Prof. dr. sc. Ivan Bodrožić izlagao je o temi „Nijekanje Kristovog božanstva u suvremenom svijetu“ na svećeničkoj rekolekciji u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 8. siječnja.

Odabir te teme potaknut je spomenom u Godini Jubileja 1700. obljetnice Nicejskog sabora (325.-2025.), na kojem je Crkva definirala Kristovo božanstvo. Dr. Bodrožić predstavio je rasprave o Kristovom božanstvu u ranom kršćanstvu, a vrhunac je bilo sazivanje Nicejskog sabora na kojem je definirana bitna odrednica kršćanske vjeroispovijesti da je Isus Krist Bog, Božji Sin.

U svojim počecima kršćanstvo živi u židovstvu te se naziva judeokršćanstvo, a apostol Pavao je išao među pogane te je on razvijao etno-kršćanstvo. „U prvom stoljeću nisu sve struje prihvaćale Kristovo božanstvo. Neke židovske struje su se htjele pokazati kršćanskima, ali Crkva ih je morala isključiti jer nisu vjerovali u Isusovo božanstvo. Prihvaćali su sve u vezi Krista, ali osporavali su mu ono konačno, božanstvo“, upozorio je dr. Bodrožić. Neke struje Krista su smatrale anđelom te je podsjetio da na početku Poslanice Hebrejima pisac ističe odnos Krista i anđela: ‘Veliki Anđeo, Anđeo velikoga saveza’, ali ne Božji sin.

„Pisac Poslanice Hebrejima s njima polemizira u prva dva poglavlja i kaže: „Pa kome od anđela ikad reče, ti si Sin moj, danas te rodih“. Kristu su pripisivali da je prorok, Mesija, Sin Čovječji, anđeo, ali nijekali su njegovo božanstvo. Židovi su teško prihvaćali da je Mesija trebao biti Božji Sin. Neke struje prihvatile su nešto od kršćanstva, slaviti Krista kao Mesiju, ali osporavali su mu božanstvo. Takve struje već u 1. st. nisu prihvaćali niti naslov Sin Davidov. To je bio kraljevski naslov, a Mesija je radio za siromahe, pa mu je jedna struja osporavala i taj naslov“, rekao je dr. Bodrožić.

U 2. i 3. stoljeću postoje razne manarhijanističke i heterodoksne teologije kojima je bilo problem razumjeti kako je kršćanstvo monoteistička religija, a u Bogu su trojica. „Bilo je jednostavnije reći da je samo jedan Bog, u smislu: prije smo ga zvali Ocem, kasnije ga zovemo Sinom i nakon svega ga zovem Duhom. Na križu je trpio Otac. Od toga dolazi naziv te struje patripasionizam ili modalizam, kad netko kaže da jedan Bog ima istu pojavnost – to je jedna osoba, samo tri lica. Pa s koje strane gledamo, gledamo li ga kao Oca, kao Sina ili kao Duha“, rekao je dr. Bodrožić. Pokreti koji nisu mogli razumjeti da može biti jedan Bog, a tri osobe su bili patripasionizam, modalizam i adukcionizam koji je smatrao da je Bog jednog Isusa iz Nazareta, u trenutku krštenja, zahvatio svojim duhom, posinio ga i dao mu da on kao običan čovjek ima veće ovlasti, pa može liječiti, činiti čuda, ali nije Božji sin, istaknuo je predavač.

Za gnostičke sljedbe u 2. i 3. st. Krist je bio samo nebeski objavitelj nečega božanskoga. „Oni Kristu odriču ljudskost. Ali, kad govore o njemu kao božanskom biću, to je vrsta fantazme. Krist nije ekskluzivni objavitelj, moglo je biti više objavitelja. Krist nije Božji Sin i nema božansku osobnost, nego vrsta fantastičnog bića koji ljudima objavljuje neke istine. Kad ljudi to prihvate, na tragu tih istina imaju tajne ključeve za prolazak kroz nebesa, do spasenja. I oni su osporili Kristu osobnost. Smatrali su ga isključivo nekim od božanskih bića, bez stvarne božanske osobnosti“, istaknuo je dr. Bodrožić. Gnostici su smatrali da je Krist vrsta duhovnog stvorenja koji može objaviti neke istine, dati ljudima neke šifre, a on će se onda povući na Nebo. „Nije trpio, nije bio povijesna stvarnost niti je imao tijela. Oni Kristovo navodno božanstvo naglašavaju neispravno, ne govoreći o osobi Boga, nego govore o nekom od božanskih bića koje se ljudima objavljuje i govori im neke tajne“, pojasnio je dr. Bodrožić.

Početkom 4. st., Arije, svećenik iz Libije, propovijeda da Krist ima individualnost, ali ni on nije mogao razumjeti otajstvo Trojstva i da Krist može biti Bog. Arije je rekao da je samo Otac transcedentan. Sin je prvo stvorenje, najsavršenije, ali uvijek i samo stvorenje.

„Potom dolazi Nicejski sabor koji u snažnoj formulaciji naše vjeroispovijesti, zaista važnoj da sabere sve to što se prije događalo, u fokusu na Krista kaže: „Vjerujemo u jednoga Gospodina našega Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, nestvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno“.

Tom formulacijom priznaje se prava Kristova osobnost, s obzirom na prethodne teškoće. Kristova osobnost je vezana uz Oca, on je jedinorođenac Božji, stvarni Sin. Priznaje se njegova jedincatost, njegovo božanstvo i njegova božanska aktivnost, on je stvoritelj svega“, istaknuo je dr. Bodrožić.

U prvom razdoblju, do Nicejskog sabora, više struja unutar kršćanstva nisu dovoljno jasno razumijevale mogućnost postojanja Trojstva te su to rješavali na krivi način, preko Krista. „Ako se Kristu ospori božanstvo, onda je jedan Bog Otac, drugi su ispod njega, nema više problema razumske naravi. Ali, to nije pravi odgovor na Božje otajstvo“, upozorio je dr. Bodrožić.

Mentalitet arijanizma provlači se kroz mnoge pokrete u suvremenom svijetu. Krista se promatra u obliku pluralizma; mnogi se pozivaju na Krista, ali puno je nedosljednosti u odnosu na biblijsku objavu. Jedan od modernih pokreta je spiritizam Allana Kardeca (19. st.). „Kardec zamjenjuje biblijskog Krista novim mesijanskim objavama. Sveto Pismo se uzima tek kao jedan segment stvarnosti i Božje objave, paralelno s drugim objaviteljima, kao što je bilo u gnosticizmu ranog kršćanstva. Time se niječe jedincatost kršćanske objave i jedincatost Krista. Uzima ga se kao metaforu koja govori o razvoju ljudskoga. Kristu se oduzima osobnost i oblikuje ga se prema svojim potrebama“, upozorio je dr. Bodrožić.

Spiritizam poima Krista kao neku vrstu učitelja, preteču koji je ostavio svoj nauk, ali nije napravio bitnih zahvata glede spasenja i objava. „Oni smatraju da je čovječanstvo u Kristu imalo samo jednu etapu; da Krist pomaže čovječanstvu da ono napreduje i dalje se razvija, ali Krist nema božansku narav niti ulogu jedincatog Spasitelja kojega mi ispovijedamo, iz Svetog Pisma. Krista svode samo na segment ljudskoga“, upozorio je dr. Bodrožić. Prema tom spiritizmu, biblijski Krist je samo nova objava nove evolucije koja će se kasnije događati na drugim razinama. Oni smatraju da objava nije bila konačna. Posljedice toga su izjednačavanje biblijske i spiritističke objave. Predavač je upozorio kako je mnogima danas lakše pratiti što objavljuje netko od ljudi, nego pratiti Božju objavu i iz nje izvoditi nauk, pouku i put duhovnog života.

„I u Crkvi je danas određena borba oko modernijeg tumačenja Svetog Pisma, kaže se kako se smatra da je srednjovjekovno kršćanstvo nadiđeno. Time kao da se smatra da postoji evolucija u razvoju Objave i da je biblijska objava bila samo jedan dio, da nije imala konačni autoritet do kraja“, upozorio je dr. Bodrožić.

Spomenuti spiritizam govori o eteričnom Kristu gnostičkog tipa, Krist nije živa osoba, nego dolazi iz nebeskih visina. „On je univerzalni princip života, ali nije Božji Sin. Nije Bog, nego ljudska osoba koji je dobio određene ovlasti. Ima nove objave i pomaže da se ide prema konačnom sudu i obračunu. Prima objave kao čovjek i upozorava nas da moramo živjeti na određeni način“, rekao je dr. Bodrožić. Takve skupine u javnosti su objavljivale nove tekstove, među njima su i mormoni. Oni smatraju da „apokaliptički Krist, koji nije Bog nego ljudska osoba, priprema narod za apokaliptični obračun“.

Nadalje, prema toj viziji, Krist je iscjelitelj životnih energija. On je mentalni duhovni princip, ali ne osoba, nije Božji sin. „Krist djeluje da uklonimo bolesti, pomaže da se oslobodimo lošega. Ima ljudsku narav i pomaže ljudima da se liječe. Naglasak je na zemaljskome, tjelesnome“, rekao je predavač, podsjetivši da su i u ranom kršćanstvu postojali tzv. terapeuti koji su stavili fokus na liječenje i Krista promatrali samo kao iscjelitelja.

