjigu i pogledati u nju“. Sveti Ivan pred tom činjenicom duboko je dirnut i brizne u plač. Ipak, postoji Netko tko može prodrijeti u tu čovjekovu zbunjenost i muku, netko tko može prodrijeti u otajstvo povijesti i prosvijetliti ga. Postoji netko tko je dostojan i tko može skinuti pečate i otvoriti knjigu i iz nje čitati. I tu se pojavljuje treći znak: Jaganjac, Krist. Jaganjac stoji na nogama. To je simbol Krista koji je ustao od mrtvih. On skida pečate, otvara knjigu i otkriva Božji plan, otkriva tajne zapisane u knjizi, otkriva duboki smisao povijesti i svakog ljudskog života“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić, naglasivši: „Zbog toga mu oni okupljeni oko prijestolja Jaganjca pjevaju pjesmu: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga, ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji“. „Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova“.

Simboli prijestolje, knjiga i Jaganjac „poučavaju nas kako čitati događanja u povijesti i vlastitom životu. Uzdižući naš pogled prema nebu, Bogu, ostajući u stalnoj povezanosti s Kristom, otvarajući svoje srce i misli Bogu u osobnoj i zajedničkoj molitvi, učimo gledati na drugačiji način. Ti simboli pomažu nam dokučiti pravo značenje svega što nas okružuje i što se događa s nama i oko nas“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječ Benedikta XVI.: „Molitva je poput otvorenog prozora kroz koji možemo vidjeti ne samo naše posljednje odredište prema kojem hodočastimo, nago molitva nam omogućuje da nas ‘kroz prozor’ prosvijetli Božja volja, osvijetli naš životni put i pomogne nam da njime hodamo intenzivno i predano“.

Gospodin nam pomaže dublje čitati događaje u povijesti, u vlastitom životu i u životima bližnjih, da realno gledamo na sadašnjost u kojoj živimo, istaknuo je nadbiskup. „Jaganjac iz Knjige Otkrivenja otvara prvi pečat iz Knjige i mi vidimo svijet u kojem jesmo, u kojem postoje tolike negativne stvarnosti. Postoje zla koja čini čovjek, nasilje koje dovodi i do ubijanja, nepravde jer čovjek ne poštuje naravne, Božje zakone. Postoje i posljedice zla zbog kojih čovjek mora trpjeti, kao što su glad, bolest, prirodne katastrofe.

Suočeni s tim stvarnostima, pozvani smo nikada ne gubiti nadu, jer znamo da privremena prividna pobjeda zla nema konačnu riječ. Pozvani smo čvrsto vjerovati da se zlo sukobljava sa svemoći koja je Božja“, ohrabrio je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječ sv. Ivana: „Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika lúk. I dan mu je vijenac te kao pobjednik pođe da pobijedi“ (Otk 6, 2).

„U vrijeme je ušla Božja snaga koja je jača od zla, koja u konačnici nadvladava zlo. Bijela boja podsjeća na uskrsnuće. Bog nam je postao toliko blizu da je sišao u tamu smrti i obasjao je sjajem svoga božanskog života. Krist je uzeo na sebe zlo svijeta, grijeh svijeta i čovjeka, da nas očisti, uništi zlo vatrom svoje ljubavi. Naša nada, želja u pobjedu dobra, s Kristom ne razočarava“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Po molitvi smo pozvani napredovati i sazrijevati u vjeri i nadi. „Molitva bistri pogled na svijet i raspiruje našu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Molitva nam daje snagu da ne dopustimo da nas nadvlada zlo, da nas obuzmu sile grijeha. Ona nam usmjerava pogled na Krista raspetoga i uskrsloga“, istaknuo je nadbiskup, potaknuvši da hrabro koračamo s Kristom i da se, poput sv. Stošije, hrabro suočavamo s poteškoćama i zlom, „znajući da Dobro pobjeđuje Zlo“.

Poželjevši da nas ne obeshrabre nasilje, laž, mržnja, progon, grijeh, nadbiskup je rekao da „nada koju raspirujemo u molitvi u našim srcima pokazuje na konačnu pobjedu Božju. Zadnju riječ u životu sv. Stošije, kao i u životu Krista, nije imala mržnja, mučenje, prolijevanje krvi, smrt, već Bog koji u Kristu, „na bijelom konju“, prema slici iz Knjige otkrivenja, pobjeđuje i vodi u svoje vječno Kraljevstvo istine, punine radosti i života“, utješio je predvoditelj slavlja.

Krist „čini sve novo“ (Otk 21, 5), te „naša molitva želi biti vapaj naše duše kako bi došlo Božje kraljevstvo u kojem je ljudsko srce poslušno Božjoj volji, Stvoriteljevom planu, Bogu koji vodi naš život i život svijeta“, rekao je mons. Zgrablić.

Simbolika stavljanja tamjana u posudu kao molitvenog prinosa vjernika

„U Knjizi otkrivenja, molitvu „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živih bića“ drže u svojim rukama liru koja prati njihovo pjevanje. Pred njima su i „zlatne posude pune kâda“, koje su, kako sv. Ivan objašnjava, „molitve svetačke“, odnosno onih koji su već u punom zajedništvu s Bogom, ali i svih koji se nalaze na tom putu. Pred prijestoljem Božjim je anđeo koji u ruci drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4)“, opisao je nadbiskup Zgrablić zapis Božje riječi, rekavši da ta simbolika opisuje i Večernju molitvu sv. Stošije.

U tom kontekstu i duhu, na Svečanoj Večernjoj vjernici su i izvanjski učinili jednu izvanrednu gestu, na poticaj i po ideji nadbiskupa Zgrablića, želeći u Godini jubileja potaknuti na dublje poniranje u molitvu i odnos s Gospodinom i po nekim osobitim, svečanim gestama i izrazima pobožnosti.

Naime, nakon propovijedi nadbiskupa, s početkom pjevanja antifone „Prezre Stošija poganske idole i među narodom razglasi ljubav Božju i slavu njegovu“ i dok se pjevao Marijin Veliča, vjernici su pristupali ispred prezbiterija katedrale i stavljali su zrna tamjana u zajedničku posudu u kojoj je tamjan izgarao te se mirisni kâd uzdizao u visinu katedrale sv. Stošije.

Bio je to simbolični izraz prinosa molitava vjernika, pri čemu su se vjernici prekrižili, neki i kleknuli, združena u uzdizanje kâda, odnosno uzdizanje molitava zajednice vjernika iz Zadarske nadbiskupije.

Dok je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije uputio poziv vjernicima da stave kâd u posudu, dvojica bogoslova su ispred prezbiterija donijela i postavila posudu u kojoj je bila žeravica. Potom su bogoslovi vjernicima dijelili zrna tamjana te su ga oni stavljali u posudu. „To je izraz želje da se dublje shvati značaj molitve koju Bog čuje i koja ide pred Boga iz naših usta“, rekao je mons. Sorić.

Za vrijeme pjevanja Veliča i pjesme ‘Veseli se Majko Božja’, nadbiskup Zgrablić pokadio je veliki jubilejski križ, kip malenog Isusa ispred ambona, oltar te relikvijar sv. Stošije postavljen u prezbiteriju katedrale. Za to vrijeme, svi prisutni vjernici pristupali su ispred posude kod prezbiterija te su stavljali zrna tamjana u posudu, simbol anđeoske kadionice o kojoj je govorio i nadbiskup u propovijedi, razmatrajući poruku iz Knjige otkrivenja. U Knjizi otkrivenja, dok mole „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živa bića“, pred njima su „zlatne posude pune kâda“, koje su, kaže sv. Ivan, „molitve svetačke“, onih koji su u punom zajedništvu s Bogom i svih koji su na tom putu. Pred prijestoljem Božjim anđeo drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4)“.

U taj čin molitve i u Svečanu Večernju „uključujemo sav naš umor, napor, siromaštvo duha, malovjernost, suhoću duha, nesavršenost, grešnost, hvalu, slavljenje, zahvaljivanje, sve naše prozbe, kako bi dospjeli do Božjeg srca. Nema suvišne i beskorisne molitve. Nema izgubljene molitve. Sv. Ivan u Knjizi otkrivenja piše: „Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres“ (Otk 8, 5). Ta slika nam opisuje kako Bog nije ravnodušan na naše molitve. Bog zahvaća u ovaj svijet i njegov se glas čuje na zemlji, on djeluje tako da Zlo drhti i uznemiruje se plan Zloga“, poručio je mons. Zgrablić u propovijedi, pojašnjavajući i simboliku čina prinosa tamjana kojeg su učinili svi vjernici.

