Povodom obilježavanja 32. godišnjice oslobodilačke vojno – redarstvene akcije ‘Maslenica’, misno slavlje za domovinu u crkvi sv. Šime u Zadru u utorak, 21. siječnja, predvodio je don Mario Akrap, župnik zadarske župe bl. Alojzija Stepinca i dekan dekanata Zadar – Istok.

Rekavši da treba moliti za sve koji su u službi domovine, don Mario je poručio:  „Važno je sjetiti se onoga što je bilo, kako bismo probudili zahvalnost u svom srcu prema Bogu i ljudima koji su se darivali, da se iz te žrtve učimo zahvalnosti“, potaknuo je don Mario. „Bogu zahvaljujemo za dar zemaljske domovine, za tolike ljude koji su se u to ugradili. Bogu zahvaljujemo što nas je izbavio iz svega što smo proživljavali kao narod“ u Domovinskom ratu. To potvrđuje istinu Božje riječi: ‘Je li se ikad postidio onaj tko se uzdao u Boga?’, rekao je don Mario.

„Onaj tko je računao s Bogom, nikad se nije postidio. Osoba prođe križ i kalvariju, ali Bog svoje izbavlja iz mraka i tame. Važno je spominjati se tih dana, kako bi se naše srce otvorilo zahvalnosti, da bismo porasli u zahvalnosti Bogu, jer iz Boga sve izvire i bez njega ne bi bilo ničega“, naglasio je Akrap. Podsjetio je da su Hrvati u obrani napadnute domovine imali nemjerljivo manje potrebnoga u odnosu na protivnika, „ali, Bog je učinio čudo“. Dar slobode nije se mogao ostvariti samo „našim ljudskim snagama, bez Božje intervencije. Onome tko se uzdaje u Boga, Božja pomoć neće uzmanjkati i biti uskraćena“, rekao je don Mario.

Istaknuo je da nas Bog poziva da uvijek „računamo s Bogom kako bismo mogli služiti, biti spremni za žrtvu. Dobro raste tamo gdje je čovjek spreman umirati, davati se i služiti. I dar zemaljske domovine imamo jer su postojali ljudi koji su bili spremni darivati se i služiti, do kraja, do mjere da daju svoj život. Toliki branitelji su opečaćeni tjelesnom mukom i križem, toliki su ostali invalidi, toliki su dali zdravlje za ovo što imamo. Sve što nam je Bog dao izgrađeno je na spremnosti da se čovjek daruje i žrtvuje“, poručio je don Mario, istaknuvši važnost spremnosti na žrtvu i odricanje.

Čovjek je ranjen grijehom, pa u naravi čovjeka nije da služi, da se daruje, da zaboravi na sebe, nego da računa na sebe i zbrine sebe. „To je grešna narav čovjeka. Zato nam je potreban Bog. Milost prima srce koje je otvoreno Bogu, koje zahvaća milost. Samo Bog osposobljava čovjeka da umre sebi i da živi za dobro drugoga. Čovjek koji je sposoban služiti istinski ljubi, služi“, istaknuo je don Mario, rekavši da čovjek mora zavapiti Bogu za milost i pomoć, kako bi pobijedio sebe, da ga ne svladaju egoizam, oholost i taština.

Kako bismo ispravno gradili dar zemaljske domovine koju nam je Bog dao, trebamo biti spremni na darivanje i služenje. „Bit’ ćemo spremni služiti i darivati se, koliko budemo otvoreni i sposobni surađivati s milošću koju nam Bog daje“, rekao je don Mario, upozorivši da u današnjem vremenu puno nedostaje zahvalnosti.

„Toliki ljudi se trude, daju, pokušavaju davati maksimalno od sebe, a nažalost, često vidimo toliko nezahvalnosti oko nas. To je napast da čovjek odustane. Trudiš se, radiš, daješ sve od sebe i onda doživiš strašnu nezahvalnost, osude. Da se ne bi zaustavio u dobru i u darivanju, čovjek mora gledati u Boga“, potaknuo je don Mario. Neka se čovjek daruje iz ljubavi prema Bogu, kada i sâm doživi Božju ljubav i vidi da ga Bog podržava i ljubi, a „ne zato što će to netko vidjeti, zahvaliti, prepoznati“, rekao je Akrap.

„Samo to će nas držati ‘iznad vode’, da ne prestanem darivati se i služiti. Samo pogled u Boga, u Krista će mi davati snage da ustrajem i da se dajem do kraja, bez obzira na ono što doživljavam i na nezahvalnost. Neka nam Bog pomogne da se ne zaustavimo, da promatramo događaje koji su bili, da nam oni budu poticaj na služenje i na davanje, ali, prije svega, da uvijek gledamo na Krista. Čim se naš pogled spusti dolje, prema zemlji, zakopamo se u zemaljsko. Neka nas Bog spriječi da gledamo samo u prolazno, da svoj pogled dignemo i gledamo u Boga. On će biti izvor snage da se darujemo i služimo, da možemo izgrađivati ono što nam je Bog podario“, poručio je don Mario Akrap.

U misi su sudjelovali predstavnici lokalne i državne vlasti, Hrvatske vojske i policije, hrvatski branitelji i njihove obitelji te članovi braniteljskih udruga. Pjevanje na misi predvodila je klapa ‘sv. Juraj’ HRM-a.

Nakon mise, u Providurovoj palači održana je prigodna svečanost na kojoj je Tomo Medved, ministar hrvatskih branitelja i potpredsjednik Vlade RH, uručio zahvalnice članovima 77 postrojbi iz cijele Hrvatske koje su sudjelovale u operaciji ‘Maslenica’. Braniteljske zahvalnice dodijeljene su „za izniman doprinos i zasluge u uspostavi i obrani državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata sudjelovanjem u vojno – redarstvenoj operaciji ‘Maslenica’.

Na svečanosti koja je okupila predstavnike vlasti, Hrvatske vojske, policije te branitelje iz cijele Hrvatske, govorio je i ministar Medved. “Operacija Maslenica simbolizira našu odlučnost, zajedništvo i borbu za slobodu. Prije 32 godine hrvatske snage pokazale su kako se domovina brani srcem i zajedništvom. Operacija Maslenica bila je ključni trenutak u borbi za cjelovitost naše domovine i bila je prekretnica u Domovinskom ratu”, istaknuo je ministar Medved, rekavši da je tom akcijom „potvrđena i dokazana hrvatska spremnost i odlučnost za oslobađanje do tada okupiranih područja“.

„Žrtva svih hrvatskih branitelja i njihovih obitelji nikad neće biti zaboravljeni. U operaciji Maslenica posebno su došli do izražaja izvanredna vojna sposobnost i zajedništvo svih postrojbi Hrvatske vojske i policije. Ta odlučnost i nepokolebljivost bile su presudne. Tih dana ispisali smo najsjajnije stranice naše povijesti. Zato danas, 32 godine poslije, prenosimo tu povijest i istinu o Domovinskom ratu na buduće generacije. Važno je staviti naglasak na tu istinu”, poručio je ministar Medved. Podsjetio je da je tada iz Zadra i oslobođenog područja otišlo puno snažnih poruka koje su ohrabrile branitelje.

Ministar Medved je potaknuo da čuvamo istinu i sjećanje o Domovinskom ratu i da nikada ne zaboravimo kako slobodu dugujemo hrabrim braniteljima. „Sloboda je plaćena mnogim životima i zato je pronosimo na mlade generacije. Prepoznali smo potrebu da zbog očuvanja istine i iskazivanja trajne zahvale, svim postrojbama vojske i policije još jednom kažemo ‘Hvala’“, istaknuo je ministar Medved.

S akcijom ‘Maslenica’, hrvatska oružana sila bila je poslala snažne poruke neprijatelju, ali i našem narodu. “Osjećali smo neizmjeran ponos, ali i hrabrost za daljnje akcije i pothvate. Akcija ‘Maslenica’ je imala snažan psihološki učinak i radosnu poruku te je izrasla u sliku koja je označila prekretnicu u ratu”, poručio je ministar Medved, rekavši da „22. siječnja 1993. godine pamtimo kao dan kada je Hrvatska ponovno rođena“.

U sklopu obilježavanja 32. godišnjice VRO-a ‘Maslenica’, u srijedu, 22. siječnja u Zadru je održana budnica i mimohod pripadnika OSRH-a i MUP-a, koji su s ratnim zastavama prošli ulicama Zadra. Izaslanstva i branitelji su odali počast poginulim hrvatskim braniteljima polaganjem vijenaca i svijeća na više lokacija u Zadru i u zadarskom zaleđu.

U akciji ‘Maslenica’ koja je povezala sjever i jug Hrvatske poginulo je 127 hrvatskih branitelja. Akcija je počela 22. siječnja, 1993. u 6 sati ujutro, a glavni ciljevi operacije ostvareni su za 72 sata, tijekom koje je oslobođeno 92 četvorna kilometra hrvatskoga teritorija. Zapovjednik akcije bio je general Janko Bobetko, a pomoćnici su bili tadašnji brigadiri Ante Gotovina i Ante Roso.

Pripadnici Hrvatske vojske i MUP-a oslobodili su bitne strateške točke koje su bile pod srbijanskom okupacijom, čime je bilo omogućeno ponovno prometno povezivanje juga, Dalmacije i sjevera, kontinentalnog dijela Hrvatske, postavljanjem pontonskog mosta u Novskom ždrilu, jer je Maslenički most bio srušen. Hrvatska vojska i policija već prvog dana akcije oslobodili su mjesta u zadarskom zaleđu: Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić. Sljedećih dana oslobođena je i Zračna luka Zemunik te brojna druga mjesta zadarskog zaleđa.

U akciji ‘Maslenica’ prvi put u oslobađanju okupiranog teritorija u Domovinskom ratu združeno su sudjelovale sve grane Oružanih snaga RH: postrojbe Hrvatske vojske, gardijske brigade i specijalne policije MUP-a, Hrvatska ratna mornarica te Hrvatsko ratno zrakoplovstvo.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

 

Tribina o temi „Mons. Ivan Zorica – Svećenik, pastir, svjedok“ održana je u nedjelju, 12. siječnja, u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu n/m.

Život biogradskog svećenika don Ivana Zorice (1919.-2001.) predstavili su izlagači: mr. don Dario Tičić, biogradski župnik, izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru i doc. dr. sc. Damir Šehić, predavač na tom Odjelu i na splitskom KBF-u.

Životopis Zorice predstavio je dr. sc. Dundović u izlaganju „Mons. Ivan Zorica – svećenik Zadarske nadbiskupije, prepozit Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru“.

Biografski podaci i službe don Ivana Zorice u Zadarskoj nadbiskupiji

Don Ivan Zorica rođen je u Biogradu n/m 9. veljače 1919. godine. Nakon pet razreda pučke škole u Biogradu, klasičnu gimnaziju završio je u Šibeniku gdje je maturirao 1938. godine. Bogoslovne studije započinje u Splitu, a dovršava u Zagrebu 1942., kada i diplomira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. „Temeljnu opciju za prihvaćanje svećeništva donosi u vihoru Drugog svjetskog rata, kad su brojni bogoslovi njegove generacije podlegli iskušenjima tih kriznih vremena, a mnogi su stradali u ratu“, rekao je dr. Dundović.

Zoricu je za svećenika zaredio mons. Jerolim Mileta, šibenski biskup i apostolski administrator Zadarske nadbiskupije u Biogradu n/m, 20. prosinca 1942. godine. Svećeničku službu počeo je kao kapelan u Biogradu, a u isto vrijeme bio je i poslužitelj župe Polača.

Don Ivan je uhićen „zbog protunarodne djelatnosti i zatvoren, a kaznu izdržava u zatvoru u Staroj Gradiški, od lipnja 1945. do lipnja 1946. godine. Po povratku iz zatvora, kraće vrijeme provodi u šibenskom sjemeništu, a potom postaje župnik u Lukoranu od 1946. do 1949. godine. Komunističke vlasti zabranile su mu održavanje vjeronauka u osnovnim školama u Lukoranu, uz obrazloženje: „jer mu se prema dobivenim podacima ne može povjeriti rad sa školskom djecom“. Nakon Lukorana, imenovan je za župnika u Gorici-Raštane i poslužiteljem Galovca (1949.-1950.). Od 1950. je župnik Brbinja i Savra na Dugom otoku i poslužitelj Rave (1950.-1954.).

Župnik Sali bio je od 1954. do 1961. g., a potom je župnik Paga i dekan Paškog dekanata. Zadarski nadbiskup Mate Garković imenovao ga je 15. kolovoza 1963. ravnateljem Velikog i Malog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, no na toj službi ostao je tek godinu dana“, rekao je don Zdenko.