U suvremenosti, na to se nadovezuju istočnjački pokreti, reiki, self – help i neki  koji naglašavaju liječenje. „Tvrde da je Krist bio iscjelitelj životnih energija i može pomoći, ali nije Krist isključivi iscjelitelj, nego to mogu biti i istočnjački gurui. Prema njima, Krist nije Bog, nego lik koji ljudima nešto znači. Krist je pokriće da ljudi imaju povjerenja u te osobe, jer to je slično s Crkvom koja naviješta Krista koji je liječio bolesnike. Tako se stvara privid da je to isto, da to što oni govore, govori i Crkva, ali to nije isto“, upozorio je dr. Bodrožić.

U suvremenom vremenu prisutan je i „legendarni Krist postkršćanstva ili antikršćanski populizam. Kristu se pripisuju razne dimenzije, da je socijalist, komunist, revolucionar, hipi, ali nije Božji Sin, nego legendarna osoba koja je radila za siromahe i borio se protiv nekog sustava. Vide ga kao društvenu osobu koja je imala svoju ulogu, metode i može nam donijeti neku poruku. Prikazuju ga neispravno, ne kažu da je Božji sin“, upozorio je predavač.

Od teozofskog do masonskih društava, svi se na određeni način pozivaju na Krista, ali svi mu odriču božanstvo. Pozivaju se na neke nove tekstove, nove objave kojima osporavaju jedincatost Krista i njegovu božansku osobnost koju ispovijeda Crkva i koju je naglasio Nicejski sabor.

Dr. Bodrožić je opisao i duhovnost New Age-a prema kojem Krist nije povijesna osoba, nego je ideja evolutivnog procesa svemira. „Oni rade alternativnu kristologiju u kojoj se pozivaju na otkrivanje nekih novih skrivenih pisama. Kažu da je Crkva odbacila gnostičke tekstove koji joj ne odgovaraju. To je prebacivanje s biblijske objave na druge koje oni zagovaraju preko svojih sustava spajanja s nekom božanskom energijom, da oni prenose božanske poruke. Na taj način Krist je izvan funkcije“, upozorio je dr. Bodrožić, rekavši da se oni bave ezoterijom.

„Oni smatraju da je Crkva prenaglasila božanstvo Krista, a druge perspektive potisnula. Za njih je Krist jedan od božanskih učitelja koji potiče ljudsku preobrazbu i može biti uz druge učitelje i prosvjetitelje, poput Bude, jer smatraju da Krist nije isključiv. Njegova uloga nije da je Spasitelj, nego je jedan od učitelja koji pomaže da dođemo u harmoniju sa svemirskim energijama. On tako potiče ljudsku preobrazbu, da se u preobrazbi svemira sve uskladi. Oni nemaju ideju Boga kao osobe, nego je sav svijet božanski, a treba ga dovesti do sklada. Prema njima, Krist je unutarnji princip kozmosa, metafora savršenog života, model kojeg bi trebalo primijeniti. Krist im treba samo za segment njihovog života, a onda ga odbace jer im ne treba kao Spasitelj, nego da podigne standard ljudske svijesti i fiktivnog napretka čovječanstva“, rekao je dr. Bodrožić.

Kroz New age, dimenzije karme, sudbine, reinkarnacije ne daju prostor Kristu kao osobnom Bogu; prikazuju ga i kao pustolova, protive se dogmama katolika. Kristu odriču božanstvo, svrstavaju se u vrstu teološkog humanizma koji Krista promatra kao dobrog učitelja i mučenika za pravednu stvar, rekao je dr. Bodrožić. U humanizmu kao vrsti religioznosti, Isus čovjek se usavršava do razine božanskoga; pobožanstvenio se savršenim samoostvarenjem. U humanizmu je fokus čovjek, a ne Bog. Krist ostaje na razini primjera. On je u cijelosti ljudsko biće koji je napredovao prema Bogu, pa je došao do božanskih razina“, rekao je dr. Bodrožić, opisujući zastranjenja i neispravan nauk takvog poimanja Krista, kao i od strane Jehovinih svjedoka i mormona. Kao i u prvim vremenima kršćanstva, i u suvremenosti postoje religioznosti koje niječu Kristovo božanstvo, prema kojem je Krist jedno s Ocem i Otkupitelj cijelog svijeta – to je ključ kršćanske Objave koja je sažeta i u formulaciji Vjerovanja na Nicejskom saboru koju katolici i danas ispovijedaju.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Vjernici Benkovačkog i Zemuničkog dekanata hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadru petog dana Devetnice sv. Stošiji, u petak, 10. siječnja, ususret proslavi sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje predvodio je don Gašpar Dodić, župnik župe Kraljice mira – Kraljice Hrvata u Zemuniku donjem i dekan Zemuničkog dekanata. Među svećenicima suslaviteljima bili su i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije i župnik Galovca te don Anđelko Buljat, župnik Benkovca i dekan Benkovačkog dekanata.

Razmatrajući navješteni ulomak iz Evanđelja po Ivanu u kojem se Isus predstavlja kao kruh života, don Gašpar je rekao da smo i mi poput mnoštva u Kafarnaumu koje čezne, traži znakove koji hrane, zasićuju našu nesigurnost i našu prazninu. Te znakove tražimo svugdje, od svakoga tko ih je spreman dati, Bog ili ljudi, rekao je don Gašpar. „Središte svega je naša glad. Tko je nahrani, zasiti, osvaja najbolje mjesto u našem životu“, rekao je Dodić, istaknuvši da je obećavajući i pun sigurne budućnosti Isusov savjet: „Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni“. Isus time kao da nam kaže da iskoristimo svoje vrijeme i energiju za ono što je zaista važno i što će nam biti zauvijek, trajno u našu korist, naglasio je don Gašpar.

Ljudi su nadalje pitali Isusa: “Kakvo ti znamenje činiš da vidimo, pa da ti vjerujemo?“. „Oni su djeca svoje povijesti: djeca očeva kojima je bila potrebna mana da povjeruju, spremni za kolaps pri prvoj novoj gladi. Isus preokreće ljudsku perspektivu jer je Bog koji je došao s neba i kaže: “Ne jedite da biste vjerovali”, nego “Vjerujte i stoga jedite”. Vjerujući da je on život, u smislu postojanja, razlog svakog izbora, zrak u plućima. Vjerovati i zato ga izabrati, dopuštajući mu da nahrani i zasiti sve naše biće, naše postojanje, egzistenciju“, poručio je don Gašpar, naglasivši da je u Isusu utemeljena sigurnost kojoj trebamo povjeriti svoje brige.

„Nada je ključ za život, a ne za preživljavanje. Nada drži vjeru za ruku, ali bez vjere ona je uzaludna. To je polazište i uporište našeg hodočasničkog puta i kroz Jubilejsku godinu“, rekao je don Gašpar, podsjetivši da je geslo Jubilejske godine „Hodočasnici nade“. Nada je osnovna ljudska čežnju koja se izražava u različitim odnosima. Dodić je potaknuo da, putujući kroz Jubilejsku godinu, vidimo što podupire naše povjerenje u sutrašnjicu i da razumijemo što bi trebalo činiti njegovu strukturu, u vjeri i razumu.

„Na kojim temeljima gradimo životne projekte, očekivanja? Na koju kolektivnu nadu se oslanjaju društvo, kultura, gospodarstvo, znanost, politika? U čemu je moja i naša nada“, upitao je don Gašpar, upozorivši da smo, možda i nesvjesno, svoje postojanje ispunili drugim izvorima života i odgovorima koji nisu Božji. „Počinak u Božjem naručju je mjesto pristajanja dugog putovanja. Postoji luka u koju treba stići, smisao i krajnji cilj našim lutanjima. Neka nama, hodočasnicima nade, milosno vrijeme Jubilejske godine bude plodna prilika za iskusiti brigu i blizinu Boga, milosrdnog Oca“, potaknuo je don Gašpar.

Ohrabrivši da tražimo odgovore u Bogu i u molitvi pred svetohraništem, Dodić je potaknuo da zahvalimo Gospodinu za sve njegove darove. „U sigurnosti da nas ljubi i čuje naše molitve, nastavljamo moliti za mir u svijetu, za Crkvu, za obitelji i zajednice. Neka nas u tome krijepi i zagovor sv. Stošije“, poručio je don Gašpar.

Na kraju mise, u duhu navještenog Evanđelja o Isusu kao kruhu života, don Anđelko Buljat je predvodio molitvu da nam Gospodin podari sebe kao kruha života jer smo gladni života, nježnosti, istine. „Ovo življenje nas ne zasićuje, često nas dezorijentira, troši nas i slabi, iscrpljuje“, ali Isus je Božji kruh, božanski život kojim se možemo hraniti i zasititi, poručio je don Anđelko.

Slavlje je završeno zagovornom molitvom sv. Stošiji koju je predvodio katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Vjernici Ninskog i Paškog dekanata hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadru u četvrtak, 9. siječnja, četvrtog dana Devetnice sv. Stošije, ususret proslavi svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje predvodio je don Mladen Protić, župnik župa Kolan i Barbat na otoku Pagu. Među svećenicima suslaviteljima bili su i ninski i paški dekani, don Jerko Vuleta i don Božo Barišić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o susretu Isusa i apostola na olujnom moru, don Mladen je rekao da Isus i čudo čini kako bi ljudima učinio dobro. Ujedno, „čudesa potvrđuju Isusov identitet, njegovo božanstvo, njegovo poslanje od Oca“, istaknuo je don Mladen.