„Ponekad nam se čini da pred zlom ništa ne možemo učiniti, ali naša molitva je jaki i učinkoviti odgovor na zlo i grijeh. Molitva jača naša nastojanja u vršenju dobra. Božja snaga čini našu slabost plodnom“, ohrabrio je nadbiskup, podsjetivši na riječ sv. Pavla u Poslanici Rimljanima: „Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A onaj koji proniče srca zna da je želja Duha – da se po Božju zauzima za svete“ (Rim 8, 26 -27).

Nadbiskup je poželio da nas „poticajne riječi iz Knjige otkrivenja i ulomka u hvalospjevu iz te Knjige još jače potaknu da se svakodnevno uključimo u bogatstvo molitve i tu Gospodina slušamo, razmatramo o njegovim otajstvima spasenja, molimo za oproštenje, molimo za ohrabrenje da činimo dobro i umanjujemo zlo koje zahvaća nas i svijet oko nas. Neka nam molitva otkriva i ulijeva preobražavajuću snagu života“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio zahvalnost Bogu što vjernicima u tom molitvenom susretu u milosnoj Godini jubileja „Crkva iz blaga zasluga Isusa Krista, Marije, sv. Stošije i svih drugih svetaca i blaženika, daruje veliku milost potpunog oprosta i time nam vraća izvorno dostojanstvo svetosti s kojom nas je Stvoritelj obdario u trenutku poziva na postojanje i s kojom možemo doći pred njegovo sveto lice“, rekao je mons. Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

 




ZADAR: SVEČANA VEČERNJA na uočnicu svetkovine sv. Stošije: PROPOVIJED zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića

Svečanu Večernju na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u utorak, 14. siječnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

„Slava je Gospodu što svime upravlja,

Sinu što nevoljni rod ljudski otkupi

i u sve vijeke čast po svijetu čitavu

Duhu štono ognjem grije nas.“

(Himan sv. Stošiji)

 

Draga braćo i sestre!

  1. Ovim završnim riječima himna slavljenja Trojedinom Bogu kojeg smo pjevali na početku ove svečane I. Večernje u čast zaštitnice naše Zadarske nadbiskupije, u Jubilejskoj, Svetoj godini, počinjemo liturgijsko slavlje blagdana svete Stošije.

Doista, neka bude blagoslovljen i slavljen Gospodin, kako smo ispovijedali i molili nakon dva psalma u večerašnjem hvalospjevu uzetom iz Knjige Otkrivenja (Otk 4, 11; 5, 9 – 10. 12), koji je sve stvorio i njegovom je voljom sve postalo. Dio smo ovog veličanstvenog Božjeg promisla i djela stvaranja i otkupljenja. Ta` bez njegove volje i njegova htijenja ne bismo dobili najveći dar i najdragocjeniju milost našega postojanja i slavnog preporođenja u Kristu.

Zahvalni smo Bogu što nam u ovoj milosnoj Svetoj godini iz blaga zasluga Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, svete Stošije i svih drugih svetaca i blaženika, Crkva i u ovom molitvenom trenutku daruje veliku milost potpunog oprosta i time nam vraća izvorno dostojanstvo svetosti s kojom nas je Stvoritelj obdario u trenutku poziva na postojanje i s kojom možemo doći pred njegovo sveto Lice.

Sveta Stošija svoj život nije živjela neovisno od plana Stvoriteljeva i njegovog Sina Isusa Krista kojeg je poslao na ovaj svijet da zauvijek ostane s nama i izvrši djelo otkupljenja. Ona je, usprkos nevoljama i poteškoćama, mukama i prolivenoj krvi, ostala vjerna Božjem pozivu na život i zajedništvo. Ona nam je, stoga, primjer, putokaz i poticaj kako naš život ostvariti do njegove punine koja se ostvaruje u zajedništvu sa Stvoriteljem. Ona je naša prijateljica na nebu, s Bogom, i svojim nas zagovorom potiče na ustrajnost na našem putu života. Iz blaga njezine svetosti Bog ne prestaje obdarivati svoju djecu milošću oprosta. Sv. Stošija s nama dijeli blago svoje svetosti.

Riječ nam Božja hvalospjeva iz Knjige otkrivanja ukazuje na djelo koje za nas i sada s nebesa vrši sv. Stošija i u koje se i sami uključujemo.

 

  1. Kao Narod Božji, slušajući Ivanovu poruku i u ovom kratkom hvalospjevu uzetom iz Knjige otkrivenja, pozvani smo ponovno otkrivati važnost našeg zajedništva sa svetima i svoju životnu zadaću kako bi se razvijalo Božje djelo, Božje kraljevstvo među ljudima, Božji plan s nama.

Crkva kao zajednica Božjega naroda kojem pripadamo, poziva nas na promišljanje i molitvu kako bismo mogli ispravno čitati znakove vremena, događanja u povijesti, razlučivati naše djelovanje, da bismo ostvarili onaj prvotni plan našega Stvoritelja s našim životom i upoznali još divnije djelo njegova otkupljenja i tako se opredijeliti za ono što je za vječno dobro čovjeka.

Nakon opetovanih poziva koji se u Knjizi otkrivenja ponavljaju sedam puta u riječima: „Tko ima uho, nek’ posluša što Duh govori crkvama“ (usp. Dj 2,7. 11. 17. 29; 3, 6. 13. 22), Kristovi su učenici, Crkva, svaki od nas, pozvani uzdignuti svoj duh u nebo kako bi od tuda mogli vidjeti stvarnost svoga života i svijeta Božjim očima.

Molitva je najprikladniji trenutak kada uzdižemo naše misli i naše srce u nebo, k Bogu, kao bi s te `visine` promatrali Božje lice, sebe, druge i svijet oko sebe.

U Knjizi otkrivenja pronaći ćemo tri simbola koji će nam taj Božji pogled učiniti mogućim i jasnijim. Ti simboli jesu: prijestolje Božje, knjiga i Jaganjac.

Prvi simbol je prijestolje. Na njemu sjedi lik kojeg Ivan ne opisuje, jer njegov izgled nadilazi svaki mogući ljudski izričaj. Pred njim se osjeća ljepota i radost. Onaj koji sjedi na prijestolju snažno odsjeva ljepotom poput dragog kamenja „nalik na jaspirs i sard“ (Otk 4, 3). Pred njim su i ostala bića koja zanosno kliču: „Svet, svet, svet, Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“ (Otk 4, 8). Oni koji su oko njega s uzbuđenjem ponavljaju: „Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno“ (Otk 4, 11).

Drugi simbol je knjiga u kojoj je upisan Božji plan s ljudima. Ova je knjiga zatvorena i zapečaćena sa sedam pečata. „I nitko, ni na nebu ni na zemlji, ni pod zemljom nije mogao otvoriti knjigu i pogledati u nju“ (Otk 5, 3). I sam sveti Ivan pred tom je činjenicom duboko dirnut i brizne u plač (usp. Otk 5, 4). Ipak, postoji Netko tko može prodrijeti u ovu čovjekovu zbunjenost i muku, netko tko može prodrijeti u otajstvo povijesti i prosvijetliti ga. Postoji netko tko je dostojan i tko može skinuti pečate i otvoriti knjigu i iz nje čitati.

I tu se pojavljuje treći znak: Jaganjac, Krist. Jaganjac stoji na nogama. Simbol je to Krista koji je ustao od mrtvih. On skida pečate, otvara knjigu i otkriva Božji plan, otkriva tajne zapisane u knjizi, otkriva duboki smisao povijesti i svakog ljudskog života.

Zbog toga mu oni okupljeni oko prijestolja Jaganjca pjevaju pjesmu novu: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga, ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji“ (Otk 5, 9 – 10). „Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 5, 13).

Što nam govore ova tri simbola: prijestolje, knjiga i Jaganjac? Poučavaju nas kako čitati događanja u povijesti i vlastitom životu. Uzdižući naš pogled prema nebu, prema Bogu, ostajući u stalnoj povezanosti s Kristom, otvarajući svoje srce i misli Bogu u osobnoj i zajedničkoj molitvi, učimo gledati na drugačiji način. Ovi nam simboli tako pomažu dokučiti pravo značenje svega što nas okružuje i što se događa s nama i oko nas. Naša molitva je poput otvorenog prozora, kako kaže papa Benedikt XVI., kroz koji možemo vidjeti ne samo naše posljednje odredište prema kojem hodočastimo, nago nam molitva omogućuje da nas `kroz prozor` prosvijetli Božja volja i osvijetli naš životni put i pomogne nam da njime hodamo intenzivno i predano.

Kako nam Gospodin pomaže dublje čitati događanja u povijesti, u vlastitom životu i u životima naših bližnjih? Ponajprije nam pomaže na način da realno gledamo na sadašnjost u kojoj živimo. Jaganjac iz Knjige Otkrivenja otvara prvi pečat iz Knjige i mi vidimo svijet u kojem jesmo; vidimo svijet u kojem postoje tolike negativne stvarnosti. Postoje zla koja čini čovjek, kao što je nasilje koje dovodi i do međusobnog ubijanja. Postoje nepravde jer čovjek ne poštuje naravne, Božje zakone. Postoje i posljedice zla zbog kojih čovjek mora trpjeti, kao što su glad, bolest, prirodne katastrofe… Suočeni s ovim stvarnostima, pozvani smo nikada ne gubiti nadu, jer znamo da privremena prividna pobjeda zla nema konačnu riječ. Pozvani smo čvrsto vjerovati da se zlo sukobljava sa svemoći koja je Božja. Sveti Ivan piše: „Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika lúk. I dan mu je vijenac te kao pobjednik pođe da pobijedi“ (Otk 6, 2). U vrijeme je ušla Božja snaga koja je jača od zla, koja u konačnosti nadvladava zlo. Bijela boja podsjeća na uskrsnuće: Bog nam je postao toliko blizu da je sišao u tamu smrti i obasjao je sjajem svog božanskog života. Krist je uzeo na sebe zlo svijeta, grijeh svijeta i čovjeka, da nas očisti, uništi zlo, vatrom svoje ljubavi. Naša nada, želja u pobjedu dobra, s Kristom ne razočarava.

Pozvani smo napredovati i sazrijevati u vjeri i nadi, u ovoj stvarnosti, u ovom iskustvu. Kako? Molitvom. Molitva bistri pogled na svijet i raspiruje našu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Molitva nam daje snagu da ne dopustimo da nas nadvlada zlo, da nas obuzme grijeh i njegove sile. Ona nam usmjerava pogled na Krista raspetoga i uskrsloga. Živimo u vremenu i hrabro s Kristom koračamo prema cilju na hodočasničkom putu života, hrabro se suočavajući, poput sv. Stošije, s poteškoćama i zlom, znajući da Dobro pobjeđuje Zlo. Znamo da na putu života susrećemo nasilje, laž, mržnju, progon, grijeh, ali nas to ne obeshrabruje. Nada koju raspirujemo u molitvi u našim srcima pokazuje na konačnu pobjedu Božju. Zadnju riječ u životu sv. Stošije, kao i u životu Krista, nije imala mržnja, mučenje, prolijevanje krvi, smrt… već Bog koji u Kristu, „na bijelom konju“, prema slici iz Knjige otkrivenja, pobjeđuje i vodi u svoje vječno Kraljevstvo istine, punine radosti i života.

Ova naša molitva Večernje želi se pridružiti onim glasovima dvadeset i četiri starješina i četvorici živih bića iz Knjige otkrivenja koji zajedno pjevaju „novu pjesmu“ koja slavi Krista Jaganjca koji „čini sve novo“ (Otk 21, 5). Naša molitva želi biti vapaj naše duše kako bi došlo Božje kraljevstvo u kojem je ljudsko srce poslušno Božjoj volji, Stvoriteljevom planu, Bogu koji vodi naš život i život svijeta.

U Knjizi otkrivenja molitvu „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živih bića“ drže u svojim rukama liru koja prati njihovo pjevanje. Pred njima su i „zlatne posude pune kâda“ (5, 8a), koje su, kako sv. Ivan objašnjava, „molitve svetačke“ (5, 8b), odnosno onih koji su već u punom zajedništvu s Bogom, ali i svih koji se nalaze na tom putu. Pred prijestoljem Božjim je anđeo koji u ruci drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4).

Ova simbolika prekrasno opisuje i našu večernju molitvu u koju uključujemo sav naš umor, napor, siromaštvo duha, malovjernost, suhoću duha, nesavršenost, grešnost…, hvalu, slavljenje, zahvaljivanje…, sve naše prozbe, kako bi dospjeli do Božjeg srca. Nema suvišne i beskorisne molitve. Nema izgubljene molitve. Sv. Ivan u Knjizi otkrivenja piše: „Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres“ (Otk 8, 5). Ova nam slika opisuje kako Bog nije ravnodušan na naše molitve. Bog zahvaća u ovaj svijet i njegov se glas čuje na zemlji, on djeluje tako da Zlo drhti i uznemiruje se plan Zloga.

Ponekad nam se čini da pred zlom ništa ne možemo učiniti, ali naša molitva je jaki i učinkoviti odgovor na zlo i grijeh. Molitva jača naša svakodnevna nastojanja u vršenju dobra. Božja snaga čini našu slabost plodnom. Zapisat će sv. Pavao u Poslanici Rimljanima: „Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A onaj koji proniče srca zna da je želja Duha – da se po Božju zauzima za svete“ (Rim 8, 26 -27).

  1. Neka nas, braćo i sestre, poticajne riječi iz Knjige otkrivenja i ulomka u današnjem hvalospjevu iz ove Knjige, kao i cijela ova Večernja molitva, još jače potaknu da se svakodnevno uključimo u bogatstvo molitve i tu Gospodina slušamo, razmatramo o njegovim otajstvima spasenja, molimo za oproštenje, molimo za ohrabrenje da činimo dobro i umanjujemo zlo koje zahvaća nas i svijet oko nas. Neka nam molitva otkriva i ulijeva preobražavajuću snagu života.

Zagovor sv. Stošije neka nam bude pomoć na ovom hodočasničkom putu života, dok svi kao hodočasnici nade ne ostvarimo puninu naše nade, dok ne prispijemo u vječnu Domovinu koju je Gospodin pripravio svima koji ga ljube. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, katedrala sv. Stošije

14. siječnja 2025.

Foto: I. Grbić




ZADAR: Hodočašće Novigradskog i Ražanačkog dekanata u katedralu sv. Stošije

Vjernici Novigradskog i Ražanačkog dekanata hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadru osmog dana Devetnice sv. Stošiji, u ponedjeljak, 13. siječnja, ususret proslavi svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje predvodio je don Ivica Jurišić, župnik Radovina i Ljupča i dekan Ražanačkog dekanata.

„Mi smo često u potrazi za Bogom, jer Bog nam zaista treba, teško je živjeti bez Boga. No, i Bog nas treba u ovom svijetu, jer je djelo naviještanja Evanđelja, spasenja, povjerio nama, Crkvi“, rekao je don Ivica, dodavši da Crkva treba ljude koji će naviještati Radosnu vijest, dijeliti sakramente te svjedočiti ljubav prema bližnjemu, da i druge koji nisu upoznali Boga, privode Kristu.

„Najprivlačnija avantura koja se čovjeku može dogoditi je avantura susreta s Bogom, s Isusom iz Nazareta. Isus poziva svakog čovjeka na tu avanturu. Da bi se čuo poziv za tu avanturu, potrebno je prilično osluškivati, slušati i onda prihvaćati, prihvatiti Božju riječ te učiniti da ona urodi rodom i donese rod“, poručio je don Ivica, rekavši da Bog većinu ljudi poziva da se ostvare u obiteljskom životu, ali poziva i ljude koji će, poput apostola, ostaviti sve i krenuti za njim u drugačiju životnu avanturu. To je posebno životno izabranje, jer Isus je rekao: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas da idete, rod donosite i rod vaš da ostane“.

U duhu navještenog Evanđelja, u kojem su dvojica braće sve ostavili i pošli za Isusom, Jurišić je rekao da se ljudi inače tako u životu baš ne ponašaju. Postoji pozadina opisanoga u Evanđelju koju treba otkriti, da bi se shvatilo što se dogodilo.

„Isus nije naišao na slučajne prolaznike, pa ih usput odlučio pozvati da postanu njegovi učenici. On je jako dobro znao tko su ti ribari, a i ti ribari su poznavali Isusa. Andrija i Ivan su bili učenici Ivana Krstitelja. Već prije su intenzivno tražili odgovore na svoja životna pitanja i iščekivali su dolazak Mesije. Stekli su određena duhovna iskustva boraveći sa sv. Ivanom Krstiteljem. Susret s Isusom bio je vrhunac njihovog dotadašnjeg duhovnog života“, rekao je don Ivica, naglasivši da „nijedan dio života apostola nije bio slučajan, nego ga je Bog pomno planirao i vodio prema trenutku poziva“.

„I povijest naših života nije slučajnost. Sve situacije, ma kako bile bolne će dobiti smisao kad se nađemo s Bogom oči u oči. Kroz sve što nam se događa u životu, Bog nas zapravo odgaja. Odgaja nas za sebe, a mi možemo izabrati hoćemo li se tome opirati i tvrdoglavo gurati svoju volju ili tražiti od Boga da nam u svim nejasnoćama pokaže koji je zaista ispravan put za nas“, poručio je don Ivica.