Don Ivan je imao 45 godina kad je imenovan župnikom Sukošana, u rujnu 1964.; tada je bio svećenik 22 godine. „Gradio je crkve i crkvene objekte u Sukošanu i Debeljaku, kad se drugdje nije moglo niti pomisliti na tako nešto. Nova crkva u Debeljaku je posvećena 1970. godine. Obnavlja crkvenu kuću u Sukošanu, gradi vjeronaučnu dvoranu sa stanom za časne sestre. Uslijedila je nadogradnja zvonika župne crkve i elektrifikacija zvona, potpuna rekonstrukcija crkve Gospe od milosti na starom groblju i obnova povijesne crkve sv. Martina. Velik poduhvat bio je izgradnja nove crkve Svih Svetih na groblju 1986. g., za samo šest mjeseci“, rekao je don Zdenko.

Don Ivan je imenovan začasnim kanonikom 1963. g., a od 1966. je rezidencijalni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije u Zadru čiji je prepozit od 3. siječnja 1984. godine. Papa Pavao VI. imenovao ga je kapelanom Njegove svetosti 19. svibnja 1976. godine.

Zorica je bio i branitelj ženidbenog veza od 1982. i član Zbora savjetnika od 1983. te dugogodišnji pročelnik misijskog povjerenstva (1973.-1993.). Od 1968. do 1988. godine bio je dekan Zadarskog dekanata. Nakon 29 godina predanog župničkog djelovanja u Sukošanu, od 16. srpnja 1993. g. je umirovljen. Kao umirovljenik, sa svojom sestrom redovnicom živio je u obiteljskoj kući u Biogradu i pastoralno pomagao tamošnjim župnicima, sve do smrti. Preminuo je u Općoj bolnici u Zadru 25. travnja 2001. godine. Pokopan je na gradskom groblju u Biogradu n/m 27. travnja 2001. godine. Sprovodne obrede i misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Stošije predvodio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.

Komunistička optužnica Zorice i obrazloženje OZNE zašto je don Ivan osuđen – prema arhivskim dokumentima koje je istražio dr. sc. Zlatko Begonja

Don Zdenko je predstavio i društvene okolnosti u kojima je don Ivan zaređen za svećenika. Bilo je to tijekom Drugog svjetskog rata, „kad je nakon Rapallskog ugovora iz 1920. g. Zadarska nadbiskupija bila rascijepljena između dviju političkih tvorevina, Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Nakon potpisivanja Lateranskih sporazuma 1929. g., papa Pio XI. bulom Pastorale munus ukinuo je 1932. g. metropolitanski status Zadarske nadbiskupije i podvrgnuo je izravno Svetoj Stolici.

Po završetku Drugog svjetskog rata, pokrenuto je pitanje ponovnog sjedinjenja rascijepljene Nadbiskupije, što se dogodilo 1. ožujka 1948. godine. Paralelno s tim događajima, etablirala se i nova komunistička vlast koja je u Crkvi i njenim službenicima vidjela neprijatelja, zbog čega se nadziralo njeno djelovanje. Vlast je nastojala onemogućiti, umanjiti utjecaj Crkve na narod te denuncirati crkvene službenike, za što su bili zaduženi kadrovi komunističke ideologije, s ciljem posvemašnje ateizacije društva. Don Ivan Zorica je u 26. godini života i trećoj godini svećeništva osjetio udarce narodne vlasti“, rekao je dr. sc. Dundović.

Potom je don Zdenko citirao tekst, dio iz doktorske dizertacije povjesničara dr. sc. Zlatka Begonje, naslovljene „Političke prilike i sudski procesi u Zadru od 1944. do 1948.“,  (Zadar, 2007., str. 177. – 179.).

U tom dijelu dizertacije, dr. Begonja opisao je kako je don Ivan pokušao pomoći jednom zatvoreniku u logoru za prisilni rad ‘Jankolovica’ Vrana pokraj Biograda n/m., kojega je Okružni narodni sud u Zadru zbog toga tretirao postupkom podmićivanja te je Kotarski narodni sud u Biogradu zatražio žurno postupanje.

„Upravnik toga logora, Mate Čudina, 26. lipnja 1945. dostavio je dopis Ministarstvu pravosuđa u Zagreb, kojim je opisao pokušaj svećenika don Ivana Zorice da uz pomoć određenih poklona ostvari olakšanje izdržavanja kazne svom dugogodišnjem prijatelju, Frani Šare.

Upravnik je naveo pokušaj don Ivana da ponudi i njemu osobno preda određena novčana i materijalna sredstva, 400.000 kuna, muško odijelo i ručni sat, a sve to kako bi se „kupio“ bolji status zatvorenika Šare F.

Upravnik je Ministarstvo upozorio da ih to izvješćuje, „da znate kako još razni reakcioneri i narodni neprijatelji (u prvom redu popovi) misle da za svoj opljačkani novac mogu kupiti tekovine naše borbe stečene u moru krvi i gomilama kostiju naših najboljih drugova“, citirao je dr. Begonja povjerljivo izvješće od 25. lipnja 1945., dokument u Državnom arhivu u Zadru.

Nekoliko dana nakon izvješća upravnika, OZNA za Zadar je 30. lipnja 1945. uputila dopis Okružnom narodnom sudu Zadar i javnom tužitelju za okrug Zadar naslovljen „Predmet: Don Ivan Zorica iz Biograda – krivični postupak“.

U njemu je stajalo da osumnjičeni u potpunosti priznaje svoje kazneno djelo pokušaja podmićivanja struktura narodne vlasti te da ga je u tom svojstvu svjesno počinio. Pritom je naznačeno da je njegova namjera bila, što i sâm potvrđuje, prvenstveno olakšanje izvršenja kazne njegovom prijatelju, što mu je kao ratnom špekulantu izrekao narodni sud.

OZNA navodi kako je osumnjičeni u svoju obranu rekao da tim postupkom nije pokušavao ostvariti potpuno oslobađanje od izvršenja kazne, već isključivo njeno olakšavanje.

Bez obzira na takvo svjedočenje, OZNA je odlučila da to ne bi smjelo mijenjati visinu kaznene odgovornosti osumnjičenika. Stoga je u tom dopisu zaključeno: „Obzirom na činjenicu da nikakvi drugi razlozi nisu postojali koji bi okrivljenika navodili na izvršenje ovoga djela, jasno je da ga je on izvršio u cilju rušenja autoriteta Narodne vlasti, nastojeći da starim podlim načinima, podmićivanjima državnog aparata, onemogući izvršenje jedne pravedne odluke Narodnog suda koja je donesena protiv jednog ratnog špekulanta.

Na ovaj način okrivljeni je otvoreno pokazao svoj neprijateljski stav prema NOP-u i Narodnoj vlasti kao i svoju namjeru da svim sredstvima, pa i najpodlijim, radi protiv interesa našeg naroda, a u korist onih nad kojima je, radi protunarodnog rada, kazna od naroda već izrečena. Težina krivične odgovornosti okrivljenika zahtijeva najstrožu kaznu izrečenu od Narodnog suda“. Dopis s tim sadržajem je potpisao Budimir Lončar, tadašnji načelnik OZNE za Zadar.

Nakon iznesenog stajališta OZNA-e, Okružni narodni sud u Zadru u svom je  dopisu od 4. srpnja 1945., kojega je dostavio Kotarskom narodnom sudu u Biograd, zaključio molbom što žurnijeg postupanja u tom slučaju. Osumnjičeni don Ivan već tada nalazio se u istražnom zatvoru.

Kotarski narodni sud u Biogradu n/m donio je 27. kolovoza presudu kojom proglašava don Ivana Zoricu krivim te ga osudio na kaznu oduzimanja slobode s prisilnim radom u trajanju od jedne godine. Izrečena je i mjera gubitka građanskih i političkih prava u trajanju od dvije godine, nakon izdržane kazne. Dobivenu kaznu don Ivan je u potpunosti izvršio u Zavodu za prisilni rad ‘Stara Gradiška’, odakle je otpušten 25. lipnja 1946. godine.

Optužni prijedlog imao je politički karakter i to je utjecalo i na visinu izrečene kazne. Upravnik je don Ivana kvalificirao reakcionarom i narodnim neprijateljem,  kao i sve katoličko svećenstvo. OZNA je nadopunila da je postupak svećenika trebalo dovesti u vezu s tzv. rušenjem autoriteta narodne vlasti. Optuženom don Ivanu stavljeno je na teret i da je svojim djelovanjima iskazao neprijateljski stav prema NOP-u i narodnoj vlasti, zbog čega smatraju opravdanim tražiti od narodnog suda da donese najstrožu kaznu.

Takvim je postupkom OZNA, izvan okvira svoga formalno propisanog djelovanja, na najizravniji način izvršila utjecaj na poslove pravosudnih institucija. Čin takvog zadiranja bio je neprihvatljiv, ali i ‘razumljivi’ postupak ukoliko se pravilno shvaćao njihov tadašnji status u društvu. Zahvaljujući potpori koju je OZNA imala od političkih struktura vlasti, zbog čega se ponašala poput partijske (komunističke) policije, ostvarila je dominantnu poziciju u svim segmentima društvenog života, pa i nad pravosuđem. Uzimajući u obzir sve činjenice, moramo zaključiti da je i ovaj slučaj primjer koji nesporno dokazuje kako se raznim oblicima pritisaka mogao ostvariti politički cilj, upravljen i prema smanjenju prostora djelovanja točno određenih kategorija društva“, istaknuo je dr. Zlatko Begonja u svojoj dizertaciji, kojega je na tribini citirao dr. sc. Dundović.

Župnik Tičić prisjetio se kako je sliku mladog svećenika don Ivana vidio prvi put na stubištu paškog župnog dvora, jer je Zorica bio župnik u Pagu od 1961. do 1963. godine. „Don Ivan je poslao u sjemenište don Srećka Frku Petešića, koji je mene doveo do Mlade mise. Kao župnik, bio sam mu nasljednik i u Salima. Kad je don Ive preminuo, tada sam mu kao mladi župnik Bukovice cjelovom počastio ruku, dok je mrtav ležao pod svodovima Stošijine crkve u Biogradu, s posebnim osjećajem jer je bio moj župnik u Pagu“, rekao je don Dario.

Tičić je podsjetio da se 2025. g. navršava 900 godina kako su Mlečani razorili Biograd u kojem je bio okrunjen i kralj Koloman. To govori o značaju Biograda kao nekadašnjem središtu u doba hrvatskih narodnih vladara, rekao je don Dario. U vrijeme Petra Krešimira IV. Biograd je bio i biskupsko sjedište; naslovnik nekadašnje Biogradske biskupije je mons. Giovanni Gaspari, apostolski nuncij u Litvi. Don Dario je podsjetio da su u tlu pod pločama biogradske župne crkve sv. Stošije pokopani neki biogradski svećenici, među kojima i don Toma Tolić te su uočeni i svećenički prstenovi na kostima njihovih ruku, za vrijeme arheoloških istraživanja.

U sklopu manifestacije ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’, događaj su organizirali Zadarska nadbiskupija i Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru.

I.G.

 

Proslava svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, završena je svečanim večernjim misnim slavljem koje je u srijedu, 15. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio dubrovački biskup Roko Glasnović.

Koncelebrirali su šestorica hrvatskih biskupa: uz domaćina, zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića, riječki nadbiskup Mate Uzinić, hvarski biskup Ranko Vidović, mostarsko – duvanjski biskup Petar Palić, kotorski biskup Mladen Vukšić i umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas.

Na početku mise, nakon ulazne procesije biskupa i svećenika, biskupi su se u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale pomolili pred moćima sv. Stošije koje se nalaze u mramornom sarkofagu iz 9. st. kojeg je dao izraditi zadarski biskup Donat, koji je od bizantskog cara Nicefora 810. godine dobio na dar moći sv. Stošije u zahvalnosti za njegovo posredovanje mira između Istoka i Zapada.

„Relikvije svetaca su nebesko blago. Još više častimo i nasljedujmo svece. Važna je povezanost nebeske, proslavljene Crkve i zemaljske Crkve. Mi smo na putu do vječnosti. Zato se sa sv. Stošijom, s uskrsnućem, što znači njeno ime Anastazija, mijenja naša perspektiva. Važno je da sve promatramo pod vidom vječnosti, Božjim pogledom. To je mudar čovjek, zrno koje padne u zemlju i onda u mnogim generacijama rodi mnogostruko, donosi obilat rod“, istaknuo je biskup Glasnović.