Nakon što je Isus nahranio mnoštvo od pet tisuća ljudi, povukao se u osamu, u tišinu. „Iako je on Bog te mu stoga ne treba odmor, Isus je i pravi čovjek, a čovjeku treba odmor nakon napora. Zato ide biti u miru i tišini sa svojim Ocem. Time i nas poziva da i mi nakon napora pronađemo odmor u Bogu, da se okrijepimo za potrebe i zahtjeve u životu“, rekao je don Mladen. Okrijepljen božanskom snagom, Isus ide u svijet, ide prema svojim učenicima. Isus je išao ususret učenicima u lađi, hodajući po moru. Nastupila je oluja i u tom mraku učenici nisu prepoznali Isusa, misleći da je utvara.

„Učenici su bili u mraku, nisu vidjeli svjetlo. Što smo više udaljeni od Boga kao svjetla, sve više padamo u mrak i sve više nas zahvaćaju valovi i oluje. Kad je Isus došao kao svjetlo i obasjao njihovu tminu, prepoznali su ga. Petar je prvi počeo hodati po moru gledajući u Isusa, i on, dakle, čini čudo. Ali, kad je Petar počeo gledati u sebe, u strahove, u oluju i valove, onda se pobojao i počeo je tonuti. No, Isus mu je dao ruku spasenja i podignuo ga“, istaknuo je don Mladen, naglasivši da je to poruka i nama.

„Dok god je naš pogled usmjeren prema Bogu, hrabro kročimo životom, odlučni smo na našem putu poslanja i spasenja. Zato je bitno da ostanemo fokusirani na Boga. Čim usmjerimo pogled prema našim slabostima, strahovima i grijesima, počnemo padati u dubinu“, upozorio je Protić.

Podsjetio je da je za Židove more značilo prostor zlih sila, kaosa, iznad kojega lebdi duh Božji. „Tako i Isus hoda iznad mora, postavlja se iznad valova, zlih sila i ide prema lađi u kojoj se nalaze apostoli. Lađa je simbol Crkve koja je utemeljena na dvanaest apostola. Crkva prepoznaje svoga utemeljitelja, Spasitelja i Otkupitelja. Petar predstavlja svakoga od nas i ide prema Isusu. Svjestan svojih slabosti, strahova, briga i nevolja, pada u more“, rekao je don Mladen, dodavši da smo i mi poput Petra dionici bura i valova. I mi u svojoj slabosti padamo u svoje strahove. „I Crkvu okružuje more nevolja, progonstva, omalovažavanja, skandala i drugih teškoća. Da bismo se izdignuli iz svega toga, trebamo učiniti što i Petar, koji je zavapio Isusu. Tražio je njegovo smilovanje i pomoć. Kad to učinimo, Bog dolazi, pruža nam ruku i izvlači nas iz našeg mraka, grijeha, na svjetlost i vodi u mirnu luku“, rekao je don Mladen, naglasivši da je zavladala utiha, bonaca, kad je Isus došao učenicima.

„Kad je čovjek s Bogom, onda je u miru, nikakve nevolje ne mogu nas uništiti“, poručio je don Mladen. Potaknuo je da zazivamo Boga da nam pomogne kad počnemo padati, da nas odvede u luku mira i spasenja. „Na tom putu potrebna je naša čvrsta i jaka vjera, molitva, zazivanje Boga. Na tom putu imamo i suradnike, bližnje koji su s nama na našem putu i pomažu nam svojim molitvama da dođemo do luke, do Isusa Krista.

To je poruka svima nama, da budemo hrabri, usmjereni na Boga i da molimo jedni za druge. Na tom putu nam pomaže Crkva, čitava zajednica. Crkva nas u Godini jubileja poziva da što više razmatramo Božju pomoć nama ljudima. Nalazimo se u tmini grijeha, zla i potrebno nam je što više zazivati Božje milosrđe, da nas ono okupa, ispere od naših grijeha i zala, da budemo čisti u hodu prema Kraljevstvu Božjem koje je naša luka mira i spasenja“, poručio je don Mladen, ohrabrivši da hodimo na tom putu poslušni glasu Boga i glasu Crkve te da vodimo jedni druge. U tome neka nas prati zagovor zaštitnice sv. Stošije i pomogne zagovor Nebeske Majke Marije, Zvijezde mora, poručio je don Mladen.

Na kraju mise, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić predvodio je zagovornu molitvu sv. Stošiji koja se moli u Devetnici. Ujedno je izmoljena molitva na nakane Svetog Oca kako bi vjernici koji su se ispovjedili i pričestili imali mogućnost dobiti potpuni oprost kojega su namijenili za sebe ili svoje pokojne.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Vjernici iz župa Biogradskog dekanata hodočastili su u Devetnici sv. Stošiji u katedralu sv. Stošije u Zadru u srijedu, 8. siječnja. Svečano misno slavlje trećeg dana Devetnice predvodio je don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m i dekan Biogradskog dekanata.

Propovijedao je don Tomislav Vlahović, župnik župa Drage i Vrgada. Stvarnosti praštanja i potpunog oprosta, osobito u Jubilejskoj godini, tiču se duboko egzistencije, postojanja čovjeka, rekao je don Tomislav, upozorivši da se potpuni oprost ne može dogoditi ako u čovjeku vlada zlo. U duhu poticaja apostola Ivana: „Ljubite se, Bog je ljubav. Tko u ljubavi ostaje, u Bogu ostaje i Bog u njemu“, don Tomislav je rekao da se Bog po svojoj naravi ne može uvrijediti kao čovjek. Bog se ne navezuje na grijeh, jer Bog je milosrđe, praštanje, punina dobrote, ljepote, istine, istaknuo je Vlahović. Rekao je kako iskustvo susreta s ljudima pokazuje koliko ljude muči kada ih netko povrijedi, neslaganje u obitelji, rodbini, sa susjedima. Negativno što čovjek govori vrijeđa i nutrinu osobe koja to govori. Poželio je da Jubilejska godina bude osobita prigoda da ljudi ozdrave iznutra. „Ljudi se ispovijedaju, izreknu svoje grijehe, ali muči ih uvreda koju su primili od nekoga. Ljudi teško opraštaju. Mnogi bi htjeli promijeniti druge, a to pokušavaju činiti svojim riječima na koje se druga osoba još više ljuti i to je vrijeđa, jer je to poput diranja u ranu. Čovjek je ranjen i zato griješi. Svi smo ranjeni istočnim grijehom“, rekao je don Tomislav, dodavši da je nečije neispravne navike teško mijenjati na ljudski način, nego duhovnim putem po Božjoj milosti.

„Mnogi i nakon ispovijedi pitaju je li im oprošteno. Đavao želi da čovjek misli da mu nije oprošteno. Važno je da osoba posvijesti kome pripada, da je Božje dijete, Stvoritelj nas je pustio u postojanje. U svakoj stanici čovjeka je duh Božji. Duh Božji oživljava naše stanice. Krštenik ima božansku narav, cijela stvarnost je u Bogu. Jedini način da čovjek izađe iz uvreda je da dopusti Duhu Svetom da ga učini čistim, svetim. Da se osoba pokaje, da pogleda Isusa na križu i sjeti se da su na križu naši grijesi uništeni. Da to bude naš lijek. Križ je znak da Bog čovjeka želi učiniti svetim, čistim od uvrede“, rekao je don Tomislav, potaknuvši vjernike da oproste ljudima koji su nas povrijedili; da osobama priđemo u duhu opraštajućim mislima; onda Duh Sveti osposobljava čovjeka da oprosti. Vlahović je potaknuo da Isusovu riječ izvršavamo i izgovaramo s vjerom, jer njegova riječ je duh i život, tada kroz osobu djeluje Duh Sveti.

Poželjevši da prihvatimo Božje oproštenje po sakramentu ispovijedi, da nas zbog toga prožme milina, don Tomislav je upozorio da ne molimo automatizmom, što brže, nego sabrano, svjesni riječi koje izgovaramo; da prihvatimo umom, dušom i psihom da smo očišćeni od grijeha, čime duh onda prožima našu volju, svijest i savjest.

Kao što se Isus sažalio nad ljudima, Vlahović je potaknuo da na ljude gledamo sućutno, da u svakome, premda je ranjen, vidimo osobu koju je stvorio Bog; da zahvalimo za postojanje drugih, pa i onih koji su nas povrijedili. Kad zahvaljujemo za postojanje osobe, tada je ljubimo i praštamo i to će promijeniti osobu, istaknuo je don Tomislav, potaknuvši da „računamo s time da Duh Sveti kroz naše misli i naše riječi može promijeniti nas i druge“.

Naglasivši da Božje dubine vole čovjeka, čovjek je živ po tome što je Bog u njemu, don Tomislav je potaknuo da oprostimo i molimo oproštenje, da drugima kažemo: „Lijepo je što postojiš“, a Bogu da govorimo: „Tvoje dubine mene vole“. „Tako moleći, uništavamo zlo i dolazimo do lijeka iznutra, kako bismo bili čisti i sveti“, poručio je don Tomislav.