Isus je rekao da se ispunilo vrijeme, vrijeme otkupljenja i spasenja ljudskog roda. „Ispunilo se sve što su patrijarsi pretkazali i što su proroci najavili. Zato Isusova pojava nije bila tolika novost, jer Židovi su dugo očekivali da će se pojaviti netko kao Isus. Stoga su oni koje je Isus pozvao mogli, naizgled, lako napustiti sve što su do tada radili i poći za njim“, rekao je don Ivica. Podsjetio je da i starozavjetni Božji pozivi imaju sličan obrazac. „Bog zove i kad pozove, šalje nekamo. Joni govori: „Ustani, idi u Ninivu“. Abrahamu kaže: „Iziđi iz zemlje svoje“, a Mojsija potiče: „Zato hajde, ja te šaljem faraonu“. Svi oni pomalo su oklijevali i svi su to činili iz nekog osobnog razloga. Neki među njima nisu vjerovali u vlastite mogućnosti i bojali su se neizvjesnosti koja ih čeka. No, Isusov poziv je drugačiji. On ne šalje na neko mjesto, nego ih zove da idu za njim. A poslije će biti poslani, kad im je rekao: „Pođite po svem svijetu““, istaknuo je Jurišić, naglasivši: „Kršćaninu hodanje za Isusom uvijek ostaje važnije od konkretnog životnog poslanja i ujedno je preduvjet za to životno poslanje. Jer osnovni poziv svakog kršćanina je biti poput Krista. Kad u tome rastemo, postajemo sposobni za ostale životne dužnosti. Zato bismo se češće trebali sjetiti i iznova, koliko je moguće, proživljavati trenutak našeg prvog, istinskog susreta s Bogom koji uvijek iznova odražava tu našu žudnju za Božjom, Isusovom blizinom, spremnost da na njegovu riječ ostavimo mreže svoga života i pođemo za njim“, poručio je don Ivica.

Bio je to zadnji dan u Devetnici sv. Stošiji kada su hodočastili vjernici iz jedanaest dekanata Zadarske nadbiskupije. Svako misno slavlje završavalo je molitvom sv. Stošiji koju je predmolio don Josip Radojica Pinčić, katedralni župnik.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




ZADAR: Hodočašće Ugljansko – Pašmanskog i Dugootočko – Silbanskog dekanata u katedralu sv. Stošije

Vjernici Ugljansko – Pašmanskog i Dugootočko – Silbanskog dekanata hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadru u subotu, 11. siječnja, šestog dana Devetnice sv. Stošiji, ususret proslavi sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje predvodio je don Zdenko Milić, župnik Ista, a propovijedao je don Filip Kucelin, župnik župa Preko i Sutomišćica – Poljana i dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata.

Ususret blagdanu Krštenja Gospodinova, don Filip je rekao da je krštenje naš savez s Bogom po kojem se spominjemo čiji smo, kome pripadamo, jer često puta, hodeći životom, zaboravimo čiji smo. „Kada znamo čiji smo, onda smo oprezni, jer ne želimo osramotiti oca, nego želimo biti mu na ponos. Naš nebeski Otac nudi nam ruku kojom nam želi oprostiti sve loše što učinimo. Svaki znak križa podsjetnik je da smo Božji“, rekao je don Filip, dodavši da činimo znak križa u ime Oca koji je sve stvorio, koji je i nas u jednom trenutku povijesti poželio i došli smo na svijet. Kršteni smo u ime Sina koji je došao na ovaj svijet da uzme naše grijehe i oprosti nam i u ime Duha Svetoga koji nam daje snagu moći živjeti kako je Božja volja i postići vječnost, kada naše ljudske snage klonu.

„U Godini jubileja Crkva nam daje velike prilike da postignemo potpuni oprost i tako se približavamo vječnosti. Osim posjeta određenim jubilejskim crkvama, milosni znak je i pokorničko djelo koje činimo i hodočašće. Crkva u milosno vrijeme Jubileja daje izvanrednu priliku da se približimo Bogu. Nije cilj Jubileja skupiti što više oprosta, nego cilj je približiti se Bogu kroz molitvu i pokornička djela. Dati Bogu zadovoljštinu za grijehe i za zlo koje činimo, jer smo slabi. Cilj je  shvatiti da je Božja ljubav prema nama neizmjerna. Poštujući tu neizmjernost Božje ljubavi, i mi sa svoje strane učinimo što možemo, da uzvratimo na ljubav ljubavlju“, potaknuo je don Filip.

„Kada zaboravimo čiji smo, pokajmo se za grijehe i pratimo uzor onih koji su u svom životu bolje znali tko su i čiji su. Takav primjer je i sv. Stošija“, istaknuo je Kucelin. Podsjetio je da je sv. Stošija puno trpjela u bračnom životu, no to ju je dodatno ojačalo na putu svetosti. „I nakon smrti muža nastavila se posvećivati. Djelovala je karitativno i poučavala u vjeri. Vrhunac svoje svetosti postigla je na Božić 304. godine, kad je u plamenu izgorjelo njeno tijelo, nakon što je cijeli život gorjela za Krista“, rekao je don Filip, naglasivši da i u Zadarskoj nadbiskupiji postoje primjeri svjedoka vjere i mučenika.

Kucelin je upozorio da bi Hrvati trebali bolje prepoznavati svete ljude u svom narodu. Olako zanemarujemo kad se kaže da je netko umro na glasu svetosti, a to je i povijesno uvjetovano zbog negativnog odnosa prema hrvatskom narodu i omalovažavanja kroz povijest, rekao je don Filip. „Međutim, Hrvati su narod svetaca. Brojni sveci svakog dana žive u našoj zemlji i živjeli su tijekom povijesti. Dio njih Crkva je uzdigla na čast oltara kako bi nama, na našem putu svetosti, oni bili uzor“, poručio je Kucelin.

Kada vidimo sv. Stošiju kako je trpjela i pomagala ljudima u potrebi, unatoč progonstvima, da i mi kažemo da možemo tako činiti. „Ti sveti ljudi nisu tu da od njih činimo idole, nego da bismo se od njih naučili lekciji. A lekcija je jednostavna. Kad si s Bogom, imaš sve i dobit ćeš život vječni. Kad nisi s Bogom, možda ćeš nešto imati u ovom životu, ali nakon smrti sve staje“, upozorio je don Filip.

Krštenje je temeljni sakrament, a sveti mučenici koji su savršeni u Bogu kršteni su krvlju. „Sv. Stošija je prolila svoju krv za ime Isusa Krista. Bila je toliko uvjerena da je Isus Krist Bog, da je za to bila spremna dati svoj život“, rekao je don Filip.

Uzori vjere rodom iz Zadarske nadbiskupije su Ivo Mašina iz Preka na otoku Ugljanu. On je „za svoj hrvatski narod i za vjeru, istinu, bio spreman poginuti. Don Eugen Šutrin, rodom iz Luke na Dugom otoku, htio je biti svećenik u svakom trenutku svoga života i živjeti svećeništvo i po noći, kad su neznanci pokucali na njegova vrata i kad su ga lažno zamolili da podijeli sveto ulje. On je bio u svakom trenutku svećenik i na visini zadatka. Don Srećko Lovretić, župnik iz Luke, nije prezao pred ustanicima u Drugom svjetskom ratu svjedočiti Krista i pomagati potrebnima, i kad su mu govorili da je opasno i da ne ide tamo gdje je potreba. No, on je pomagao braći i sestrama u nevolji“, istaknuo je don Filip primjere tri otočanina, svjedoka vjere.

„Vjerujući da je Isus jedini Bog postižemo svetost, čineći djela milosrđa, da živimo sveto kako su živjeli i mnogi prije nas. Sveci su sposobni prepoznavati druge svece. Sveci podržavaju jedni druge na putu svetosti. Zato je važno s kim se družiš, s kim si prijatelj, tko te okružuje. Ako te okružuje svetost, veća je vjerojatnost da ćeš i ti postati svet. Ono što gledamo, slušamo, činimo, ulazi u naše srce, a iz našeg srca izlazi ono što imamo. Punimo se dobrim i svetim, a ne lošim“, potaknuo je Kucelin.

Don Filip je poželio da nam Godina jubileja bude prilika učiti se ljubavi prema Bogu i uzvratiti na ljubav ljubavlju, pokazivati ljubav prema bratu čovjeku. „Naš grijeh ne čini našu osobu. Bog je došao uzeti naš grijeh. Zagledani u primjer sv. Stošije, drugih svetaca u hrvatskom narodu i mučenika Zadarske nadbiskupije, želimo donijeti dobru odluku živjeti sveto svaki dan, korak po korak, kako bismo se okupili u vječnosti“, poručio je don Filip Kucelin.

Otočani su u velikom broju ispunili zadarsku katedralu, a među njima su bili i ljudi koji su rodom s otoka, a žive u Zadru, što pokazuje njihov osjećaj povezanosti s rodnim krajem iz kojega potječu, poštovanje i neraskidivu pripadnost svojim korijenima. Među hodočasnicima je bio i prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, koji je rodom s otoka Rave.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




ZADAR: Dr. don Ivan Bodrožić izlagao o temi (nijekanja) Kristovog božanstva na svećeničkoj rekolekciji – Povodom 1700. obljetnice Nicejskog sabora u Godini jubileja

Prof. dr. sc. Ivan Bodrožić izlagao je o temi „Nijekanje Kristovog božanstva u suvremenom svijetu“ na svećeničkoj rekolekciji u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 8. siječnja.