Zbog vjernosti Kristu i pomaganja kršćanima, Sv. Stošija podnijela je mučeničku smrt za Dioklecijanovih progona 304. g. na Božić, u Srijemskoj Mitrovici. „Sveci, mučenici, sv. Stošija, uče nas da pogled usmjerimo u početnika i dovršitelja naše vjere, Isusa Krista“, poručio je mons. Glasnović. Potaknuo je na nasljedovanje svetaca koje častimo, rekavši da nismo pozvani vjerovati iz tradicije, straha pred smrću, zato što je to netko zapovjedio ili iz humanističkih razloga.

„Vjerovati se mora jer Bog postoji, kaže sv. Stošija. Ako Bog postoji, mijenja se perspektiva gledanja na svijet, nebesko, vječno, božansko, kao i na ljudsko, vremenito i zemaljsko“, naglasio je biskup, rekavši da su kršćani pozvani imati drugačiji pogled na život i svijet. Tako je živjela sv. Stošija koja je razdala srebro i zlato, kako bi time pomagala siromahe. „Mi bismo kraljevali. Kod Isusa, kraljevati znači služiti. Ljubav i dobrota trebaju se razdati. Možemo biti radosni ako se dajemo kao zrno koje umire sebi i grijesima. Ljubav daje smisao životu čovjeka i ispunjenost. Ljubav se objavila u Isusu Kristu. Stošija je susrela ljubav, a ljubav se želi razdati“, poručio je mons. Glasnović. Pozvani smo pomagati se međusobno, kao što su sv. Stošiji pomagali sv. Krševan i sv. Zoilo. Stošija je njih pratila, Krševan joj je pisao pisma dok je bila zatočena i podržavao je da ustraje u vjeri do herojskog stupnja, podsjetio je mons. Glasnović.

Rekavši da živimo u stanjima raznih duhovnih i tjelesnih bolesti, biskup je potaknuo da Kristu pristupimo bez maski, sa svojim ranjenostima. „Sv. Stošija je i farmakolitria, ona koja liječi, daje lijek. Ona upućuje na Krista koji je lijek i liječnik. Euharistija i Božja riječ su hrana za našu dušu i naše izlječenje, zacjeljenje“, rekao je predvoditelj slavlja.

Pripadnost Isusu Kristu i sv. Stošiji jedna je od odrednica identiteta vjernika Zadarske nadbiskupije, duhovne potrebe za vjerom nadom i ljubavlju, naglasio je biskup, dodavši da od. sv. Stošije možemo naučiti kako život trebamo shvaćati polazeći od Krista, da nam ništa ne bude važnije od Krista.

„Mi, živa Crkva, počivamo na stupovima apostola vjere, nade i ljubavi. Oni su mučenici. Isus Krist je zaglavni kamen Crkve i svih nas. On je u temelju svega, on je zrno koje je donijelo obilat rod, prikazalo se Ocu. Već se u jaslicama u Betlehemu vide kalvarija i križ. Budimo zrno koje će donijeti obilat rod. Putnici smo na zemlji, stoga se ne trebamo tjeskobno brinuti za zemaljsko“, rekao je mons. Glasnović, ohrabrivši vjernike da se Krist koji sjedi s desna Boga Oca zauzima za nas, a sv. Stošija nas zagovara.

Biskup Glasnović istaknuo je i znak povezanosti sa Zadrom u svojoj Dubrovačkoj biskupiji po kipu sv. Stošije koji se nalazi među pet kipova na zvoniku crkve na Lastovu, uz Gospu, sv. Vlaha i sv. Kuzmu i Damjana, što datira iz vremena kad je Lastovo, od Rapalskog sporazuma 1920. godine bio u nadležnosti Zadarske nadbiskupije.

U pozdravnoj riječi na početku mise, nadbiskup Zgrablić podsjetio je da je ususret proslavi svetkovine sv. Stošije u katedrali sv. Stošije održana devetnica sv. Stošiji kada su hodočastili vjernici iz jedanaest dekanata Zadarske nadbiskupije. Zahvalio je Bogu za brojne milosti po zagovoru sv. Stošije i za jubilejsku milost, dar potpunog oprosta kojeg vjernici mogu dobiti iz duhovnog blaga zasluga Isusa Krista i svetaca.

Među brojnim svećenicima suslaviteljima bili su fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, o. Jeronim Marin, opat Slavenske benediktinske kongregacije i prior benediktinskog samostana na Ćokovcu, vlč. Luka Premelč, duhovnik Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu, vlč. Vlado Razum, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu te odgojitelji vlč. Josip Đurin i vlč. Toni Potrebić, vlč. Mario Tomljanović, generalni vikar Riječke nadbiskupije, vlč. Mišel Grgurić, izaslanik gospićko – senjskog biskupa Marka Mede i kancelar Gospićko – senjske biskupije, vlč. Mladen Pranjić, župnik katedralne župe Uznesenja BDM u Poreču te mons. Juraj Batelja, postulator za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca i začasni kanonik Stolnog kaptola sv. Stošije. Među brojnim vjernicima tradicionalno su hodočastili i vjernici iz Šibenske biskupije s don Krešimirom Matešom, katedralnim župnikom iz Šibenika, među kojima su bili i bratimi iz katedrale sv. Jakova u svojoj bratimskoj bijeloj odjeći.

U misi su sudjelovali i Branko Dukić, gradonačelnik grada Zadra, Božidar Longin, župan Zadarske županije, prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru i drugi predstavnici društvenog života iz Zadarske nadbiskupije. Pjevanje je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

 

Susret crkvenih pokreta i zajednica Zadarske nadbiskupije održan je u katedrali sv. Stošije u Zadru u utorak, 14. siječnja.

U Godini jubileja, o temi potpunog oprosta govorio je dr. sc. don Zdenko Dundović, pročelnik Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.

Izazovno je govoriti o oprostu od vremenitih kazni jer mnoge kršćanske denominacije, izvan Katoličke Crkve, ne prihvaćaju katoličku doktrinu da uz raj i pakao postoji i čistilište; odbijaju postojanje čistilišta, rekao je don Zdenko.

Na latinskom, oprost se kaže indulgeo. „Indulgeo znači da nam se nešto oprašta, ali i da nam se nešto jamči, da je nešto zajamčeno. Isus je rekao apostolima: ‘Kojima otpustite grijehe na ovom svijetu, otpuštaju im se, kojima zadržite, zadržani su im’. Oprost nam se jamči za naše dobro, jer sve što Bog čini, čini za čovjekovo dobro“, rekao je don Zdenko.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, „Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana. To otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca“.

Oproštenje grijeha događa se u sakramentu ispovijedi. „Prema katoličkom učenju, grijeh ima vječnu i vremenitu kaznu. Vječna kazna je biti lišen zajedništva s Bogom, koje se dogodi po smrtnom grijehu i ako se čovjek ne pokaje za grijehe. To je važno jer živimo u vremenu, a Bog je od vječnosti i u vječnosti. Bog nas poziva u vječnost, a u vječnost ne možemo donijeti natruhe vremenitosti. Što sada živimo nesavršeno, ne može biti u vječnosti. Sv. Pavao kaže da će naša djela proći kroz oganj. Moraju biti pročišćena, jer Bogu ne možemo pristupiti vremeniti, nego vječni. Savršenstvo je preduvjet našeg zajedništva s Bogom“, poručio je don Zdenko.

Oproštenje grijeha je sakramentalni čin u ispovijedi i oslobađa nas od vječne kazne, ali ostaje vremenita kazna. „Vremenita kazna je patnja koja je potrebna da bismo se pročistili od nereda kojeg grijeh unosi u čovjeka. Ta kazna treba se pretrpjeti u ovom životu ili kroz čistilište, kako bi se kršćani oslobodili tragova grijeha. Crkva daje oprost za posljedice grijeha“, rekao je dr. sc. Dundović, istaknuvši da nas Crkva u Godini jubileja dodatno potiče stati pred Boga i zamoliti ga da on ukloni rane koje je čovjek nanio drugim ljudima i rane koje su drugi ljudi, ne znajući, prenosili dalje svojom riječju i postupkom; jer, nakon grijeha ostaju ožiljci u životu osobe.

„Crkva ne daje oprost nego prenosi Božje opraštanje, opraštanje grijeha i opraštanje vremenitih kazni koje je grijeh zaslužio. U sakramentu ispovijedi Crkva je posrednik Krista koji grešniku govori: ‘Odrješujem te od grijeha tvojih’. Darujući oproste, Crkva daje i lijek koji je zaslužio Isus Krist i taj lijek nudi čovječanstvu“, istaknuo je don Zdenko, rekavši: „Kada Crkva po zaslugama Isusa Krista nudi ljudima oprost vremenitih kazni, to čini i u ime Marije i svetaca kojima i posvećujemo crkve, u ime onih koji su se pročistili i koji su dostojni prebivanja u zajedništvu s Bogom“.

Bog stavlja pred ljude Kraljevstvo Božje kao vrhunsku svrhu našeg postojanja. Uz proslavljenu Crkvu, vojujuća Crkva se još bori ući u Kraljevstvo Božje, rekao je predavač. Uvjeti za dobivanje potpunog oprosta su istinsko kajanje, sakrament ispovijedi i molitva na nakanu Svetog Oca, najčešće je to Vjerovanje i Oče naš. „Jubilarna godina je izvanredna godina da iskreno stanemo pred sebe, da mislimo na ono što je Božje, ne što je ljudsko; da se kajemo za svoje grijehe i ispovjedimo ih, jer nema grijeha kojeg Bog u svom milosrđu i ljubavi neće oprostiti, kad se osoba iskreno kaje za grijeh“, poručio je don Zdenko.

Dr. sc. Dundović podsjetio je da je u Zadru nekad djelovala Bratovština sv. Silvestra, tzv. bičevalaca, ljudi koji su cijeli svoj život provodili u tjelesnom mrtvljenju, u pokorničkom duhu, u okajavanju svojih i grijeha svijeta te su bili jedna od najbrojnijih bratovština u Zadru. Prije njih, postojali su ljudi koji su se živi zazidavali u malu prostoriju, posvetili su se duhovnosti, okajavanju grijeha, trpljenju za sve uvrede koje se nanose Kristu i bili su jako cijenjeni. Odricali su se materijalnog svijeta, jer grijeh nas želi vezati za ovaj svijet, rekao je don Zdenko.

Istaknuvši da je spasenje duše bilo visoko na ljestvici vrednota u prošlosti, u odnosu na suvremeno doba, don Zdenko je rekao da su oporuke ljudi započinjale riječima: „U ime Kristovo, Amen. Svjesni prolaznosti života, a ne htijući izgubiti spasenje duše…“. To pokazuje da je spasenje duše ljudima bilo na prvom mjestu, biti u miru s Bogom i s ljudima, poručio je don Zdenko.

Na susretu pokreta uvijek se predstavi jedna crkvena zajednica. Na ovom susretu, zajednicu ‘Misionari svjetla’ koja djeluje u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru predstavio je Andrija Marić, voditelj te zajednice.

‘Misionari svjetla’ dio su Katoličke karizmatske obnove u Duhu Svetom. Nastoje rasti u karizmama i da one donose plodove. Djeluju pet godina, imaju 50 članova. U Zadru djeluje pet karizmatskih zajednica. Žele drugima širiti iskustvo Božje ljubavi doživljeno u zajednici. Imaju službu slavljenja, animiranje klanjanja, većih misnih slavlja u župi i Nadbiskupiji, zagovornu i molitvenu službu i organizacijsku. Zajednica se okuplja na Smiljevcu četvrtkom u 20 sati. Susret počinje molitvom, potom obrađuju neku temu, netko ima odjek na pročitano iz neke knjige; prošle godine o teologiji tijela, sada čitaju kako su sveci rasli u duhovnom životu; slijedi jednosatna molitva i slavljenje. Jedanput u mjesecu u župi na Smiljevcu imaju cjelonoćno klanjanje koje animiraju. Njihov duhovnik je župnik don Tomislav Dubinko. Marić je istaknuo važnost i vrijednost sakramentalnog života, rekavši da vidi mlade koji se mijenjaju i donose plodove. Njegova supruga je željela primiti bolesničko pomazanje prije jedne zakazane operacije, a onda ju je liječnik na pregledu pitao: „Ima li šanse za trudnoću?“. „To nas je jako obradovalo jer smo vidjeli Božju ljubav u našem životu, preko sakramenta kojeg Crkva daje. Bog je živ i želi biti s nama, osobito po sakramentima“, poručio je Andrija Marić, otac djeteta i suprug čija je žena preboljela prvotno lošu medicinsku dijagnozu.