Sv. Stošija je naslovnica i župne crkve u Biogradu n/m i zaštitnica Grada Biograda n/m te je dekan Tičić potaknuo da u Godini jubileja osobito molimo za milost praštanja i potpunog oprosta.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Vjernici iz dekanata Zadar – Istok i Zadar – Zapad hodočastili su u utorak, 7. siječnja u katedralu sv. Stošije u Zadar, drugog dana Devetnice sv. Stošiji, ususret proslavi svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje predvodio je don Mario Akrap, župnik zadarske župe bl. Alojzija Stepinca i dekan dekanata Zadar – Istok, a propovijedao je don Igor Ikić, župnik zadarske župe Bezgrešnog začeća BDM i dekan dekanata Zadar – Zapad. Suslavili su župnici iz župa dva zadarska gradska dekanata.

Sv. Stošija je bila žena velike vjere koja u odnosu s Bogom nije imala nikakvih dilema, istaknuo je don Igor, rekavši da to konkretno pokazuje i potvrđuje život sv. Stošije. Stošija je živjela u pogansko vrijeme cara Dioklecijana, a mučenički je umrla 304. godine. „Majka kršćanka odgojem je usadila u Stošiju kršćanske i evanđeoske vrednote. To je vrlo važna poruka za nas danas, da se zapitamo što je s našim odgojem, što je s našom formacijom? Nikad nismo imali toliko katoličkih škola, vjeronauka, katekizama, raznih pouka, duhovnih obnova, seminara, a stanje u društvu je sve gore. Bogu hvala, nema otvorene zabrane prema tim sadržajima. No, što se to onda događa s nama, gdje je iznutra ostalo nešto prazno“, upozorio je don Igor, naglasivši da brojne devijacije i loše pojave u društvu znače „da mi svojim životom i svojim stavovima ne stojimo iza onoga što ispovijedamo“.

„Jesmo li pogazili svoje kršćanske vrednote i dostojanstvo kao narod i kao vjernici? Stošija je imala majku koja ju je odgajala i formirala. Što je s našim majkama danas? Sagledajmo poslanje majčinstva i očinstva danas. Velika je kriza identiteta žene i muškarca, jer muškarac bi trebao biti stup koji će dati sigurnost svojoj djeci. Svi smo mi uz nekoga rasli i to određuje naše kasnije ponašanje.

Ako nema roditelja koji će nas formirati, odgajati, onda smo u problemu. Možemo imati institucije s brojnim zaštitarima, ali moramo početi iz temeljne jezgre ljudskog roda, a to je obitelj iz koje sve nosimo“, poručio je don Igor, potaknuvši roditelje da uče djecu molitvi. Nasuprot potkupljivom i lažnom ponašanju i mentalitetu, potaknuo je da molimo Gospodina da nam daruje ozbiljnih i odgovornih roditelja, koji će u obiteljskoj zajednici znati formirati i odgajati djecu, da imamo ozbiljne i odgovorne ljude u društvu i Crkvi.

Sagledavajući stanje u domovini na svim razinama i dužnostima, don Igor je upozorio kako život u modernom poganstvu pokazuje da smo zakazali kao vjernici na svim područjima. „Sve to nas potiče da se ozbiljno zapitamo jesmo li mi zaista vjernici, kršćani ili se s nama nešto krivo događa? Kod sv. Stošije to nije bilo moguće. Stošija je rastalila poganska zlatna božanstva svoga muža i oca i time pomagala siromahe. Sve materijalno zlato i blago je unovčila, prodala, da bi pomagala siromasima“, podsjetio je don Igor, naglasivši da vjera treba imati iza sebe potvrdu u djelima, činjenice. Sv. Jakov kaže: „Vjera bez djela je mrtva“.

„Divimo se ljudima iz prvih kršćanskih vremena. Pogansko vrijeme u kojem je živjela sv. Stošija nije bilo lako. Nijedno poganstvo nije jednostavno, naše ni Stošijino. Ali, traži se da stanemo iza svojih uvjerenja. Kako to da danas nismo  kadri otići u zatvor, a kamoli u arenu među lavove, zbog vjernosti Kristu, kao kršćani iz prvih vremena Crkve? Jesmo li kadri čuti istinu i jesmo li kadri životom, stavom, ozbiljnošću i odgovornošću stati iza te istine? Očito nismo, jer puno toga u društvu i unutar Crkve nije u redu“, upozorio je don Igor, zamolivši da sv. Stošija pomogne da budemo hrabri u našem poganstvu punom blještavila iza kojeg nema vrijednosnog i životnog pokrića. Upozorivši na „glumatanje sreće i zadovoljstva“ u virtualnom, imaginarnom svijetu, Ikić je potaknuo da se ne damo „uvući u poganstvo koje nas okružuje i guta“.

„Tko bi od nas danas bio kadar dati svoj život za Krista, a to su prvi kršćani radili? Znači da nama danas nešto nedostaje. Jesmo li doista povjerovali dušom i srcem? Ako nema djela iza vjere koju ispovijedamo, onda je veliko pitanje što je s našim kršćanstvom danas i kako ga živimo“, upozorio je don Igor, rekavši da takva preispitivanja naše vjere i života stavlja pred nas sv. Stošija, svijetli lik iz prvih kršćanskih vremena.

„Molimo jedni za druge da se ne utopimo u poganluku našeg vremena. Kroz cijelu povijest poganstvo je ulazilo u pore Crkve i kršćana. Ali, sv. Ivan u Božjoj riječi kaže da ga treba prepoznati: ‘Dječice, ispitujte duhove!’. Nemojmo biti naivni i misliti da je sve dobro. Pazimo koji sadržaj dajemo djeci, što slušamo, što čitamo, učimo? Pazimo kuda idemo i s čime se hranimo, kad je u pitanju naš duh. Bog nam je dao biblioteku nad bibliotekama, to je Sveto Pismo“, istaknuo je don Igor.

Potaknuo je na molitvu „za roditelje koji će imati svoj stav, koji neće biti povodljivi i potkupljivi, ljudi bez uvjerenja i bez stava. Sv. Stošija je imala svoj stav i svoje uvjerenje za koje je umrla. To treba nama kršćanima današnjeg vremena. Molimo Boga da budemo takvi i da nam dâ takvih ljudi“, poručio je don Igor Ikić.

Na kraju mise, katedralni župnik don Josip Radojica Pinčić predvodio je zagovornu molitvu sv. Stošiji koja se moli tijekom Devetnice za potrebe Crkve i svijeta. Vjernici su počastili moći sv. Stošije koje se nalaze u mramornom sarkofagu u pokrajnjoj lađi katedrale. Don Mario Akrap je podsjetio da se nalazimo u Jubilejskoj godini, katedrala sv. Stošije je jubilejska crkva te da po molitvi u njoj tijekom liturgije i pobožnosti možemo dobiti potpuni oprost.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Rekolekcija za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 8. siječnja, u crkvi sv. Marije u Zadru, pri ženskom benediktinskom samostanu sv. Marije. Predavanje o temi „Nijekanje Kristovog božanstva u suvremenom svijetu“ održao je dr. don Ivan Bodrožić.

Dr. Bodrožić predstavio je povijesni, teološki i duhovni uvid u izazove s kojima se kršćanstvo i osobe posvećenog života suočavaju u našem vremenu. Opisao je povijesne činjenice iz života prve Crkve, rekavši da je u tom vremenu bilo osporavanje Kristovog božanstva. Naveo je glavne značajke krivih nauka koje su se tada pojavljivale te objasnio da su one bile razlogom sazivanja Nicejskog sabora 325. godine. Istaknuo je kako su saborski oci, vođeni vjerom i teološkim promišljanjem, formulirali temeljne zaključke o božanstvu Isusa Krista i njegovoj jednakosti s Bogom Ocem, koje i mi danas ispovjedimo u Vjerovanju.

U drugom dijelu izlaganja, dr. Bodrožić je opisao suvremene duhovne trendove koji, na moderan način, oživljavaju hereze iz prvih stoljeća. Naglasio je kako moderni humanizam, usmjeren isključivo na čovjeka i njegove potrebe, često zanemaruje Kristovo božanstvo. „Ako prihvaćamo Krista kao Boga, to od nas zahtijeva odricanje od sebe i potpuni oslonac na njegovu spasiteljsku ljubav“, istaknuo je dr. Bodrožić, upozorivši na opasnost stavljanja vlastitih težnji čovjeka ispred vjere u Krista Spasitelja.

Te izazove povezao je s posvećenim životom u Crkvi. „Današnji čovjek često odbacuje zahtjevne dogme, svodeći vjeru na pastoralnu praksu bez dubokog teološkog temelja. U takvom pristupu, Isus Krist postaje tek čudotvorac ili propovjednik, dok se zanemaruje njegovo božanstvo i uloga Spasitelja“, upozorio je dr. Bodrožić, istaknuvši da „prava duhovnost ne bježi od križa, već ga prihvaća, jer u središtu vjere stoji Bog koji je postao čovjekom, žrtvovao se za nas i svojim uskrsnućem nas je otkupio“.

Dr. Bodrožić je ohrabrio redovnice da posvećenost Kristu žive i dalje jačajući svoj osobni odnos s Kristom koji se utjelovio, žrtvovao, umro i uskrsnuo za nas ljude. Tu poruku svojim životom i djelovanjem trebamo svakodnevno donositi današnjem čovjeku, poručio je predavač, istaknuvši važnost svjedočenja prave vjere i nasljedovanja Krista kao Boga i Spasitelja, osobito u vremenu kada se osnovne istine vjere sve češće preispituju i relativiziraju.

s. Rita Maržić

Foto: s. R. Maržić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na svetkovinu Bogojavljenja u ponedjeljak, 6. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Nadbiskup je podsjetio da je katedrala sv. Stošije jubilejska crkva u Zadarskoj nadbiskupiji u kojoj se sudjelovanjem u liturgiji ili pobožnosti svaki put može dobiti potpuni oprost, velika jubilejska milost koju vjernik može namijeniti za sebe ili za svoga pokojnoga. U duhu jubilejskog gesla ‘Hodočasnici nade’, nadbiskup je istaknuo da „neće razočarati samo ona nada koju donosi Bog, koju Duh Sveti nadahnjuje u našim srcima, nada čije nam je istinske vrijednosti pokazao Isus Krist, za koju je on položio svoj život. Ta nada nas vodi da i mi, poput mudraca, stignemo na naš cilj, a to je susret s Gospodinom“, istaknuo je mons. Zgrablić.

U duhu misli velikog srednjovjekovnog mistika Meistera Eckharta da se, slijedeći Evanđelje navješteno na Bogojavljenje, događa „Božić u našoj duši“, nadbiskup je rekao da smo „pozvani krenuti kamo nas srce poziva i vodi, a ono na što nas srce poziva, predstavlja središte našeg života. Jer, srce nije samo anatomski organ našeg bića, nego srce je središnje mjesto naše osobnosti, gdje slušamo i čujemo najintimnije u svom životu, gdje donosimo najdublje odluke našeg života“, naglasio je mons. Zgrablić, rekavši da u srcu kao središnjem dijelu našeg života, u našoj nutrini, samo mi možemo čuti bitno i odlučujemo krenuti prema Kristu, poput mudraca, potaknuti zvijezdom, činjenicom da se Krist rodio.

„Ta zvijezda i nas vodi u Jeruzalem, ne kao zemljopisni grad, nego Jeruzalem prepoznajemo u Svetom Pismu koje se čuva u njemu; da otkrivamo kako njegovati nadu u životu, da nas ne bi vodila u razočaranje, osobito na kraju života, nego da nas vodi na cilj, u susret s Isusom“, poručio je mons. Zgrablić. Nadbiskup je upozorio da nije dovoljno samo znati mjesto gdje se Isus rodio, „nego trebamo i dalje slijediti glas naše zvijezde, naše mudrosti, nade u našoj nutrini i krenuti naprijed. Da ne budemo poput pismoznanaca, poput mnogih kršćana koji čuju Riječ Božju, znaju je, slave otajstva, ali ostaju nepromijenjeni. Kao što pismoznanci nisu učinili ništa kad su doznali da se Isus rodio, nego su i dalje živjeli kao da se Bog nije došao nastaniti u ovaj život, kao da nemaju nade i nisu ništa učinili. Neki, pak, djeluju poput Heroda koji se uznemirio, kao i sav njegov dvor. Neki se uznemire kad čuju Riječ Božju, kad čuju što nam Bog poručuje. Kuju podle planove, žele uništiti Dijete, nadu koja je u nama“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da ‘Herode’ možemo susresti u perfidnim i drugim napadima, i na kršćane, što se događa tijekom cijele povijesti.

„Kada čujemo da se Krist rodio, tu nadu trebamo dalje slijediti i poput mudraca krenuti prema Betlehemu, da prihvatimo Božju riječ kao što je Marija prihvatila u svom životu. Kada je Marija prihvatila Riječ Božju, započeo je novi život. Kada slušamo i prihvatimo što Bog govori u našem životu, naša nada će doživjeti radost, kao što su se obradovali mudraci kada su ugledali zvijezdu“, istaknuo je mons. Zgrablić, naglasivši: „Radost je potvrda ispravnosti naše nade“.

„Kroz nadu koju primamo, koju Bog nadahnjuje u našoj duši, u slušanju i prihvaćanju Riječi Božje, vjera nas na putu našeg života vodi u radost. Ta radost nas dalje vodi na put kojeg pokazuje zvijezda koja ide pred nama i zaustavlja se, pokazujući nam mjesto gdje se rađa Krist, Spasitelj“, rekao je mons. Zgrablić. Nadbiskup je potom razmatrao čine koje su, prema opisu evanđeliste Mateja, učinili mudraci. Ušli su u kuću, ugledali su dijete s Marijom, Majkom  njegovom, pali su ničice, poklonili mu se, otvorili su svoje blago i prinijeli mu darove: zlato, tamjan i smirnu.

„I nama je učiniti što su učinili mudraci. Najprije, ući u kuću. Ta kuća nije vani, nego to je kuća naše duše, naše nade, naše nutrine. U toj kući ćemo prepoznati Krista koji se tu rađa, jer on se rodio u našem srcu, po sakramentima koje primamo u Crkvi. Krist se nastanio u našoj duši i u našem životu“, naglasio je mons. Zgrablić, potaknuvši da uđemo u sebe, u tu kuću, Crkvu, zajednicu koja zna da se tu rađa Bog i da nam tu Bog dolazi ususret. Zatim, trebamo gledati ono što je najvažnije, jer u toj kući ima ugodnoga i neugodnoga, kao što je bilo u štalici gdje se Isus rodio.

„I nama je ne pokolebati se zbog svega što se nalazi u kući, nego gledati u Mariju, Majku Isusovu. Gledati u Crkvu koja je naša majka koja nam daje sakramente koji rađaju Krista u našem životu. Potom, mudraci su pali ničice i poklonili su se Isusu. Pasti ničice znači i stav našeg duha. Kada istinski stojiš pred Bogom, tvoja duša će se sama htjeti pokloniti Bogu, jer ćeš vidjeti njegovu veličinu, dobrotu, ljepotu, sve bogatstvo koje stavlja pred tebe. I tvoja duša će tražiti da se pokloniš Gospodinu svom svojom intimnom, svojim srcem, onim što jesi u svojoj bîti. Da otvoriš svoje srce i u njemu pronađeš darove kojima Gospodina trebaš obdariti“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić, naglasivši da do Boga dopire naš duh, naša duša, a ne materija.

„Da bi se dogodio Božić u našoj duši, prinesimo  Bogu zlato, tamjan i smirnu. Zlato je naša duša, ono vječno što ostaje, što smo primili od Gospodina. Samo Bogu smijemo darovati našu dušu. Time mu uzvraćamo ono što je on nama darovao, što je vječno i neprolazno. Sve drugo je manje važno.

Istinski vrijedi ono što smo primili od Boga. Jer, ono što smo primili od Boga je vječno i neprolazno. Predajmo Gospodinu u poklonstvu, u istini mu darujmo naše zlato, našu dušu. Darujmo Gospodinu i naš tamjan, to je znak našeg čašćenja Boga, naše molitve. Neka čašćenje zahvati naše srce i našu nutrinu. Neka to ne bude nabrajanje nekih ispraznih riječi. Čast koju Bogu prinosimo ne čini Boga većim i časnijim, nego to čašćenje nama otvara srce da doživimo i vidimo još više Božje ljepote, onoga što Bog jest, da to stavimo u našu nutrinu, da Gospodina zaista vidimo licem u lice, kroz čašćenje, kakav on jest“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

No, Gospodin ne traži samo naše zlato i tamjan, „nego i ono što nitko drugi od nas ne traži, štoviše, što nitko od nas niti ne želi. A to je da mu darujemo svoju smirnu, ono što ona označuje, simbolizira“, naglasio je mons. Zgrablić. Podsjetio je da je smirna pomast kojom su se pomazivali pokojnici, kako bi se ublažio neugodan miris mrtvoga tijela. „Smirna označuje našu grešnost, naše slabosti. Gospodin želi da mu i to darujemo. Gospodin želi da i to bude njegovo. Gospodin je i zbog toga došao, da mu možemo i to darovati, da bi nam on uzvratio svojim milosrđem na našu grešnost“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da Bogojavljenje, Božić koji se rađa u našoj duši, obnovi naš duh i vjeru, da doživimo Gospodina kako nam se daruje, da jača našu nadu koja čini da smo drugačiji, da idemo drugim putem kući. „Neka nam je sretan taj hodočasnički put na putu našeg života“, poručio je mons. Zgrablić.

Na svetkovinu Bogojavljenja započela je i Devetnica ususret svetkovini sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, tijekom koje će u katedralu hodočastiti vjernici iz jedanaest dekanata Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Koncert ‘Hrvatski Božić’ održan je na svetkovinu Bogojavljenja, u ponedjeljak, 6. siječnja, u crkvi sv. Frane u Zadru.

Na tradicionalnom klapskom koncertu božićnih pjesama sudjelovale su ženske, muške i mješovite klape: Maraška, Puntadura, Arija, Uzorita, Koporan, Ponistra, Karamiž, Radovin, KUD Sv. Šime Rtina, KUD Fortuna – Ražanac i KUD sv. Nikola Tavelić – Lišane. Svaka klapa izvela je dvije, neke i tri pjesme, kojima su predstavile bogatu tradiciju hrvatske božićne glazbene baštine. Koncert je organizirao Ivica Dundović, voditelj KUD-a Radovin, a voditeljica je bila Vlatka Vučić Marasović. Marasović je istaknula značaj Božića kao obiteljskog blagdana, podsjetivši da je prve jaslice koje su sastavni dio božićne ikonografije izradio i uprizorio upravo sv. Franjo 1223. godine.

U prigodnom obraćanju na kraju koncerta, Dundović je zahvalio svim izvođačima na njihovom velikodušnom odazivu za sudjelovanjem. „Išli smo sa srcem u organizaciju ovog događaja, bez računice. Potrebno je učiniti tako malo da se ostvari uspjeh, važno je naše zajedništvo i zajednička volja. Imamo tako puno, a nismo ni svjesni koliko puno imamo. Treba nam samo ljubavi i otvoreno srce, da darujemo Boga i ljude“, poručio je Dundović, poželjevši svima blagoslovljenu novu godinu te radost u obiteljima i u međusobnim susretima. Koncertna večer koju su pohodili brojni vjernici završila je zajedničkim pjevanjem pjesme ‘Radujte se, narodi’ svih sudionika.

Dundović je zahvalio franjevcima samostana sv. Frane na domaćinstvu, na njihovoj otvorenosti, srdačnosti, dobrodošlici i podršci da se nastavi ta klapska božićna tradicija u Zadru. Među posjetiteljima su bili i fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima i fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

Svečanost otvaranja Jubilejske godine 2025. u Zadarskoj nadbiskupiji na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa u Zadru u nedjelju, 29. prosinca, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Otvaranje Godine jubileja u Zadru uz sudjelovanje sedam tisuća vjernika pristiglih iz svih, i najudaljenijih kopnenih i otočnih dijelova Zadarske nadbiskupije, najveće je javno očitovano nadbiskupijsko svjedočanstvo vjere u zadnja dva desetljeća u životu Zadarske Crkve. To je bilo najsnažnije, dostojanstveno i pobožno zajedništvo nepreglednog mnoštva više tisuća vjernika, među kojima su bile sve generacije vjernika, do najstarije dobi, redovnice te zadarski sjemeništarci i bogoslovi u asistenciji. Dirljivo je bilo vidjeti brojne obitelji, roditelje s djecom do najmlađih i u dječjim kolicima, koji su htjeli biti dijelom toga jedinstvenog događaja, u duhu blagdana Svete obitelji. U slavlju je suslavilo oko osamdeset svećenika iz svih župa i crkava Nadbiskupije. Bio je to najbrojniji crkveni događaj u Zadru nakon susreta naroda s papom Ivanom Pavlom II. u Zadru 2003. g., što je po svojoj naravi izvanredan događaj neusporediv s ijednim drugim u redovitosti života mjesne Crkve.

Obred otvaranja Jubileja u Zadarskoj nadbiskupiji pratili su posebno osmišljeni izvanjski znakovi i simboli koji su dodatno obogatili i uzdigli svečanost cijele proslave i liturgije, a bili su duboka izvanjska poruka i poticaj nutarnjem stavu vjernika koji su znali da su dio posebnog, milosnog događaja koji se u Crkvi događa svakih 25 godina.

Osobiti izvanjski simboli koji su bili dio jubilejske proslave su veliki križ iz katedrale sv. Stošije, velike jubilejske svijeće, oboje nošeni u nepreglednoj procesiji koja se zbog mnoštva naroda do kraja i nije uspjela formirati od crkve sv. Šime do katedrale, replika Višeslavove krstionice koja je bila postavljena u prezbiteriju katedrale te nadbiskupska kamena katedra, na kojoj je nadbiskup Zgrablić sjedio za vrijeme misnog slavlja.

Svečanost otvaranja Jubilejske godine sastojala se od tri dijela: okupljanja naroda u zadarskoj crkvi sv. Šime, procesije od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije i svečanog misnog slavlja koje je u katedrali sv. Stošije predvodio mons. Zgrablić. Ceremonijar je bio don Roland Jelić.

Naime, otvaranje Godine jubileja, u obrednom smislu, podrazumijeva postajnu liturgiju. Postajna liturgija ima početno mjesto svoga održavanja, okupljanje naroda u jednoj crkvi, odakle se hodočasti u drugu crkvu. U Zadru je čin hodočašća vjernika bio od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije, majke svih crkava u Nadbiskupiji.

Prije početka jubilejskog obreda, vjernicima su kod crkve sv. Šime podijeljene  male svijeće, a predstavnici obitelji iz 117 župa Zadarske nadbiskupije dobili su veliku jubilejsku svijeću na kojoj se nalaze loga Zadarske nadbiskupe i Jubileja 2025., ‘Hodočasnici nade’. Svijeće su bile upaljene za vrijeme obreda u crkvi sv. Šime i tijekom procesije. Svijeće u crkvi sv. Šime su osobiti prizor, jer se u toj crkvi nalazi tijelo svetog proroka Šimuna koji je Isusu za njegovog prikazanja u hramu rekao da je on “svjetlo na prosvjetljenje naroda“.

Na oltar u crkvi sv. Šime bio je položen veliki drveni križ koji se inače nalazi u prezbiteriju katedrale sv. Stošije, a nošen je u procesiji do katedrale. Taj križ je odljev originalnog križa iz 15. st. koji se inače nalazi u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru, a djelo je vrsnog mletačkog majstora, drvorezbara Mateja Moronzona, koji je izradio i korska sjedala u prezbiteriju zadarske katedrale.

Za vrijeme uvodnog obreda u crkvi sv. Šime, navještaj Evanđelja po Ivanu pročitao je fra Pavle Ivić, župni vikar iz zadarske župe Presvetog Srca Isusova. Potom su ulomke iz Bule ‘Nada ne razočarava’ pape Franje za Godinu jubileja pročitali Ivana Miočić, prof. Hrvatskog jezika u Klasičnoj gimnaziji Ivan Pavao II. Zadar i Josip Motušić, zamjenik ravnatelja Caritasa Zadarske nadbiskupije.

Hodočasnička procesija od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije

Drugi dio otvaranja Jubileja bila je hodočasnička procesija od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije. Na početku procesije bio je veliki drveni križ kojeg su nosila osmorica članova Bratovštine sv. Šime u pratnji dva ferala. Iza križa, Evanđelistar u procesiji nosio je don Dario Tičić, župnik župe sv. Stošije u Biogradu n/m, kojoj taj vrijedni svečani Evanđelistar pripada. Iza Evanđelistara bili su nadbiskup Zgrablić, iza njega umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, zatim o. Jeronim Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu i opat Slavenske benediktinske kongregacije, pa svećenici i vjernici. Procesija je znak puta nade hodočasničkog naroda koji hodi iza Kristovog križa, što prikazuje i logo Jubileja.

U Obredniku otvaranja Jubileja to se tumači i kao „put Božje svete obitelji koja u sadašnjosti Crkve hodi prema nebeskom Jeruzalemu“, uz citat pape Franje: „U svijetu u kojem su napredovanje i nazadovanje isprepleteni, Kristov križ ostaje sidro spasenja: znak nade koja ne razočarava, jer se temelji na ljubavi milosrdnog i vjernog Boga“.

Uz dva ruba procesije cijelom njenom dužinom, veliku jubilejsku svijeću nosili su predstavnici obitelji iz 117 župa Zadarske nadbiskupije, a ostali vjernici nosili su male svijeće. Veliku svijeću predstavnici obitelji odnijeli su u svoje župe te će jubilejska svijeća biti postavljena u sve župne crkve u Nadbiskupiji. Za vrijeme  procesije puk je pjevao božićne pjesme. Po dolasku na Trg sv. Stošije ispred otvorenih vrata katedrale, križ nošen u procesiji bio je uzdignut pred narodom. Potom je nadbiskup Zgrablić kleknuo pred tim velikim križem i poljubio ga.

Taj križ iz katedrale sv. Stošije nikad prije nije bio nošen u nijednoj procesiji u Zadru, osim što je bio postavljen na pozornici za vrijeme susreta s papom Ivanom Pavlom II. na Forumu u Zadru, 9. lipnja 2003. godine.

Škropljenje naroda blagoslovljenom vodom u pratnji velikog križa

U katedralu su najprije članovi Bratovštine sv. Šime unijeli križ, za kojim su ušli nadbiskup Zgrablić, svećenici te narod. Dok je narod ulazio u prvostolnicu, a Katedralni zbor sv. Stošije s orguljašem Draganom Pejićem predvodio pjevanje božićnih pjesama, članovi Bratovštine sv. Šime držali su križ uspravljen u središtu prezbiterija. S  desne strane križa don Dario Tičić je držao Evanđelistar, a lijevo od križa bio je nadbiskup Zgrablić s pastirskim štapom, stojeći iza replike Višeslavove krstionice ispunjene vodom. Bilo je toliko mnoštvo naroda da su ljudi pristizali u katedralu za vrijeme mise još sat i pol vremena od početka obreda u crkvi sv. Šime koji je počeo u 17 sati te su popunjavali svaki kutak katedrale, ulazeći i kroz stražnja vrata katedrale i sakristiju. Brojni vjernici ostali su uz sjeverozapadni zid katedrale na Kalelargi. Zadarska nadbiskupija osigurala je postavljanje video zida na Trgu sv. Stošije, ispred Svećeničkog doma, kao i video projekciju prijenosa misnog slavlja u atriju katedrale, odnosno dvorištu Nadbiskupskog doma, gdje su ljudi pratili misu na površini cijelog južnog kamenog zida tisućljetne katedrale izgrađene na temeljima ranokršćanske bazilike, što je, simbolički, stvorilo poseban ambijent u povezanosti Crkve na početku trećeg milenija s Crkvom iz prvih kršćanskih vremena.

Kad je narod ispunio katedralu sv. Stošije, mons. Zgrablić je blagoslovio vodu u krsnom zdencu u spomen na obnovu krsnog saveza, te je u pratnji velikog križa prošao kroz katedralu. Dok je hodao iza križa i Evanđelistara, mons. Zgrablić je škropio narod blagoslovljenom vodom. Nadbiskup je došao do glavnih vrata katedrale i poškropio narod i na Trgu sv. Stošije. Prolazak velikog križa s korpusom raspetoga Krista širom raširenih ruku među narodom bio je za vjernike osobiti prizor koji dosad nije doživljen u zadarskoj prvostolnici.

Po povratku u prezbiterij, uz pridržavanje članova Bratovštine sv. Šime, katedralni župni suradnik Branimir Buturić osigurao je postavljanje križa na mjesto gdje se inače nalazi, a ispred križa je stavljen veliki znak loga Jubileja 2025.

Taj križ u katedrali će biti središnji križ u Jubilejskoj godini u Zadarskoj nadbiskupiji te će ga vjernici častiti tijekom Godine jubileja.

Osobitost ovog jubilejskog slavlja bila je i što je nadbiskup Zgrablić za vrijeme mise sjedio na mramornoj nadbiskupskoj katedri koja se nalazi u središtu apside katedrale, a datira iz zadnje trećine 17. stoljeća. Do sjedala koje se nalazi na četiri oktogonalna stupića s kapitelima vodi šest stuba. Zadnji put na toj katedri, za vrijeme slavlja mise, u doba svoga prethodnika, nadbiskupa Mate Garkovića, sjedio je zadarski nadbiskup Marijan Oblak. Mons. Zgrablić samo je nakratko simbolično bio sjeo na tu katedru na misi svoga uvođenja u službu zadarskog nadbiskupa 14. siječnja 2023. godine.

Nadbiskup Zgrablić u propovijedi o znakovima Jubilejske godine

Nadbiskup Zgrablić izrazio je radost i dobrodošlicu vjernicima pristiglima na taj „sveti i radosni čin koji nam donosi mogućnost dara jubilejskog oprosta“. U propovijedi je razmatrao znakove Jubilejske godine: hodočašće, sveta vrata, Ispovijest vjere, ljubav (caritas), pomirenje, jubilejski oprost i molitvu.

Nadbiskup je podsjetio da se među starim Židovima početak jubileja, koji se obilježavao svakih pedeset godina, najavljivao zvukom roga od ovna, a naziv te svete godine dolazi od hebrejske riječi yōbēl, što znači ovan. „Mojsijev zakon je u tom razdoblju propisivao da se u jubilejskoj godini zemlja kojoj je jedino Bog gospodar, treba vratiti svom drevnom vlasniku, svatko da se vrati na svoju očevinu, da robovi i zatvorenici ponovno budu slobodni. Prvi jubilej u kršćansko doba slavio se za vrijeme pape Bonifacija VIII., 1300. godine. Od tada se Jubilej slavio u različitom vremenskom razmaku od 50, 33 i 25 godina“, rekao je mons. Zgrablić. Zadnji redoviti Jubilej je 2000. g. otvorio sv. Ivan Pavao II., a Izvanredni jubilej proglasio je papa Franjo 2015. godine. Jubilej 2033. godine će biti spomen na 2000 godina od Kristovog otkupljenja i na 33 godine Isusovog života na zemlji, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši: „Jubilejsku godinu možemo definirati i kao ‘Svetu godinu’ ili ‘Kristovu godinu’, zato što taj tijek vremena od godine dana prati niz obreda i znakova, ali nadasve zato što sva njena događanja i znakovi koji je prate promiču svetost, život daleko od grijeha te vrijeme proživljavanja radosne blizine i prijateljstva s Bogom, po uzoru na Isusa Krista“.

Među prvim znakovima jubileja je hodočašće. „Polazak na put karakterističan je za one koji traže smisao života. Hodočašće je prikladno za otkrivanje vrijednosti tišine, truda i usredotočenosti na bitno“, podsjetio je nadbiskup na misao pape Franje iz njegove Bule ‘Nada ne razočarava’. „Jubilej nas poziva da krenemo na put, hodočastimo, da prijeđemo neke granice. Kad se krećemo, ne mijenjamo samo mjesto, već mijenjamo i sebe, svoje navike, svoj uhodani ritam. Abraham je u Bibliji opisan kao osoba na putovanju. Bog ga poziva: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog“. Tim  riječima počinje njegova avantura koja završava u Obećanoj zemlji. Isusovo poslanje također se oslikava s putovanjem koje je krenulo iz Galileje prema Svetom gradu: „Kad su se navršili dani da bude uzdignut, krene Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“, piše sv. Luka. Isus poziva svoje učenike da ga slijede i promatraju svoj životni put kao hod prema Jeruzalemu, nebeskom Jeruzalemu, vječnoj domovini“, rekao je nadbiskup.

Znak Jubileja su i Sveta vrata. Prolazeći prag Svetih vrata, hodočasnik se prisjeća Isusovih riječi: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti“, rekao je nadbiskup, poručivši: „Gesta prolaska kroz Sveta vrata izražava pobožnu želju, ujedno i molitvu i spremnost da slijedimo Isusa. Vrata su i prolaz koji vodi u crkvu, sveti prostor u kojeg se ulazi s poštovanjem, mjesto zajedništva koje vjernika povezuje s Kristom. To je mjesto molitve i mira, susreta i dijaloga, koje traži svaki vjernik hodočasnik“.

Znak Jubilejske godine je i ispovijest vjere koja se naziva i ‘simbol vjere’ u kojem se izražava središnji sadržaj vjere i glavne istine koje vjernik prihvaća i dijeli s kršćanskom zajednicom. Riječ apostola Pavla: „Jer ako uistinu ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati, opravdava, a ustima ispovijedati spasava“ (Rim 10, 9 -10),  „naglašava kako ispovijedanje otajstva vjere zahtijeva duboko obraćenje ne samo u riječima“, rekao je mons. Zgrablić.

Ljubav je bitna značajka Jubilejske godine. Slavlju jubilejskog oprosta život ljubavi, caritas, daje konačni smisao i učinkovitost, naglasio je nadbiskup, istaknuvši da je „ljubav najistaknutiji znak kršćanske vjere i njen poseban oblik vjerodostojnosti. U kontekstu Jubileja ne smije se zaboraviti poziv apostola Petra: „Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha!“. Ljubav prema drugima koja dolazi od Boga omogućit će nam prepoznati Kristove učenike. Naše obraćenje mora biti potvrđeno konkretnim djelima ljubavi“, poručio je mons. Zgrablić. Pomirenje kao jubilejski znak otvara “povoljno vrijeme” za obraćenje. „Jubilej nas potiče da otkrivamo i živimo sakrament pomirenja, ispovijedi i osobno proživljavamo milinu Božjeg milosrđa“, poručio je nadbiskup.

Simbolično pojašnjenje potpunog oprosta

Znak je i jubilejska milost, potpuni oprost. „Oprost je konkretno očitovanje Božjeg milosrđa koje nadilazi granice ljudske pravde i preobražava ih. Ovo blago milosti skupilo se tijekom vremena u Isusu i u svecima. Gledajući te primjere i živeći u zajedništvu s njima, nada u oproštenje i vlastiti put prema svetosti jača i postaje sigurna. Oprost omogućuje oslobađanje srca od tereta grijeha, tako da se dužna naknada daje u potpunosti“, rekao je mons. Zgrablić. Potpuni oprost pojasnio je jednom metaforom. „Kao što tijelu otvorena rana, makar i mala, stvara opasnost od infekcije za cijelo tijelo, tako je i grijeh rana za dušu. Grijeh je zlo koje nanosi veliku štetu duši, donosi nemir i strah. Grijeh nosi opasnost da uništi dušu, ono bitno u čovjeku i čovjekovu svrhu – vječno zajedništvo s Bogom. Poput bakterije, i grijeh se može „začahuriti“ u našoj duši i nakon nekog vremena prouzročiti veliku štetu. Grijeh može biti, naizgled, poput krpelja koji nas može ugristi da i ne primijetimo. Neće nam krpelj isisati svu krv, ali nam u krv ubacuje ono što je njemu na korist, a nama otrov, izuzetno štetno. Možemo umrijeti od otrova kojeg je zmija ugrizom ubrizgala izravno u našu krv. Takav je i grijeh.

Iskreno kajanje i ispovijed zacjeljuje rane na duši, slikovito, uništavaju sve štetne bakterije, izbacuju sav otrov i iscjeljuje rane, ali ostaje vidljiva posljedica grijeha, ostaje „ožiljak na duši“, poput ožiljka koji ostaje na mjestu otvorene povrede na koži. Pred Boga ne možemo s grijehom, ali ni s „ožiljkom“ prouzročenim grijehom. Posljedica grijeha zacjeljuje pokorom na ovom svijetu ili u čistilištu ili potpunim oprostom. Oprost nam vraća istinsku ljepotu djeteta Božjega kakvima nas je Bog stvorio. Milosrđe u ispovijedi i oprost vraćaju nam krsno dostojanstvo. Grijeh je ljaga, a nabor posljedica grijeha. I mi, poput Marije, samo bez ljage i nabora, možemo pred lice Božje. Sveta godina donosi nam veliku milost potpune ljepote i čistoće duše, milosrđe i oprost kojeg možemo namijeniti za sebe ili za neku dušu u čistilištu“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Znak Jubileja je i molitva. „Temelj kršćanske molitve je želja otvoriti se Božjoj nazočnosti, njegovoj ponudi ljubavi i milosnom djelovanju. Crkva se osjeća pozvanom komunicirati s Bogom i zna da se može obratiti Ocu samo zato što je primila dar Duha Svetoga. Isus je svojim učenicima povjerio molitvu Oče naš kao uzor svake molitve“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da nam Jubilejska godina bude „milosno vrijeme u kojem ćemo rasti u svetosti života i vjeri, napredovati u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, raspirivati nadu koja ne razočarava. Neka nam to bude milosno vrijeme u kojem ćemo na osobiti način proživljavati „općinstvo svetih“, prijateljstvo sa svetima i blaženima i iz njihove „riznice“ duhovnog blaga svetosti primiti milost oprosta. Neka to bude vrijeme puno nade u vječni život, vrijeme zajedništva s našim dragim pokojnicima kojima ćemo izmoliti potpuni oprost“, potaknuo je nadbiskup, u želji da nam Jubilejska 2025. godina donosi puno roda.

Na kraju mise, mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, pročitao je Dekret nadbiskupa Zgrablića „Jubilejska mjesta i oprosti u Jubilejskoj 2025. godini u Zadarskoj nadbiskupiji“, s odlukom nadbiskupa da su jubilejske crkve u kojima se može dobiti potpuni oprost u Zadarskoj nadbiskupiji u Godini jubileja katedrala sv. Stošije, crkva sv. Šime u Zadru, crkva sv. Mihovila u Zadru, crkva sv. Anselma u Ninu te crkva sv. Kuzme i Damjana u benediktinskom samostanu na Ćokovcu. Nakon čitanja Dekreta, mons. Zgrablić uručio je dekrete župnicima i redovnicima tih crkava: don Josipu Radojici Pinčiću (katedrala sv. Stošije), don Damiru Šehiću (crkva sv. Šime), don Jerku Vuleti (Nin), fra Niki Barunu, gvardijanu zadarskog samostana sv. Mihovila i opatu Jeronimu Marinu, prioru benediktinskog samostana na Ćokovcu.

Na proslavi Jubileja sudjelovale su i sve koludrice iz benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru s opaticom č.m. Anastazijom Čizmin, koje samo u osobito svečanim prigodama izlaze iz klauzure svoga samostana.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje na svetkovinu Marije Bogorodice i Svjetski dan mira u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 1. siječnja.

Nadbiskup je u propovijedi predstavio poruku pape Franje „Oprosti nam grijehe naše, mir nam svoj podaj“ za 58. svjetski dan mira koji se u Crkvi obilježava prvog dana nove godine. Papa govori o potrebi osluškivanja ugroženog čovječanstva te poruku prožima poticajima o značenju Godine jubileja 2025.

Mons. Zgrablić je istaknuo da Papa osobito misli na ljude „koji osjećaju kao da ih je životna situacija bacila na koljena, da su osuđeni zbog svojih pogrešaka, shrvani osudom drugih i ne vide više nikakve perspektive za svoj život. Želim svima vama nadu i mir, jer ovo je Godina milosti koja dolazi iz Spasiteljeva Srca!“, citirao je nadbiskup papu Franju, prenijevši Papin poziv „da se obnovi Božja pravda na raznim poljima života: u korištenju zemlje, u vlasništvu nad dobrima, u odnosima s bližnjima, osobito prema najsiromašnijima i onima koji su pali u nemilost“.

Umjesto roga ovna kojim se nekad najavljivao početak svete godine, papa Franjo potiče da „poslušamo `očajnički vapaj za pomoć` koji se, poput glasa krvi pravednog Abela, uzdiže iz mnogih krajeva zemlje. Takve nepravde ponekad poprimaju oblik onoga što je sv. Ivan Pavao II. nazvao `strukturama grijeha` jer nisu rezultat nedjelâ nekolicine, nego su se, da tako kažemo, konsolidirale i oslanjaju se na mrežu suudioništva“, upozorava papa Franjo.

Nadbiskup je istaknuo da Papa govori i o potrebi kulturnih promjena: „Jubilejski događaj poziva nas da pokrenemo različite promjene kako bismo se suočili s trenutnim stanjem nepravde i nejednakosti, spominjući se da zemaljska dobra nisu namijenjena samo nekolicini privilegiranih, već svima“. Pritom je podsjetio na misao sv. Bazilija Cezarejskog: `Ali reci mi, što je tvoje? Odakle si sve to uzeo da postane dijelom tvoga života? Nisi li potpuno gol izašao iz utrobe svoje majke? Nećeš li se, isto tako, gol u zemlju vratiti? Odakle ti to što sada imaš? Ako kažeš da se to dogodilo igrom slučaja, niječeš Boga, ne poznaješ Stvoritelja i nisi zahvalan Darovatelju`“.

„Kad osoba zanemari svoj odnos s Ocem, počinje misliti da našim odnosima s drugima može upravljati logika izrabljivanja u kojoj jači sebi uzima pravo vršiti zlosilje nad slabijim“, prenio je mons. Zgrablić Papino upozorenje, istaknuvši da papa Franjo hrabro poručuje: „Ne umaram se ponavljati da je vanjski dug postao instrument kontrole kojim neke vlade i privatne financijske institucije bogatijih zemalja beskrupulozno i bezobzirno iskorištavaju ljudske i prirodne resurse najsiromašnijih zemalja, kako bi zadovoljile zahtjeve vlastitih tržišta“. U vraćanju dostojanstva čitavih naroda, Papa poziva da se „razmisli o trajnom smanjenju, ako ne baš o potpunom oprostu, međunarodnog duga, koji opterećuje sudbinu mnogih naroda“ te poziva „na čvrstu opredijeljenost za promicanje poštivanja dostojanstva ljudskog života od začeća do prirodne smrti“.

Apelirajući na dobrobit budućih naraštaja, Papa poziva da „u ovom vremenu obilježenom ratovima iskoristimo barem jedan određeni postotak novca, koji se koristi za naoružanje, za uspostavu Globalnog fonda za iskorjenjivanje gladi i olakšavanje obrazovnih aktivnosti u najsiromašnijim zemljama“.

Kulturna i strukturalna promjena da se prebrodi ova kriza će se dogoditi „kad konačno svi priznamo da smo djeca jednog Oca i priznamo da smo svi njegovi dužnici, ali i da trebamo jedni druge, u skladu s logikom zajedničke i diversificirane odgovornosti. Moći ćemo tada `jednom zauvijek otkriti da smo potrebni jedni drugima i da smo dužnici jedni drugih`“, poručuje Papa, ističući da „godina milosti Jubileja može za svakog predstavljati priliku da ponovno krenemo putem nade. Nada se rađa iz iskustva Božjeg milosrđa koje je uvijek bezgranično“.

„Bog, koji nikome ništa ne duguje, ne prestaje razdjeljivati milost i milosrđe svim ljudima. Izak iz Ninive, otac istočne Crkve iz 7. st., napisao je: `Tvoja je ljubav veća od dugova mojih. Koliko je samo valova u oceanu! A ipak, to je ništa u usporedbi s brojem mojih grijeha. Ali, ako moje grijehe stavim na vagu, oni su kao zrnce prašine u usporedbi s tvojom ljubavlju`. Bog ne mjeri zlo koje čovjek čini, već je neizmjerno `bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi`“, naglasio je nadbiskup utješnu poruku pape Franje.

U Isusovoj molitvi Oče naš, nakon molitve Ocu da nam oprosti grijehe, „dolazimo pred zahtjevne Isusove riječi: „kao što i mi otpuštamo dužnicima svojim“. „Da bismo drugima oprostili njihove prijestupe i dali im nadu, potrebno je da naš vlastiti život bude ispunjen plodom našeg iskustva Božjeg milosrđa“, piše Papa koji želi da u 2025. godini raste „istinski i trajni mir koji nadilazi granice sporazumâ ili ljudskih kompromisa. Tražimo istinski mir, koji Bog daruje razoružanom srcu: srcu koje nije proračunato pa gleda što je moje, a što tvoje; srcu koje pobjeđuje sebičnost i spremno pruža ruku drugima; srcu koje se ne oklijeva prepoznati dužnikom prema Bogu i stoga je spremno opraštati dugove koji opterećuju druge; srcu koje nadilazi tjeskobu glede budućnosti nadom da svaka osoba može biti izvor za izgradnju boljeg svijeta“, citirao je mons. Zgrablić Papu, istaknuvši Papin poticaj: „Razoružavanje srca je gesta koja uključuje sve, od malih do velikih, od bogatih do siromašnih. Ponekad je dovoljno nešto tako jednostavno kao što je `osmijeh, gesta prijateljstva, bratski pogled, iskreno slušanje, nesebično služenje`. Tim malim, a zapravo velikim gestama napredujemo prema cilju mira, a njemu ćemo brže prispjeti što više na putu kojim ćemo prolaziti zajedno s braćom i sestrama budemo otkrivali da smo se već promijenili u odnosu na to kakvi smo krenuli“.

Nadbiskup Zgrablić je svima poželio blagoslovljenu i sretnu Novu godinu, Svetu, Jubilejsku godinu, da Gospodin svima na hodočasničkom putu nade daruje obilje svoga mira. Na kraju mise otpjevan je Himan sa zazivom Duha Svetoga. Potom je nadbiskup vjernicima koji su se ispovjedili i pričestili, nakon zajedničke molitve na nakane Svetog Oca, udijelio blagoslov s potpunim oprostom.

I. G.

Foto: I. Grbić