Odabir te teme potaknut je spomenom u Godini Jubileja 1700. obljetnice Nicejskog sabora (325.-2025.), na kojem je Crkva definirala Kristovo božanstvo. Dr. Bodrožić predstavio je rasprave o Kristovom božanstvu u ranom kršćanstvu, a vrhunac je bilo sazivanje Nicejskog sabora na kojem je definirana bitna odrednica kršćanske vjeroispovijesti da je Isus Krist Bog, Božji Sin.

U svojim počecima kršćanstvo živi u židovstvu te se naziva judeokršćanstvo, a apostol Pavao je išao među pogane te je on razvijao etno-kršćanstvo. „U prvom stoljeću nisu sve struje prihvaćale Kristovo božanstvo. Neke židovske struje su se htjele pokazati kršćanskima, ali Crkva ih je morala isključiti jer nisu vjerovali u Isusovo božanstvo. Prihvaćali su sve u vezi Krista, ali osporavali su mu ono konačno, božanstvo“, upozorio je dr. Bodrožić. Neke struje Krista su smatrale anđelom te je podsjetio da na početku Poslanice Hebrejima pisac ističe odnos Krista i anđela: ‘Veliki Anđeo, Anđeo velikoga saveza’, ali ne Božji sin.

„Pisac Poslanice Hebrejima s njima polemizira u prva dva poglavlja i kaže: „Pa kome od anđela ikad reče, ti si Sin moj, danas te rodih“. Kristu su pripisivali da je prorok, Mesija, Sin Čovječji, anđeo, ali nijekali su njegovo božanstvo. Židovi su teško prihvaćali da je Mesija trebao biti Božji Sin. Neke struje prihvatile su nešto od kršćanstva, slaviti Krista kao Mesiju, ali osporavali su mu božanstvo. Takve struje već u 1. st. nisu prihvaćali niti naslov Sin Davidov. To je bio kraljevski naslov, a Mesija je radio za siromahe, pa mu je jedna struja osporavala i taj naslov“, rekao je dr. Bodrožić.

U 2. i 3. stoljeću postoje razne manarhijanističke i heterodoksne teologije kojima je bilo problem razumjeti kako je kršćanstvo monoteistička religija, a u Bogu su trojica. „Bilo je jednostavnije reći da je samo jedan Bog, u smislu: prije smo ga zvali Ocem, kasnije ga zovemo Sinom i nakon svega ga zovem Duhom. Na križu je trpio Otac. Od toga dolazi naziv te struje patripasionizam ili modalizam, kad netko kaže da jedan Bog ima istu pojavnost – to je jedna osoba, samo tri lica. Pa s koje strane gledamo, gledamo li ga kao Oca, kao Sina ili kao Duha“, rekao je dr. Bodrožić. Pokreti koji nisu mogli razumjeti da može biti jedan Bog, a tri osobe su bili patripasionizam, modalizam i adukcionizam koji je smatrao da je Bog jednog Isusa iz Nazareta, u trenutku krštenja, zahvatio svojim duhom, posinio ga i dao mu da on kao običan čovjek ima veće ovlasti, pa može liječiti, činiti čuda, ali nije Božji sin, istaknuo je predavač.

Za gnostičke sljedbe u 2. i 3. st. Krist je bio samo nebeski objavitelj nečega božanskoga. „Oni Kristu odriču ljudskost. Ali, kad govore o njemu kao božanskom biću, to je vrsta fantazme. Krist nije ekskluzivni objavitelj, moglo je biti više objavitelja. Krist nije Božji Sin i nema božansku osobnost, nego vrsta fantastičnog bića koji ljudima objavljuje neke istine. Kad ljudi to prihvate, na tragu tih istina imaju tajne ključeve za prolazak kroz nebesa, do spasenja. I oni su osporili Kristu osobnost. Smatrali su ga isključivo nekim od božanskih bića, bez stvarne božanske osobnosti“, istaknuo je dr. Bodrožić. Gnostici su smatrali da je Krist vrsta duhovnog stvorenja koji može objaviti neke istine, dati ljudima neke šifre, a on će se onda povući na Nebo. „Nije trpio, nije bio povijesna stvarnost niti je imao tijela. Oni Kristovo navodno božanstvo naglašavaju neispravno, ne govoreći o osobi Boga, nego govore o nekom od božanskih bića koje se ljudima objavljuje i govori im neke tajne“, pojasnio je dr. Bodrožić.

Početkom 4. st., Arije, svećenik iz Libije, propovijeda da Krist ima individualnost, ali ni on nije mogao razumjeti otajstvo Trojstva i da Krist može biti Bog. Arije je rekao da je samo Otac transcedentan. Sin je prvo stvorenje, najsavršenije, ali uvijek i samo stvorenje.

„Potom dolazi Nicejski sabor koji u snažnoj formulaciji naše vjeroispovijesti, zaista važnoj da sabere sve to što se prije događalo, u fokusu na Krista kaže: „Vjerujemo u jednoga Gospodina našega Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, nestvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno“.

Tom formulacijom priznaje se prava Kristova osobnost, s obzirom na prethodne teškoće. Kristova osobnost je vezana uz Oca, on je jedinorođenac Božji, stvarni Sin. Priznaje se njegova jedincatost, njegovo božanstvo i njegova božanska aktivnost, on je stvoritelj svega“, istaknuo je dr. Bodrožić.

U prvom razdoblju, do Nicejskog sabora, više struja unutar kršćanstva nisu dovoljno jasno razumijevale mogućnost postojanja Trojstva te su to rješavali na krivi način, preko Krista. „Ako se Kristu ospori božanstvo, onda je jedan Bog Otac, drugi su ispod njega, nema više problema razumske naravi. Ali, to nije pravi odgovor na Božje otajstvo“, upozorio je dr. Bodrožić.

Mentalitet arijanizma provlači se kroz mnoge pokrete u suvremenom svijetu. Krista se promatra u obliku pluralizma; mnogi se pozivaju na Krista, ali puno je nedosljednosti u odnosu na biblijsku objavu. Jedan od modernih pokreta je spiritizam Allana Kardeca (19. st.). „Kardec zamjenjuje biblijskog Krista novim mesijanskim objavama. Sveto Pismo se uzima tek kao jedan segment stvarnosti i Božje objave, paralelno s drugim objaviteljima, kao što je bilo u gnosticizmu ranog kršćanstva. Time se niječe jedincatost kršćanske objave i jedincatost Krista. Uzima ga se kao metaforu koja govori o razvoju ljudskoga. Kristu se oduzima osobnost i oblikuje ga se prema svojim potrebama“, upozorio je dr. Bodrožić.

Spiritizam poima Krista kao neku vrstu učitelja, preteču koji je ostavio svoj nauk, ali nije napravio bitnih zahvata glede spasenja i objava. „Oni smatraju da je čovječanstvo u Kristu imalo samo jednu etapu; da Krist pomaže čovječanstvu da ono napreduje i dalje se razvija, ali Krist nema božansku narav niti ulogu jedincatog Spasitelja kojega mi ispovijedamo, iz Svetog Pisma. Krista svode samo na segment ljudskoga“, upozorio je dr. Bodrožić. Prema tom spiritizmu, biblijski Krist je samo nova objava nove evolucije koja će se kasnije događati na drugim razinama. Oni smatraju da objava nije bila konačna. Posljedice toga su izjednačavanje biblijske i spiritističke objave. Predavač je upozorio kako je mnogima danas lakše pratiti što objavljuje netko od ljudi, nego pratiti Božju objavu i iz nje izvoditi nauk, pouku i put duhovnog života.

„I u Crkvi je danas određena borba oko modernijeg tumačenja Svetog Pisma, kaže se kako se smatra da je srednjovjekovno kršćanstvo nadiđeno. Time kao da se smatra da postoji evolucija u razvoju Objave i da je biblijska objava bila samo jedan dio, da nije imala konačni autoritet do kraja“, upozorio je dr. Bodrožić.

Spomenuti spiritizam govori o eteričnom Kristu gnostičkog tipa, Krist nije živa osoba, nego dolazi iz nebeskih visina. „On je univerzalni princip života, ali nije Božji Sin. Nije Bog, nego ljudska osoba koji je dobio određene ovlasti. Ima nove objave i pomaže da se ide prema konačnom sudu i obračunu. Prima objave kao čovjek i upozorava nas da moramo živjeti na određeni način“, rekao je dr. Bodrožić. Takve skupine u javnosti su objavljivale nove tekstove, među njima su i mormoni. Oni smatraju da „apokaliptički Krist, koji nije Bog nego ljudska osoba, priprema narod za apokaliptični obračun“.

Nadalje, prema toj viziji, Krist je iscjelitelj životnih energija. On je mentalni duhovni princip, ali ne osoba, nije Božji sin. „Krist djeluje da uklonimo bolesti, pomaže da se oslobodimo lošega. Ima ljudsku narav i pomaže ljudima da se liječe. Naglasak je na zemaljskome, tjelesnome“, rekao je predavač, podsjetivši da su i u ranom kršćanstvu postojali tzv. terapeuti koji su stavili fokus na liječenje i Krista promatrali samo kao iscjelitelja.

U suvremenosti, na to se nadovezuju istočnjački pokreti, reiki, self – help i neki  koji naglašavaju liječenje. „Tvrde da je Krist bio iscjelitelj životnih energija i može pomoći, ali nije Krist isključivi iscjelitelj, nego to mogu biti i istočnjački gurui. Prema njima, Krist nije Bog, nego lik koji ljudima nešto znači. Krist je pokriće da ljudi imaju povjerenja u te osobe, jer to je slično s Crkvom koja naviješta Krista koji je liječio bolesnike. Tako se stvara privid da je to isto, da to što oni govore, govori i Crkva, ali to nije isto“, upozorio je dr. Bodrožić.

U suvremenom vremenu prisutan je i „legendarni Krist postkršćanstva ili antikršćanski populizam. Kristu se pripisuju razne dimenzije, da je socijalist, komunist, revolucionar, hipi, ali nije Božji Sin, nego legendarna osoba koja je radila za siromahe i borio se protiv nekog sustava. Vide ga kao društvenu osobu koja je imala svoju ulogu, metode i može nam donijeti neku poruku. Prikazuju ga neispravno, ne kažu da je Božji sin“, upozorio je predavač.

Od teozofskog do masonskih društava, svi se na određeni način pozivaju na Krista, ali svi mu odriču božanstvo. Pozivaju se na neke nove tekstove, nove objave kojima osporavaju jedincatost Krista i njegovu božansku osobnost koju ispovijeda Crkva i koju je naglasio Nicejski sabor.

Dr. Bodrožić je opisao i duhovnost New Age-a prema kojem Krist nije povijesna osoba, nego je ideja evolutivnog procesa svemira. „Oni rade alternativnu kristologiju u kojoj se pozivaju na otkrivanje nekih novih skrivenih pisama. Kažu da je Crkva odbacila gnostičke tekstove koji joj ne odgovaraju. To je prebacivanje s biblijske objave na druge koje oni zagovaraju preko svojih sustava spajanja s nekom božanskom energijom, da oni prenose božanske poruke. Na taj način Krist je izvan funkcije“, upozorio je dr. Bodrožić, rekavši da se oni bave ezoterijom.

„Oni smatraju da je Crkva prenaglasila božanstvo Krista, a druge perspektive potisnula. Za njih je Krist jedan od božanskih učitelja koji potiče ljudsku preobrazbu i može biti uz druge učitelje i prosvjetitelje, poput Bude, jer smatraju da Krist nije isključiv. Njegova uloga nije da je Spasitelj, nego je jedan od učitelja koji pomaže da dođemo u harmoniju sa svemirskim energijama. On tako potiče ljudsku preobrazbu, da se u preobrazbi svemira sve uskladi. Oni nemaju ideju Boga kao osobe, nego je sav svijet božanski, a treba ga dovesti do sklada. Prema njima, Krist je unutarnji princip kozmosa, metafora savršenog života, model kojeg bi trebalo primijeniti. Krist im treba samo za segment njihovog života, a onda ga odbace jer im ne treba kao Spasitelj, nego da podigne standard ljudske svijesti i fiktivnog napretka čovječanstva“, rekao je dr. Bodrožić.

Kroz New age, dimenzije karme, sudbine, reinkarnacije ne daju prostor Kristu kao osobnom Bogu; prikazuju ga i kao pustolova, protive se dogmama katolika. Kristu odriču božanstvo, svrstavaju se u vrstu teološkog humanizma koji Krista promatra kao dobrog učitelja i mučenika za pravednu stvar, rekao je dr. Bodrožić. U humanizmu kao vrsti religioznosti, Isus čovjek se usavršava do razine božanskoga; pobožanstvenio se savršenim samoostvarenjem. U humanizmu je fokus čovjek, a ne Bog. Krist ostaje na razini primjera. On je u cijelosti ljudsko biće koji je napredovao prema Bogu, pa je došao do božanskih razina“, rekao je dr. Bodrožić, opisujući zastranjenja i neispravan nauk takvog poimanja Krista, kao i od strane Jehovinih svjedoka i mormona. Kao i u prvim vremenima kršćanstva, i u suvremenosti postoje religioznosti koje niječu Kristovo božanstvo, prema kojem je Krist jedno s Ocem i Otkupitelj cijelog svijeta – to je ključ kršćanske Objave koja je sažeta i u formulaciji Vjerovanja na Nicejskom saboru koju katolici i danas ispovijedaju.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




ZADAR: Hodočašće vjernika Benkovačkog i Zemuničkog dekanata u katedralu sv. Stošije

Vjernici Benkovačkog i Zemuničkog dekanata hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadru petog dana Devetnice sv. Stošiji, u petak, 10. siječnja, ususret proslavi sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje predvodio je don Gašpar Dodić, župnik župe Kraljice mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku donjem i dekan Zemuničkog dekanata. Među svećenicima suslaviteljima bili su i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije i župnik Galovca te don Anđelko Buljat, župnik Benkovca i dekan Benkovačkog dekanata.

Razmatrajući navješteni ulomak iz Evanđelja po Ivanu u kojem se Isus predstavlja kao kruh života, don Gašpar je rekao da smo i mi poput mnoštva u Kafarnaumu koje čezne, traži znakove koji hrane, zasićuju našu nesigurnost i našu prazninu. Te znakove tražimo svugdje, od svakoga tko ih je spreman dati, Bog ili ljudi, rekao je don Gašpar. „Središte svega je naša glad. Tko je nahrani, zasiti, osvaja najbolje mjesto u našem životu“, rekao je Dodić, istaknuvši da je obećavajući i pun sigurne budućnosti Isusov savjet: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni“. Isus time kao da nam kaže da iskoristimo svoje vrijeme i energiju za ono što je zaista važno i što će nam biti zauvijek, trajno u našu korist, naglasio je don Gašpar.

Ljudi su nadalje pitali Isusa: “Kakvo ti znamenje činiš da vidimo, pa da ti vjerujemo?“. „Oni su djeca svoje povijesti: djeca očeva kojima je bila potrebna mana da povjeruju, spremni za kolaps pri prvoj novoj gladi. Isus preokreće ljudsku perspektivu jer je Bog koji je došao s neba i kaže: “Ne jedite da biste vjerovali”, nego “Vjerujte i stoga jedite”. Vjerujući da je on život, u smislu postojanja, razlog svakog izbora, zrak u plućima. Vjerovati i zato ga izabrati, dopuštajući mu da nahrani i zasiti sve naše biće, naše postojanje, egzistenciju“, poručio je don Gašpar, naglasivši da je u Isusu utemeljena sigurnost kojoj trebamo povjeriti svoje brige.

„Nada je ključ za život, a ne za preživljavanje. Nada drži vjeru za ruku, ali bez vjere ona je uzaludna. To je polazište i uporište našeg hodočasničkog puta i kroz Jubilejsku godinu“, rekao je don Gašpar, podsjetivši da je geslo Jubilejske godine „Hodočasnici nade“. Nada je osnovna ljudska čežnju koja se izražava u različitim odnosima. Dodić je potaknuo da, putujući kroz Jubilejsku godinu, vidimo što podupire naše povjerenje u sutrašnjicu i da razumijemo što bi trebalo činiti njegovu strukturu, u vjeri i razumu.

„Na kojim temeljima gradimo životne projekte, očekivanja? Na koju kolektivnu nadu se oslanjaju društvo, kultura, gospodarstvo, znanost, politika? U čemu je moja i naša nada“, upitao je don Gašpar, upozorivši da smo, možda i nesvjesno, svoje postojanje ispunili drugim izvorima života i odgovorima koji nisu Božji. „Počinak u Božjem naručju je mjesto pristajanja dugog putovanja. Postoji luka u koju treba stići, smisao i krajnji cilj našim lutanjima. Neka nama, hodočasnicima nade, milosno vrijeme Jubilejske godine bude plodna prilika za iskusiti brigu i blizinu Boga, milosrdnog Oca“, potaknuo je don Gašpar.