Prigodnu riječ uputio je i fra Bojan Rizvan, predstojnik nadbiskupijskog Povjerenstva za crkvene pokrete. Rizvan je potaknuo da Božje milosrđe i praštanje koje primamo i mi darujemo drugima, istaknuvši da Bog svoju svemoć očituje praštanjem i milosrđem. To nas potiče da i mi postanemo djelitelji milosrđa koje primamo.

„Kad Bog donosi oprost u naš život, donosi svjetlo i moramo to svjetlo prenijeti drugima. Svetkovina sv. Stošije uz koju se održava susret podsjeća nas na vrijednost života koji proizlazi iz posvemašnjeg darivanja. Sv. Stošija je izgorjela iz ljubavi prema Kristu, zato je bila spremna i položiti svoj život za njega. Ona je svjedokinja vjere koja progovara i nama i nas potiče da, čuvajući karizme koje nam je Gospodin darovao u osobnom i u životu zajednica, budemo svjedoci nade“, rekao je fra Bojan, istaknuvši da nas Jubilejska godina potiče još bliže doći Bogu.

„Benedikt XVI. je zapisao da kršćanska nada nije puki optimizam, nego je ponajprije prenošenje radosnih susreta sa živim Kristom. Hodočašće nade, u duhu gesla Godine jubileja, u zajednicama se očituje kroz put čuvanja karizmi, vlastitosti koje daruje Duh Sveti, pokazujući bogatstvo Crkve i ljepotu zajedništva“, rekao je fra Bojan, dodavši da se na tom prvom susretu zajednica u Jubilejskoj godini promišljalo o milostima koje se mogu dobiti u Godini jubileja.

Ovaj susret na uočnicu svetkovine sv. Stošije je jedan od četiri godišnja susreta članova crkvenih zajednica Zadarske nadbiskupije koji su se počeli održavati s osnivanjem Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije, koje je 2023. godine osnovao zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Nakon susreta, članovi zajednica sudjelovali su u Svečanoj Večernjoj sv. Stošije koju je predvodio nadbiskup Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, svečano prijepodnevno misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 15. siječnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Misa je počeka pohodom nadbiskupa Zgrablića i svećenika koncelebranata u pokrajnju lađu katedrale, gdje je mons. Zgrablić pokadio mramorni sarkofag u kojem se od 9. st. nalaze moći sv. Stošije, ranokšćanske mučenice koja je smrt podnijela na Božić 304. godine u Srijemskoj Mitrovici, za Dioklecijanovih progona. Zbog njene vjernosti Kristu, a pohađala je zatočene kršćane i u tamnicama i materijalno ih pomagala, poganska vlast odredila je da se Stošija spali na lomači, a prema predaji Crkve, Stošija je za to vrijeme pjevala na slavu Bogu.

„Sveta Stošija i drugi mučenici svjedoci su vjere u Isusa Krista i stoga svjedoci autentičnog kršćanskog života nade i ljubavi koja je jača od smrti“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić. Podsjetio je kako je Benedikt XVI. u enciklici Bog je ljubav rekao da se „najbolja drama Boga i čovjeka sastoji u ljubavi“ i počinje Božjom inicijativom.

„Crkva je pozvana odgovoriti na tu Božju inicijativu, biti svjedok Božje ljubavi. Ljubav je vidljivi znak nade. Mučenici su autentični svjedoci te ljubavi i zato su u središtu, u srcu Crkve. Ljubav je u svojoj čistoći i izvornosti besplatnosti najbolje svjedočanstvo Boga u kojeg vjerujemo, koji nas poziva i potiče na međusobnu ljubav“, poručio je nadbiskup Zgrablić. Pritom je podsjetio na Isusovu riječ koju je oživotvorila i sv. Stošija: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam“.

Isus je prvi dao život za nas, svoje prijatelje, za naše spasenje i nama je poticaj da i mi činimo ono što on zapovijeda: da ljubimo jedni druge, potaknuo je mons. Zgrablić.

„U mučeništvu nam je ostavljeno najjače svjedočanstvo koje predstavlja i potvrđuje najveće životne vrijednosti i time nam otkriva istinu života. Snaga istine otkriva se i potvrđuje u ljubavi. Vrijednosti istine i ljubavi prenose nam oni koji su bezuvjetno živjeli Božju blizinu u ljubavi prema Njemu i bližnjemu“, naglasio je mons. Zgrablić. Rekao je da život sv. Stošije i drugih mučenika ističe najvažniji aspekt, središte kršćanskog života koje se sastoji u sljedećem: „Nismo pozvani živjeti i svjedočiti svoju vjeru na temelju nekih uputa ili odredbi, zakona ili velikih ideja, običaja i tradicije, nego na temelju iskustva susreta s Osobom i događajima koji životu daju nove horizonte, a time i odlučujući smjer. Ljubav vodi u ispunjenje svake naše nade. Ljubav traži vječnost da hvali Boga u svemu“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da nam se po ljubavi otvara i vječni život, kao još jedan karakterističan znak kršćanske nade. Pritom je nadbiskup podsjetio na poruku sv. Ivana: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni“ (Iv 3 ,16).

„Zemaljski život je ograničen, mora se suočiti sa smrću. Kršćanin zna da je Krist pobijedio smrt. Tko u njemu ostaje, dionik je života vječnoga“, naglasio je nadbiskup. „Kristov život očitujemo u životu vjere koja se razvija u poučljivosti Božje milosti,  obnovljene nadom koja se neprestano obnavlja i koja po djelovanju Duha Svetoga postaje nepokolebljiva“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na Papinu riječ da „Duh Sveti svojom trajnom prisutnošću u Crkvi putnici širi svjetlo nade u vjernicima“.

U duhu gesla Jubilejske godine, ‘Hodočasnici nade’ i slavlje blagdana sv. Stošije našu nadu usmjerava prema Bogu koji je njezin izvor, cilj i ispunjenje, poručio je predvoditelj slavlja, rekavši da se naša nada, u koju je utisnuto mnoštvo plemenitih čežnji srca, utvrđuje, čisti i posvećuje euharistijskim slavljem.

„Kao `hodočasnici nade`, na putu života, naš pogled vjere usmjeravamo prema naprijed, prema budućnosti, prema onom za čim čezne naša nada, prema konačnom cilju života. U tom pogledu vjere susrećemo i naše drage koji su nam prethodili u životu i prenijeli svjedočanstvo vjere. U njihovom životu nalazimo veliko duhovno bogatstvo iskustva koje donosi život zajedništva s Isusom Kristom. Oni sada žive u radosti vječnosti, u Bogu. Oni su po vjeri koju ispovijedamo i otajstvima sakramenata koje slavimo povezani s nama. Svojim nas prijateljstvom i blizinom prate na putu života, zagovaraju u našim potrebama i obdaruju svojom svetošću. Njihovo bogatstvo duha, njihova svetost koje se ne umanjuje tijekom proteka vremena, nama je okrepa koja daruje veliku milost potpunog oprosta“, rekao je nadbiskup, istaknuvši: „Milost potpunog oprosta Crkva nam daruje upravo iz duhovne riznice zasluga Krista, Blažene Djevice Marije i svih svetaca“.

U želji da plodonosno živimo nadu, nadbiskup je potaknuo: „Nama je put života i uzor Krist i oni koji su ga herojski slijedili puni vjere, nade i ljubavi, a ne ovaj svijet. Danas to nije lako jer nas, kaže papa Franjo, ‘duh svijeta mami varljivim blještavilom relativizma koji zamračuje sjaj istine i, tresući nam zemlju pod nogama, gura nas u živi pijesak, živi pijesak zbunjenosti i očaja’“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadu prepoznajemo u mnogim znakovima vremena koje možemo tumačiti u svjetlu evanđelja, potaknuo je mons. Zgrablić. Želimo dobro bližnjima i sebi, čeznemo za mirom, čistoćom srca, pravednošću, ljubavlju i slogom u obiteljima, pravdom i jednakošću u društvu, poštenjem, poštovanjem jednih prema drugima. Mir je toliko potreban našem društvu i svijetu, svijet je potreban nade koja ne razočarava, poručio je nadbiskup. U tom kontekstu, istaknuo je poticaj pape Franje iz Bule ‘Nada ne razočarava’ povodom Jubileja, da obratimo pozornost na mnoge dobre stvari u svijetu, kako ne bismo upali u napast da se smatramo ophrvani zlom i nasiljem.

„Znakovi vremena koji u sebi sadrže čežnju ljudskog srca potrebni su spasonosne prisutnosti. Papa u Buli piše da se „nada rađa iz ljubavi i temelji se na ljubavi koja izvire iz Srca Isusova pobodenog na križu“. I sudjelovanje u euharistijskom slavlju je Božja spasonosna prisutnost koja pospješuje rast svega dobroga u nama, pretvara u nadu koju je Krist došao oplemeniti dostojanstvom djece Božje i obogatiti do njene punine u kojoj participiramo u njegovoj pobjedi nad grijehom, smrću i njegovim slavnim uskrsnućem. Krist nam je darovao euharistiju kako bismo mogli živjeti u trajnom zajedništvu s njim, kako bismo hranili naš duh i time postigli ono za čim naša nada u konačnici čezne“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da su vjernici po tom misnom slavlju u zajedništvu s mnogim svjedocima vjere u Isusa Krista čija je nada dospjela do punine ispunjenja.

„Ti svjedoci su sv. Stošija i drugi brojni mučenici i sveci, blaženici i ugodnici Božji, od sv. Stjepana, prvog mučenika, do svih mučenika i svetih svjedoka vjere tijekom kršćanske povijesti, sve do današnjih dana. S njima promatramo i Sluge Božje Zadarske nadbiskupije: svećenike Eugena Šutrina, Janeza Kranja, Ivana Tičića, Srećka Lovetića, vjernika laika Ivu Mašinu, s. Agnezu Petroša i druge. Zajedništvo s njima, koje u Vjerovanju ispovijedamo u riječima ‘općinstvo svetih’, jača našu vjeru u nadu koja ne razočarava i potiče nas na nasljedovanje onoga što su živjeli i za što su uložili i položili svoj život“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nas prati zagovor sv. Stošije i da nam ona bude snaga u odvažnom življenju vjere, nade i ljubavi.

I. G.

Foto: Ines Grbić

 

 

Svečanu Večernju na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u utorak, 14. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Sv. Stošija svoj život nije živjela neovisno od plana Stvoritelja i njegovog Sina Isusa Krista kojeg je poslao na ovaj svijet da zauvijek ostane s nama i izvrši djelo otkupljenja. Ona je, usprkos nevoljama i poteškoćama, mukama i prolivenoj krvi, ostala vjerna Božjem pozivu na život i zajedništvo. Ona nam je, stoga, primjer, putokaz i poticaj kako naš život ostvariti do punine koja se ostvaruje u zajedništvu sa Stvoriteljem“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da je sv. Stošija „naša prijateljica na nebu, s Bogom“.

Sv. Stošija nas svojim zagovorom „potiče na ustrajnost na našem putu života. Iz blaga njene svetosti Bog ne prestaje obdarivati svoju djecu milošću oprosta. Sv. Stošija s nama dijeli blago svoje svetosti“, poručio je nadbiskup, istaknuvši da nas Crkva poziva „na promišljanje i molitvu kako bismo mogli ispravno čitati znakove vremena, događanja u povijesti, razlučivati naše djelovanje, da bismo ostvarili plan našeg Stvoritelja s našim životom, upoznali još divnije djelo njegovog otkupljenja te se opredijelili za ono što je za vječno dobro čovjeka“.

Riječ Božja po hvalospjevu iz Knjige Otkrivenja „ukazuje na djelo koje za nas i sada s nebesa vrši sv. Stošija, u koje se i mi uključujemo. Slušajući Ivanovu poruku u kratkom hvalospjevu iz Knjige otkrivenja, pozvani smo ponovno otkrivati važnost našeg zajedništva sa svetima i svoju životnu zadaću, kako bi se razvijalo Božje djelo, Božje kraljevstvo među ljudima, Božji plan s nama“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da se u Knjizi otkrivenja sedam puta ponavlja poziv: „Tko ima uho, nek’ posluša što Duh govori crkvama“.

U tom kontekstu, nadbiskup je rekao da smo i mi kao Crkva, Kristovi učenici, svi  pozvani „uzdignuti svoj duh u nebo kako bi od tuda mogli vidjeti stvarnost svoga života i svijeta Božjim očima. Molitva je najprikladniji trenutak kada uzdižemo naše misli i naše srce u nebo, k Bogu, kako bi s te ‘visine’ promatrali Božje lice, sebe, druge i svijet oko sebe“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadlaje, nadbiskup je u propovijedi razmatrao tri simbola iz Knjige otkrivenja koji nam taj Božji pogled čine mogućim i jasnijim. Ti simboli su prijestolje Božje, knjiga i Jaganjac.

„Na prijestolju sjedi lik kojeg Ivan ne opisuje, jer njegov izgled nadilazi svaki mogući ljudski izričaj. Pred njim se osjeća ljepota i radost. Onaj koji sjedi na prijestolju snažno odsjeva ljepotom poput dragog kamenja. Pred njim su i ostala bića koja zanosno kliču: „Svet, svet, svet, Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“. Oni oko njega s uzbuđenjem ponavljaju: „Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno““, opisao je mons. Zgrablić.

Knjiga u kojoj je upisan Božji plan s ljudima zatvorena je i zapečaćena sa sedam pečata. „Nitko, na nebu, na zemlji ni pod zemljom nije mogao otvoriti knjigu i pogledati u nju“. Sveti Ivan pred tom činjenicom duboko je dirnut i brizne u plač. Ipak, postoji Netko tko može prodrijeti u tu čovjekovu zbunjenost i muku, netko tko može prodrijeti u otajstvo povijesti i prosvijetliti ga. Postoji netko tko je dostojan i tko može skinuti pečate i otvoriti knjigu i iz nje čitati. I tu se pojavljuje treći znak: Jaganjac, Krist. Jaganjac stoji na nogama. To je simbol Krista koji je ustao od mrtvih. On skida pečate, otvara knjigu i otkriva Božji plan, otkriva tajne zapisane u knjizi, otkriva duboki smisao povijesti i svakog ljudskog života“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić, naglasivši: „Zbog toga mu oni okupljeni oko prijestolja Jaganjca pjevaju pjesmu: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga, ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji“. „Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova“.

Simboli prijestolje, knjiga i Jaganjac „poučavaju nas kako čitati događanja u povijesti i vlastitom životu. Uzdižući naš pogled prema nebu, Bogu, ostajući u stalnoj povezanosti s Kristom, otvarajući svoje srce i misli Bogu u osobnoj i zajedničkoj molitvi, učimo gledati na drugačiji način. Ti simboli pomažu nam dokučiti pravo značenje svega što nas okružuje i što se događa s nama i oko nas“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječ Benedikta XVI.: „Molitva je poput otvorenog prozora kroz koji možemo vidjeti ne samo naše posljednje odredište prema kojem hodočastimo, nago molitva nam omogućuje da nas ‘kroz prozor’ prosvijetli Božja volja, osvijetli naš životni put i pomogne nam da njime hodamo intenzivno i predano“.

Gospodin nam pomaže dublje čitati događaje u povijesti, u vlastitom životu i u životima bližnjih, da realno gledamo na sadašnjost u kojoj živimo, istaknuo je nadbiskup. „Jaganjac iz Knjige Otkrivenja otvara prvi pečat iz Knjige i mi vidimo svijet u kojem jesmo, u kojem postoje tolike negativne stvarnosti. Postoje zla koja čini čovjek, nasilje koje dovodi i do ubijanja, nepravde jer čovjek ne poštuje naravne, Božje zakone. Postoje i posljedice zla zbog kojih čovjek mora trpjeti, kao što su glad, bolest, prirodne katastrofe.

Suočeni s tim stvarnostima, pozvani smo nikada ne gubiti nadu, jer znamo da privremena prividna pobjeda zla nema konačnu riječ. Pozvani smo čvrsto vjerovati da se zlo sukobljava sa svemoći koja je Božja“, ohrabrio je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječ sv. Ivana: „Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika lúk. I dan mu je vijenac te kao pobjednik pođe da pobijedi“ (Otk 6, 2).

„U vrijeme je ušla Božja snaga koja je jača od zla, koja u konačnici nadvladava zlo. Bijela boja podsjeća na uskrsnuće. Bog nam je postao toliko blizu da je sišao u tamu smrti i obasjao je sjajem svoga božanskog života. Krist je uzeo na sebe zlo svijeta, grijeh svijeta i čovjeka, da nas očisti, uništi zlo vatrom svoje ljubavi. Naša nada, želja u pobjedu dobra, s Kristom ne razočarava“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Po molitvi smo pozvani napredovati i sazrijevati u vjeri i nadi. „Molitva bistri pogled na svijet i raspiruje našu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Molitva nam daje snagu da ne dopustimo da nas nadvlada zlo, da nas obuzmu sile grijeha. Ona nam usmjerava pogled na Krista raspetoga i uskrsloga“, istaknuo je nadbiskup, potaknuvši da hrabro koračamo s Kristom i da se, poput sv. Stošije, hrabro suočavamo s poteškoćama i zlom, „znajući da Dobro pobjeđuje Zlo“.

Poželjevši da nas ne obeshrabre nasilje, laž, mržnja, progon, grijeh, nadbiskup je rekao da „nada koju raspirujemo u molitvi u našim srcima pokazuje na konačnu pobjedu Božju. Zadnju riječ u životu sv. Stošije, kao i u životu Krista, nije imala mržnja, mučenje, prolijevanje krvi, smrt, već Bog koji u Kristu, „na bijelom konju“, prema slici iz Knjige otkrivenja, pobjeđuje i vodi u svoje vječno Kraljevstvo istine, punine radosti i života“, utješio je predvoditelj slavlja.

Krist „čini sve novo“ (Otk 21, 5), te „naša molitva želi biti vapaj naše duše kako bi došlo Božje kraljevstvo u kojem je ljudsko srce poslušno Božjoj volji, Stvoriteljevom planu, Bogu koji vodi naš život i život svijeta“, rekao je mons. Zgrablić.

Simbolika stavljanja tamjana u posudu kao molitvenog prinosa vjernika

„U Knjizi otkrivenja, molitvu „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živih bića“ drže u svojim rukama liru koja prati njihovo pjevanje. Pred njima su i „zlatne posude pune kâda“, koje su, kako sv. Ivan objašnjava, „molitve svetačke“, odnosno onih koji su već u punom zajedništvu s Bogom, ali i svih koji se nalaze na tom putu. Pred prijestoljem Božjim je anđeo koji u ruci drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4)“, opisao je nadbiskup Zgrablić zapis Božje riječi, rekavši da ta simbolika opisuje i Večernju molitvu sv. Stošije.

U tom kontekstu i duhu, na Svečanoj Večernjoj vjernici su i izvanjski učinili jednu izvanrednu gestu, na poticaj i po ideji nadbiskupa Zgrablića, želeći u Godini jubileja potaknuti na dublje poniranje u molitvu i odnos s Gospodinom i po nekim osobitim, svečanim gestama i izrazima pobožnosti.

Naime, nakon propovijedi nadbiskupa, s početkom pjevanja antifone „Prezre Stošija poganske idole i među narodom razglasi ljubav Božju i slavu njegovu“ i dok se pjevao Marijin Veliča, vjernici su pristupali ispred prezbiterija katedrale i stavljali su zrna tamjana u zajedničku posudu u kojoj je tamjan izgarao te se mirisni kâd uzdizao u visinu katedrale sv. Stošije.

Bio je to simbolični izraz prinosa molitava vjernika, pri čemu su se vjernici prekrižili, neki i kleknuli, združena u uzdizanje kâda, odnosno uzdizanje molitava zajednice vjernika iz Zadarske nadbiskupije.

Dok je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije uputio poziv vjernicima da stave kâd u posudu, dvojica bogoslova su ispred prezbiterija donijela i postavila posudu u kojoj je bila žeravica. Potom su bogoslovi vjernicima dijelili zrna tamjana te su ga oni stavljali u posudu. „To je izraz želje da se dublje shvati značaj molitve koju Bog čuje i koja ide pred Boga iz naših usta“, rekao je mons. Sorić.

Za vrijeme pjevanja Veliča i pjesme ‘Veseli se Majko Božja’, nadbiskup Zgrablić pokadio je veliki jubilejski križ, kip malenog Isusa ispred ambona, oltar te relikvijar sv. Stošije postavljen u prezbiteriju katedrale. Za to vrijeme, svi prisutni vjernici pristupali su ispred posude kod prezbiterija te su stavljali zrna tamjana u posudu, simbol anđeoske kadionice o kojoj je govorio i nadbiskup u propovijedi, razmatrajući poruku iz Knjige otkrivenja. U Knjizi otkrivenja, dok mole „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živa bića“, pred njima su „zlatne posude pune kâda“, koje su, kaže sv. Ivan, „molitve svetačke“, onih koji su u punom zajedništvu s Bogom i svih koji su na tom putu. Pred prijestoljem Božjim anđeo drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4)“.

U taj čin molitve i u Svečanu Večernju „uključujemo sav naš umor, napor, siromaštvo duha, malovjernost, suhoću duha, nesavršenost, grešnost, hvalu, slavljenje, zahvaljivanje, sve naše prozbe, kako bi dospjeli do Božjeg srca. Nema suvišne i beskorisne molitve. Nema izgubljene molitve. Sv. Ivan u Knjizi otkrivenja piše: „Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres“ (Otk 8, 5). Ta slika nam opisuje kako Bog nije ravnodušan na naše molitve. Bog zahvaća u ovaj svijet i njegov se glas čuje na zemlji, on djeluje tako da Zlo drhti i uznemiruje se plan Zloga“, poručio je mons. Zgrablić u propovijedi, pojašnjavajući i simboliku čina prinosa tamjana kojeg su učinili svi vjernici.

„Ponekad nam se čini da pred zlom ništa ne možemo učiniti, ali naša molitva je jaki i učinkoviti odgovor na zlo i grijeh. Molitva jača naša nastojanja u vršenju dobra. Božja snaga čini našu slabost plodnom“, ohrabrio je nadbiskup, podsjetivši na riječ sv. Pavla u Poslanici Rimljanima: „Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A onaj koji proniče srca zna da je želja Duha – da se po Božju zauzima za svete“ (Rim 8, 26 -27).

Nadbiskup je poželio da nas „poticajne riječi iz Knjige otkrivenja i ulomka u hvalospjevu iz te Knjige još jače potaknu da se svakodnevno uključimo u bogatstvo molitve i tu Gospodina slušamo, razmatramo o njegovim otajstvima spasenja, molimo za oproštenje, molimo za ohrabrenje da činimo dobro i umanjujemo zlo koje zahvaća nas i svijet oko nas. Neka nam molitva otkriva i ulijeva preobražavajuću snagu života“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je izrazio zahvalnost Bogu što vjernicima u tom molitvenom susretu u milosnoj Godini jubileja „Crkva iz blaga zasluga Isusa Krista, Marije, sv. Stošije i svih drugih svetaca i blaženika, daruje veliku milost potpunog oprosta i time nam vraća izvorno dostojanstvo svetosti s kojom nas je Stvoritelj obdario u trenutku poziva na postojanje i s kojom možemo doći pred njegovo sveto lice“, rekao je mons. Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

 

Svečanu Večernju na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u utorak, 14. siječnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića objavljujemo u cijelosti.

„Slava je Gospodu što svime upravlja,

Sinu što nevoljni rod ljudski otkupi

i u sve vijeke čast po svijetu čitavu

Duhu štono ognjem grije nas.“

(Himan sv. Stošiji)

 

Draga braćo i sestre!

1. Ovim završnim riječima himna slavljenja Trojedinom Bogu kojeg smo pjevali na početku ove svečane I. Večernje u čast zaštitnice naše Zadarske nadbiskupije, u Jubilejskoj, Svetoj godini, počinjemo liturgijsko slavlje blagdana svete Stošije.

Doista, neka bude blagoslovljen i slavljen Gospodin, kako smo ispovijedali i molili nakon dva psalma u večerašnjem hvalospjevu uzetom iz Knjige Otkrivenja (Otk 4, 11; 5, 9 – 10. 12), koji je sve stvorio i njegovom je voljom sve postalo. Dio smo ovog veličanstvenog Božjeg promisla i djela stvaranja i otkupljenja. Ta` bez njegove volje i njegova htijenja ne bismo dobili najveći dar i najdragocjeniju milost našega postojanja i slavnog preporođenja u Kristu.

Zahvalni smo Bogu što nam u ovoj milosnoj Svetoj godini iz blaga zasluga Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, svete Stošije i svih drugih svetaca i blaženika, Crkva i u ovom molitvenom trenutku daruje veliku milost potpunog oprosta i time nam vraća izvorno dostojanstvo svetosti s kojom nas je Stvoritelj obdario u trenutku poziva na postojanje i s kojom možemo doći pred njegovo sveto Lice.

Sveta Stošija svoj život nije živjela neovisno od plana Stvoriteljeva i njegovog Sina Isusa Krista kojeg je poslao na ovaj svijet da zauvijek ostane s nama i izvrši djelo otkupljenja. Ona je, usprkos nevoljama i poteškoćama, mukama i prolivenoj krvi, ostala vjerna Božjem pozivu na život i zajedništvo. Ona nam je, stoga, primjer, putokaz i poticaj kako naš život ostvariti do njegove punine koja se ostvaruje u zajedništvu sa Stvoriteljem. Ona je naša prijateljica na nebu, s Bogom, i svojim nas zagovorom potiče na ustrajnost na našem putu života. Iz blaga njezine svetosti Bog ne prestaje obdarivati svoju djecu milošću oprosta. Sv. Stošija s nama dijeli blago svoje svetosti.

Riječ nam Božja hvalospjeva iz Knjige otkrivanja ukazuje na djelo koje za nas i sada s nebesa vrši sv. Stošija i u koje se i sami uključujemo.

 

2. Kao Narod Božji, slušajući Ivanovu poruku i u ovom kratkom hvalospjevu uzetom iz Knjige otkrivenja, pozvani smo ponovno otkrivati važnost našeg zajedništva sa svetima i svoju životnu zadaću kako bi se razvijalo Božje djelo, Božje kraljevstvo među ljudima, Božji plan s nama.

Crkva kao zajednica Božjega naroda kojem pripadamo, poziva nas na promišljanje i molitvu kako bismo mogli ispravno čitati znakove vremena, događanja u povijesti, razlučivati naše djelovanje, da bismo ostvarili onaj prvotni plan našega Stvoritelja s našim životom i upoznali još divnije djelo njegova otkupljenja i tako se opredijeliti za ono što je za vječno dobro čovjeka.

Nakon opetovanih poziva koji se u Knjizi otkrivenja ponavljaju sedam puta u riječima: „Tko ima uho, nek’ posluša što Duh govori crkvama“ (usp. Dj 2,7. 11. 17. 29; 3, 6. 13. 22), Kristovi su učenici, Crkva, svaki od nas, pozvani uzdignuti svoj duh u nebo kako bi od tuda mogli vidjeti stvarnost svoga života i svijeta Božjim očima.

Molitva je najprikladniji trenutak kada uzdižemo naše misli i naše srce u nebo, k Bogu, kao bi s te `visine` promatrali Božje lice, sebe, druge i svijet oko sebe.

U Knjizi otkrivenja pronaći ćemo tri simbola koji će nam taj Božji pogled učiniti mogućim i jasnijim. Ti simboli jesu: prijestolje Božje, knjiga i Jaganjac.

Prvi simbol je prijestolje. Na njemu sjedi lik kojeg Ivan ne opisuje, jer njegov izgled nadilazi svaki mogući ljudski izričaj. Pred njim se osjeća ljepota i radost. Onaj koji sjedi na prijestolju snažno odsjeva ljepotom poput dragog kamenja „nalik na jaspirs i sard“ (Otk 4, 3). Pred njim su i ostala bića koja zanosno kliču: „Svet, svet, svet, Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!“ (Otk 4, 8). Oni koji su oko njega s uzbuđenjem ponavljaju: „Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno“ (Otk 4, 11).

Drugi simbol je knjiga u kojoj je upisan Božji plan s ljudima. Ova je knjiga zatvorena i zapečaćena sa sedam pečata. „I nitko, ni na nebu ni na zemlji, ni pod zemljom nije mogao otvoriti knjigu i pogledati u nju“ (Otk 5, 3). I sam sveti Ivan pred tom je činjenicom duboko dirnut i brizne u plač (usp. Otk 5, 4). Ipak, postoji Netko tko može prodrijeti u ovu čovjekovu zbunjenost i muku, netko tko može prodrijeti u otajstvo povijesti i prosvijetliti ga. Postoji netko tko je dostojan i tko može skinuti pečate i otvoriti knjigu i iz nje čitati.

I tu se pojavljuje treći znak: Jaganjac, Krist. Jaganjac stoji na nogama. Simbol je to Krista koji je ustao od mrtvih. On skida pečate, otvara knjigu i otkriva Božji plan, otkriva tajne zapisane u knjizi, otkriva duboki smisao povijesti i svakog ljudskog života.

Zbog toga mu oni okupljeni oko prijestolja Jaganjca pjevaju pjesmu novu: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga, ljude iz svakog plemena i jezika, puka i naroda; učinio si ih Bogu kraljevstvom i svećenicima i kraljevat će na zemlji“ (Otk 5, 9 – 10). „Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 5, 13).

Što nam govore ova tri simbola: prijestolje, knjiga i Jaganjac? Poučavaju nas kako čitati događanja u povijesti i vlastitom životu. Uzdižući naš pogled prema nebu, prema Bogu, ostajući u stalnoj povezanosti s Kristom, otvarajući svoje srce i misli Bogu u osobnoj i zajedničkoj molitvi, učimo gledati na drugačiji način. Ovi nam simboli tako pomažu dokučiti pravo značenje svega što nas okružuje i što se događa s nama i oko nas. Naša molitva je poput otvorenog prozora, kako kaže papa Benedikt XVI., kroz koji možemo vidjeti ne samo naše posljednje odredište prema kojem hodočastimo, nago nam molitva omogućuje da nas `kroz prozor` prosvijetli Božja volja i osvijetli naš životni put i pomogne nam da njime hodamo intenzivno i predano.

Kako nam Gospodin pomaže dublje čitati događanja u povijesti, u vlastitom životu i u životima naših bližnjih? Ponajprije nam pomaže na način da realno gledamo na sadašnjost u kojoj živimo. Jaganjac iz Knjige Otkrivenja otvara prvi pečat iz Knjige i mi vidimo svijet u kojem jesmo; vidimo svijet u kojem postoje tolike negativne stvarnosti. Postoje zla koja čini čovjek, kao što je nasilje koje dovodi i do međusobnog ubijanja. Postoje nepravde jer čovjek ne poštuje naravne, Božje zakone. Postoje i posljedice zla zbog kojih čovjek mora trpjeti, kao što su glad, bolest, prirodne katastrofe… Suočeni s ovim stvarnostima, pozvani smo nikada ne gubiti nadu, jer znamo da privremena prividna pobjeda zla nema konačnu riječ. Pozvani smo čvrsto vjerovati da se zlo sukobljava sa svemoći koja je Božja. Sveti Ivan piše: „Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika lúk. I dan mu je vijenac te kao pobjednik pođe da pobijedi“ (Otk 6, 2). U vrijeme je ušla Božja snaga koja je jača od zla, koja u konačnosti nadvladava zlo. Bijela boja podsjeća na uskrsnuće: Bog nam je postao toliko blizu da je sišao u tamu smrti i obasjao je sjajem svog božanskog života. Krist je uzeo na sebe zlo svijeta, grijeh svijeta i čovjeka, da nas očisti, uništi zlo, vatrom svoje ljubavi. Naša nada, želja u pobjedu dobra, s Kristom ne razočarava.

Pozvani smo napredovati i sazrijevati u vjeri i nadi, u ovoj stvarnosti, u ovom iskustvu. Kako? Molitvom. Molitva bistri pogled na svijet i raspiruje našu nadu u konačnu pobjedu Dobra. Molitva nam daje snagu da ne dopustimo da nas nadvlada zlo, da nas obuzme grijeh i njegove sile. Ona nam usmjerava pogled na Krista raspetoga i uskrsloga. Živimo u vremenu i hrabro s Kristom koračamo prema cilju na hodočasničkom putu života, hrabro se suočavajući, poput sv. Stošije, s poteškoćama i zlom, znajući da Dobro pobjeđuje Zlo. Znamo da na putu života susrećemo nasilje, laž, mržnju, progon, grijeh, ali nas to ne obeshrabruje. Nada koju raspirujemo u molitvi u našim srcima pokazuje na konačnu pobjedu Božju. Zadnju riječ u životu sv. Stošije, kao i u životu Krista, nije imala mržnja, mučenje, prolijevanje krvi, smrt… već Bog koji u Kristu, „na bijelom konju“, prema slici iz Knjige otkrivenja, pobjeđuje i vodi u svoje vječno Kraljevstvo istine, punine radosti i života.

Ova naša molitva Večernje želi se pridružiti onim glasovima dvadeset i četiri starješina i četvorici živih bića iz Knjige otkrivenja koji zajedno pjevaju „novu pjesmu“ koja slavi Krista Jaganjca koji „čini sve novo“ (Otk 21, 5). Naša molitva želi biti vapaj naše duše kako bi došlo Božje kraljevstvo u kojem je ljudsko srce poslušno Božjoj volji, Stvoriteljevom planu, Bogu koji vodi naš život i život svijeta.

U Knjizi otkrivenja molitvu „dvadeset i četiri starješine“ i „četiri živih bića“ drže u svojim rukama liru koja prati njihovo pjevanje. Pred njima su i „zlatne posude pune kâda“ (5, 8a), koje su, kako sv. Ivan objašnjava, „molitve svetačke“ (5, 8b), odnosno onih koji su već u punom zajedništvu s Bogom, ali i svih koji se nalaze na tom putu. Pred prijestoljem Božjim je anđeo koji u ruci drži zlatnu kadionicu u kojoj neprestano stavlja zrnca tamjana, odnosno naše molitve, čiji se ugodni miris prinosi zajedno s molitvama pred prijestolje, pred lice Božje (usp. Otk 8, 1 – 4).

Ova simbolika prekrasno opisuje i našu večernju molitvu u koju uključujemo sav naš umor, napor, siromaštvo duha, malovjernost, suhoću duha, nesavršenost, grešnost…, hvalu, slavljenje, zahvaljivanje…, sve naše prozbe, kako bi dospjeli do Božjeg srca. Nema suvišne i beskorisne molitve. Nema izgubljene molitve. Sv. Ivan u Knjizi otkrivenja piše: „Anđeo uze kadionicu, napuni je vatrom sa žrtvenika i prosu na zemlju. I udariše gromovi, i glasovi, i munje, i potres“ (Otk 8, 5). Ova nam slika opisuje kako Bog nije ravnodušan na naše molitve. Bog zahvaća u ovaj svijet i njegov se glas čuje na zemlji, on djeluje tako da Zlo drhti i uznemiruje se plan Zloga.

Ponekad nam se čini da pred zlom ništa ne možemo učiniti, ali naša molitva je jaki i učinkoviti odgovor na zlo i grijeh. Molitva jača naša svakodnevna nastojanja u vršenju dobra. Božja snaga čini našu slabost plodnom. Zapisat će sv. Pavao u Poslanici Rimljanima: „Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima. A onaj koji proniče srca zna da je želja Duha – da se po Božju zauzima za svete“ (Rim 8, 26 -27).

3. Neka nas, braćo i sestre, poticajne riječi iz Knjige otkrivenja i ulomka u današnjem hvalospjevu iz ove Knjige, kao i cijela ova Večernja molitva, još jače potaknu da se svakodnevno uključimo u bogatstvo molitve i tu Gospodina slušamo, razmatramo o njegovim otajstvima spasenja, molimo za oproštenje, molimo za ohrabrenje da činimo dobro i umanjujemo zlo koje zahvaća nas i svijet oko nas. Neka nam molitva otkriva i ulijeva preobražavajuću snagu života.

Zagovor sv. Stošije neka nam bude pomoć na ovom hodočasničkom putu života, dok svi kao hodočasnici nade ne ostvarimo puninu naše nade, dok ne prispijemo u vječnu Domovinu koju je Gospodin pripravio svima koji ga ljube. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Zadar, katedrala sv. Stošije

14. siječnja 2025.

Foto: I. Grbić

Vjernici Novigradskog i Ražanačkog dekanata hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadru osmog dana Devetnice sv. Stošiji, u ponedjeljak, 13. siječnja, ususret proslavi svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje predvodio je don Ivica Jurišić, župnik Radovina i Ljupča i dekan Ražanačkog dekanata.

„Mi smo često u potrazi za Bogom, jer Bog nam zaista treba, teško je živjeti bez Boga. No, i Bog nas treba u ovom svijetu, jer je djelo naviještanja Evanđelja, spasenja, povjerio nama, Crkvi“, rekao je don Ivica, dodavši da Crkva treba ljude koji će naviještati Radosnu vijest, dijeliti sakramente te svjedočiti ljubav prema bližnjemu, da i druge koji nisu upoznali Boga, privode Kristu.

„Najprivlačnija avantura koja se čovjeku može dogoditi je avantura susreta s Bogom, s Isusom iz Nazareta. Isus poziva svakog čovjeka na tu avanturu. Da bi se čuo poziv za tu avanturu, potrebno je prilično osluškivati, slušati i onda prihvaćati, prihvatiti Božju riječ te učiniti da ona urodi rodom i donese rod“, poručio je don Ivica, rekavši da Bog većinu ljudi poziva da se ostvare u obiteljskom životu, ali poziva i ljude koji će, poput apostola, ostaviti sve i krenuti za njim u drugačiju životnu avanturu. To je posebno životno izabranje, jer Isus je rekao: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas da idete, rod donosite i rod vaš da ostane“.

U duhu navještenog Evanđelja, u kojem su dvojica braće sve ostavili i pošli za Isusom, Jurišić je rekao da se ljudi inače tako u životu baš ne ponašaju. Postoji pozadina opisanoga u Evanđelju koju treba otkriti, da bi se shvatilo što se dogodilo.

„Isus nije naišao na slučajne prolaznike, pa ih usput odlučio pozvati da postanu njegovi učenici. On je jako dobro znao tko su ti ribari, a i ti ribari su poznavali Isusa. Andrija i Ivan su bili učenici Ivana Krstitelja. Već prije su intenzivno tražili odgovore na svoja životna pitanja i iščekivali su dolazak Mesije. Stekli su određena duhovna iskustva boraveći sa sv. Ivanom Krstiteljem. Susret s Isusom bio je vrhunac njihovog dotadašnjeg duhovnog života“, rekao je don Ivica, naglasivši da „nijedan dio života apostola nije bio slučajan, nego ga je Bog pomno planirao i vodio prema trenutku poziva“.

„I povijest naših života nije slučajnost. Sve situacije, ma kako bile bolne će dobiti smisao kad se nađemo s Bogom oči u oči. Kroz sve što nam se događa u životu, Bog nas zapravo odgaja. Odgaja nas za sebe, a mi možemo izabrati hoćemo li se tome opirati i tvrdoglavo gurati svoju volju ili tražiti od Boga da nam u svim nejasnoćama pokaže koji je zaista ispravan put za nas“, poručio je don Ivica.

Isus je rekao da se ispunilo vrijeme, vrijeme otkupljenja i spasenja ljudskog roda. „Ispunilo se sve što su patrijarsi pretkazali i što su proroci najavili. Zato Isusova pojava nije bila tolika novost, jer Židovi su dugo očekivali da će se pojaviti netko kao Isus. Stoga su oni koje je Isus pozvao mogli, naizgled, lako napustiti sve što su do tada radili i poći za njim“, rekao je don Ivica. Podsjetio je da i starozavjetni Božji pozivi imaju sličan obrazac. „Bog zove i kad pozove, šalje nekamo. Joni govori: „Ustani, idi u Ninivu“. Abrahamu kaže: „Iziđi iz zemlje svoje“, a Mojsija potiče: „Zato hajde, ja te šaljem faraonu“. Svi oni pomalo su oklijevali i svi su to činili iz nekog osobnog razloga. Neki među njima nisu vjerovali u vlastite mogućnosti i bojali su se neizvjesnosti koja ih čeka. No, Isusov poziv je drugačiji. On ne šalje na neko mjesto, nego ih zove da idu za njim. A poslije će biti poslani, kad im je rekao: „Pođite po svem svijetu““, istaknuo je Jurišić, naglasivši: „Kršćaninu hodanje za Isusom uvijek ostaje važnije od konkretnog životnog poslanja i ujedno je preduvjet za to životno poslanje. Jer osnovni poziv svakog kršćanina je biti poput Krista. Kad u tome rastemo, postajemo sposobni za ostale životne dužnosti. Zato bismo se češće trebali sjetiti i iznova, koliko je moguće, proživljavati trenutak našeg prvog, istinskog susreta s Bogom koji uvijek iznova odražava tu našu žudnju za Božjom, Isusovom blizinom, spremnost da na njegovu riječ ostavimo mreže svoga života i pođemo za njim“, poručio je don Ivica.

Bio je to zadnji dan u Devetnici sv. Stošiji kada su hodočastili vjernici iz jedanaest dekanata Zadarske nadbiskupije. Svako misno slavlje završavalo je molitvom sv. Stošiji koju je predmolio don Josip Radojica Pinčić, katedralni župnik.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Vjernici Ugljansko – Pašmanskog i Dugootočko – Silbanskog dekanata hodočastili su u katedralu sv. Stošije u Zadru u subotu, 11. siječnja, šestog dana Devetnice sv. Stošiji, ususret proslavi sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale.

Svečano misno slavlje predvodio je don Zdenko Milić, župnik Ista, a propovijedao je don Filip Kucelin, župnik župa Preko i Sutomišćica – Poljana i dekan Ugljansko – Pašmanskog dekanata.

Ususret blagdanu Krštenja Gospodinova, don Filip je rekao da je krštenje naš savez s Bogom po kojem se spominjemo čiji smo, kome pripadamo, jer često puta, hodeći životom, zaboravimo čiji smo. „Kada znamo čiji smo, onda smo oprezni, jer ne želimo osramotiti oca, nego želimo biti mu na ponos. Naš nebeski Otac nudi nam ruku kojom nam želi oprostiti sve loše što učinimo. Svaki znak križa podsjetnik je da smo Božji“, rekao je don Filip, dodavši da činimo znak križa u ime Oca koji je sve stvorio, koji je i nas u jednom trenutku povijesti poželio i došli smo na svijet. Kršteni smo u ime Sina koji je došao na ovaj svijet da uzme naše grijehe i oprosti nam i u ime Duha Svetoga koji nam daje snagu moći živjeti kako je Božja volja i postići vječnost, kada naše ljudske snage klonu.

„U Godini jubileja Crkva nam daje velike prilike da postignemo potpuni oprost i tako se približavamo vječnosti. Osim posjeta određenim jubilejskim crkvama, milosni znak je i pokorničko djelo koje činimo i hodočašće. Crkva u milosno vrijeme Jubileja daje izvanrednu priliku da se približimo Bogu. Nije cilj Jubileja skupiti što više oprosta, nego cilj je približiti se Bogu kroz molitvu i pokornička djela. Dati Bogu zadovoljštinu za grijehe i za zlo koje činimo, jer smo slabi. Cilj je  shvatiti da je Božja ljubav prema nama neizmjerna. Poštujući tu neizmjernost Božje ljubavi, i mi sa svoje strane učinimo što možemo, da uzvratimo na ljubav ljubavlju“, potaknuo je don Filip.

„Kada zaboravimo čiji smo, pokajmo se za grijehe i pratimo uzor onih koji su u svom životu bolje znali tko su i čiji su. Takav primjer je i sv. Stošija“, istaknuo je Kucelin. Podsjetio je da je sv. Stošija puno trpjela u bračnom životu, no to ju je dodatno ojačalo na putu svetosti. „I nakon smrti muža nastavila se posvećivati. Djelovala je karitativno i poučavala u vjeri. Vrhunac svoje svetosti postigla je na Božić 304. godine, kad je u plamenu izgorjelo njeno tijelo, nakon što je cijeli život gorjela za Krista“, rekao je don Filip, naglasivši da i u Zadarskoj nadbiskupiji postoje primjeri svjedoka vjere i mučenika.

Kucelin je upozorio da bi Hrvati trebali bolje prepoznavati svete ljude u svom narodu. Olako zanemarujemo kad se kaže da je netko umro na glasu svetosti, a to je i povijesno uvjetovano zbog negativnog odnosa prema hrvatskom narodu i omalovažavanja kroz povijest, rekao je don Filip. „Međutim, Hrvati su narod svetaca. Brojni sveci svakog dana žive u našoj zemlji i živjeli su tijekom povijesti. Dio njih Crkva je uzdigla na čast oltara kako bi nama, na našem putu svetosti, oni bili uzor“, poručio je Kucelin.

Kada vidimo sv. Stošiju kako je trpjela i pomagala ljudima u potrebi, unatoč progonstvima, da i mi kažemo da možemo tako činiti. „Ti sveti ljudi nisu tu da od njih činimo idole, nego da bismo se od njih naučili lekciji. A lekcija je jednostavna. Kad si s Bogom, imaš sve i dobit ćeš život vječni. Kad nisi s Bogom, možda ćeš nešto imati u ovom životu, ali nakon smrti sve staje“, upozorio je don Filip.

Krštenje je temeljni sakrament, a sveti mučenici koji su savršeni u Bogu kršteni su krvlju. „Sv. Stošija je prolila svoju krv za ime Isusa Krista. Bila je toliko uvjerena da je Isus Krist Bog, da je za to bila spremna dati svoj život“, rekao je don Filip.

Uzori vjere rodom iz Zadarske nadbiskupije su Ivo Mašina iz Preka na otoku Ugljanu. On je „za svoj hrvatski narod i za vjeru, istinu, bio spreman poginuti. Don Eugen Šutrin, rodom iz Luke na Dugom otoku, htio je biti svećenik u svakom trenutku svoga života i živjeti svećeništvo i po noći, kad su neznanci pokucali na njegova vrata i kad su ga lažno zamolili da podijeli sveto ulje. On je bio u svakom trenutku svećenik i na visini zadatka. Don Srećko Lovretić, župnik iz Luke, nije prezao pred ustanicima u Drugom svjetskom ratu svjedočiti Krista i pomagati potrebnima, i kad su mu govorili da je opasno i da ne ide tamo gdje je potreba. No, on je pomagao braći i sestrama u nevolji“, istaknuo je don Filip primjere tri otočanina, svjedoka vjere.

„Vjerujući da je Isus jedini Bog postižemo svetost, čineći djela milosrđa, da živimo sveto kako su živjeli i mnogi prije nas. Sveci su sposobni prepoznavati druge svece. Sveci podržavaju jedni druge na putu svetosti. Zato je važno s kim se družiš, s kim si prijatelj, tko te okružuje. Ako te okružuje svetost, veća je vjerojatnost da ćeš i ti postati svet. Ono što gledamo, slušamo, činimo, ulazi u naše srce, a iz našeg srca izlazi ono što imamo. Punimo se dobrim i svetim, a ne lošim“, potaknuo je Kucelin.

Don Filip je poželio da nam Godina jubileja bude prilika učiti se ljubavi prema Bogu i uzvratiti na ljubav ljubavlju, pokazivati ljubav prema bratu čovjeku. „Naš grijeh ne čini našu osobu. Bog je došao uzeti naš grijeh. Zagledani u primjer sv. Stošije, drugih svetaca u hrvatskom narodu i mučenika Zadarske nadbiskupije, želimo donijeti dobru odluku živjeti sveto svaki dan, korak po korak, kako bismo se okupili u vječnosti“, poručio je don Filip Kucelin.

Otočani su u velikom broju ispunili zadarsku katedralu, a među njima su bili i ljudi koji su rodom s otoka, a žive u Zadru, što pokazuje njihov osjećaj povezanosti s rodnim krajem iz kojega potječu, poštovanje i neraskidivu pripadnost svojim korijenima. Među hodočasnicima je bio i prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru, koji je rodom s otoka Rave.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Prof. dr. sc. Ivan Bodrožić izlagao je o temi „Nijekanje Kristovog božanstva u suvremenom svijetu“ na svećeničkoj rekolekciji u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u srijedu, 8. siječnja.

Odabir te teme potaknut je spomenom u Godini Jubileja 1700. obljetnice Nicejskog sabora (325.-2025.), na kojem je Crkva definirala Kristovo božanstvo. Dr. Bodrožić predstavio je rasprave o Kristovom božanstvu u ranom kršćanstvu, a vrhunac je bilo sazivanje Nicejskog sabora na kojem je definirana bitna odrednica kršćanske vjeroispovijesti da je Isus Krist Bog, Božji Sin.

U svojim počecima kršćanstvo živi u židovstvu te se naziva judeokršćanstvo, a apostol Pavao je išao među pogane te je on razvijao etno-kršćanstvo. „U prvom stoljeću nisu sve struje prihvaćale Kristovo božanstvo. Neke židovske struje su se htjele pokazati kršćanskima, ali Crkva ih je morala isključiti jer nisu vjerovali u Isusovo božanstvo. Prihvaćali su sve u vezi Krista, ali osporavali su mu ono konačno, božanstvo“, upozorio je dr. Bodrožić. Neke struje Krista su smatrale anđelom te je podsjetio da na početku Poslanice Hebrejima pisac ističe odnos Krista i anđela: ‘Veliki Anđeo, Anđeo velikoga saveza’, ali ne Božji sin.

„Pisac Poslanice Hebrejima s njima polemizira u prva dva poglavlja i kaže: „Pa kome od anđela ikad reče, ti si Sin moj, danas te rodih“. Kristu su pripisivali da je prorok, Mesija, Sin Čovječji, anđeo, ali nijekali su njegovo božanstvo. Židovi su teško prihvaćali da je Mesija trebao biti Božji Sin. Neke struje prihvatile su nešto od kršćanstva, slaviti Krista kao Mesiju, ali osporavali su mu božanstvo. Takve struje već u 1. st. nisu prihvaćali niti naslov Sin Davidov. To je bio kraljevski naslov, a Mesija je radio za siromahe, pa mu je jedna struja osporavala i taj naslov“, rekao je dr. Bodrožić.

U 2. i 3. stoljeću postoje razne manarhijanističke i heterodoksne teologije kojima je bilo problem razumjeti kako je kršćanstvo monoteistička religija, a u Bogu su trojica. „Bilo je jednostavnije reći da je samo jedan Bog, u smislu: prije smo ga zvali Ocem, kasnije ga zovemo Sinom i nakon svega ga zovem Duhom. Na križu je trpio Otac. Od toga dolazi naziv te struje patripasionizam ili modalizam, kad netko kaže da jedan Bog ima istu pojavnost – to je jedna osoba, samo tri lica. Pa s koje strane gledamo, gledamo li ga kao Oca, kao Sina ili kao Duha“, rekao je dr. Bodrožić. Pokreti koji nisu mogli razumjeti da može biti jedan Bog, a tri osobe su bili patripasionizam, modalizam i adukcionizam koji je smatrao da je Bog jednog Isusa iz Nazareta, u trenutku krštenja, zahvatio svojim duhom, posinio ga i dao mu da on kao običan čovjek ima veće ovlasti, pa može liječiti, činiti čuda, ali nije Božji sin, istaknuo je predavač.

Za gnostičke sljedbe u 2. i 3. st. Krist je bio samo nebeski objavitelj nečega božanskoga. „Oni Kristu odriču ljudskost. Ali, kad govore o njemu kao božanskom biću, to je vrsta fantazme. Krist nije ekskluzivni objavitelj, moglo je biti više objavitelja. Krist nije Božji Sin i nema božansku osobnost, nego vrsta fantastičnog bića koji ljudima objavljuje neke istine. Kad ljudi to prihvate, na tragu tih istina imaju tajne ključeve za prolazak kroz nebesa, do spasenja. I oni su osporili Kristu osobnost. Smatrali su ga isključivo nekim od božanskih bića, bez stvarne božanske osobnosti“, istaknuo je dr. Bodrožić. Gnostici su smatrali da je Krist vrsta duhovnog stvorenja koji može objaviti neke istine, dati ljudima neke šifre, a on će se onda povući na Nebo. „Nije trpio, nije bio povijesna stvarnost niti je imao tijela. Oni Kristovo navodno božanstvo naglašavaju neispravno, ne govoreći o osobi Boga, nego govore o nekom od božanskih bića koje se ljudima objavljuje i govori im neke tajne“, pojasnio je dr. Bodrožić.

Početkom 4. st., Arije, svećenik iz Libije, propovijeda da Krist ima individualnost, ali ni on nije mogao razumjeti otajstvo Trojstva i da Krist može biti Bog. Arije je rekao da je samo Otac transcedentan. Sin je prvo stvorenje, najsavršenije, ali uvijek i samo stvorenje.

„Potom dolazi Nicejski sabor koji u snažnoj formulaciji naše vjeroispovijesti, zaista važnoj da sabere sve to što se prije događalo, u fokusu na Krista kaže: „Vjerujemo u jednoga Gospodina našega Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, nestvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno“.

Tom formulacijom priznaje se prava Kristova osobnost, s obzirom na prethodne teškoće. Kristova osobnost je vezana uz Oca, on je jedinorođenac Božji, stvarni Sin. Priznaje se njegova jedincatost, njegovo božanstvo i njegova božanska aktivnost, on je stvoritelj svega“, istaknuo je dr. Bodrožić.

U prvom razdoblju, do Nicejskog sabora, više struja unutar kršćanstva nisu dovoljno jasno razumijevale mogućnost postojanja Trojstva te su to rješavali na krivi način, preko Krista. „Ako se Kristu ospori božanstvo, onda je jedan Bog Otac, drugi su ispod njega, nema više problema razumske naravi. Ali, to nije pravi odgovor na Božje otajstvo“, upozorio je dr. Bodrožić.

Mentalitet arijanizma provlači se kroz mnoge pokrete u suvremenom svijetu. Krista se promatra u obliku pluralizma; mnogi se pozivaju na Krista, ali puno je nedosljednosti u odnosu na biblijsku objavu. Jedan od modernih pokreta je spiritizam Allana Kardeca (19. st.). „Kardec zamjenjuje biblijskog Krista novim mesijanskim objavama. Sveto Pismo se uzima tek kao jedan segment stvarnosti i Božje objave, paralelno s drugim objaviteljima, kao što je bilo u gnosticizmu ranog kršćanstva. Time se niječe jedincatost kršćanske objave i jedincatost Krista. Uzima ga se kao metaforu koja govori o razvoju ljudskoga. Kristu se oduzima osobnost i oblikuje ga se prema svojim potrebama“, upozorio je dr. Bodrožić.

Spiritizam poima Krista kao neku vrstu učitelja, preteču koji je ostavio svoj nauk, ali nije napravio bitnih zahvata glede spasenja i objava. „Oni smatraju da je čovječanstvo u Kristu imalo samo jednu etapu; da Krist pomaže čovječanstvu da ono napreduje i dalje se razvija, ali Krist nema božansku narav niti ulogu jedincatog Spasitelja kojega mi ispovijedamo, iz Svetog Pisma. Krista svode samo na segment ljudskoga“, upozorio je dr. Bodrožić. Prema tom spiritizmu, biblijski Krist je samo nova objava nove evolucije koja će se kasnije događati na drugim razinama. Oni smatraju da objava nije bila konačna. Posljedice toga su izjednačavanje biblijske i spiritističke objave. Predavač je upozorio kako je mnogima danas lakše pratiti što objavljuje netko od ljudi, nego pratiti Božju objavu i iz nje izvoditi nauk, pouku i put duhovnog života.

„I u Crkvi je danas određena borba oko modernijeg tumačenja Svetog Pisma, kaže se kako se smatra da je srednjovjekovno kršćanstvo nadiđeno. Time kao da se smatra da postoji evolucija u razvoju Objave i da je biblijska objava bila samo jedan dio, da nije imala konačni autoritet do kraja“, upozorio je dr. Bodrožić.

Spomenuti spiritizam govori o eteričnom Kristu gnostičkog tipa, Krist nije živa osoba, nego dolazi iz nebeskih visina. „On je univerzalni princip života, ali nije Božji Sin. Nije Bog, nego ljudska osoba koji je dobio određene ovlasti. Ima nove objave i pomaže da se ide prema konačnom sudu i obračunu. Prima objave kao čovjek i upozorava nas da moramo živjeti na određeni način“, rekao je dr. Bodrožić. Takve skupine u javnosti su objavljivale nove tekstove, među njima su i mormoni. Oni smatraju da „apokaliptički Krist, koji nije Bog nego ljudska osoba, priprema narod za apokaliptični obračun“.

Nadalje, prema toj viziji, Krist je iscjelitelj životnih energija. On je mentalni duhovni princip, ali ne osoba, nije Božji sin. „Krist djeluje da uklonimo bolesti, pomaže da se oslobodimo lošega. Ima ljudsku narav i pomaže ljudima da se liječe. Naglasak je na zemaljskome, tjelesnome“, rekao je predavač, podsjetivši da su i u ranom kršćanstvu postojali tzv. terapeuti koji su stavili fokus na liječenje i Krista promatrali samo kao iscjelitelja.

U suvremenosti, na to se nadovezuju istočnjački pokreti, reiki, self – help i neki  koji naglašavaju liječenje. „Tvrde da je Krist bio iscjelitelj životnih energija i može pomoći, ali nije Krist isključivi iscjelitelj, nego to mogu biti i istočnjački gurui. Prema njima, Krist nije Bog, nego lik koji ljudima nešto znači. Krist je pokriće da ljudi imaju povjerenja u te osobe, jer to je slično s Crkvom koja naviješta Krista koji je liječio bolesnike. Tako se stvara privid da je to isto, da to što oni govore, govori i Crkva, ali to nije isto“, upozorio je dr. Bodrožić.

U suvremenom vremenu prisutan je i „legendarni Krist postkršćanstva ili antikršćanski populizam. Kristu se pripisuju razne dimenzije, da je socijalist, komunist, revolucionar, hipi, ali nije Božji Sin, nego legendarna osoba koja je radila za siromahe i borio se protiv nekog sustava. Vide ga kao društvenu osobu koja je imala svoju ulogu, metode i može nam donijeti neku poruku. Prikazuju ga neispravno, ne kažu da je Božji sin“, upozorio je predavač.

Od teozofskog do masonskih društava, svi se na određeni način pozivaju na Krista, ali svi mu odriču božanstvo. Pozivaju se na neke nove tekstove, nove objave kojima osporavaju jedincatost Krista i njegovu božansku osobnost koju ispovijeda Crkva i koju je naglasio Nicejski sabor.

Dr. Bodrožić je opisao i duhovnost New Age-a prema kojem Krist nije povijesna osoba, nego je ideja evolutivnog procesa svemira. „Oni rade alternativnu kristologiju u kojoj se pozivaju na otkrivanje nekih novih skrivenih pisama. Kažu da je Crkva odbacila gnostičke tekstove koji joj ne odgovaraju. To je prebacivanje s biblijske objave na druge koje oni zagovaraju preko svojih sustava spajanja s nekom božanskom energijom, da oni prenose božanske poruke. Na taj način Krist je izvan funkcije“, upozorio je dr. Bodrožić, rekavši da se oni bave ezoterijom.

„Oni smatraju da je Crkva prenaglasila božanstvo Krista, a druge perspektive potisnula. Za njih je Krist jedan od božanskih učitelja koji potiče ljudsku preobrazbu i može biti uz druge učitelje i prosvjetitelje, poput Bude, jer smatraju da Krist nije isključiv. Njegova uloga nije da je Spasitelj, nego je jedan od učitelja koji pomaže da dođemo u harmoniju sa svemirskim energijama. On tako potiče ljudsku preobrazbu, da se u preobrazbi svemira sve uskladi. Oni nemaju ideju Boga kao osobe, nego je sav svijet božanski, a treba ga dovesti do sklada. Prema njima, Krist je unutarnji princip kozmosa, metafora savršenog života, model kojeg bi trebalo primijeniti. Krist im treba samo za segment njihovog života, a onda ga odbace jer im ne treba kao Spasitelj, nego da podigne standard ljudske svijesti i fiktivnog napretka čovječanstva“, rekao je dr. Bodrožić.

Kroz New age, dimenzije karme, sudbine, reinkarnacije ne daju prostor Kristu kao osobnom Bogu; prikazuju ga i kao pustolova, protive se dogmama katolika. Kristu odriču božanstvo, svrstavaju se u vrstu teološkog humanizma koji Krista promatra kao dobrog učitelja i mučenika za pravednu stvar, rekao je dr. Bodrožić. U humanizmu kao vrsti religioznosti, Isus čovjek se usavršava do razine božanskoga; pobožanstvenio se savršenim samoostvarenjem. U humanizmu je fokus čovjek, a ne Bog. Krist ostaje na razini primjera. On je u cijelosti ljudsko biće koji je napredovao prema Bogu, pa je došao do božanskih razina“, rekao je dr. Bodrožić, opisujući zastranjenja i neispravan nauk takvog poimanja Krista, kao i od strane Jehovinih svjedoka i mormona. Kao i u prvim vremenima kršćanstva, i u suvremenosti postoje religioznosti koje niječu Kristovo božanstvo, prema kojem je Krist jedno s Ocem i Otkupitelj cijelog svijeta – to je ključ kršćanske Objave koja je sažeta i u formulaciji Vjerovanja na Nicejskom saboru koju katolici i danas ispovijedaju.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić