Formativno – molitveni susret za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu održan je u četvrtak, 6. veljače, u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

U prvom dijelu susreta, prigodni nagovor u salonu Sjemeništa održao je don Ante Dražina, rektor sjemeništa ‘Zmajević’ i predstojnik Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije.

Don Ante je rekao da je čovjek pozvan prepoznati što je Božja volja u njegovom životu i ostvariti je kao sadržaj i vrijednosti koje i sâmu osobu ispunjavaju. Naime, čovjek može biti zadovoljan u nekom zanimanju, zvanju, radeći neki posao koji mu može osigurati i više materijalnih sredstava, ali pritom, to što radi osobu ne mora ujedno ispunjavati i činiti ga iznutra zadovoljnim, upozorio je don Ante. „Kad se govori o pozivu, to što čovjek radi, živi, ispunjava srce čovjeka. Jer, dogodi se da ljudi nešto rade, nečim se bave, a nisu u tome sretni, ispunjeni. Posao kojeg obavljaju ne odgovara onome što ujedno ispunjava njihovo srce. Posao nekome može biti teret, nekad nas ono što radimo može frustrirati. S druge strane, neki posao može biti i težak, ali osobu ispunjava i neće joj biti teško raditi“, rekao je Dražina, istaknuvši da trebamo tražiti Boga u svom životu kako bismo bili i ostvareni, ispunjeni u onome čime se bavimo.

Naglasio je primjer sv. Franje Saleškog koji kaže da svatko traži svoj stalež, ali da je važno najprije naći svoju duhovnost. Naći svoju duhovnost je bît zvanja i vodi prema pronalaženju i ostvarenju zvanja. „Svaki stalež predstavlja ujedno i orijentaciju naše duhovnosti. Pozvani smo najprije tražiti duhovnost koja nas oblikuje, tako ćemo lakše doći do spoznaje i otkrivenja Božje volje za naš život“, rekao je don Ante, u kontekstu postojanja različitih duhovnosti i karizmi koje odgovaraju različitim profilima osoba.

Dražina je istaknuo važnost izvršavanja obaveza koje pripadaju pojedinom staležu. Upozorio je kako nije ispravna duhovnost i neprimjereno je ako udana, oženjena osoba dugo bivanje u molitvi ili crkvi, nekoj zajednici, pretpostavlja svom odnosu i obavezama prema supružniku i djeci. To je bijeg od izvršavanja primarnih obaveza i dužnosti koje supružnici trebaju iskazati jedno prema drugome i roditeljski prema djeci u svom temeljnom staležu.

Poziv se lakše pronalazi u sredini koja bi osobu ispunila. U tom kontekstu, rektor Dražina je naveo primjer održavanja susreta za ministrante ili ministriranja, koji neku osobu mogu privući u daljnjem razvoju duhovnog zvanja.

„Kad čovjek nađe svoj duhovni put, vidjet će u čemu osjeća smirenost, ispunjenje. Srce ga vuče prema nečemu i pritom osjeća mir kao u ničemu drugome i drugdje“, rekao je don Ante. Odluka se vodi kao ‘bitka’ između dva lûka, dvije krajnosti, a prevladat će dio kojega osoba više hrani, taj dio će više rasti. Naveo je primjer sv. Ignacije Lojolskog koji je, dok je bio ranjen, čitao romane. U jednom trenutku pronašao je knjigu i čitao životopis svetaca i Evanđelje. Čitajući to, rekao je da je prvi put u svom životu doživio ispunjeno srce, osjetio mir i radost, stanje i raspoloženje kakvo dotad nikad prije nije osjetio i doživio takvu zadivljenost nečim što je pročitao. Taj sadržaj odgovarao je potrebi njegove duše. „Ono što osobi donosi nemir, sukobe, znak je da to nije za tu osobu. Duh Sveti djeluje u miru, radosti, ispunjava srce mirom“, rekao je don Ante.

Kada čovjek osjeća zvanje, privlači ga ono što je Božje, npr. ministriranje, provoditi vrijeme u molitvi, crkvi. U početku razvoja zvanja, osoba možda i nije odmah svjesna da želi biti svećenik ili redovnica, ali privlači je taj način života. Osoba može živjeti izvana osobitosti poziva da i drugi to primijete, a sâma osoba u sebi u tom određenom trenutku, obično na početku, to i ne osjeća. Npr., može se dogoditi da dječak uđe u sjemenište, a na početku i ne bude svjestan niti izrazi da želi biti svećenik, ali privlači ga taj duh i način života u sjemeništu. To je klica zvanja koja se onda razvija i razlučuje se poziv. Na putu ostvarenja poziva postoji dio koji osobi ispunjava srce, mjesto gdje voli boraviti; to je kvasac koji može rasti.

Dražina je istaknuo i kako u razvoju duhovnog poziva, poziv nije samo nešto što pojedinac osjeća, nego se poziv razvija u odnosu sa Crkvom. Crkva prepoznaje zvanje u osobi koja izražava želju za svećeništvom. Crkva potvrđuje da je to potreba, da to nije nečiji osobni hir i da osoba može pristupiti kandidaturi za svete redove, rekao je rektor Dražina.

Nakon nagovora, susreti za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu završe u molitvi i klanjanju pred Presvetim, da Isusova milost vodi i oblikuje osobu da prepozna u čemu Bog može ispuniti njeno srce. Sljedeći takav susret održava se u župi Slivnica u četvrtak, 6. ožujka s početkom u 17,30 sati.

Duhovni susret za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu održavaju se jedanput mjesečno u Zadarskoj nadbiskupiji, a sastoje se od nagovora i molitve. Nakon toga mjesečnog susreta, osoba može ostati u kontaktu s rektorom Dražinom koji je na raspolaganju za pitanja, smjernice, podršku i osobni susret u daljnjem promišljanju i razlučivanju poziva pojedine osobe. Susret je završen molitvom don Ante i sudionika u kapeli sjemeništa pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Ines Grbić

Zajednica mladih iz Zadra pohodila je benediktinke sv. Marije u crkvi sv. Marije u Zadru u utorak, 4. veljače, kada im je o karizmi benediktinskog reda govorila s. Vekenega Križanac, koludrica zadarskog samostana sv. Marije.

Mlade su predvodili fra Pavle Ivić i fra Bojan Rizvan, župni vikar i župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru koji vode susrete za mlade svakog utorka navečer u dvorani zadarskog samostana sv. Frane. U danima kada Crkva slavi Dan posvećenog života i ususret blagdanu sv. Skolastike koji se slavi 9. veljače, mladi su pohodili zadarske benediktinke sv. Marije koje su najstarija redovnička zajednica u Hrvatskoj i druga najstarija ženska benediktinska redovnička zajednica u svijetu, postojana cijelo tisućljeće.

Naime, benediktinski samostan sv. Marije u Zadru je 1066. godine osnovala Čika, sestra hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., a crkva sv. Marije počela se graditi 1091. godine. Benediktinci su jedan od najstarijih redova u Katoličkoj Crkvi te je karizmu toga reda i njegovog osnivača, sv. Benedikta, predstavila s. Vekenega.

Život benediktinki koje su pozvane biti vidljivi znak Kristove prisutnosti čine molitva, čitanje Svetog Pisma, duhovnih spisa, molitva Časoslova koju sv. Benedikt naziva Djelo Božje, rad, a slavlje euharistije je središte njihovog života. Molitvom nekoliko puta dnevno benediktinke posvećuju vrijeme. Uz liturgijsku molitvu, važan dio njihovog života je Lectio Divina, ne pristupajući Svetom Pismu kao izvoru intelektualne spoznaje, nego iskustveno, uz meditaciju i razmatranje.

„Pristajanje uz Krista uči da se sve primi iz Kristovih ruku, a pogled ljudi treba biti stalno upravljen prema Bogu. Pozvani smo na darivanje sebe Crkvi i kroz rad, kojim uzdržavamo svoju redovničku zajednicu i pomažemo potrebnima koji nam dolaze i na vrata samostana. Rad nije samo fizički napor, nego i nasljedovanje Krista u odnosu s njim“, rekla je s. Vekenega, istaknuvši da su za sv. Benedikta vjera i rad duboko sjedinjeni.

„Geslo ‘Moli i radi’ ne znači usporedno živjeti te dvije stvarnosti, nego, kad tijelo radi, duh mora biti usmjeren na rad. Rad je stvarna molitva, kao što je i molitva krajnji izraz za rad. Molitva i rad se ne razdvajaju, nego idu zajedno“, istaknula je s. Vekenega. Koludrice žive od rada svojih ruku i svojim radom pomažu i drugima. Samostan je od Drugog svjetskog rada bio poručen te starije sestre pamte i glad.

S. Vekenega je govorila i o sv. Benediktu koji je rođen u Nursiji 480. godine. Na Monte Cassinu gdje je i pokopan u kripti crkve, napisao je svoje monaško pravilo prožeto Svetim Pismom. Sv. Benedikt je bio prekinuo studij književnosti i povukao se u samoću, kad je vidio propast Rimskog carstva.

„U svom Pravilu, sv. Benedikt ne prenosi nečije teorije, nego ono što je naučio iz vlastitog iskustva i potiče druge da s njim očinski koračaju. Sv. Benediktu bilo je važnije da ga ljube, nego da ga se boje te se prilagođavao inteligenciji svakog čovjeka. Treba stvoriti ravnotežu u prosuđivanju, jer osobe imaju različitu duhovnu i mentalnu, intelektualnu i tjelesnu snagu, govorio je taj otac monaštva te je upravljao na način da jaki mogu napredovati, a slabi da ne odbjegnu. Govorio je da je samo budan čovjek sposoban čuti što Bog govori i da život treba usmjeravati na traženje Boga“, poručila je s. Vekenega, rekavši da nas Bog uvijek traži i uvijek je tu.

 „Više je mogla ona koja je više ljubila“, sv. Skolastika

Ususret blagdanu sv. Skolastike, koludrica je opisala susret Skolastike i Benedikta i u tom kontekstu govorila o značenju molitve.

Sv. Skolastika, sestra blizanka sv. Benedikta, bila je prva benediktinka. Ime Skolastika znači učenica. Od djetinjstva je bila posvećena Bogu. S. Vekenega je pročitala opis zadnjeg susreta između Skolastike i Benedikta, nakon kojeg je  treći dan Skolastika preminula.

Jedne večeri Skolastika je molila brata Benedikta da se ne vrati u svoj samostan, nego da tu noć ostanu još razgovarati o „radostima nebeskog života“. Benedikt je tu zamolbu sestre odbio, no Skolastika je onda to zamolila Gospodina i on je uslišio njenu molitvu. Počela je padati jaka kiša i Benedikt se nije mogao vratiti tu večer u svoj samostan, kako su nalagala pravila zajednice, da ne može prespavati izvan samostana.

Životopisac piše, kad Benedikt nije ostao svojom voljom, ostao je protiv svoje volje sa sestrom koja je dugo čekala vidjeti ga te su probdjeli noć u duhovnom razgovoru. „Više je mogla ona koja je više ljubila“, zapisao je sv. Grgur Veliki, pozivajući se na Ivanovu misao „Bog je ljubav“. Kad je Benedikt pitao Skolastiku što je to učinila, odgovorila mu je: „Eto, molila sam tebe i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga i on me čuo. A sada, daj, izađi, ako možeš. Ostavi me tu, pa se vrati u samostan“.

„Ljubav je pokretačka snaga za sve, pa i za molitvu. Skolastika je predosjetila svoju smrt i zamolila je brata da još ostane s njom, što je on bio odbio učiniti. Kad je sv. Benedikt tri dana poslije toga njihovog susreta pogledao kroz prozor svoje ćelije u nebo, vidio je dušu svoje sestre Skolastike u liku goluba kako se uzdiže u nebo. Vidio je duh svoje sestre kako izlazi i vraća se k Ocu. Golub je i simbol Duha Svetoga“, rekla je s. Vekenega.

Istaknula je da Skolastika u molitvi Bogu da Benedikt ostane onu večer s njom, pred sobom nije imala molitvenike iz kojih je molila. „Skolastika je upravila molitvu svojim čistim srcem, u suzama. Izmolila je promjenu vedrog dana u kišnu večer da se Benedikt nije mogao vratiti u samostan. Osobna molitva je jako povezana s intimnim odnosom i povezanošću osobe s Bogom, u povjerenju Bogu. Skolastika je iz svoje jednostavnosti u privatnom odnosu s Bogom promijenila cijelu situaciju. Ona nije molila da padne kiša, nego je molila za promjenu stava Benedikta. Osobna molitva koja nas povezuje s Bogom preobražava nas na Božju sliku na koju smo stvoreni“, poručila je s. Vekenega, naglasivši da „vjera nije osjećaj, nego odnos s Bogom“.

„Molitva je ponajprije odnos prijateljstva u odnosu ljubavi i prosvjetljuje nam oči srca. Što smo više vjerni Bogu, taj odnos više raste, da nam osobna molitva bude poput zraka kojeg dišemo, da dišući molimo. Duh Sveti oživljava našu osobnu molitvu koja posvećuje našu grešnost. Kroz osobnu molitvu, Božja milost može preobraziti našu slabost u svoju snagu te otkrivamo i svoje poslanje na zemlji. Važno je stići u Nebo, da svatko ispuni svoj poziv na koji je pozvan. Sve treba služiti kao sredstvo da se dođe do Boga“, poručila je s. Vekenega, rekavši da je važno ostati otvoren poticajima duha Božjega i autentično živjeti svoj životni poziv.

Što više poniremo u odnos s Bogom kroz osobnu molitvu, to će biti i intimnije naše prijateljstvo s Bogom koje nastaje kroz osobnu molitvu. „Nećemo imati uvijek osjećaj utjehe, ali treba ustrajati u molitvi. Skolastika je bila plakala dok je molila, nije osjećala radost, ali ona je i u toj boli molila. Skolastika je imala čistoću srca i njena molitva je bila uslišana. Uvijek treba uzdizati svoj duh Bogu“, potaknula je s. Vekenega, rekavši da uvijek računamo na Duha: „Duh Sveti je naša poveznica s Bogom. On će nas voditi i dati nam snagu, pravu misao i pravi odgovor“.

U zadarskom samostanu sv. Marije sada živi 17 koludrica, jedna novakinja i jedna postulantica. Dan započinju molitvom u 5,30 sati i završavaju molitvom oko 21 sat. Koludrice mole sedam puta dnevno. „U Pslamima je cijeli svijet ispred nas, u svakom Psalmu vidi se cijeli svijet. To nije samo čitanje Psaltira i ponavljanje istog teksta, nego Duh Sveti uvijek nešto novo radi i traži“, istaknula je s. Vekenega.

Psalme pjevaju gregorijanskim koralom. Jutarnje pohvale Bogu mole u 7 sati, provedu oko tri sata u zajedničkoj molitvi tijekom dana. Misa je u 8 sati, dakle, do 8,30 koludrice provedu tri sata u liturgiji. Nakon mise preuzimaju radne dužnosti, a u 12 sati se opet okupljaju na molitvu, pa rade cijeli dan.

Mladima se obratila i č. m. Anastazija Čizmin, opatica samostana, potaknuvši ih da nikad ne prestanu moliti. Ona je bila studentica te je prekinula studij u želji da se potpuno posveti Bogu u klauzuri. Istaknula je da koludrice uvijek mole za sve, nikoga ne isključuju iz molitve; ne mole samo za sebe, po uzoru na Isusa koji se u molitvi koju nam je ostavio za primjer, Bogu Ocu obraća Oče naš, a ne Oče moj. Koludrice su otpjevale i Himan sv. Skolastike.

Fra Pavle Ivić zahvalio je benediktinkama na molitvama, rekavši da možemo moliti i dok radimo, barem brze zazive. Poželio je koludricama da i dalje budu vjerne svojoj karizmi i da se zajednica obnovi darom novih zvanja.

Na kraju su svi izmolili molitvu za Zadarsku nadbiskupiju, za redovnike i redovnice, za nova duhovna zvanja i obitelji; da se mladi odazovu razvoju svoga poziva i da s Bogom budu graditelji mira i ljubavi te su otpjevali pjesmu Zdravo Kraljice – Salve Regina.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku. (Foto: I. Grbić)

Treća sjednica Povjerenstva za kulturu Zadarske nadbiskupije pod  predsjedanjem don Damira Šehića, predstojnika toga Povjerenstva, održana je u ponedjeljak, 3. veljače, u Salonu Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Uvodno, predstojnik Šehić predstavio je osvrt na događaje koji su se organizirali u nadležnosti toga Povjerenstva, među kojima je manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ u sklopu koje je održano petnaest kulturnih događaja: predstavljanja knjiga, koncerata i izložbi. Te događaje Zadarska nadbiskupija organizirala je u suradnji s Teološko – katehetskim odjelom Sveučilišta u Zadru, Stalnom izložbom crkvene umjetnosti Zadar i nekim drugim ustanovama. Ti događaji bili su „lijepi prilozi i doprinos kulturi u suradnji različitih institucija“, rekao je don Damir.

Predstojnik Šehić istaknuo je specifičnost djelovanja u području kulture, rekavši da je to specijalizirana društvena i znanstvena djelatnost za koju nemaju svi potrebne kompetencije, te se u organizaciji kulturnih događaja trebaju konzultirati nadležni stručnjaci iz pojedinih područja.

U tom kontekstu, don Damir je rekao da je poželjno na jednom mjestu sabrati djelatnike u kulturi, upoznati raznovrsna područja njihovog djelovanja. Istaknuo je da na području grada Zadra djeluje 21 kulturna ustanova, odnosno institucija / ured. Broj tih ustanova je znatno veći, kada se tome pridodaju kulturne ustanove u gradovima, mjestima i općinama na području cijele Zadarske nadbiskupije.

Na sjednici se razmatralo koji kulturni događaji bi se organizirali u Jubilejskoj godini. Među prijedlozima je izražena i mogućnost održavanja formativnog susreta za djelatnike u kulturi o temi ‘Veliki Jubilej – Kultura, izvor nadahnuća u svakodnevnici’, kao znanstveni skup o utjecaju i važnosti kulture u njenoj komunikaciji sa suvremenim društvom. Istaknuta je potreba suvremene, digitalne interpretacije baštine sakralnih prostora u Zadru.

U obilježavanje 1100 godina Hrvatskog kraljevstva na nacionalnoj razini prigodno će se uključiti i zadarsko područje održavanjem znanstvenog simpozija o Hrvatskom kraljevstvu, u listopadu 2025., na Sveučilištu u Zadru. Na tom simpoziju eminentnih stručnjaka će sudjelovati i povjesničari iz Apostolskog vatikanskog arhiva.

Na susretu su članovi Povjerenstva odredili da se u korizmi održi manifestacija ‘Pasionska baština u Jubilejskoj godini’ koja bi obuhvatila održavanje prigodnog pasionskog programa u četiri zadarske crkve tijekom četiri korizmene subote, što će dodatno doprinijeti doživljaju korizmenog duha u tom osobitom vremenu crkvene godine.

Na sjednici su izneseni i prijedlozi za neka izdanja Zadarske nadbiskupije kojima bi se afirmirao spomen na zaslužne svećenike Zadarske nadbiskupije, kao što je to u siječnju učinjeno sa stručnim izlaganjem o don Ivanu Zorici u Biogradu n/m, žrtvi komunističkog režima kojemu će se u Biogradu n/m postaviti bista u zahvalni spomen na njegovo svećeničko djelovanje.

Navedena su imena i nekih drugih svećenika čije bi djelovanje trebalo zaštititi od zaborava. Predloženo je da se zapišu i svjedočanstva zadarskih svećenika koji su bili prognani u Domovinskom ratu kao spomen na to teško razdoblje u novijoj povijesti Zadarske nadbiskupije, koja je u Domovinskom ratu doživjela velika materijalna, sakralna i duhovna stradanja. Istaknuta je i važnost izdanja hrvatskog prijevoda knjige ‘Zara Cristiana’ – Kršćanski Zadar, povjesničara Carla Federica Bianchija, koje se smatra temeljnim djelom i kapitalnim izvorom u proučavanju i valorizaciji kršćanske povijesti Zadra. Na sjednici je bio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

Sjednica Povjerenstva za duhovna zvanja i ministrante Zadarske nadbiskupije pod predsjedanjem don Ante Dražine, predstojnika toga Povjerenstva, održana je u srijedu, 29. siječnja, u Salonu sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.  Dogovoren je sadržaj održavanja susreta za ministrante Zadarske nadbiskupije u subotu, 15. veljače u sjemeništu ‘Zmajević’. Nastavljaju se održavati mjesečni susreti za osobe koje razmišljaju o duhovnom pozivu.

Tijekom 2024. godine ti susreti bili su održavani samo u sjemeništu u Zadru. U novom, ovogodišnjem ciklusu njihovog održavanja, predviđeno je da se ti susreti održavaju i u župama, kako bi se i vjernici u župama potaknuli na molitvu za zvanja, kao i da se afirmira tema duhovnog poziva među različitim zajednicama vjernika, župljana; da se i na taj način u župama izađe ususret nekome tko potencijalno razmišlja o duhovnom pozivu.

U Nadbiskupiji će se prigodno obilježiti Svjetski dan molitve za duhovna zvanja uz Nedjelju Dobrog pastira, koja se slavi na četvrtu uskrsnu nedjelju. Na ovogodišnjem Bdjenju za duhovna zvanja u katedrali sv. Stošije, prvi put će se održati susret roditelja svećenika Zadarske nadbiskupije, da se i tim majkama i očevima izrazi zahvalnost i podrška za dar njihovih sinova u služenju Bogu i Crkvi.

Ines Grbić

Više slika u Foto-galeriji / Foto: I. Grbić

Blagdan Prikazanja Gospodinova i Dan posvećenog života za redovnike djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji svečano su proslavljeni u nedjelju, 2. veljače, u crkvi sv. Šime u Zadru. Večernje misno slavlje predvodio je fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane u Zadru.

Na početku mise, fra Stipe je blagoslovio svijeće te se puk uputio u procesiju sa svijećama oko crkve sv. Šime. Osobitost proslave Svijećnice u crkvi sv. Šime u Zadru je u tome što je u toj crkvi tijelo sv. Šime koji se od 13. st. nalazi u Zadru, a u središtu je događaja Prikazanja Gospodinova, uz Svetu obitelj. Na blagdan Svijećnice naviješta se Lukino evanđelje u kojem je evanđelist zapisao da je sv. Šimun primio na ruke dijete Isusa, četrdeseti dan od njegovog rođenja te je u Isusu prepoznao iščekivanog Mesiju i spas svoga naroda, rekavši: “Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima. Svjetlo na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga”. Ujedno je tada Šimun prorokovao Mariji: “Tebi će mač probosti dušu, da se razotkriju namisli mnogih srdaca”.

„Sv. Šimun i proročica Ana koji su živjeli u hramu i služili Gospodinu, slika su ljudi posvećenog života. Šimun je u hramu čekao ispunjenje proroštva da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju. Kad se to dogodilo, on s ovoga svijeta može otići u miru, jer je u Kristu vidio spasenje koje je Bog pripravio svim narodima na zemlji, te pjeva pjesmu hvale: ‘Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga’. Njegovu pjesmu o svjetlu koje je došlo na zemlju, Božji narod svaki dan moli u Časoslovu“, istaknuo je fra Stipe. Proročica Ana, udovica u postu i molitvi, živjela je u hramu do 84. godine. I ona je hvalila Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu, rekao je fra Stipe.

Potaknuo je vjernike neka dopuste da Božje svjetlo osvijetli naša srca i duše. „Neka nas na taj korak potakne i svjetlo svijeće koje smo nosili u rukama. Voštanica prenosi svjetlo, bliskost, toplinu i blizinu“, rekao je fra Stipe, podsjetivši da je blagdan Prikazanja Gospodinova, koji se u Jeruzalemu slavio od prvih stoljeća kršćanstva, u središte pozornosti stavio svijeću koja je znak Krista.

„Neka nas blagoslovljena svijeća podsjeti na Svjetlo koje je starac Šimun prepoznao kao Svjetlo svijeta. Neka nas svijeća podsjeća na krsnu svijeću i krsna obećanja, jer svi Kristovi vjernici, i koji ne pripadaju ustanovi posvećenog života, pozvani su živjeti ljubav i odgovoriti na veliki dar Božje ljubavi te biti vapaj svijetu za promociju bratstva i sestrinstva među ljudima. Isus koji je Svjetlo svijeta, neka prosvijetli naša srca i naše duše, neka nam da ustrajnost i hrabrost, kako bi Bog u svijetu mogao i po nama djelovati“, poručio je fra Stipe.

Redovnike je potaknuo da ih blagoslovljena svijeća podsjeća na redovnička obećanja koja su obnovili za vrijeme mise. Nosić je podsjetio da je 1997. papa Ivan Pavao II. utemeljio Dan posvećenog života koji se slavi uz blagdan Prikazanja Gospodinova. Tom prigodom Papa je bio napisao:  „Prikazanje Isusovo u Hramu predstavlja rječitu sliku potpunog darivanja vlastitog života za sve koji su pozvani životom u Crkvi i svijetu, putem evanđeoskih savjeta, oslikavati ‘karakteristične crte Isusa – djevičanskog, siromašnog i poslušnog’“. Time je želio naglasiti kako u životu osoba koje su se evanđeoskim zavjetima posvetile Bogu treba biti prepoznatljiv oblik života kojeg je živio Isus Krist, Sin Božji“, naglasio je fra Stipe.

Kada društvo ili Crkva proglašava i posvećuje neki dan za skupinu ljudi, to znači da tu stvarnost treba štititi i paziti. „To vrijedi i za ljude posvećenog života. Sve nas je manje i sve smo stariji. Sve manje mladih ljudi spremno je na odricanja koja zahtjeva redovnički put. Nažalost, ni budućnost se ne vidi svjetlijom. Zapadni mentalitet s jednim do dva djeteta po obitelji došao je i do naših krajeva.

No, ohrabruje činjenica da se u Zadru sve češće susreću obitelji s većim brojem djece. Rezultat je to povjerenja obitelji u Providnost i pozitivnog gledanja na život i ljubav. Takve obitelji u praksi već žive svetost života i evanđeosku radost. Može se to na određeni način usporediti i s nama koji imamo milost da u zajednicama po evanđeoskim zavjetima izbliza slijedimo Krista i njegovo Evanđelje te se ubrajamo u ustanove posvećenog života ili družbe apostolskog života“, rekao je fra Stipe. Živimo u svijetu punom iskušenja i smetnji, no „uprimo pogled prema Bogu i molimo ga da nam udijeli ustrajnost na njegovom putu i da budemo vjerni svojim obećanjima. A obećanja, iako ih zovemo vječnim, uvijek nanovo su ugrožena. Potrebno je krijepiti ih i podržavati“, potaknuo je fra Stipe.

Jubilejsko slavlje za Bogu posvećene osobe će se slaviti u Rimu 8. i 9. listopada 2025., kada će redovnici proći kroz Sveta vrata i moliti na grobovima apostola Petra i Pavla. Nosić je podsjetio da je papa Franjo Jubilej odredio kao „godinu pomirenja, obraćenja i sakramentalne pokore te solidarnosti, nade, pravde, zalaganja u služenju Bogu u radosti i miru s braćom“.

„Jubilej je nazvan ‘Svetom godinom’ ne samo zato što započinje, odvija se i zaključuje svečanim svetim obredima, nego i zato što mu je cilj promicati svetost života. Ustanovljen je da ojača vjeru, potakne djela solidarnosti i bratskog zajedništva u Crkvi i društvu, da pozove i potakne vjernike na dosljednije ispovijedanje vjere u Krista, jedinog Spasitelja“, poručio je fra Stipe, rekavši da je Dikasterij za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života naglasio da taj dan treba biti „u službi proročkog svjedočanstva svijetu“ te da je važan za posvećene osobe, ali i za sve vjernike.

U crkvi sv. Šime u Zadru u Jubilejskoj godini vjernici mogu primiti potpuni oprost. Na kraju mise, prigodnu riječ uputio je don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime. Istaknuo je da se sv. Šime na blagdan Svijećnice spominjao u Crkvi diljem svijeta, spominjao ga je i papa Franjo, a Zadar ima milost imati njegovu relikviju, sačuvano tijelo, što doprinosi osobitoj autentičnosti proslave toga blagdana.

U misi su sudjelovali i hodočasnici iz Splita, žene iz zajednice ‘Totus tua’, posvećene Gospi po smjernicama sv. Ljudevita Montfortskog i muškarci iz zajednice ‘Marijini ratnici’. Don Damir je istaknuo važnost javnog svjedočenja vjere, upozorivši da vjernici nisu pozvani ispovijedati vjeru „u sakristiji“ i privatno, nego javno,  u svim sferama društva i djelovanja, unatoč progonima koje kršćani zbog toga doživljavaju. Don Damir je istaknuo da je i sv. Šimun javno u hramu rekao da je Isus Krist spasitelj svijeta i Isus Krist je javno rekao da je on Sin Božji. Isus je javno djelovao među ljudima, propovijedao je Kraljevstvo Božje, javno je podnio smrt na križu i javno je naviještao Riječ Božju, i po cijenu gubitka zemaljskog života, istaknuo je don Damir, potaknuvši vjernike da mole za svoje spasenje u Isusu Kristu, kao što je sv. Šimun pred svijetom u hramu za Isusa rekao da je on Božje spasenje.

Nakon mise, vjernici su počastili tijelo sv. Šimuna prolazeći pokraj škrinje u kojoj se nalazi njegovo tijelo u prezbiteriju crkve sv. Šime.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku / Foto: I. Grbić

‘Noć muzeja’, najveća muzejska manifestacija u Hrvatskoj, održana je u petak, 31. siječnja, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru, koja je među četiri kapitalne kulturne ustanove u Hrvatskoj.

Tema ovogodišnje 20. ‘Noći muzeja’ je ‘Muzeji – vidljivi i nevidljivi’ čime se želi  ukazati na važnost muzejskih institucija i drugih baštinskih ustanova koje prikupljaju, istražuju, čuvaju i prezentiraju vrijednu građu i kulturnu baštinu širokoj javnosti, od najmlađih posjetitelja do korisnika starije životne dobi.

U skladu s tim poticajem, doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a, u suradnji s nekim ustanovama priredila je i prigodan sadržaj koji je dodatno obogatio ponudu SICU-a brojnim posjetiteljima svih generacija koji su tijekom ‘Noći muzeja’ pohodili SICU. Odaziv posjetitelja svih generacija u SICU i ove je godine bio jako velik i izvrstan, u pohodu cijelih obitelji, školaraca, mladih i bračnih parova, ljubitelja umjetnosti i zainteresiranih građana željnih pobliže vidjeti vrijednu sakralnu baštinu.

Za najmlađe je održan ‘Dječji kutak: slikovnica za djecu’ o temi ‘Kraljica Elizabeta i njezina škrinja’. Slikovnicu u kojoj su bojali crteže i imali druge zadatke primjerene dječjoj dobi izradili su učenici Prirodoslovno-grafičke škole Zadar te su tu slikovnicu darovali djeci Dječjeg vrtića ‘Latica’ iz Zadra koja su sudjelovala u toj radionici.

Ispred Poliptiha Vittorea Carpaccia održana je edukativna igra s kockama koje su djeca i tko je htio od posjetitelja, mogli posložiti u sliku jednog od šest svetaca koje prikazuje Poliptih. „Kroz igru kockama posjetitelji su sami mogli rekonstruirati izvorni izgled poliptiha iz katedrale sv. Stošije (15. st.) i prikazati koji se sveci zaštitnici nalaze na slikama. SICU je poznat po reprezentativnim djelima sakralne baštine. Veliki izazov je približiti se djeci. To je jedan od najvećih izazova u našoj struci; kako tako važno i umjetničko, povijesno djelo, približiti svima, od najmlađih, djece vrtićke dobi do ljudi starije životne dobi. S Prirodoslovno – grafičkom školom i njihovom mentoricom, prof. Martinom Perić koja je okupila srednjoškolce, napravili smo edukativnu igru s kockama gdje su posjetitelji mogli rekonstruirati jednu sliku Poliptiha i na taj način složiti lik sveca koji je prikazan na Poliptihu“, rekla je dr. sc. Knežević.

U ‘Noći muzeja’ u SICU-u sudjelovali su i srednjoškolci i vrtićka djeca. „Ove godine došla su i djeca iz dječjeg vrtića ‘Latica’, to su djeca s poteškoćama u razvoju. Na taj način želimo ukazati na potrebu uvažavanja individualnog razvoja svakog djeteta, gdje posebno treba voditi brigu i o djeci s poteškoćama u razvoju. Kao crkvena ustanova i na taj način želimo pokazati senzibilitet prema najosjetljivijim skupinama društva“, istaknula je kustosica Knežević. Izražavajući ponos što su u programu ‘Noći muzeja’ sudjelovali i srednjoškolci, studenti i vrtićka djeca, kustosica Knežević je rekla: „Potaknuti dolaskom brojnih posjetitelja prošle godine, i 2025. godine priredili smo program raznovrsnog sadržaja namijenjen svim dobnim skupinama. Želimo da SICU bude prepoznat kao kulturna ustanova koja potiče istraživanje, kreativnost i inovativnost, s ciljem valoriziranja vrijedne sakralne baštine sa zadarskog područja“.

Kustosica Knežević je tijekom večeri i stručno vodila grupe posjetitelja i objašnjavala im osobitosti pojedinih umjetnina u stalnom postavu. „SICU se razlikuje od ostalih muzeja. Imamo važne relikvijare od 8. st., velike slike poznatih majstora, npr. Poliptih Carpaccia, sve je vrijedno. Cilj ovakvih događanja je da se SICU još više valorizira i da se još više vrednuje sakralna baština s područja Zadarske nadbiskupije“, rekla je dr. sv. Knežević, istaknuvši da je vidljivost muzeja važna osobito u vrijeme visoke tehnologije i digitalnih mogućnosti koje pomiču granice klasičnih muzeja. „U skladu s temom ‘Muzeji – vidljivi i nevidljivi’, fokus je na sve pojave koje se događaju iza kulisa muzeja. To su svi ljudi koji brinu o umjetninama, sve što obuhvaća muzejsku djelatnost“, rekla je kustosica Knežević.

Umjetnine u SICU-u datiraju od kraja 8. st. do 18. st., od predromanike do kasnog baroka. SICU se nalazi u sklopu kompleksa benediktinskog samostana Sv. Marije u Zadru te su posjetiteljima za pojašnjavanje umjetnina na raspolaganju bile i koludrice samostana sv. Marije koje se nazivaju „čuvaricama Zlata i srebra Zadra“. U stalnom postavu te jedinstvene ustanove crkvenih umjetnina je 210 eksponata, od kojih su mnogi traženi za posudbu diljem svijeta. Godišnje SICU primi desetak zamolbi za posudbom svojih umjetnina, ima razvijenu i međunarodnu suradnju. SICU je sudjelovao na oko 50 međunarodnih izložbi sa svojim najpoznatijim umjetninama kao najvrjednijim primjercima iz muzejske djelatnosti.

Tijekom ‘Noći muzeja’, uz prisutnost studenata Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru,  u SICU-u je održana i restauratorska radionica koju je vodila dr. sc. Ksenija Škarić, konzervator-restaurator savjetnica iz Hrvatskog restauratorskog zavoda, Restauratorskog odjela Zadar.

Dr. Škarić trenutno vodi konzervatorsko-restauratorske radove na skulpturama Apostola iz katedrale sv. Stošije (15. st.), koji će se sada prvi put restaurirati u potpunosti, od 1960.-ih godina. Dr. Škarić je posjetiteljima objašnjavala kako se restauriraju umjetnine, kako se ulomci umjetnina nose u laboratorij, što se radi s njima, kako se arhivski istražuju. Donijela je alat, mikroskop, atlas boja, neke predmete koje koristi kod istraživanja i restauriranja, da posjetitelji mogu to probati, da se možda netko od mladih i zainteresira za restauratorski rad.

„Ne čudim se velikom posjetu ljudi u SICU. Mislim da je ono što nude naša struka i muzej fascinantno i jako zanimljivo, pogotovo u Zadru koji ima neprocjenjivu baštinu, vrijednosti na svjetskoj razini“, rekla je dr. Škarić. Posjetitelji su mogli pogledati i izložbu ‘Portreti pape Ivana Pavla II. u suvremenom hrvatskom slikarstvu’ i imali su popust 20 % na ponudu publikacija u SICU-u.

Ines Grbić

Više slika pogledajte u Foto-galeriji, klikom na sliku (Foto: I. Grbić)

Don Zvonimir Ćorić, svećenik Zadarske nadbiskupije, župnik župe Bezgrešnog začeća BDM u Murvici i župe Gospe od Ružarija u Briševu, preminuo je u nedjelju, 2. veljače, u 65. godini života i 23. godini svećeništva, za vrijeme svoga boravka u misiji u Africi, od iznenadnih zdravstvenih poteškoća.

Zadnji pohod don Zvonimira bila je njegova želja da podrži subraću svećenike i potrebe misije u Tanzaniji gdje mu je pozlilo, a preminuo je u bolnici u Nairobiju u Keniji.

Don Zvonimir je rođen 3. siječnja 1960. godine u mjestu Ruda, župa Novi Travnik, u Bosni i Hercegovini, u obitelji sa sedmero djece, od roditelja Ive i Mare rođ. Adžaga. Osnovnu školu pohađao je u Novom Travniku. Od 1975. godine pohađao je Klasičnu gimnaziju u Dubrovniku, a 1999. diplomirao je na studiju Teologije u Rijeci. U međuvremenu je sedam godina radio kao vjeroučitelj u Rijeci. Od rujna 2002., kao kandidat za svete redove Zadarske nadbiskupije, predavao je vjeronauk u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru i bio je pastoralni suradnik u župi sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru. Za đakona je zaređen 26. prosinca 2002., a za svećenika je zaređen 28. lipnja 2003., u katedrali sv. Stošije u Zadru.

Don Zvonimir je bio župnik Dobropoljane, Ždrelca i Banja na otoku Pašmanu od 2003. do 2005. godine, kada je postao župnikom župa Ugljan i Lukoran na otoku Ugljanu, gdje je djelovao dvije godine. Od 2007. do 2013. godine bio je župnik župa Poličnik i Suhovare; uz te dvije župe, od 2012., godinu dana bio je još i župnik u Visočanima. Duhovnikom kurije ‘Bezgrešno srce Marijino’ Zadar – Zapad Marijine legije u Zadarskoj nadbiskupiji imenovan je 2012. godine. Župnik u Preku bio je od 2013. do 2016. godine, kada je na pet godina otišao pastoralno djelovati u Hrvatsku katoličku župu sv. Ante u Los Angeles u SAD-u. Od 2021. godine bio je godinu dana župnik u župama Zadar-Ploče i Dračevac Zadarski, a od 2022. do svoje smrti bio je župnik u župama Murvica i Briševo. Don Zvonimir je bio član Povjerenstva za misije, ekumenizam i međureligijski dijalog Zadarske nadbiskupije.

Zadarska nadbiskupija će obavijestiti naknadno o sprovodu don Zvonimira Ćorića.

I.G.

Susret čitača Zadarske nadbiskupije održan je u katedrali sv. Stošije u Zadru u ponedjeljak, 27. siječnja, povodom proslave Nedjelje Božje riječi.

Don Dario Tičić, predstojnik Povjerenstva za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj susret, rekao je da Božja riječ nije tekst koji je samo jedanput napisan, nego, kroz tu riječ Bog nama u našem vremenu i životu djelatno govori. „Isus Krist nas potiče da Božju riječ prihvaćamo i od te Riječi živimo. Nismo mi vlasnici toga teksta, treba ga razumljivo čitati. Čitač treba razumjeti tekst i prenijeti tako da ga i drugi razumiju“, rekao je don Dario. Istaknuo je i neke praktične upute kod čitanja, npr., kad čitač ide čitati, ne naklanja se pred svećenikom, nego pred oltarom, jer oltar predstavlja Isusa Krista, kao i da osoba dolazi čitati nakon Zborne molitve na misi. Don Dario je podsjetio kako je mons. Marijan Oblak, dok je bio pomoćni zadarski nadbiskup, predložio na Drugom vatikanskom koncilu na kojem je sudjelovao, da Božji narod i svećenici mole zajedno na misi Oče naš, što je i prihvaćeno na razini sveopće Crkve. Don Dario je zahvalio svima na službi čitanja u župama.

Don Mario Sikirić, član nadbiskupijskog Povjerenstva za liturgiju, istaknuo je da Božju riječ treba razumjeti, razmatrati je, širiti i slaviti. „Vjerujemo da je Bog rekao čovjeku riječ koja se nalazi u Svetom Pismu, a zapisana je kroz povijest. Papa Franjo potiče da razmišljamo o Božjoj riječi koju slavimo. Nije dovoljno samo pročitati Sveto Pismo, nego trebamo i razmišljati nad onim što je zapisano, jer to je govor Božji. Bog govori čovjeku današnjeg vremena, Bog govori u Objavi do smrti zadnjeg apostola, sv. Ivana Evanđeliste“, rekao je don Mario. Sikirić je istaknuo važnost da razmatramo što nam Bog govori o sebi, o čovjeku, uči nas na koji način se odnositi prema drugom čovjeku. Potaknuo je da razmišljamo o zapisanoj Božjoj riječi, jer „Bog je htio da sve što je zapisano dođe do nas i da se nastavi do kraja svijeta. Papa potiče da se širi Riječ Božja koja je sveta, da je svjedočimo, da Božju riječ citiramo, da je slavimo“, poručio je don Mario.

Stipana Banić, čitačica iz župe sv. Ivana Krstitelja Gorica – Raštane, prof. Hrvatskog jezika i književnosti, istaknula je veliku odgovornost čitača koji su pozvani životvorno navijestiti riječ u zajednici. Podsjetila je na poticaj pape Franje: „Tražite dobre čitače, one koji znaju čitati, a ne one kojih se ništa ne razumije“. „Dobri čitači moraju se pripremiti da bi dobro čitali, moraju biti svjesni svoje uloge. Aktivnost čitanja na misi ne bi smjela biti tek puka navika. Da bi se tekst valjano pročitao, čitač mora ovladati njegovim sadržajem, mora razumjeti što čita. Način čitanja treba prilagoditi vrsti teksta, uočiti osobitosti teksta“, potaknula je Banić, rekavši da postoje povijesne, pjesničke, proročke, mudrosne knjige u Svetom Pismu. „Tekst valja čitati što više uobičajenim govorom i dovoljno glasno da svi mogu čuti. Pri čitanju tekstova treba gledati na smisao i melodiju rečenice, odrediti ključne riječi. Čitač mora znati kako pristupiti i stajati za ambonom, kako postupati s mikrofonom, pravilno izgovarati različita biblijska imena i termine, izbjeći pretiho ili preizražajno čitanje“, rekla je Banić te je kao primjer pročitala dva biblijska teksta.

Prisutnima se obratio i mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Zahvalio je čitačima kao dionicima te službe u župama i naglasio važnost zajedništva koje pokazuje da je veća zajednica vjernika u službi liturgije koja se slavi. „Čitači imaju veliku odgovornost pred Božjom riječi i pred ljudima. Često ljudi za osobu koja čita, premda neki i ne znaju kako se ta osoba zove, kažu: ‘On / ona čita u crkvi’. I to pokazuje kako drugi prepoznaju posebnost službe čitanja“, rekao je vikar Sorić. Pohvalio je odaziv čitača na tom susretu rekavši da je njegova uloga edukacija i okupljanje u zajedništvo.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Spomen – obilježje ‘Križ moje braće’, u zahvalnom sjećanju na sve hrvatske branitelje i mučenike za slobodu i hrvatsku državotvornost kroz tisućljetnu povijest hrvatskog naroda, svečano je otkriveno i blagoslovljeno u Galovcu u zadarskom zaleđu, u subotu, 25. siječnja.

Križ s uklesanim hrvatskim pleterom, hrvatskim grbom i epigrafom postavljen je u spomen na 1100. godišnjicu hrvatskog kraljevstva i povodom 32. godišnjice oslobodilačke vojno – redarstvene akcije ‘Maslenica’. Pri dnu postolju križa je uklesano: „U čast svim braniteljima Domovine za opstojnost našu od stoljeća VII. na hrvatskom tlu. Općina Galovac, 25. 1. 2025.“.

Na svečanosti blagoslova prigodni govor održao je Marin Gulan, načelnik Općine Galovac koja je inicijator postavljanja toga križa.

Galovac nije bio okupiran u Domovinskom ratu, ali je bio na prvoj liniji obrane, izložen djelovanju neprijateljske vatre s područja obližnjeg aerodroma u Zemunika i iz Škabrnje. Linija obrane je bila između Škabrnje i Prkosa, a Galovac je bio u neprijateljskom okruženju. „U veličanstvenoj akciji ‘Maslenica’ Hrvatske vojske i policije oslobođen je veliki dio zadarskog zaleđa, uključujući i Zračnu luku Zemunik iz koje je Galovcu svaki dan prijetila opasnost. U toj akciji oslobođeno je i Masleničko ždrilo te su hrvatski sjever i jug povezani u cjelinu. Povodom tih događaja i u zahvalnom sjećanju na to, odlučili smo iskazati čast i poštovanje svim ljudima koji su dali doprinos za slobodu koju danas živimo“, rekao je načelnik Gulan, istaknuvši da je ‘Križ moje braće’ posvećen svim braniteljima hrvatske domovine, u zahvalnosti za opstojnost hrvatskog naroda od 7. stoljeća.

„Simbol križa u sebi sjedinjuje muku i patnju hrvatskog čovjeka, čuva tradiciju pripadnosti jednom narodu i domovini i znak je konačnog rođenja za vječnost. Naša braća odavno su prigrlila križ, bili su predziđe i obrana kršćanstva. ‘Križ moje braće’ podižemo hrvatskom čovjeku koji je kroz stoljeća nosio svoj križ, ginući i za tuđe kraljeve, careve i njihova propala carstva, ali cijelo vrijeme sanjajući slobodu i slobodnu domovinu.

Također, križ podižemo svim hrvatskim vojnicima, borcima za slobodu, istinu, pravdu, svim hrvatskim mučenicima, svim znanim i neznanim junacima koji su podnijeli žrtvu za hrvatski narod i našu domovinu. Oni su ponijeli križ za slobodu koju danas živimo. Plaćena je velika cijena za jedan mali narod u okruženju velikih sila, kojima je uvijek kroz povijest bila tijesna granica njihovih svjetova“, istaknuo je načelnik Gulan. U tom križu je također „uklesano sjećanje na najveće vođe i ratnike iz prošlosti našeg naroda. Sjećamo se svih branitelja iz Domovinskog rata i svih galovačkih žrtava. Za sve njih može se reći: ‘Navik on živi, k izgine pošteno’. Neka nam vječno živi domovina Hrvatska“, poručio je načelnik Gulan.

Bijeli križ izrađen od kamena trogirski plano visok je pet metara, a promjer križa je 50 cm x 50 cm. Križ je izradilo poduzeće ‘Klesarstvo Katuša’ po projektu Luke Mijolovića, poduzeća ML Invest iz Zadra. Križ je postavljen na lokaciji Ogorka pokraj igrališta Osnovne škole u Galovcu.

Načelnik Gulan je s četvero djece prerezao vrpcu, a onda su predstavnici hrvatskih branitelja, vlasti, Općine i KUD-ova podno križa položili svijeće. Galovčani su izrazili ponos na prošlost svoga mjesta, spomenuvši se dolaska Hrvata na galovački prostor na lokaciji Crkvina – Tršci, gdje su za vrijeme pokrštavanja Hrvata od 7. st., hrvatski narodni vladari iz dinastije Trpimirovića izabrali Galovac kao mjesto u kojem je dio njihove obitelji živio i bio pokapan te su u Galovcu izgradili i mauzolej.

Križ je blagoslovio mons. Ante Sorić, župnik župe sv. Mihovila u Galovcu i generalni vikar Zadarske nadbiskupije. „Naš život je pun simbola i znakova, komuniciramo simbolima i znakovima. Temeljni simbol kršćanstva i povijesti spasenja je križ. Krist je uskrsnuo, križ je ostao prazan. Postavili smo križ kao vanjski znak, simbol za mještane, putnike i ljude koji budu tuda prolazili, da se mogu sjetiti što je Krist učinio za čovjeka, da mogu promisliti kako su kršćani pozvani nositi svoj križ, da se nikad ne obeshrabrimo. Sve što vidimo u simbolu križa potiče nas dati nam hrabrosti da možemo nositi svoje svakodnevne križeve“, rekao je vikar Sorić.

Galovčani su 1925. godine podigli novi zvonik uz župnu crkvu i posvetili nova zvona povodom 1000. godišnjice hrvatskog kraljevstva. Sada, sto godina nakon toga čina, Galovčani se sjećaju i 1100. obljetnice hrvatskog kraljevstva te su postavili to spomen – obilježje.

Na svečanosti je bio i general Miroslav Kovač, rodom iz Galovca, zapovjednik u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu u Domovinskom ratu. „Iznimno mi je drago, čast i zadovoljstvo što smo se okupili u velikom broju i da smo križem odali poštovanje svim hrvatskim braniteljima kroz povijest našeg naroda. I sad se naježim u sjećanju na to. Domovinski rat je bio vrijeme kad smo stvarali Hrvatsku. Ovaj križ povezuje sve naše branitelje od 7. stoljeća naovamo“, rekao je general Kovač, istaknuvši da mu je osobito drago što se križ postavlja i u sklopu obilježavanja akcije ‘Maslenica’ u kojoj je i on sudjelovao.

„U akciji ‘Maslenica’ prvi put u Domovinskom ratu sudjelovale su sve grane Oružanih snaga RH, pa i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Skupa smo djelovali i dali smo veliki doprinos. Akcijom ‘Maslenica’ zadali smo glavne udare neprijatelju u ostvarenju našeg stoljetnog sna i oslobađanja Hrvatske. Tijekom akcije, mi u zrakoplovstvu smo vršili transport zračnim snagama naših brigada koje su dolazile iz unutrašnjosti Hrvatske, iz Lučkog, Varaždina i od drugdje. Prevozili smo naše vojnike, tada smo bili u zraku i po osam sati. Ponosni smo na vrijeme stvaranja hrvatske države“, podsjetio je general Kovač, potaknuvši da se čuva zahvalno sjećanje na branitelje i sve koji su doprinijeli ostvarenju naše slobode.

Za vrijeme svečanosti, KUD ‘Mihovljan’ iz Međimurja izveo je pjesmu ‘Kardinale’, a nakon blagoslova križa, KUD ‘Mihovljan’ izveo je prigodni program pjesama u Osnovnoj školi u Galovcu. Na poziv župnika Sorića, KUD ‘Mihovljan’ predvodio je pjevanje i u nedjelju, 26. siječnja, na misi u Galovcu te je u gostoprimstvu Međimuraca bilo priređeno prigodno druženje s galovačkim župljanima.

Ines Grbić

Foto: Ines Grbić

Na 15. godišnjicu smrti zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe, misu u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu, 25. siječnja, ujedno i na blagdan Obraćenja sv. Pavla, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Sažetak života mons. Prenđe i njegovog ispovijedanja vjere u Isusa Krista utkan je u dvije riječi njegovog biskupskog gesla: ‘Ljubiti Crkvu’. ‘Ljubiti Crkvu’ za nadbiskupa Ivana Prenđu nije bilo samo deklarativno, nego istinsko ispovijedanje vjere u Isusa Krista, znak njegove duboke povezanosti s Njim po Crkvi i u Crkvi. To je osobito dolazilo do izražaja u teškom društveno – političkom, ekonomskom, ali i eklezijalnom razdoblju u kojem je živio i djelovao“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Godišnjica Prenđine smrti je na blagdan Obraćenja sv. Pavla te je mons. Zgrablić podsjetio da se mons. Prenđa „kao dugogodišnji odgojitelj u sjemeništu i rektor Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’, revnošću sv. Pavla brinuo da ne uzmanjka dobrih i brižnih pastira u mjesnoj Crkvi, ali i šire. Bilo je to u razdoblju komunističkog sustava u kojem je trebalo puno vjere, mudrosti, razboritosti, skromnosti, snalažljivosti, vjere u Providnost, upornosti, kako bi se otkrila zvanja, školovale i odgojile brojne generacije svećeničkih kandidata“, naglasio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup Zgrablić upoznao je djelovanje mons. Prenđe kao rektora zadarskog Sjemeništa, jer je mons. Zgrablić u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru pohađao 3. i 4. razred Klasične gimnazije i u Zadru je maturirao 1980. godine. Upravo je na prijedlog mons. Prenđe kao rektora sjemeništa ‘Zmajević’, mladi svećenik Zgrablić, nakon svoga svećeničkog ređenja, zamoljen doći za službu prefekta u sjemeništu ‘Zmajević’, koju je mons. Zgrablić obavljao od 1987. do 1990. godine.

„Kao odgojenik mons. Prenđe i kasnije njegov suradnik u odgoju, svjedok sam s kojom je ljubavlju i revnošću, s  koliko žrtve i samoodricanja, vršio tu svoju službu. Preuzevši službu zadarskog nadbiskupa, nakon urušavanja komunističkog sustava, našao se u novim teškim vremenima Domovinskog rata i poraća. I u tim okolnostima, s velikom ljubavlju prema Crkvi i revnošću, poticao je Novu evangelizaciju. U mnogim karizmama i zajednicama unutar Crkve gledao je znak bogatstva Crkve i ljepote različitosti u jedinstvu Isusa Krista. Poticao je njihovo osnivanje, izgradnju i djelovanje“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić otvorenost i podršku mons. Prenđe djelovanju crkvenih pokreta i zajednica.

Nadbiskup Zgrablić podsjetio je na Prenđinu zauzetost i u materijalnoj obnovi porušene Zadarske nadbiskupije. „Mnoštvo prognanika i izbjeglica u Domovinskom ratu, porušene crkve i mnogi drugi civilni i crkveni objekti, potaknuli su mons. Prenđu na razvijanje sustavne djelatnosti ljubavi u Crkvi preko karitativnog djelovanja, i to se samo na području Zadarske nadbiskupije, nego i na području cijele Domovine. To je vršio po službi predsjednika Hrvatskog caritasa unutar tijela Hrvatske biskupske konferencije. U Zadarskoj nadbiskupiji obnavljao je i gradio porušene crkve, oštećenu katedralu sv. Stošije, Sjemenište, Svećenički dom te desetke drugih crkava i župnih kuća. Po završetku Domovinskog rata, poput milosrdnog Samaritanca, brinuo je da zacijele mnoge rane onih koji su nastradali materijalno, tjelesno i duhovno“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

„Iscrpljen u žrtvi neumornog darivanja, u ljubavi koja raste dajući se, ugasio se plamen njegovog života na zemlji prije petnaest godina, 25. siječnja 2010. godine, kako bi taj isti plamen ljubavi zasjao na nebu svjetlom neugasivim. Neka nadbiskup Ivan u ljubavi Božjoj u koju je, vjerujemo, uronjen na nebu, bude naš zagovornik i u pravom ispovijedanju naše vjere u Isusa Krista, u ljubavi prema Crkvi te izgradnji mira i jedinstva među kršćanima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je u propovijedi govorio i o obraćenju sv. Pavla koje se dogodilo Isusovom samoobjavom. „Pavao je od progonitelja postao apostol i prihvatio je vjeru u Isusa Krista da je mogao reći: ‘Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist’. Pavao se brinuo za jedinstvo Božjeg naroda i prije svog obraćenja. Upravo ta želja i revnost bili su razlog zašto je namjeravao progoniti kršćane i zašto se uputio u Damask. Savao je htio spriječiti da se neki iz njegovog naroda odvoje od poštivanja Božjeg zakona i otačke tradicije, pritom ne prežući ni od sile“, rekao je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, podsjetio je na riječi sv. Pavla u Poslanici Rimljanima: „Braćo! Želja je srca moga i molitva Bogu za njih: da se spase. Svjedočim doista za njih: imaju revnost Božju, ali ne u pravom razumijevanju“ (Rim 10, 1 – 2).

„Prije svoga obraćenja, Pavao nije razumio u čemu se sastoji pravo jedinstvo. I dok je Pavao, pun revnosti za Boga, na sve načine bio spreman koristiti nasilje i okove, Bog ga je potpuno obratio, preokrenuo, na putu prema Damasku.  Na putu prema Damasku, Pavao pita: ‘Tko si ti, Gospodine?’, a on mu odgovara: ‘Ja sam Isus iz Nazareta koga ti progoniš!’ (Dj 22, 8). Pavao nije bio svjestan da progoni Isusa. Gospodin mu je u tom trenutku otkrio duboko jedinstvo koje postoji između njega i njegovih učenika: ‘Ja sam Isus Nazarećanin, kojega ti progoniš’. Isus i njegovi učenici su jedno. Isus se identificira sa svojim učenicima. To je temelj našeg kršćanskog jedinstva. Pavao kasnije govori u svojim poslanicama o Kristovim udovima koji su njegovi učenici. Isus šalje Pavla u Damask, u zajednicu, Crkvu. On ne želi individualističko Pavlovo obraćenje, bez ikakvog odnosa s drugima. Pavao se mora uključiti u Crkvu, Tijelo Kristovo, kako bi živio puninu svoje vjere, kako bi na pravi način vjerovao“, rekao je mons. Zgrablić.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić i svećenici otišli su u pokrajnju lađu katedrale kod grobnice zadarskih nadbiskupa u kojoj je pokopan i nadbiskup Ivan Prenđa, gdje je nadbiskup Zgrablić predvodio molitvu odrješenja za pokojne. Među vjernicima, u misi su sudjelovali brat, sestre i rodbina mons. Prenđe.

Iz života i djelovanja nadbiskupa Ivana Prenđe

Mons. Ivan Prenđa, 68. zadarski nadbiskup u kronotaksi zadarskih biskupa, preminuo je iznenada u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva u Nadbiskupskom domu u Zagrebu 25. siječnja 2010., gdje je bio otišao zbog sudjelovanja na zasjedanju HBK.

Ivan Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. u Zemuniku Gornjem, kao najstarije dijete u obitelji sa sedmero djece. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u Zadru. Katolički bogoslovni fakultet pohađao je u Zagrebu gdje je 1967. postigao licencijat iz teologije.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. godine u Zadru. Od 1964. do 1968. bio je župnik u Škabrnji, Nadinu i Smilčiću; uz Škabrnju i Nadin, od 1967. bio je i župnik Zemunika, umjesto Smilčića. Od 1968. do 1970. mons. Prenđa bio je duhovnik u Sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Kao odgojitelj u Sjemeništu posluživao je župe u zadarskom zaleđu: Ervenik, Nunić, Rodaljice, Brušku, Popovići i Medviđu. Od 1970. do 1972. bio je kateheta mladih u Zadru. Čak 22 godine (1970.-1992.) bio je ravnatelj sjemeništa ‘Zmajević’ i voditelj Odjela za pastoral svećeničkih zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji.

Po imenovanju za službu zadarskog nadbiskupa koadjutora, za biskupa je posvećen 9. lipnja 1990. godine u katedrali sv. Stošije. Zadarski nadbiskup ordinarij bio je od 2. veljače 1996. te je 14 godina upravljao Zadarskom nadbiskupijom (1996.-2010.). Za to vrijeme snažno je pokrenuo djelovanje vjernika laika te u skladu s potrebama vremena i zahtjevima djelovanja Crkve u demokraciji, utemeljio kontinuirani i profesionalni rad službi ureda u Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru i u Caritasu.

Mons. Prenđa bio je suutemeljitelj Visoke teološko – katehetske škole u Zadru gdje je i predavao, graditelj nove školske zgrade Klasične gimnazije Ivana Pavla II.  te se bio zauzeo u obnovi autonomnog statusa Sveučilišta u Zadru. Nadbiskup Prenđa bio je inicijator i nakladnik izdavanja jedinstvene, velike edicije ‘Umjetnička baština Zadarske nadbiskupije’ u kojoj je u pet obimnih monografija stručno i znanstveno predstavljeno sakralno blago iz cijele Zadarske nadbiskupije od ranog kršćanstva do suvremenosti, u područjima zlatarstva, kiparstva i slikarstva.

Za vrijeme službe nadbiskupa Prenđe i na njegovu inicijativu, u katedralu sv. Stošije postavljene su nove, dragocjene orgulje koje je mons. Prenđa blagoslovio svega deset dana prije svoje smrti, 14. siječnja 2010. godine, na uočnicu svetkovine sv. Stošije. Zadarske katedralne orgulje, izrađene u njemačkoj majstorskoj radionici Wolfganga Eisenbartha u Passau, po kvaliteti su prve orgulje u Hrvatskoj, a po veličini treće orgulje u Hrvatskoj.

Nadbiskup Ivan Prenđa bio je domaćin susreta sa svetim papom Ivanom Pavlom II. na Forumu u Zadru 9. lipnja 2003. godine koji je bio okupio 120 000 vjernika. Mons. Prenđa je kao pastir sve učinio i u organizacijskoj pripremi Nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži 8. i 9. svibnja 2010. u Zadru koji je bio okupio 30 000  mladih iz Hrvatske i inozemstva, čije održavanje nije dočekao zbog svoga preminuća.

U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, nadbiskup Prenđa bio je predsjednik Vijeća HBK za kler i član Mješovite komisije HBK, Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica. Od 1998. do 2004. g. bio je predsjednik Hrvatskog Caritasa, a od 2000. do 2005. g. bio je potpredsjednik HBK.

Ines Grbić

Foto: Arhiva Zadarske nadbiskupije / Ines Grbić

Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru jedna od četiri kapitalne kulturne ustanove u Hrvatskoj koja se nalazi u sklopu kompleksa benediktinskog samostana Sv. Marije u Zadru. Stalni postav te jedinstvene ustanove crkvenih umjetnina čini 210 eksponata, od kojih su mnogi traženi za posudbu diljem svijeta. Umjetnine u SICU-u datiraju od kraja 8. st. do 18. st., odnosno od predromanike do kasnog baroka.

Jubilarna 20. Noć muzeja, najveća muzejska manifestacija u Hrvatskoj, održava se u petak, 31. siječnja.

Ovogodišnjom temom ‘Muzeji – vidljivi i nevidljivi’ želi se ukazati na važnost muzejskih institucija i svih drugih baštinskih ustanova koje prikupljaju, istražuju, čuvaju i prezentiraju vrijednu građu i kulturnu baštinu najširoj javnosti, od najmlađih posjetitelja do korisnika treće životne dobi.

Vidljivost muzeja danas je izuzetno važna, pogotovo u vrijeme visoke tehnologije i digitalnih mogućnosti koje pomiču granice klasičnih muzeja.

I ove godine Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru sudjeluje u toj važnoj kulturnoj manifestaciji s bogatim i edukativnim programom koji će trajati od 18 do 21, 30 sati. Potaknuti dolaskom brojnih posjetitelja prošle godine, i u 2025. godini priređujemo program ispunjen raznovrsnim sadržajem namijenjen svim dobnim skupinama.

Namjera nam je da se SICU prepozna kao kulturna ustanova koja potiče istraživanje, kreativnost i inovativnost, s dugoročnim ciljem valoriziranja vrijedne sakralne baštine sa zadarskog područja.

Ponosni smo da u programu jubilarne 20. Noći muzeja sudjeluju i učenici srednjoškolskog uzrasta, studenti, ali i djeca dječjeg vrtića Latica. Na taj način želimo ukazati na potrebu uvažavanja individualnog razvoja svakog djeteta, gdje posebno treba voditi brigu i o djeci s poteškoćama u razvoju.

Program:

Stručno vodstvo 18,00 – 21,00

Stručno vodstvo stalnim postavom vodi doc. dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a

Demonstracija i radionica 18,00 – 19,30

Kako se restauriraju najpoznatije umjetnine u SICU? Pitajmo stručnjake! Radionicu s demonstracijom konzervatorsko-restauratorskih radova na skulpturama Apostola iz katedrale sv. Stošije (15. st.) vodi dr. sc. Ksenija Škarić, konzervator-restaurator savjetnik (Hrvatski restauratorski zavod, studenti Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, SICU)

Edukativna igra s kockama 18,00 – 19,30

Igrajmo se zajedno! Što znamo o čuvenom poliptihu velikog majstora Vittorea Carpaccia?

Kroz igru kockama posjetitelji će sami rekonstruirati izvorni izgled poliptiha iz katedrale sv. Stošije (15. st.) i tako saznati koji se svetci zaštitnici nalaze na slikama.

(SICU, Prirodoslovno-grafička škole Zadar, mentorica: Martina Perić, prof.)

Dječji kutak: slikovnica za djecu

Tema: Kraljica Elizabeta i njezina škrinja

Slikovnicu su izradili učenici Prirodoslovno-grafičke škole Zadar te će je ovom prilikom darovati djeci DV Latica iz Zadra.

Posjetitelji mogu pogledati i izložbu ‘Portreti pape Ivana Pavla II. u suvremenom hrvatskom slikarstvu’ koja je otvorena u prizemnim dvoranama ustanove. Sve posjetitelje očekuje popust od 20 % na cjelokupnu ponudu publikacija u SICU!

Veselimo se Vašem dolasku!

SICU Zadar