Ohrabrivši da tražimo odgovore u Bogu i u molitvi pred svetohraništem, Dodić je potaknuo da zahvalimo Gospodinu za sve njegove darove. „U sigurnosti da nas ljubi i čuje naše molitve, nastavljamo moliti za mir u svijetu, za Crkvu, za obitelji i zajednice. Neka nas u tome krijepi i zagovor sv. Stošije“, poručio je don Gašpar.

Na kraju mise, u duhu navještenog Evanđelja o Isusu kao kruhu života, don Anđelko Buljat je predvodio molitvu da nam Gospodin podari sebe kao kruha života jer smo gladni života, nježnosti, istine. „Ovo življenje nas ne zasićuje, često nas dezorijentira, troši nas i slabi, iscrpljuje“, ali Isus je Božji kruh, božanski život kojim se možemo hraniti i zasititi, poručio je don Anđelko.

Slavlje je završeno zagovornom molitvom sv. Stošiji koju je predvodio katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




ZADAR: Hodočašće vjernika Ninskog i Paškog dekanata u katedralu sv. Stošije

Vjernici Ninskog i Paškog dekanata hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadru u četvrtak, 9. siječnja, četvrtog dana Devetnice sv. Stošije, ususret proslavi svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje predvodio je don Mladen Protić, župnik župa Kolan i Barbat na otoku Pagu. Među svećenicima suslaviteljima bili su i ninski i paški dekani, don Jerko Vuleta i don Božo Barišić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o susretu Isusa i apostola na olujnom moru, don Mladen je rekao da Isus i čudo čini kako bi ljudima učinio dobro. Ujedno, „čudesa potvrđuju Isusov identitet, njegovo božanstvo, njegovo poslanje od Oca“, istaknuo je don Mladen.

Nakon što je Isus nahranio mnoštvo od pet tisuća ljudi, povukao se u osamu, u tišinu. „Iako je on Bog te mu stoga ne treba odmor, Isus je i pravi čovjek, a čovjeku treba odmor nakon napora. Zato ide biti u miru i tišini sa svojim Ocem. Time i nas poziva da i mi nakon napora pronađemo odmor u Bogu, da se okrijepimo za potrebe i zahtjeve u životu“, rekao je don Mladen. Okrijepljen božanskom snagom, Isus ide u svijet, ide prema svojim učenicima. Isus je išao ususret učenicima u lađi, hodajući po moru. Nastupila je oluja i u tom mraku učenici nisu prepoznali Isusa, misleći da je utvara.

„Učenici su bili u mraku, nisu vidjeli svjetlo. Što smo više udaljeni od Boga kao svjetla, sve više padamo u mrak i sve više nas zahvaćaju valovi i oluje. Kad je Isus došao kao svjetlo i obasjao njihovu tminu, prepoznali su ga. Petar je prvi počeo hodati po moru gledajući u Isusa, i on, dakle, čini čudo. Ali, kad je Petar počeo gledati u sebe, u strahove, u oluju i valove, onda se pobojao i počeo je tonuti. No, Isus mu je dao ruku spasenja i podignuo ga“, istaknuo je don Mladen, naglasivši da je to poruka i nama.

„Dok god je naš pogled usmjeren prema Bogu, hrabro kročimo životom, odlučni smo na našem putu poslanja i spasenja. Zato je bitno da ostanemo fokusirani na Boga. Čim usmjerimo pogled prema našim slabostima, strahovima i grijesima, počnemo padati u dubinu“, upozorio je Protić.

Podsjetio je da je za Židove more značilo prostor zlih sila, kaosa, iznad kojega lebdi duh Božji. „Tako i Isus hoda iznad mora, postavlja se iznad valova, zlih sila i ide prema lađi u kojoj se nalaze apostoli. Lađa je simbol Crkve koja je utemeljena na dvanaest apostola. Crkva prepoznaje svoga utemeljitelja, Spasitelja i Otkupitelja. Petar predstavlja svakoga od nas i ide prema Isusu. Svjestan svojih slabosti, strahova, briga i nevolja, pada u more“, rekao je don Mladen, dodavši da smo i mi poput Petra dionici bura i valova. I mi u svojoj slabosti padamo u svoje strahove. „I Crkvu okružuje more nevolja, progonstva, omalovažavanja, skandala i drugih teškoća. Da bismo se izdignuli iz svega toga, trebamo učiniti što i Petar, koji je zavapio Isusu. Tražio je njegovo smilovanje i pomoć. Kad to učinimo, Bog dolazi, pruža nam ruku i izvlači nas iz našeg mraka, grijeha, na svjetlost i vodi u mirnu luku“, rekao je don Mladen, naglasivši da je zavladala utiha, bonaca, kad je Isus došao učenicima.

„Kad je čovjek s Bogom, onda je u miru, nikakve nevolje ne mogu nas uništiti“, poručio je don Mladen. Potaknuo je da zazivamo Boga da nam pomogne kad počnemo padati, da nas odvede u luku mira i spasenja. „Na tom putu potrebna je naša čvrsta i jaka vjera, molitva, zazivanje Boga. Na tom putu imamo i suradnike, bližnje koji su s nama na našem putu i pomažu nam svojim molitvama da dođemo do luke, do Isusa Krista.

To je poruka svima nama, da budemo hrabri, usmjereni na Boga i da molimo jedni za druge. Na tom putu nam pomaže Crkva, čitava zajednica. Crkva nas u Godini jubileja poziva da što više razmatramo Božju pomoć nama ljudima. Nalazimo se u tmini grijeha, zla i potrebno nam je što više zazivati Božje milosrđe, da nas ono okupa, ispere od naših grijeha i zala, da budemo čisti u hodu prema Kraljevstvu Božjem koje je naša luka mira i spasenja“, poručio je don Mladen, ohrabrivši da hodimo na tom putu poslušni glasu Boga i glasu Crkve te da vodimo jedni druge. U tome neka nas prati zagovor zaštitnice sv. Stošije i pomogne zagovor Nebeske Majke Marije, Zvijezde mora, poručio je don Mladen.

Na kraju mise, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić predvodio je zagovornu molitvu sv. Stošiji koja se moli u Devetnici. Ujedno je izmoljena molitva na nakane Svetog Oca kako bi vjernici koji su se ispovjedili i pričestili imali mogućnost dobiti potpuni oprost kojega su namijenili za sebe ili svoje pokojne.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




ZADAR: Hodočašće vjernika Biogradskog dekanata u Devetnici sv. Stošiji u katedralu sv. Stošije

Vjernici iz župa Biogradskog dekanata hodočastili su u Devetnici sv. Stošiji u katedralu sv. Stošije u Zadru u srijedu, 8. siječnja. Svečano misno slavlje trećeg dana Devetnice predvodio je don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m i dekan Biogradskog dekanata.

Propovijedao je don Tomislav Vlahović, župnik župa Drage i Vrgada. Stvarnosti praštanja i potpunog oprosta, osobito u Jubilejskoj godini, tiču se duboko egzistencije, postojanja čovjeka, rekao je don Tomislav, upozorivši da se potpuni oprost ne može dogoditi ako u čovjeku vlada zlo. U duhu poticaja apostola Ivana: „Ljubite se, Bog je ljubav. Tko u ljubavi ostaje, u Bogu ostaje i Bog u njemu“, don Tomislav je rekao da se Bog po svojoj naravi ne može uvrijediti kao čovjek. Bog se ne navezuje na grijeh, jer Bog je milosrđe, praštanje, punina dobrote, ljepote, istine, istaknuo je Vlahović. Rekao je kako iskustvo susreta s ljudima pokazuje koliko ljude muči kada ih netko povrijedi, neslaganje u obitelji, rodbini, sa susjedima. Negativno što čovjek govori vrijeđa i nutrinu osobe koja to govori. Poželio je da Jubilejska godina bude osobita prigoda da ljudi ozdrave iznutra. „Ljudi se ispovijedaju, izreknu svoje grijehe, ali muči ih uvreda koju su primili od nekoga. Ljudi teško opraštaju. Mnogi bi htjeli promijeniti druge, a to pokušavaju činiti svojim riječima na koje se druga osoba još više ljuti i to je vrijeđa, jer je to poput diranja u ranu. Čovjek je ranjen i zato griješi. Svi smo ranjeni istočnim grijehom“, rekao je don Tomislav, dodavši da je nečije neispravne navike teško mijenjati na ljudski način, nego duhovnim putem po Božjoj milosti.

„Mnogi i nakon ispovijedi pitaju je li im oprošteno. Đavao želi da čovjek misli da mu nije oprošteno. Važno je da osoba posvijesti kome pripada, da je Božje dijete, Stvoritelj nas je pustio u postojanje. U svakoj stanici čovjeka je duh Božji. Duh Božji oživljava naše stanice. Krštenik ima božansku narav, cijela stvarnost je u Bogu. Jedini način da čovjek izađe iz uvreda je da dopusti Duhu Svetom da ga učini čistim, svetim. Da se osoba pokaje, da pogleda Isusa na križu i sjeti se da su na križu naši grijesi uništeni. Da to bude naš lijek. Križ je znak da Bog čovjeka želi učiniti svetim, čistim od uvrede“, rekao je don Tomislav, potaknuvši vjernike da oproste ljudima koji su nas povrijedili; da osobama priđemo u duhu opraštajućim mislima; onda Duh Sveti osposobljava čovjeka da oprosti. Vlahović je potaknuo da Isusovu riječ izvršavamo i izgovaramo s vjerom, jer njegova riječ je duh i život, tada kroz osobu djeluje Duh Sveti.

Poželjevši da prihvatimo Božje oproštenje po sakramentu ispovijedi, da nas zbog toga prožme milina, don Tomislav je upozorio da ne molimo automatizmom, što brže, nego sabrano, svjesni riječi koje izgovaramo; da prihvatimo umom, dušom i psihom da smo očišćeni od grijeha, čime duh onda prožima našu volju, svijest i savjest.

Kao što se Isus sažalio nad ljudima, Vlahović je potaknuo da na ljude gledamo sućutno, da u svakome, premda je ranjen, vidimo osobu koju je stvorio Bog; da zahvalimo za postojanje drugih, pa i onih koji su nas povrijedili. Kad zahvaljujemo za postojanje osobe, tada je ljubimo i praštamo i to će promijeniti osobu, istaknuo je don Tomislav, potaknuvši da „računamo s time da Duh Sveti kroz naše misli i naše riječi može promijeniti nas i druge“.

Naglasivši da Božje dubine vole čovjeka, čovjek je živ po tome što je Bog u njemu, don Tomislav je potaknuo da oprostimo i molimo oproštenje, da drugima kažemo: „Lijepo je što postojiš“, a Bogu da govorimo: „Tvoje dubine mene vole“. „Tako moleći, uništavamo zlo i dolazimo do lijeka iznutra, kako bismo bili čisti i sveti“, poručio je don Tomislav.

Sv. Stošija je naslovnica i župne crkve u Biogradu n/m i zaštitnica Grada Biograda n/m te je dekan Tičić potaknuo da u Godini jubileja osobito molimo za milost praštanja i potpunog oprosta.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




ZADAR: Hodočašće vjernika iz dekanata Zadar – Istok i Zadar – Zapad u katedralu sv. Stošije

Vjernici iz dekanata Zadar – Istok i Zadar – Zapad hodočastili su u utorak, 7. siječnja u katedralu sv. Stošije u Zadar, drugog dana Devetnice sv. Stošiji, ususret proslavi svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje predvodio je don Mario Akrap, župnik zadarske župe bl. Alojzija Stepinca i dekan dekanata Zadar – Istok, a propovijedao je don Igor Ikić, župnik zadarske župe Bezgrešnog začeća BDM i dekan dekanata Zadar – Zapad. Suslavili su župnici iz župa dva zadarska gradska dekanata.

Sv. Stošija je bila žena velike vjere koja u odnosu s Bogom nije imala nikakvih dilema, istaknuo je don Igor, rekavši da to konkretno pokazuje i potvrđuje život sv. Stošije. Stošija je živjela u pogansko vrijeme cara Dioklecijana, a mučenički je umrla 304. godine. „Majka kršćanka odgojem je usadila u Stošiju kršćanske i evanđeoske vrednote. To je vrlo važna poruka za nas danas, da se zapitamo što je s našim odgojem, što je s našom formacijom? Nikad nismo imali toliko katoličkih škola, vjeronauka, katekizama, raznih pouka, duhovnih obnova, seminara, a stanje u društvu je sve gore. Bogu hvala, nema otvorene zabrane prema tim sadržajima. No, što se to onda događa s nama, gdje je iznutra ostalo nešto prazno“, upozorio je don Igor, naglasivši da brojne devijacije i loše pojave u društvu znače „da mi svojim životom i svojim stavovima ne stojimo iza onoga što ispovijedamo“.

„Jesmo li pogazili svoje kršćanske vrednote i dostojanstvo kao narod i kao vjernici? Stošija je imala majku koja ju je odgajala i formirala. Što je s našim majkama danas? Sagledajmo poslanje majčinstva i očinstva danas. Velika je kriza identiteta žene i muškarca, jer muškarac bi trebao biti stup koji će dati sigurnost svojoj djeci. Svi smo mi uz nekoga rasli i to određuje naše kasnije ponašanje.

Ako nema roditelja koji će nas formirati, odgajati, onda smo u problemu. Možemo imati institucije s brojnim zaštitarima, ali moramo početi iz temeljne jezgre ljudskog roda, a to je obitelj iz koje sve nosimo“, poručio je don Igor, potaknuvši roditelje da uče djecu molitvi. Nasuprot potkupljivom i lažnom ponašanju i mentalitetu, potaknuo je da molimo Gospodina da nam daruje ozbiljnih i odgovornih roditelja, koji će u obiteljskoj zajednici znati formirati i odgajati djecu, da imamo ozbiljne i odgovorne ljude u društvu i Crkvi.

Sagledavajući stanje u domovini na svim razinama i dužnostima, don Igor je upozorio kako život u modernom poganstvu pokazuje da smo zakazali kao vjernici na svim područjima. „Sve to nas potiče da se ozbiljno zapitamo jesmo li mi zaista vjernici, kršćani ili se s nama nešto krivo događa? Kod sv. Stošije to nije bilo moguće. Stošija je rastalila poganska zlatna božanstva svoga muža i oca i time pomagala siromahe. Sve materijalno zlato i blago je unovčila, prodala, da bi pomagala siromasima“, podsjetio je don Igor, naglasivši da vjera treba imati iza sebe potvrdu u djelima, činjenice. Sv. Jakov kaže: „Vjera bez djela je mrtva“.

„Divimo se ljudima iz prvih kršćanskih vremena. Pogansko vrijeme u kojem je živjela sv. Stošija nije bilo lako. Nijedno poganstvo nije jednostavno, naše ni Stošijino. Ali, traži se da stanemo iza svojih uvjerenja. Kako to da danas nismo  kadri otići u zatvor, a kamoli u arenu među lavove, zbog vjernosti Kristu, kao kršćani iz prvih vremena Crkve? Jesmo li kadri čuti istinu i jesmo li kadri životom, stavom, ozbiljnošću i odgovornošću stati iza te istine? Očito nismo, jer puno toga u društvu i unutar Crkve nije u redu“, upozorio je don Igor, zamolivši da sv. Stošija pomogne da budemo hrabri u našem poganstvu punom blještavila iza kojeg nema vrijednosnog i životnog pokrića. Upozorivši na „glumatanje sreće i zadovoljstva“ u virtualnom, imaginarnom svijetu, Ikić je potaknuo da se ne damo „uvući u poganstvo koje nas okružuje i guta“.

„Tko bi od nas danas bio kadar dati svoj život za Krista, a to su prvi kršćani radili? Znači da nama danas nešto nedostaje. Jesmo li doista povjerovali dušom i srcem? Ako nema djela iza vjere koju ispovijedamo, onda je veliko pitanje što je s našim kršćanstvom danas i kako ga živimo“, upozorio je don Igor, rekavši da takva preispitivanja naše vjere i života stavlja pred nas sv. Stošija, svijetli lik iz prvih kršćanskih vremena.

„Molimo jedni za druge da se ne utopimo u poganluku našeg vremena. Kroz cijelu povijest poganstvo je ulazilo u pore Crkve i kršćana. Ali, sv. Ivan u Božjoj riječi kaže da ga treba prepoznati: ‘Dječice, ispitujte duhove!’. Nemojmo biti naivni i misliti da je sve dobro. Pazimo koji sadržaj dajemo djeci, što slušamo, što čitamo, učimo? Pazimo kuda idemo i s čime se hranimo, kad je u pitanju naš duh. Bog nam je dao biblioteku nad bibliotekama, to je Sveto Pismo“, istaknuo je don Igor.

Potaknuo je na molitvu „za roditelje koji će imati svoj stav, koji neće biti povodljivi i potkupljivi, ljudi bez uvjerenja i bez stava. Sv. Stošija je imala svoj stav i svoje uvjerenje za koje je umrla. To treba nama kršćanima današnjeg vremena. Molimo Boga da budemo takvi i da nam dâ takvih ljudi“, poručio je don Igor Ikić.

Na kraju mise, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić predvodio je zagovornu molitvu sv. Stošiji koja se moli tijekom Devetnice za potrebe Crkve i svijeta. Vjernici su počastili moći sv. Stošije koje se nalaze u mramornom sarkofagu u pokrajnjoj lađi katedrale. Don Mario Akrap je podsjetio da se nalazimo u Jubilejskoj godini, katedrala sv. Stošije je jubilejska crkva te da po molitvi u njoj tijekom liturgije i pobožnosti možemo dobiti potpuni oprost.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić