Na zavjetnu svetkovinu Gospe od Zečeva u Ninu, središnjem marijanskom svetištu Zadarske nadbiskupije i jednom od najstarijih Gospinih svetišta u Hrvatskoj, svečano koncelebrirano večernje misno slavlje u ponedjeljak, 6. svibnja, u ninskoj župnoj crkvi sv. Anselma predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Bogatstvo koje je Marija primila od Boga nije samo Marijino. Pozvani smo Marijinim srcem i Marijinim pogledom uzdići misli i molitve Bogu jer nam je po njoj Bog pokazao koje blago života želi i nama darovati. Marija nam je sigurni put koji nas vodi Kristu, Bogu. Marijina vjera nije ostala na razini misli i osjećaja, samo na priznavanju Božjeg postojanja, na obavljanju određenih pobožnosti i osobnih molitava, samo na obdržavanju religioznih običaja i rituala, tradicije i kulture svoga jezika i naroda. Marija je ušla u posjed Božjeg bogatstva dijalogom s anđelom, Božjom riječi, u kojem joj je objavljen Božji plan. Marija je pristala da Duh Sveti u njoj započne novi život. Marija je Riječ Božju, Isusa, utjelovila u svom životu. I tu je sve njeno bogatstvo koje može dijeliti i nama“, poručio je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje po Luki, nadbiskup je rekao da „Marija prihvaća i slijedi Božji poziv u poslušnosti Božjem Duhu. Marija, ispunjena Duhom Svetim, ustaje i hitno napušta svoj dom, svoju kuću i odlazi kamo je Duh potiče. ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi’ Marijin je odgovor na Božji plan u njenom životu. Marijin životni put oblikuje Duh Sveti. Marijina vjera je suradnja s Božjim planom i prihvaćanje vodstva Duha Svetoga u njenom životu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da sve što Duh Sveti čini u Marijinom i životu njenog sina Isusa, Marija pohranjuje i prebire u svom srcu.

„Marija tijekom cijelog svog života uvijek sve dublje otkriva veličinu i bogatstvo Božjeg plana za sebe i spasenje svakog čovjeka, za spasenje cijelog svijeta. Marija slijedi Isusa u njegovom skrovitom tridesetogodišnjem životu, u  začeću, rođenju u Betlehemu, bijegu u Egipat, hodočašću u Jeruzalemski Hram, kao i u javnom djelovanju od svadbe u Kani Galilejskoj i prvog javnog znamenja, do naviještanja Kraljevstva nebeskog i svih popratnih čudesa. Slijedi ga u muci, na križnom putu, u trenutku razapinjanja na križu, umiranja i skidanju s križa; slijedi ga u uskrsnoj stvarnosti i primanju dara Duha Svetoga na Pedesetnicu; slijedi ga do slavnog uzdignuća dušom i tijelom u nebesku slavu“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

„Marija se potpuno predaje u Božje ruke i time postaje uzor za Crkvu, uzor svakome od nas. Marija postaje uzor koji trebamo nasljedovati na svom životnom putu i u svojim životnim okolnostima. Marija postaje cilj prema kojem trebamo usmjeriti naše životne korake. Marija živi svoj uspon prema Bogu u trenucima radosti i blagoslivljanja kao kod susreta s Elizabetom, ali i u trenucima mraka i kada joj mač boli razdire dušu, kao što joj je to proročki izrekao starac Šimun“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Razmatrajući zapis evanđeliste Luke „Marija usta i pohiti u gorje“, nadbiskup je rekao da je „cijeli naš život duhovno ustajanje i žurba u Gorje. Ustajanje od naše navezanosti na ovozemaljsko i prolazno, materijalno i propadljivo, tjelesno i grešno. Cijeli naš život je ‘sveta žurba’ u kojoj Bog ima uvijek bezuvjetno prvenstvo i u kojoj ništa drugo nije važnije i potrebnije. Cijeli naš život je odlaženje iz naše kuće, naše naravi, našeg života, naše tjelesnosti, naše sebičnosti i grešnosti i uspinjanje prema Gorju nadnaravi Božje ljubavi i dobrote, gdje Duh Sveti sve oživljuje, preporađa, obnavlja i hrani. Cijeli naš život je uspinjanje u Gorje života po Duhu, a ne po tijelu. Marijino uspinjanje u Gorje, na nebo, k Bogu, u konačnici u vječnost, podsjeća nas da je njen život, kao i život svakog kršćanina, put kojim slijedimo Krista. Marijino uspinjanje ‘u gorje’, njena sveta žurba koja ne trpi odgode, nama je podsjetnik kako naš život ima određeni cilj i kako nam je k tom cilju pripravljen put kako bismo i mi stigli do konačne pobjede nad grijehom i smrću i postigli vječno zajedništvo s Bogom“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da u nama još nije dovršeno sjedinjenje s Kristom, naše uskrsnuće i uzašašće k Bogu, kao što je dovršeno u Mariji.

„Marija je ušla po djelovanju Duha Svetoga u puno zajedništvo s Bogom, sa svojim uskrslim Sinom. Od tuda nas Marija prati i privlači na našem životnom hodu. U bogatstvu Marijinog života razmatramo okrunjenu Marijinu vjeru, put vjere kojeg pokazuje svakome od nas. Marija je znak naše sigurne nade i bogatstva od kojega i za koje živimo”, istaknuo je nadbiskup.

Podsjetio je na misli bl. Alojzija Stepinca o Mariji koje je zapisao dok je boravio u zatvoru u Lepoglavi, da nitko nije isključen od bogatstva koje je Bog položio u Mariju i da se svi imaju pravo obraćati Mariji: nevina djeca da sačuvaju svoje djevičanstvo, zabrinute majke da im djeca odrastu u strahu Božjem, očevi u brigama za opstanak i napredak svojih obitelji, muževi da izdrže u olujama života, žene da sačuvaju slogu i mir bračnih zajednica, stari da preminu u milosti Božjoj.

„Neka nam Gospa od Zečeva koju pod tim imenom s ljubavlju i ponosom već stoljećima častimo u ovim krajevima kao i mnogi naši prethodnici u vjeri, bude primjer, poticaj, zagovor i pomoć. Neka Marijin zagovor bude pomoć našim obiteljima i mladima da pronađu neprolazno bogatstvo u Bogu. Neka bolesni, stari, nemoćni, razočarani, pronađu u Mariji bogatstvo koje nadilazi svako zemaljsko siromaštvo. Neka svako ljudsko srce bude ispunjeno Marijinim bogatstvom”, poručio je mons. Zgrablić.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić je predvodio procesiju s kipom Gospe od Zečeva kroz središte Nina. Procesija se zaustavila na mjestu tzv. Gospine stine gdje je bio položen Gospin kip i gdje je navješteno Evanđelje. U proslavi svetkovine sudjelovali su i članovi KUD-ova iz Zadarske nadbiskupije.

Tijekom blagdana slavljene su još četiri mise, od kojih je središnje prijepodnevno slavlje i procesiju s Gospinim kipom predvodio mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Svetkovina Gospe od Zečeva tradicionalno okuplja tisuće vjernika iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije. Ukazanje Gospe od Zečeva 5. svibnja 1516. g. pastirici Jeleni Grubišić autentičnim je potvrdio tadašnji ninski biskup Juraj Divnić, koji je 1517. ustanovio blagdan Gospe od Zečeva. Bila su to teška vremena za hrvatski narod kojem su prijetila pustošenja od strane Osmanlija, kada su i uništili samostan redovnika pustinjaka na otočiću Zečevo.

Ukazanje Gospe od Zečeva obilježava se tri puta u godini: 5. svibnja vjernici hodočaste na otočić Zečevo, kada se u procesiji lađama nosi Gospin kip na otočić Zečevo. Središnja proslava je na zavjetnu svetkovinu s podnevnom i večernjom procesijom središtem Nina (to bude u ponedjeljak prije svetkovine Uzašašća Gospodinova, datum je promjenjiv) te 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kada se Gospin kip u procesiji također odnosi na otočić Zečevo.

Ove godine središnja svetkovina Gospe od Zečeva 6. svibnja proslavljena je dan poslije spomendana Ukazanja, koji se uvijek obilježava 5. svibnja, kada su brojni vjernici hodočastili pješice i lađama na otočić Zečevo, gdje je misu u crkvici na otočiću Zečevo predvodio fra Anselmo Stulić, rodom iz Nina. Svetkovina Gospe od Zečeva završava u četvrtak, 9. svibnja, na svetkovinu Uzašašća Gospodinova, večernjim misnim slavljem nakon kojeg slijedi procesija s Gospinim kipom kroz središte Nina.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

 

 

Na blagdan proslave Svetog Trna, svečano misno slavlje u Zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu u subotu, 4. svibnja, predvodio je opat Jeronim Adam Marin, OSB, prior Benediktinskog samostana Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu,  opat predsjednik Slavenske benediktinske kongregacije.

Čuvarice relikvije Svetog Trna sedam stoljeća su paške benediktinke u čijem se samostanu sv. Margarite u Pagu nalazi Sveti Trn koji ima potvrdu Svete Stolice da je autentična relikvija, trn koji je bio u trnovoj kruni na glavi raspetog Isusa Krista na njegov Veliki petak u Jeruzalemu. Tri papina vizitatora u različitim vremenskim razdobljima autentičnost Svetoga Trna potvrdili su i riječima „Esse de corona Domini! – Jest s krune Gospodnje!“. Sveti Trn donio je 1443. iz Svete Zemlje fra Ivan Tutnić svojoj sestri, koludrici Mariji, na njeno svečano monaško zavjetovanje u paški benediktinski samostan.

Proslava Svetog Trna počela je u samostanskoj crkvi Navještenja Marijina u Pagu, odakle je opat Marin u pratnji svećenika, tri koludrice s njihovom opaticom s. Benediktom Halilović i članova Viteškog reda, relikviju Svetog Trna u procesiji od samostanske crkve donio u pašku zbornu crkvu gdje je predvodio misno slavlje. Za vrijeme mise, relikvija Svetog Trna nalazila se na sredini prednje strane oltara.

Značenje Svetog Trna o. Marin razmatrao je pojašnjavajući nakanu toga poklona fra Ivana njegovoj sestri Mariji. Ilustrirao je to mogućim riječima kojima je fra Ivan u obraćanju svojoj sestri pojasnio zašto joj je darovao Sveti Trn.

„Pođimo u dan kad je Sveti Trn došao u Pag prije više od 500 godina. Taj Sveti Trn došao je kao svadbeni dar. Vrlo neobično. Zamislite da na svadbi mladenka dobije na dar trn, možda od svoje svekrve!? Pojavili bi se brojni upitnici što bi to trebalo značiti.

Sveti Trn je zaista došao prije puno godina kao svadbeni dar, dar brata svojoj sestri. Jednog fratra jednoj koludrici. Kao dar za njeno monaško posvećenje. Dar za njene zavjete, dar za njene zaruke s Kristom, njenim zaručnikom, njenim kraljem. Sigurno se pitala: ‘Brate, što znači taj znak, što mi želiš s time darovati, meni i mojim sestrama?’“, rekao je opat Marin, istaknuvši: „Kada Crkva razmišlja o jednom znaku, kad ga pokušava protumačiti i ispuniti sadržajem, da ne bi bio prazan taj znak, jer kad je prazan, znak ostaje protuznak – Crkva obično tumači svaki znak pod tri vida: s obzirom na prošlost, sadašnjost i budućnost“.

Propovjednik je naveo koji sve znakovi postoje. „U crkvi se okupljamo oko stola Isusove riječi i stola Kristovog tijela i krvi. Taj znak Gospodinove prisutnosti među nama svakako je najjasniji, najsnažniji, najznakovitiji, najvažniji za naš osobni hod s Gospodinom, ali i za naš zajednički hod. Euharistija je u središtu života Crkve i svakoga od nas. To je najvažniji znak kojeg je Gospodin ostavio nama, svojoj Crkvi, znak svoje trajne nazočnosti među nama. Ali, to nije jedini znak. Postoji sedam svetih sakramenata i euharistija je jedan od njih.

Crkva shvaća znakovitost naše vjerničke stvarnosti puno šire. I Crkva je jedan znak, znak Božjeg kraljevstva na zemlji. Život jedne koludrice je znak Božje nazočnosti među nama. Siromah koji prosi, netko žedan i gladan, znak je Božje nazočnosti među nama. ‘Žedan sam bio, napojiste me, gladan, nahraniste me’.

Život svetaca na poseban način uprisutnjuje Kraljevstvo Božje među nama, Krista među nama, pa čak i njihovi ostaci. Pored središta koje je euharistija, okupljeni smo oko još jednog neobičnog znaka – a to je trn s krune našeg Gospodina. Na koji način taj znak nama može pomoći vidjeti, prepoznati Krista živoga, prisutnog u životu Crkve i u našem životu? Neobičan je taj znak kojeg nam je Gospodin darovao“, istaknuo je o. Marin.

O važnosti sjećanja i pamćenja – „Istina uvijek ispliva i nađe svoj put“

Prošlost, sadašnjost i budućnost – ta tri puta vode nas do značenja i znaka Svetog Trna za sestru Mariju koja je primila taj Trn kao dar, ali i za nas danas.

U dan kad je donio Trn na monaško posvećenje koludrice, mogao je fra Ivan reći svojoj sestri nešto poput: „Draga sestro, dajem ti ovaj Trn, jer je on podsjetnik na ono što je Bog učinio za nas prije 1500 godina. Kad ga budeš gledala, sjećaj se uvijek njegove smrti, njegove muke, njegovog uskrsnuća i još više, sjeti se onoga što je dovelo do te muke, smrti i uskrsnuća – sjeti se ljubavi kojom je ljubio tebe, mene i u kojoj se darovao na žrtvenik, na oltar, kao otkupnina za naš grijeh, da nas oslobodi iz našeg ropstva. Na to treba podsjećati uvijek iznova.

Štoviše, taj znak nije samo podsjetnik. Nego, draga sestro Marija, i ti sama moraš postati takav znak. Ti sama moraš svaki dan sebe i svoje sestre podsjećati što je Bog učinio za nas i ne dozvoliti da ti to išta izbriše iz sjećanja. Što je čovjek bez sjećanja ili bez pamćenja’“, upitao je o. Jeronim.

U tom kontekstu, podsjetio je kako je bilo bolno i tužno kad je bio pred svojom bakom, a ona ga nije mogla prepoznati. „Pitao sam se, tko je ta osoba koja stoji preda mnom, koja se ne sjeća svoga unuka? Sjećanje je ključno za naš život. Neka nam nitko i nikad ne uzme sjećanje na ono što je Bog učinio za nas u svojoj muci, smrti i svom uskrsnuću!

Nakon 500 godina duge tradicije, netko je pokušao izbrisati i Sveti Trn iz sjećanja, iz pamćenja i rekao: ‘Neće više biti procesija’. Ali, to je bilo kratkog daha. Istina uvijek ispliva. Istina se uvijek gradi, vrati. Nađe svoj put. Zato i mi podsjećajmo sebe, jedni druge na ono što je Isus učinio za nas, darujući se za nas. Od toga se itekako može živjeti“, ohrabrio je o. Jeronim. Opasnost je ne samo da netko uopće izbriše ili pokuša izbrisati taj događaj iz sjećanja, iz spomena, nego i da ga ublaži, razvodni i da nam govori o Kristu bez križa i bez muke, istaknuo je propovjednik.

„Kažu da pobjednici pišu povijest. Povijest koju mi slavimo doista je napisao  jedan pobjednik, Isus Krist. Ali, on je drugačiji pobjednik. Sv. Augustin je rekao: ‘Baš zato je Krist pobjednik, jer je pobijeđen. Jer je dopustio da bude pobijeđen i poražen’. Ne dozvolimo da nam se izbriše iz sjećanja raspeti Krist. Krist nas ne želi voditi sebi u Nebo mimo križa, mimo patnje. Nego, kroz sve to, kroz patnju i bol, i mi možemo naučiti kroz život kako se postaje pobjednik gubeći. Ne mora uvijek biti moja zadnja. Mogu se povući. I mogu proslaviti pobjedu“, poručio je o. Jeronim.

Razmatrajući znak Svetog Trna u duhu sadašnjosti, propovjednik je rekao: „Još je nešto mogao reći fra Ivan svojoj sestri Mariji, koludrici: Draga sestro, ovaj znak, Trn, podsjetnik je na sada. Na Kristovu sadašnjost, na njegovu prisutnost sada. Taj trn nas podsjeća jer nas vraća na Kristovu muku, smrt, na njegove rane  iz kojih su potekli voda i krv. To su plodovi Crkve, plodovi njegove muke koje mi i danas uživamo. Po ranama koje su otvorili vojnici, po ranama koje su otvorili koplje i trnje, mi sad blagujemo krv koja je potekla iz tih rana. Trn podsjeća na te plodove koji su sada među nama.

I ti, draga sestro Marijo, trebaš postati plod takve žrtve. Trebaš sama postati euharistija, kruh. Kruh koji se da lomiti. Trebaju u tebi, u tvom životu, u tvojoj spremnosti na žrtvu, u tvom daru sebe, drugi sada doživjeti Krista – po tvom životu, gledajući tebe, pričešćujući se tobom i onim što ti daješ na stol. Trebaju drugi moći doživjeti Krista nazočnog među nama. Sveci su bili majstori u tome“, poručio je o. Jeronim.

„Zahtjevi koje pred nas stavlja pogled na Sveti Trn nisu jednostavni“

U tom kontekstu, o. Marin je podsjetio da se Crkva ove godine na poseban način spominje i časti sv. Franju Asiškog, prvog sveca koji je svom tijelu dobio Gospodinove stigme, prije 800 godina, na La Verni.

„Nakon puno borbe, muke, trpljenja, Gospodin je sv. Franji darovao znakove svoje muke, da ih nosi na svom tijelu. Sv. Franjo je prvi čovjek Crkve za kojega je rečeno da je ‘alter Christus’, da je drugi Krist. Tko je vidio Franju i njegove rane, vidio je Krista. Vidio je Krista prisutnog, živog. I to treba postati sestra Marija, to treba postati svatko od nas“, poručio je o. Jeronim.

Istaknuo je misao sv. Augustina: ‘Baš zato svećenik, jer je on žrtva’. „Nije prinio neku žrtvu, neku životinju. Prinio je sebe. To je i svećeništvo, opće svećeništvo na koje smo svi pozvani – prinijeti sebe, darovati sebe drugima. Da se drugi nama pričeste, našom žrtvom, našom mukom“, rekao je predvoditelj slavlja.

Treći vid u tumačenju znaka podsjeća na budućnost, na ono što je pred nama, na obećanja. „Možda je fra Ivan rekao sestri Mariji: Draga sestro, ovaj Trn podsjeća da kraljevstvo našeg Gospodina, kraljevstvo tvoga Zaručnika, nije od ovoga svijeta. Da jest, on bi imao zlatnu krunu. Ne bih ti donio trn. Ali, on nije imao zlatnu krunu, jer njegovo Kraljevstvo nije od moći ovog svijeta. Uz njega nisu bili vojnici, nitko, osim majke i jednog učenika. Njegovo kraljevstvo je na nebu – i tvoje je“, rekao je o. Jeronim.

Redovnice na svojim zavjetima obično primaju vijenac od cvijeća, a neke i vijenac od trnove krune. „Fra Ivan je svojoj sestri donio trn da je podsjeća da je i njena domovina na nebesima i da ne smije dozvoliti da joj išta zarobi srce ovdje na zemlji. Jer sve prolazi, nemamo trajnog boravka ovdje na zemlji.

Gledajući trn, i mi smo pozvani podsjetiti se da smo ovdje hodočasnici. Da idemo prema nebu, tamo je naša domovina. Neka nam zemlja ostane zemlja, a neka nebo bude nebo i neka se to dvoje ne miješa. Toliki žele i očekuju doživjeti nebo ovdje na zemlji i time opterećuju sebe i druge. A nitko im to ne može dati. Stvoreni smo za nebo i čeznemo za njim. Ali, moramo živjeti s tom otvorenom čežnjom našeg srca i mi biti s otvorenim srcem kako bismo mogli primiti taj posljednji dar kojeg nam Gospodin želi dati, biti s njim u Kraljevstvu nebeskom“, potaknuo je o. Jeronim.

„Sigurno je da zahtjevi koje pred nas stavlja spomen, pogled na Trn, nisu jednostavni. Trebamo jedni druge. Zato taj znak zaodjenemo i u znak procesije, kako bismo se podsjetili da smo narod Božji koji ide od jedne Crkve do druge, od zemaljske do nebeske – i da nismo sami. Da smo tu jedni za druge. Od Crkve do Crkve, od  nedjelje do nedjelje, od krštenja do vjenčanja, sprovoda. Tu smo jedni s drugima. Uvijek zajedno oko oltara.

Posvjedočimo i sami se osvjedočimo u snagu koju nam daje Krist u svojim sakramentima, u euharistiji i po svim znakovima koje nam stavlja na naš put, pa i po znaku trna. Zagledajmo se dobro u njega i neka nas uvijek podsjeća na tri stvari: na ljubav kojom je darovao samog sebe za nas, na njegovu trajnu stvarnu prisutnost među nama, ovdje sada i na obećanje da ćemo s njim biti jednog dana u nebu. Budimo vjerni tom obećanju i toj budućnosti na koju nas Gospodin poziva“, potaknuo je o. Jeronim.

Na početku mise, pozdrav je uputio don Božo Barišić, paški župnik i dekan. „Bog nam je dao povlasticu častiti Sveti Trn kao relikviju krune koja je okrutno smrskana na Isusovoj glavi. Neka taj opipljivi znak njegove najbolnije muke oživi sve više u nama želju da prigrlimo Otajstvo našeg spasenja, kako bismo uistinu bili Božja djeca“, potaknuo je don Božo, rekavši kako nam „u znaku Svetoga Trna Bog jamči da ćemo u križu naći odgovor na sva naša zašto“. „Ako ne oklijevamo slijediti njega, on će postati tajna našeg mira i izvor naše snage. Neka nam svjetlo njegovog Duha pomogne otkriti Evanđelje trpljenja i njegovo spasonosno značenje“, potaknuo je don Božo.

U misi su sudjelovali i članovi Papinskog viteškog reda Svetog Groba Jeruzalemskog predvođeni Claudeom Grbešom, magistralnim delegatom za taj Red u Hrvatskoj. Među predstavnicima Reda bili su i namjesnici i članovi Reda iz Francuske i Slovenije.

Nakon mise, opat Marin predvodio je svečanu procesiju tijekom koje je nosio relikviju  Svetog Trna središtem grada Paga koja je završila povratkom relikvije Svetog Trna u benediktinski samostan sv. Margarite gdje je Sveti Trn bio izložen vjernicima na čašćenje.

Rimska Kongregacija za obrede odredila je 1788. da se proslava Svetog Trna slavi svake godine 4. svibnja. Ta je odluka Kongregacije zapisana u Kodeksu isprava i povlastica i objavljena je u Obredniku Zadarske nadbiskupije, s odredbom za kalendar da se svake godine 4. svibnja u Pagu časti relikvija Svetog Trna.

Sveti Trn javno se častio u Pagu 500 godina, od 1445. do 1945., kada su procesiju sa Svetim Trnom zabranile komunističke vlasti. Javno čašćenje Svetog Trna obnovljeno je 2019., kada je svečano misno slavlje u paškoj zbornoj crkvi predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Bilo je to godinu dana nakon što su paške koludrice proslavile svoj visoki jubilej, 700 godina postojanja paškog benediktinskog samostana i nakon 74 godine što Sveti Trn nije bio izlagan pred pukom na čašćenje.

Vlasti u komunizmu nisu dopustile javno čašćenje i procesiju sa Svetim Trnom koja se kroz Pag do 1945. održavala pet i pol stoljeća. Nakon što je obnovljeno javno čašćenje Svetog Trna, 2019. procesija sa Svetim Trnom nije bila održana zbog kiše, a sljedeće dvije godine zbog korone. Nakon skoro osam desetljeća, prvu procesiju sa Svetim Trnom 4. svibnja 2022., kao i cijelu blagdansku svečanost, predvodio je apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua.

Ines Grbić

 

Foto: I. Grbić

 

 

Povodom dolaska relikvije bl. Jakova Zadranina iz Bitetta u Zadar, franjevca na glasu svetosti, svečano koncelebrirano misno slavlje u nedjelju, 5. svibnja, u crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U misi su koncelebrirali fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, fra Vincenzo Dituri, gvardijan franjevačkog samostana u Bitettu, fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane u Zadru i još desetorica svećenika.

To je prvi put da je u Zadar donesena relikvija bl. Jakova Zadranina iz Bitetta, prst blaženika, koja se nosi u velikoj svečanoj procesiji u Bitettu na blaženikov blagdan 27. travnja. U samostanu u Bitettu gdje je djelovao četrdeset godina, nalazi se neraspadnuto tijelo bl. Jakova Zadranina već šest stoljeća od njegove smrti.

„Drago mi je što u molitvenom zajedništvu mogu proći ulicama grada Zadra moleći za svakog njenog stanovnika mir i dobro. Hvala franjevcima Provincije sv. Jeronima što s nama dijele duhovno bogatstvo i baštinu koju nam je ostavio bl. Jakov Zadranin“, poručio je zadarski nadbiskup.

Bl. Jakov Zadranin je veliki lik grada Zadra i hrvatskog naroda, „kojeg smo, nažalost, kod nas gotovo zaboravili i nepravedno zanemarili“, upozorio je mons. Zgrablić. „Bl. Jakov u raznim spisima spominje se kao Jakov Ilirski (Illyricus), Zadranin (di Zara), Slaven (Schiavone), Dalmatinac i sl. U talijanskoj literaturi novijeg vremena prevladava naziv ‘Giacommo da Bitetto’, ‘Jakov iz Bitetta’. Svi životopisci spominju ga kao Hrvata. Roditelji Jakova, Leonardo i Beatrica (Blaženka) Varindjec, krstili su ga u crkvi Sv. Marije u Zadru“, rekao je mons. Zgrablić. Kod ostataka te crkve na Muraju puk je zastao tijekom procesije s relikvijom bl. Jakova, tu je navješteno Evanđelje i upućena molitva. Bl. Jakov umro je na glasu svetosti 27. travnja 1496. g., u samostanu u Bitettu, nedaleko Barija.

„Jakov je pristupio u Franjevački red u samostanu u Zadru. Nije bio svećenik, nego brat redovnik. Kad je predstavnik Zadarske franjevačke provincije trebao poći na generalni kapitul Reda, Jakov ga je pratio i nakon kapitula ostao u Provinciji sv. Nikole biskupa u Italiji. Jakov je živio u raznim samostanima s druge strane Jadrana, u blizini Barija. Njegovi redovnički dani bili su ispunjeni molitvom i radom. Radeći svakodnevni posao u kuhinji i pripremajući braći hranu, živio je u Božjoj nazočnosti. Prostor u kojem se nalazio i posao koji je obavljao poticao ga je na razmišljanje o neprolaznoj hrani, o kruhu živom koji je s neba sišao, o prolaznosti svijeta i paklenim mukama na koje je mislio dok je ložio vatru“, rekao je nadbiskup Zgrablić, istaknuvši da „posao kojeg je obavljao brat Jakov nije bio prepreka njegovom intenzivnom duhovnom životu“.

„Osobitu pobožnost Jakov je gajio prema Kristovoj muci i Mariji. Posvećivao se dugotrajnoj molitvi, razmatranju i kontemplaciji. Zbog svoje duhovne uronjenosti u Božju blizinu, više puta proživljavao je zanos Božje miline. Molitvu je pratio pokorničkim djelima. Po intenzivnom duhovnom životu Bog je Jakova obdario karizmama proroštva, govora o Božjim tajnama, otajstvima. Tu karizmu pratili su i drugi osobiti znakovi“, naglasio je mons. Zgrablić.

„Poznavatelji fra Jakova za vrijeme života, a i nakon smrti, smatrali su ga svecem i odmah su mu počeli iskazivati štovanje i zazivati ga u svojim molitvama. U Bitettu je izgrađena kapela u kojoj se čuva njegovo tijelo. Papa Klement XI. odobrio je njegovo štovanje 1700. g. za cijeli Franjevački red. Papa Leon XIII., izabran za papu 1878., dopustio je njegovo štovanje u Zadarskoj nadbiskupiji. Papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. g. Dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti bl. Jakova“, rekao je mons. Zgrablić.

Relikviju bl. Jakova, prah od drveta koje je izraslo iz štapa bl. Jakova koje je bilo ostavljeno u samostanskom vrtu, talijanski franjevci donijeli su u crkvu sv. Frane u Zadar 1989. g., a u toj svečanosti radosno je sudjelovao tadašnji zadarski nadbiskup Marijan Oblak.

Nadbiskup Zgrablić podsjetio je na nemirne povijesne okolnosti koje su prethodile rođenju i djetinjstvu bl. Jakova u Zadru. „Čitava prva polovica 14. stoljeća obilježena je borbama za Dalmaciju, nazvanima i mletački ratovi. Posebnu ulogu u tom razdoblju imao je Ludovik I., ugarsko – hrvatski kralj, koji je vladao od 1342. do 1382. godine. Nakon desetljeća nemira i borbi, 18. veljače 1358. sklopljen je u sakristiji crkve sv. Frane u Zadru mirovni ugovor, nazvan Zadarski mir. Bio je to ugovor između Mletačke republike i ugarsko – hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, kojim se Mletačka Republika morala odreći svojih posjeda u Dalmaciji. Prigodom potpisivanja Zadarskog mira, kraljica Elizabeta, žena Ludovika I. i kćerka Stjepana II. Kotromanića, bosanskog bana, poklonila je franjevačkoj zajednici procesionalno raspelo. Sa svake strane na raspelu nalazi se deset minijatura u reljefu s likovima sv. Jurja, sv. Klare, raspetog Isusa s Blaženom Djevicom Marijom i Marijom Magdalenom; zatim, likovi sv. Ljudevita, sv. Elizabete, sv. Franje Asiškog, sv. Antuna Padovanskog, sv. Nikole biskupa, sv. Ljudevit s likom darovateljice raspela, kraljicom Elizabetom Kortromanić, sv. Ivan Krstitelj, sv. Katarina Aleksandrijska, sv. Antun Pustinjak te likovi svetih zadarskih zaštitnika Krševana, Stošije i Šime“, opisao je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup Zgrablić rekao je da mu je drago što može s pukom molitveno počastiti relikviju bl. Jakova Zadranina te sudjelovati u procesiji s relikvijom blaženika i procesijskim križem iz 14. st. kojeg je kraljica Elizabeta Kotromanić darovala samostanu sv. Frane. Taj procesijski križ je 1974. g. ukraden iz muzeja samostana sv. Frane i nakon pedeset godina vraćen je u samostan sv. Frane, 4. kolovoza  2023. godine. Taj križ nosio se ulicama Zadra svake godine u procesiji nakon potpisivanja Zadarskog mira koji je trajao pedesetak godina, dok 1409. g. Zadar opet nije pao pod Veneciju, pa su Mlečani tu procesiju bili zabranili. Pretpostavlja se da je i bl. Jakov, koji je rođen 1400., kao dječak hodao za tim križem u procesiji ulicama Zadra i utjecao se molitvama svecima prikazanima na tom križu.

„Po povijesnom raspelu s prikazom svetaca, po tom znaku mira i slobode, po raspelu za kojim je koračao i molio bl. Jakov, po čašćenju relikvija bl. Jakova Zadranina, po procesiji ulicama Zadra s relikvijama Blaženika, ovaj nam časni i dragi sin ovog grada, bl. Jakov, naš prijatelj i zagovornik na nebu, naš daleki rođak po krvi i ljubljeni brat po vjeri, postaje još bliži i draži.

Kao zagovornik na nebu, bl. Jakov nam se pridružuje u ovom liturgijskom slavlju, u ovom činu zajedništva, ‘općinstva svetih’, kako ispovijedamo u Vjerovanju, kako bismo se učvrstili u nadi koju nam daruje naša vjera, da u Božjoj prisutnosti i pod Božjim vodstvom sigurno koračamo putem života prema blaženstvu kojeg nam je Krist darovao i u kojem već u punini radosti i života živi bl. Jakov.

Na ovom putu života bl. Jakov nam je zagovornik kod Boga u našim potrebama. Kao suputnik s nama u životnom hodu, iz dana u dan, bl. Jakov nas hrabri svojim primjerom i vodi sigurnim putem prema uzvišenom i najvažnijem cilju na koji nas Bog želi dovesti, a do kojega je on već došao. U tminama našeg života bl. Jakov nam je poput zvijezde na nebu koja sjaji i pokazuje put kojim moramo ići da se ne izgubimo“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje, nadbiskup je rekao da je ljubav o kojoj govori Isus u evanđelju oživotvorio i bl. Jakov u svom životu.

Isusovu riječ apostolima: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas“ (Iv 15,9) i bl. Jakov je „čuvao, po razmatranjima prebirao u svom srcu, a u molitvi duboko proživljavao u svojoj duši. Razmatranje Božje riječi, razmišljanje o Isusovoj muci i molitva zasigurno su otvarale dušu bl. Jakova radosti života s Bogom“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Koliko nas Bog ljubi doznali smo po njegovom Sinu, Isusu Kristu, rekao je nadbiskup. „Da se Isus nije utjelovio, prihvatio poniženje, trpljenje, muku križa, razapinjanja, smrti i da nije uskrsnuo, nikada ne bismo doznali da li nas i koliko Bog ljubi. Bez križa i uskrsnuća Isusova, nikada ne bismo doznali ono najvažnije o Bogu: da je Ljubav. I to beskrajna i bezuvjetna Ljubav. Ljubav svoga Oca koja je ispunjavala i motivirala cijeli Isusov život, koja mu je nakon smrti u uskrsnuću darovala novi život, Isus je podijelio s nama. Isus je učinio da ljubav koja izvire u Bogu Ocu i daruje se Sinu postane naša ljubav. Po ljubavi Isusovoj prema nama, spoznajemo Božju ljubav prema Isusu i prema nama. Kao najveći dar svoga uskrsnuća Isus nam je darovao ljubav svoju i ljubav Očevu, a to je Duh Sveti“, rekao je mons. Zgrablić.

Božje postojanje čovjek može spoznati „po svojoj ljudskoj naravi, po razumu i logičkom razmišljanju. Spoznati ‘nadspoznatljivu’ Božju ljubav i postati dionici te neizmjerne ljubavi možemo samo po Isusu Kristu, po njegovoj gorkoj muci i slavnom uskrsnuću, po daru Duha Svetoga. Isus nas poziva da trajno ostanemo u njegovoj ljubavi“, rekao je nadbiskup. U Isusovoj ljubavi ostaje se čuvanjem njegovih zapovijedi, kako je i sam rekao; kao što je i on čuvao zapovijedi Oca svoga i ostao u njegovoj ljubavi.

„Isusove zapovijedi su ponajprije Njegove riječi koje u sebi sadrže život. Isusove zapovijedi čuvamo kada ih nosimo u srcu jer znamo da su najdragocjenije blago života i kada ih vršimo. Isusove zapovijedi, Isusove riječi, možemo sažeto pronaći u novoj zapovijedi koju nam je ostavio: ‘Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim’. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: ‘Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga’ (Mt 22, 37 -39). Tako je Isus rekao farizeju koji ga je pitao koja je zapovijed najveća u Zakonu, tj. što je najvažnije u životu“, podsjetio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo misao Benedikta XVI. da „ljubav, na grčkom agape, a na latinskom caritas, ne označava na prvom mjestu neki čin ili osjećaj naklonosti, nego označava duhovni dar, ljubav Božju što je Duh Sveti ulijeva u ljudsko srce te ga potiče da se daruje samom Bogu i bližnjemu“.

„Ljubav je bila zasigurno srž života bl. Jakova. U molitvi i razmatranju Kristove muke i ljubavi prema nama, u svakodnevnom savjesnom, s ljubavlju služenju braći u kuhinji, bl. Jakov crpio je snagu života i rada. Molitva i služenje braći natopila je i oplodila dušu bl. Jakova da živi u svetosti, tj. u Božjoj blizini. Ljubav donosi plodove radosti. ‘To sam vam govorio’, kaže Isus u Evanđelju, ‘da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna’ (Iv 15,11).

Božja ljubav koju čuvamo donosi nam blaženstvo, neprolaznu i ničim uvjetovanu radost i omogućuje nam da budemo već sada dionici života blaženog Jakova, svih blaženika i svetaca, radosti koja je potpuna“, poručio je mons. Zgrablić. Podsjetio je na misao sv. Ivana Pavla II.: „Nećete pronaći ljubav bez križa, a križ nećete moći nositi bez ljubavi.“

„Neka nam naša pobožnost prema bl. Jakovu, procesija po Gradu, naše kratko hodočašće, hrani i jača našu molitvu da u Isusovom križu i križu života pronađemo ljubav i radost, a ljubav neka postane snaga da se darujemo Bogu i bližnjemu“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Nakon mise, brojni puk sudjelovao je u procesiji s relikvijom bl. Jakova Zadranina koja je prošla središtem grada, a završila u katedrali sv. Stošije gdje je nadbiskup Zgrablić izmolio molitvu za proglašenje bl. Jakova svetim i puk blagoslovio s relikvijom bl. Jakova Zadranina.

I.G.

Foto: I. Grbić

Relikvija bl. Jakova Zadranina – prst franjevca na glasu svetosti, stigla je u Zadar. Relikviju su u subotu, 4. svibnja, iz Bitetta u Zadar donijeli fra Vincenzo Dituri, gvardijan franjevačkog samostana u Bitettu gdje je bl. Jakov djelovao 40 godina i vjernik laik Tonino, pripadnik Trećeg franjevačkog svjetovnog reda.

Prvog dana svog višednevnog pohoda Zadru, Dituri i Tonino pohodili su Nin, svetište Gospe od Zečeva, gdje je fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, predvodio duhovnu pripremu ususret proslavi svetkovine Gospe od Zečeva.

Povodom dolaska relikvije bl. Jakova Zadranina u Zadar, fra Tomislav je u razgovoru za IKA-u govorio o poruci života bl. Jakova Zadranina za vjernike i franjevačkoj zajednici u Bitettu gdje je 1496. g. bl. Jakov umro i gdje se u samostanu već šest stoljeća nalazi njegovo neraspadnuto tijelo.

Provincijal Šanko osobno poznaje mnoge franjevce iz barske Franjevačke provincije i više puta je bio u Bitettu. „To je živa franjevačka zajednica. U tom južnom dijelu Italije postoje dvije provincije, jedna je relativno mlada provincija po prosječnoj dobi fratara, dosta živa. Lik bl. Jakova bio je i poticajna inspiracija za mlade koji dolaze u svetište i tu se mole, tu su mogli upoznati fratre i lik bl. Jakova koji je bio jednostavan redovnički brat, ali svet svojim životom. On je male stvari činio na veliki način. Osobito je pomagao bolesnima za vrijeme kuge i svoj je život jako posvetio drugima. Taj trag koji ostaje sa žrtvom sebedarja, kad čovjek živi za nekoga, a što je bl. Jakov posvjedočio; kad ne stavlja sebe u prvi plan, to je veliko, božansko i to čovjeka dira. Bl. Jakov je ostavio trag svetosti i nostalgije za dobrotom. To utječe na ljude i potiče da i oni daju svoj život na sličan način“, istaknuo je provincijal Šanko.

Bl. Jakov je bio redovnički brat, kuhar, sakristan, radio je u vrtu. Postoje njegovi recepti koji su jako poznati. „Bl. Jakov je išao u prošnju, ali ne samo da prikupi materijalna sredstva, nego prije svega, da se upozna s ljudima, da dijeli život s njima. On je molitve ljudi i za te ljude prinosio pred Gospodina, utjecao se za ljude. To je bila živa razmjena, da su fratri stvarno disali s tim narodom. Ono što papa Franjo kaže, da pastiri trebaju imati miris svoga stada. Ljudi su se preko bl. Jakova osjećali ‘uvučeni’ u taj dio Crkve i osjećali su da ih se razumije, da je te fratre briga za njih, da im je stalo do ljudi“, istaknuo je fra Tomislav, rekavši da je bl. Jakov doprinio da i mladi ljudi koji dolaze u samostan gdje je blaženik djelovao, osluškujući njegov primjer, požele i sami nasljedovati Krista na taj način.

Fra Tomislav je predvodio grupu od 50 hodočasnika iz Zadra u Bitetto 2023. g. i tamo su sudjelovali u procesiji u čast bl. Jakova Zadranina. Boravili su u Bitettu dva dana. „Domaći fratri i vjernici su nas stvarno lijepo ugostili. Nakon te procesije i proslave priredili su nam lijepi ručak. Uz razgovor, molitvu i pjesmu, tijekom toga zajedničkog blagovanja došlo je do ideje da sljedeće godine oni dođu k nama u posjet i donesu tu relikviju prsta blaženika koja je njima toliko dragocjena. S tom relikvijom bl. Jakova, prvi put u povijesti, koliko je meni poznato, došli su u naš grad Zadar s kojom ćemo proći ulicama Zadra“, rekao je provincijal Šanko.

Na mjestu u samostanskom vrtu u Bitettu gdje je bio ostavljen štap bl. Jakova, izraslo je stablo 

Bitetto se nalazi na jugu Italije gdje su ljudi temperamentni i u načinu obilježavanja svečanosti i izražavanju pobožnosti. „Oni na poseban način i vanjskim znakovima žele doprinijeti tome, pa je običaj da se i na vani dosta slavi. Sveci su nam put do Boga, oni nisu svrha sami sebi. U svakoj kući u Bitettu stanovnici imaju mali kip, sliku bl. Jakova, kao i po cijelom gradu. Ako se uđe u neki restoran, bar, hotel, svugdje se vide slike bl. Jakova. Ljudi se njemu jako utječu. Talijani u Bitettu čude se kako to da tako jednog velikog blaženika mi u Zadru i Hrvatskoj ne poznajemo i ne častimo dovoljno. Bl. Jakov je za njih stvarno svetac, oni ga jednostavno nazivaju ‘Il Beato’, čak mu ne spominju ni ime. Dovoljno je samo reći ‘Blaženik’, već se zna tko je on za njih. Blaženikova proslava je stvarno na visokoj razini. Cijeli grad Bitetto na neki način stane kad je ta proslava, cijeli grad je u svjetlima, budu vatrometi.

Ljudi dolaze sa svih strana, iz okolice, upućuju svoje molitve, utječu se zagovoru blaženika. Njima je isto drago da se ta pobožnost i posvećenost bl. Jakovu širi, da se proširi što dalje, pogotovo do njegovog rodnog Zadra. Jakov je jedini Zadranin koji je proglašen blaženikom pa se Talijani čude kako to mi njega toliko ne poznajemo. Bilo bi mi drago da se naši građani i ljudi šire, više upoznaju s bl. Jakovom“, poručio je provincijal Šanko.

U samostanu sv. Frane u Zadru nalazi se relikvija bl. Jakova, koja je 2023. godine stavljena u relikvijar od bronce u obliku štapa na zid crkve sv. Frane, pokraj slike bl. Jakova na tom zidu. Ta relikvija je djelić koji pripada štapu bl. Jakova, odnosno, jednom stablu koje je, po predaji, izraslo iz štapa bl. Jakova Zadranina kojeg je on ostavio u samostanskom vrtu. Na tom mjestu je iz Jakovljevog štapa narasla smreka koja je sada osušena, a ta relikvija, prah, uzeta je iz toga drveta. Tu su relikviju 1989. donijeli talijanski franjevci franjevcima sv. Frane u Zadar, kao i umjetničku sliku s likom bl. Jakova koja se nalazi u crkvi sv. Frane.

Bl Jakov pokazuje kako u običnome naći neobično, kako u ljudskome naći božansko! Prepoznati tajming za ljubav

Fra Tomislav je pojasnio i značenje riječi ‘Blizu je, blizu’, koje je bl. Jakov rekao lovcima kad su ga pitali je li vidio zečića koji je trčao pred njima u bijegu. „To je naizgled dječja priča o zečiću koji bježi pred lovcima i prestrašen se sakrio pod habit bl. Jakova. Da ne bi slagao, bl. Jakov je rekao ‘Blizu je, blizu’. I to je izraz Jakovljeve genijalnosti, kako se snašao reći baš to. Nije slagao, a spasio je život zečića, lovci su produžili dalje. Ono što Isus kaže, ‘Budite bezazleni kao golubovi, lukavi kao zmije’. Tu se vidi Duh Sveti koji se u određenim zna postaviti na pravi način. Ta riječ ‘Blizu je, blizu’ može se dublje tumačiti. U smislu da je duh Božji blizu, da ti je Bog bliži nego ti sam sebi. Bez te blizine i mi gubimo smisao svog života. Bez te blizine ne znamo ući u istinsku blizinu s ljudima i gubimo osjećaj za čovjeka, gubimo osjećaj za sebe, za stvarnost. Bez te blizine nismo u realnosti. To je poziv na poniznost, da bez Boga ne možemo ništa“, poručio je fra Tomislav.

Poruka života bl. Jakova odnosi se osobito na svetačko življenje svakodnevnice. „Kako u običnome naći neobično, kako u ljudskome naći božansko! Kako prepoznati te trenutke, taj tajming za ljubav. Kako u nekim svakodnevnim stvarima koje se nama čine dosadne i banalne, svetac ima tu genijalnost da iznenadi gestom dobrote, sebedarja, u situaciji neke osrednjosti. To su ljudi koji se propnu iznad egoizma. Sveci te iznenade tom dobrotom, da zanemariš sebe. Mislim da to fali nama danas, općenito našem svijetu. A za time svi negdje čeznemo, u sebi. Čeznemo za takvim ljudima – koji će znati iznenaditi dobrotom u malim stvarima, gestama koje nisu glamurozne, nisu velike. Male stvari napraviti na veliki način! Kad se sjetim lika bl. Jakova Zadranina, to mi prvo padne na pamet“, poručio je provincijal Tomislav Šanko.

Nakon mise koju će u crkvi sv. Frane u nedjelju, 5. svibnja predvoditi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, svećenici i puk će sudjelovati u procesiji ulicama gradskog poluotoka s relikvijom bl. Jakova i proći pokraj nekadašnje crkve Marije velike, na mjestu sadašnje tržnice, u kojoj je bl. Jakov bio kršten. Procesija će završiti dolaskom u katedralu sv. Stošije gdje će nadbiskup Zgrablić svečano blagosloviti puk s relikvijom bl. Jakova Zadranina.

Blaženikova relikvija će nakon tog blagoslova tijekom večeri biti izložena vjernicima na čašćenje u katedrali sv. Stošije, kad će vjernici u molitvi pred relikvijom moći uputiti svoje molitve bl. Jakovu Zadraninu. To je lijepi izraz crkvenosti i povezanosti redovničke i dijecezanske karizme, da relikvija blaženika iz franjevačke obitelji, nakon procesije, puku neće biti izložena na čašćenje u crkvi sv. Frane, u kojoj je bl. Jakov počeo svoje redovništvo, u čiji je samostan ušao u svojoj 20. godini života, nego u katedrali sv. Stošije, majci svih crkava koja vjernike na osobiti način povezuje u zajedništvo i znak je jedinstva svih vjernika i karizmi mjesne Crkve u povezanosti s biskupom.

Ines Grbić

Foto: Privatna arhiva, T. Šanko

U emisiji ‘Aktualno’ HKR-a u petak, 3. svibnja, predstavljena je velika crkvena svečanost, procesija s moćima bl. Jakova Zadranina koja će se u nedjelju, 5. svibnja, nakon mise u crkvi sv. Frane, održati u Zadru.

O velikom čašćenju bl. Jakova u Bitettu, južnotalijanskom gradu gdje je bl. Jakov djelovao 40 godina, ali i o nedovoljnom poznavanju bl. Jakova, rodom Zadranina, u njegovom rodnom gradu i Hrvatskoj, govori Anamarija Botica Miljanović, promicateljica čašćenja bl. Jakova Zadranina. Miljanović je voditeljica projekta ‘Muzej u školi – baština i kultura mira’ OŠ Zadarski otoci u Zadru i inicijatorica prvog likovnog natječaja na kojem su se ove godine u čašćenje bl. Jakova uključili i zadarski osmoškolci, koji su slikali prizore iz života bl. Jakova.

Naziv tog dječjeg likovnog stvaralaštva je ‘Blizu je, blizu’. Te je riječi mudro, zaštitnički rekao bl. Jakov lovcima koji su ga pitali je li vidio zeca, koji se u bijegu pred lovcima sakrio pod habit bl. Jakova u samostanskom vrtu. Te su Jakovljeve riječi spasile život zečića te se bl. Jakov i prikazuje s prizorom zečića na nekim slikama.

Zadar ima više svetaca zaštitnika, ali uz proslavu njihovih svetkovina nema procesije gradom s moćima svojih zaštitnika. Prvi put u našoj suvremenosti, održava se procesija kroz grad Zadar s moćima jednog blaženika, i to Zadranina rodom. Relikviju bl. Jakova Zadranina, njegov prst, talijanski franjevci će donijeti iz Bitetta, u čijoj se crkvi već šest stoljeća nalazi neraspadnuto tijelo bl. Jakova.

„Ovih dana u našem gradu Zadru opet je, recimo, nanovo rođenje našeg bl. Jakova. I to na osobiti način i među malenima, kakav je Jakov bio i svjedočio svojim životom. Malen, a velik po svojim djelima. On nam je postao i uzor po svom življenju franjevačke duhovnosti koju često imamo za primjer u življenju životnih, malih pravila. Bili smo svjesni da bl. Jakova ne poznajemo dovoljno. Očito je trebalo i u nama sazrijeti da ga doživimo i u našim srcima, da je trebao još više narasti. Ove godine je bila i milost da naša zadarska djeca sa svojim mentorima krenu u veći projekt ‘Blizu je, blizu’, za kojeg nismo mogli niti pretpostaviti da će biti tako velik. To je prvi likovni natječaj posvećen bl. Jakovu“, istaknula je Miljanović.

Stanovnici Bitetta zadarske hodočasnike zovu rođacima bl. Jakova Zadranina

Jakov Zadranin je rođen 1400. godine na području sadašnje velike tržnice na poluotoku u središtu Zadra. Kršten je u crkvi Gospe od Porta, Marije Velike, koja se nekad nalazila na tom prostoru. „Divna je spoznaja da se u toj crkvi, u vrijeme kad je Jakov bio kršten, nalazila škrinja sv. Šimuna. Ta crkva je bila prvo Šimunovo počivalište u Zadru, gdje je sv. Šime bio čašćen. Jakov kao dječak sudjelovao je u procesijama Zadarskog mira iza Zadarskog procesijskog križa, u spomen na potpisivanje Zadarskog mira kojim je Zadar bio vraćen hrvatskoj matici i oslobođen mletačke vlasti. Jakov s 20 godina odlazi u samostan sv. Frane u Zadru, a onda službom, kao pratnja, odlazi na Kapitul Franjevačkog reda u Italiju gdje živi do svog preminuća u Bitettu, 1496. godine, gdje se časti kao zaštitnik grada. U tom gradu je izgrađeno i svetište njemu u čast“, rekla je Miljanović.

Miljanović je 2023. s grupom hodočasnika iz Zadra, u organizaciji Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara Zadar i predvođeni fra Tomislavom Šankom, provincijalom Franjevačke provincije sv. Jeronima, sudjelovala u velikoj proslavi bl. Jakova u Bitettu.

„Bila je velika milost i moja dugogodišnja želja, baš uz njegov blagdan, ići u svetište bl. Jakova u Bitetto gdje je bl. Jakov živio, djelovao i došao na glas svetosti. Cijela grupa hodočasnika je bila izuzetno ganuta. Imali smo čast s našim fra Tomislavom sudjelovati u proslavi glavne svetkovine blaženika. Divan je osjećaj način na koji su nas primili franjevačka zajednica i stanovnici Bitetta. Dobili smo počasna mjesta zahvaljujući tome što smo mi rođaci bl. Jakova. To je bilo fascinantno doživjeti, koliko oni ljube i cijene našeg blaženika, kad smo u cijelom događanju u kojem je bilo 100 000 ljudi, mi imali priliku biti u prvom redu, za nas su bila osigurana mjesta – zahvaljujući tome što smo mi rođaci bl. Jakova, kako nas oni zovu i smatraju, zato što smo mi Jakovljevi  sugrađani iz njegovog rodnog grada. Bio je divan osjećaj doživjeti i osjećati se rođakinjom bl. Jakova. Ljudi su nam izražavali pažnju na razne načine. Prilazili su nam, zahvaljivali što smo došli na proslavu blaženika.

To je u isto vrijeme bio osjećaj izuzetnog ponosa, a opet, ne mogu reći osjećaj srama, bilo bi to grubo reći. Ali, mi Zadrani, iz grada iz kojega je potekao bl. Jakov, da nemamo ni približno tako sličan osjećaj poštovanja, divljenja, ponosa na našeg bl. Jakova Zadranina. Ne poznajemo ga, pa nije ni čudo što nemamo sva ta osjećanja prema blaženiku. Možemo reći da ga veći dio građana Zadra dosad nije upoznao. To je za nas bila još jedna potreba, da te osjećaje koje smo doživjeli u Bitettu, donesemo u naš grad Zadar i da ih prenesemo na naše građane“, istaknula je Miljanović, u želji da bl. Jakov u životima Zadrana ne bude samo dio povijesti, datum u kalendaru, 27. travnja, nego dio oživljene tradicije i svjedočanstvo žive vjere u povezanosti s nebeskom Crkvom.

U procesiji u čast bl. Jakova u Bitettu sudjeluje 100 000 ljudi

„Divno je koje oni poštovanje i ljubav gaje prema Jakovu. On je za njih svetac, po silnim svjedočanstvima i po mjestu koje on zauzima u njihovim životima. On je njima toliko blizak da ga zovu ‘Naš blaženi Jakov’. Nije im blizak samo u srcu, nego u njihovom svakodnevnom životu. I naziv našeg likovnog natječaja ‘Blizu je, blizu’ nije slučajan. To je molitva, uzrečica, misao koja je u svakodnevnom životu svih stanovnika Bitetta. Osjećaj da je njihov bl. Jakov s njima, stalno, u svakom trenutku, u svim njihovim potrebama. Oni bl. Jakova nazivaju svetac i ljubljeni. Bl. Jakov je imao osobine blagosti, nježnosti i predanosti stanovnicima Bitetta. Koliko je on njima blizak, drag i živi u njihovim životima pokazuje i da stanovnici Bitetta u svojim domovima imaju kao male oltare posvećene bl. Jakovu, mjesta koja oni kite, koji ih podsjećaju na prisutnost blaženika i gdje se oni mole blaženiku. Jakov se očitovao u njihovim životima u brojnim njihovim potrebama, oni ga zazivaju. Kao nekad, brojna su svjedočanstva i danas, čuda koja se događaju po zagovoru bl. Jakova Zadranina“, opisala je Miljanović.

U veličanstvenoj procesiji bl. Jakovu Zadraninu u Bitettu sudjeluje 100 000 ljudi. Među njima to nisu samo svi stanovnici Bitetta. Grad Bitetto ima 15 000 stanovnika. Nego, dolaze ljudi i iz okolnih gradova i mjesta. Desetak kilometara od Bitetta je grad Bari. Pobožnost bl. Jakovu ne odnosi se samo na stanovnike Bitetta, nego i na sve ostale stanovnike pokrajine i otkud već dođu.

Procesija bude na blaženikov blagdan, 27. travnja, a Dani bl. Jakova traju više dana. Imaju uočnicu cijeli tjedan prije blagdana popraćenu brojnim događanjima. U procesiji je prijenos moći bl. Jakova, prst blaženika, od Jakovljevog svetišta prema katedrali sv. Mihovila u središtu grada. U toj procesiji sudjeluju brojne bratovštine, svećenici, gradske vlasti, gradska glazba Bitetta koja se također zove Bl. Jakov.

„Kažu da je čast bratovštini koja dobije milost da te godine nosi moći bl. Jakova kroz grad. U svijetu je dvadesetak crkava posvećeno bl. Jakovu. A mi u Zadru nemamo nijedno mjesto, oltar, crkvu u Hrvatskoj koja je posvećena blaženiku, našem Zadraninu. Ali, počele su se događati milosti, naš Jakov se vraća u Zadar. Njegove moći s vjernicima će proći ulicama Zadra kojima se on igrao, hodao i gdje je bio u procesiji koja se održavala u spomen na potpisivanje Zadarskog mira“, rekla je Miljanović.

U procesiji u nedjelju, 5. svibnja će sudjelovati i pedeset folklornih skupina. Voditeljica folklorne skupine s Ugljana je rekla da s tolikom radošću dolazi u tu procesiju baš zato što je ona Talijanka, a njeguje našu baštinu i folklor. „To će biti prekrasan kolaž. Kao što ćemo mi postati ponosni na bl. Jakova, a i bl. Jakov će biti ponosan, već i što su se folklorne skupine odazvale u tako velikom broju. Vjernici Bitetta dolaze u rodni grad njihovog zaštitnika. Fascinantno je koliki broj ljudi i s kolikom radošću su se odazvali u procesiju, da sam i ja bila u nevjerici“, istaknula je Miljanović.

Nakon što su jeli obroke koje je bl. Jakov pripremio, franjevci su se išli ispovijedati

U srpnju 2023. godine samostanu sv. Frane u Zadru je nakon 70 godina vraćen procesijski križ koji je bio ukraden. Ove godine je održan prvi likovni natječaj o bl. Jakovu i sada se prvi put održava procesija s moćima bl. Jakova. Sve to što se održava prvi put naznake su novog početka da će Zadar početi živjeti s bl. Jakovom.

„Kao da je to bl. Jakov pripremio. Procesijski križ za kojim je on išao u procesiji dok je bio dječak u mladosti, kojeg je uz potpisivanje Zadarskog mira 18. veljače 1358. godine kraljica Elizabeta Kotromanić poklonila franjevačkom samostanu u Zadru u kojem je služio bl. Jakov. I sad, priča kao da se slaže. U procesiji u kojoj će biti moći bl. Jakova će biti upravo taj križ iza kojeg je bl. Jakov hodao kao dječak. Ushićena sam da se priča tako lijepo razvija.

Božja je milost da je, nakon što smo mi bili u Bitettu, bl. Jakov došao za nama u Zadar i da ga mi sad možemo pronijeti i u našem gradu, biti u procesiji njemu u čast. Da će se dogoditi tako velika procesija. Kao što je održan i likovni natječaj za kojeg je bilo nevjerojatno da će biti toliki odaziv i odjek, a održava se prvi put. Brojni  su likovni natječaji, drugi imaju puno veću reputaciju, ali, trebala se dogoditi milost; natječaj koji je prvi put pokrenut i još nije bio poznat među učenicima, nastavnicima i mentorima, a ostvario je toliki uspjeh i proširio glas o bl. Jakovu. Djeca su dolazila u samostan sv. Frane, slušala su priče o bl. Jakovu i upoznala njegov život“, rekla je Miljanović.

Bl. Jakov je bio skroman, ponizan brat franjevac. Jedna od njegovih vrlina je bila pripravljanje jela, bio je izvrstan kuhar. „To je bila njegova vrlina, jer on je to radio s tolikom ljubavlju. Kažu da je često bio u zanosu dok je kuhao. Često je molio. Ali, jelo nikad nije zagorjelo. Pripovijeda se da su, dok je on bio tako u molitvi, to jelo miješali anđeli. Od silnog zanosa u molitvi on je znao i zaplakati, pa kažu da su te suze začinile to jelo. A jelo je bilo toliko ukusno, da su njegova braća franjevci govorili da su se poslije jela koje je Jakov pripravio morali ići ispovijedati, zbog užitka kojeg su osjećali dok su jeli njegovo jelo.

Jela koja je Jakov pripravljao bila su od vrlo skromnih namirnica. Najpoznatije jelo koje je pripravljao bl. Jakov je bob. Postoje dani u Bitettu kad se u svim restoranima pripravljaju samo jela od boba. Bio je vješt u začinima pa je i to davalo poseban okus. Od siromašnih namirnica znao je napraviti bogate okuse“, naglasila je Miljanović.

Čudo – da Zadrani svečano dočekaju svog blaženika i postanu svjesni veličine i svetosti bl. Jakova Zadranina

Osobnosti i potrebi čašćenja i širenja glasa o bl. Jakovu, Miljanović je privukla  najprije spoznaja da je on jedini zadarski svetac rodom. „Najprije smo nekako racionalno krenuli u priču s likovnim natječajem, a onda se pojavio i bunt nepravde. Znači, svetac koji je iz našeg grada Zadra, a da ga njegovi sugrađani ne poznaju. A kad ga ne poznaju, ne mogu ga ni voljeti, poštivati ni utjecati se njemu za zagovor. Zadar ima svece zaštitnike, ali svi zadarski sveci zaštitnici su zapravo došli k nama, oni su izabrali Zadar. Ako od svih naših svetaca, a to su Šime, Stošija, Krševan, Zoilo, Donat, dobivamo toliko milosti, koliko bi milosti trebali dobiti i po utjecanju našem zadarskom svecu, Jakovu Zadraninu“, potaknula je Miljanović.

Miljanović potiče na dolazak u procesiju i na misu u čast bl. Jakova jer se naš blaženik prvi put nakon odlaska u Italiju vraća u svoj grad na tako svečani način. „Želimo ga dočekati dostojanstveno i radosna srca. Želimo da naš blaženi Jakov bude proglašen svetim. Kao što su djeca u svojim likovnim radovima željela da baš njihov likovni rad bude na sličici koja je tiskana ove godine, s molitvom za proglašenje svetim bl. Jakova.

Treba doći na tu svečanost da budemo snaga ljubavi, sila, da zajedno uputimo molitve. Kažu, čeka se još jedno čudo za Jakovljevo proglašenje svetim. Možda će to čudo upravo biti da bl. Jakov bude primljen u svom gradu. Da ga njegovi sugrađani dočekaju, da ga priznaju, da postanu svjesni njegove veličine i prisutnosti. Da bl. Jakov bude, kao što je stanovnicima Bitetta, oslonac u svakodnevnom životu. Da on bude trajno prisutan u našim životima. Da svi dobijemo snagu i uzor u ljubavi, da svatko ponese djelić Jakova u svom srcu. I u tom zajedništvu i jedinstvu, da stvorimo grad blaženika, grad koji će po njegovom uzoru biti ljepše mjesto za život.

Kao što kaže naziv našeg likovnog natječaja ‘Blizu je, blizu’ – i naš Jakov će nama uskoro biti sve bliži i bliži, kao što su zadarska djeca to već shvatila. Zahvaljujući franjevcima sv. Frane iz Zadra i franjevcima iz svetišta bl. Jakova u Bitettu, naš blaženik dolazi u grad. Dosad nije bila sazrela situacija za njegov dolazak. Čekao je povoljan trenutak. On ne želi ući na silu, nego da ga mi prihvatimo i da ga dočekamo dobre volje. Zbog Jakovljeve poniznosti, bogobojaznosti, čovjekoljubivosti, Bog je po bl. Jakovu mogao činiti velika djela u životima ljudi i danas ih čini“, poručila je Miljanović.

U zadnje vrijeme, u širenju pobožnosti bl. Jakovu ljudi sudionicima projekta likovnog natječaja o bl. Jakovu, u kojem su, uz Miljanović Željka Diklan i drugi mentori, sami prilaze i nude pomoć. „To je dokaz da smo na pravom putu i da nismo mi ti koji smo izabrali blaženika, nego je on izabrao nas. Kad naiđemo na neku malu prepreku u realizaciji ovog projekta, vrata se jednostavno otvaraju. Ljudi nam prilaze, ljudi dobrog srca. Dogodilo se jedinstvo življenja blaženika. Vjerujem da će naša inicijativa likovnog natječaja o temi bl. Jakova u kojeg ćemo sljedeće godine uključiti i zadarske srednje škole, da će ljudi koji su oko tog našeg puta, hoda prema blizini bl. Jakova, da će se taj naš duh i duh bl. Jakova prenijeti, preliti i na ostale stanovnike Zadra. Da i oni osjete podršku, potporu blaženika u svom duhovnom i svakodnevnom životu, da je on pratitelj i pomoćnik.

Blizu je, blizu – da nam zaista ostane blizu. Ne samo da u jednom trenutku bude, nego da nam trajno ostane blizu. Bilo bi divno da i mi osjetimo da nam je bl. Jakov blizu, u našem srcu. Jakov će nam zaista biti blizu. On dolazi u naš grad, on će biti tu, među nama i vjerujem da će duhom i ostati u gradu. Postoje ljudi koji su dali pečat našem gradu. Postoje velikani Zadra koji su ostavili svoj veliki trag. Među tim velikanima imamo i nebeskog zaštitnika. Imamo blaženika, imamo Jakova Zadranina!

Kažu, treba nam još jedno čudo. Možda će se dogoditi dva čuda. Jedno čudo će biti da stanovnici Zadra dočekaju svog blaženika. To već vidimo, to će se dogoditi. A drugo čudo je da po molitvama djece koja imaju iskreno, čisto srce, naš Jakov postati svetim“, poručila je Anamarija Botica Miljanović, promicateljica čašćenja bl. Jakova Zadranina.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

O aktualnoj temi umjetne inteligencije govorili su doc. dr. sc. Dan Đaković i doc. dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski, obojica s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, na tribini u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru u subotu, 27. travnja.

Uvodeći u raspravu, doc. dr. sc. Damir Šehić s Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru rekao je da je digitalno doba odavno počelo. „Otkad je umjetna inteligencija ušla u široku društvenu primjenu, od zdravstva i financija do obrazovanja i znanosti, uočljivi su potencijalni problemi i izazovi u društvenoj primjeni umjetne inteligencije. Počevši od ideje kako je inteligencija sposobnost snalaženja u novim i nepoznatim okolnostima i pronalaženje novih rješenja, znanstvenici i teoretičari osporavaju inteligenciju umjetnoj inteligenciji, nazivajući njenu algoritamsku funkcionalnost tek sposobnošću računalnog oblikovanja novih kompilacija. Korištenje umjetne inteligencije u tom smislu može imati potencijalne opasnosti na inovativnost i ljudsko stvaralaštvo, jer ono više ne bi produciralo vlastite ideje, nego kombinacije i preoblikovanja već poznatih ideja“, upozorio je dr. Šehić, pojašnjavajući naziv tribine: „Na granici inteligencije – Utjecaj umjetne inteligencije na kreativnost i moralne dvojbe u akademskom radu“.

Dr. Šehić je rekao da u odnosu između umjetne inteligencije, ljudske kreativnosti i moralnih dvojbi, korištenje umjetne inteligencije utječe na procese stvaranja, inovaciju i autentičnost. Upozorio je da moralne dileme  proizlaze iz korištenja alata umjetne inteligencije u istraživanju i pisanju akademskih radova, počevši od plagiranja i nedostatka autentičnosti, etičkog pitanja intelektualnog poštenja, vlasništva, gubitka profesionalnih vještina do smanjenja rigoroznosti znanstvene metode.

„Umjetna inteligencija kao nova stvarnost istovremeno zadivljuje i straši. To nije ništa novo, sa svim otkrićima i izumima je bilo uglavnom slično. Čovjeka nešto zadivljuje, čini mu se vrlo korisno, upotrjebljuje to, ali ga i straši. Danas ne možemo zamisliti da se ljudima otkriće vatre činilo velika prijetnja, izum kotača i drugo. Umjetna inteligencija na neki način sublimira sve naše znanje. Nije to prvi levijatan kojeg je čovjek stvorio i prijeti da se otme našoj kontroli. Neki ljudi iz IT industrije sami kažu da bi bilo možda pametno pričekati, zaustaviti njen razvoj, da možda ne znamo kamo idemo. Nismo naviknuli da vodeći ljudi neke industrije sami povlače ručnu kočnicu i kažu, polako s tim“, upozorio je dr. Đaković.

Svaki čovjek ima neki svjetonazor kroz koji promatra svijet. U kontekstu svjetonazorskog gledanja na svijet, dr. Đaković je promišljao umjetnu inteligenciju kroz prizmu filozofije povijesti. Đaković je specijalizirao filozofiju Jacquesa Maritaina koja je i kršćanska, mistična, augustinovska. Njegova filozofija povijesti važna je i u kontekstu umjetne inteligencije. Filozofija povijesti pokušava dokučiti bît, smisao i značenje povijesti. Njena ideja je da povijest ima početak, kraj i skriveno značenje. Čovjek pak treba stoljeća da bi nešto prosudio.

„Što je neko dobro veće, sofisticiranije, to je njegova zloupotreba teža, opasnija“

Dr. Đaković je razmatrao umjetnu inteligenciju u kontekstu pet načela. Prvo načelo je da materija trči brže od duha. „Najprije nešto proizvedemo, a onda nam treba vremena da to savladamo, ‘pripitomimo’. Sada nam se čini da je ta materija, tehnologija, otišla toliko daleko da više ne znamo koja je udaljenost između čovjeka i te materije. Drugo važno načelo je da dobro i zlo u svijetu rastu simultano. Neki su oduševljeni umjetnom inteligencijom i njome bi se u svemu koristili, a neki misle da je to naznaka kraja svijeta, da će zlo sve preuzeti, da treba zaustaviti razvoj“, rekao je dr. Đaković.

Načelo da dobro i zlo rastu zajedno podudarno je s biblijskom prispodobom o žitu i kukolju. Predavač je podsjetio kako se u određenim trenucima povijesti činilo da je zlo prevladalo, npr. 1940.-te godine izgledale su kao potpuna dominacija i pobjeda zla. No i nakon toga uspjelo se stvoriti dobro i to zlo nadživjeti.

„Treće načelo je da je vrijeme ireverzibilno, ima ishodiše i kraj, ne može se zaustaviti i nema povratka natrag. Napredak se ne može zaustaviti, to je iluzija, utopija. Možemo se pitati treba li nam sva ta tehnologija u obrazovnom sustavu, ali napredak u cjelini ne možemo i ne treba zaustaviti. Mi se napretka ne bojimo. Četvrto načelo je da ne postoji dobro koje nije moguće zloupotrijebiti. Što je neko dobro veće, sofisticiranije, to je njegova zloupotreba teža, opasnija. Trebali bismo se pomiriti s činjenicom da je napredak nezaustavljiv, da se naša tehnologija može strašno zloupotrijebiti. Zloupotrijebili smo atomsku energiju i puno drugoga. Međutim, svaka tehnologija može se i dobro upotrijebiti.

U našoj tradiciji mišljenja i filozofije povijesti smatramo da se u natjecanju dobra i zla tehnologija mora koristiti maksimalno dobro, ne zaustavljajući njen razvoj i riskirajući zloupotrebu. Kad bi se ugasila umjetna inteligencija, zaustavila postrojenja, anuliranje rizika bilo bi zaustavljanje razvoja. To je utopija“, poručio je dr. Đaković.

„Sloboda raste – međutim, raste i prijetnja slobodi“

Peto načelo je problem slobode. „Količinu dobara u svijetu povećavamo. Živimo u vremenu najvećih sloboda i najvećeg materijalnog blagostanja ikada u povijesti, kao čovječanstvo; osobito zapadna, kršćanska civilizacija i Japan kojeg se naziva Daleki zapad, a ne Daleki istok. Krug slobode i materijalnog blagostanja se neprestano povećava.

Razni totalitarizmi uvijek napadaju ljudsku slobodu. Mi smo porobljavani. U sjećanju su nam još 1933., 1939., 1941., 1945. godina. I danas postoje totalitarne države. U kontekstu Europske unije bojimo se totalitarnih tendencija, dakle, smanjivanja ljudske slobode, porobljavanja. Taj strah nije izlišan, on je realan. No, stvari se neće popraviti zaustavljanjem razvoja, nego sa sviješću da sloboda raste – međutim, raste i prijetnja slobodi.

Na tragu načela da dobro i zlo rastu zajedno, sloboda i prijetnja slobodi uvijek rastu simultano. Iz toga bi se dalo zaključiti da je prijetnja slobodi koja dolazi od nove tehnologije najveća u povijesti čovječanstva. Bez nekog defetizma, iako to jesu pomalo apokaliptične vizije, ali apokalipsa kao posljednja knjiga Novog zavjeta je knjiga pobjede. To nije knjiga defetizma, nego pobjede i proslave! To se često zaboravlja u Crkvi, u javnosti i kulturi, misleći da je apokalipsa kraj i pobjeda zla. Nije točno. Apokalipsa nije pobjeda zla“, upozorio je dr. Đaković.

Predavač smatra da je ljudima „pred vratima vjerojatno najveći totalitarizam u povijesti. On neće biti nalik totalitarizmima iz 1939., 1941., 1945., jer bi bio smiješan. On se mora pojaviti u novom ruhu. Mora biti prijetnja većoj slobodi, jer mi smo jako povećali svoje slobode, znanje i tehnologije od onda do danas. U tom smislu, taj totalitarizam bi mogao biti najgori. Toga se bojimo.

Međutim, kad se sveukupno uzmu navedena načela, strah nam nije nikakav saveznik. Tehnologiju treba koristiti maksimalno dobro, biti svjestan da su prijetnje realne i vjerujući – tu nastupa vjera, ne mora biti nužno religiozna, može biti građanska, općeljudska vjera – da će dobro prevladati. Nažalost, ne bez žrtava. Djeca su već sad žrtve mobitela na različitim razinama. Slušamo o neurološkim, moralnim, fiziološkim problemima. Rješenje nije dokinuti razvoj, rješenje je zaštititi djecu koliko je moguće u obrazovnom sustavu, kod kuće“, potaknuo je dr. Đaković.

Istaknuo je i poruku odnosa Davida i Golijata. „Gotovo uvijek se previđa da je David Golijatu odsjekao glavu njegovim mačem. Golijat je glavu izgubio od vlastitog mača. Tako shvaćamo tehnologiju. Ona je neki mač koji izvorno ne mora biti naš. Zloupotrijebljenu tehnologiju mora uništiti ta ista tehnologija od strane ljudi koji je žele dobro upotrebljavati“, poručio je dr. Đaković.

Intuicija je jako važna u životu čovjeka, a stroj nema intuiciju

Dr. Mitrikeski je rekao da umjetnu inteligenciju, u najširem smislu, pokazuju strojevi, osobito računalni. „Pomoću različite metodologije softwarea, omogućavamo strojevima da percipiraju okoliš, nadajući se da bi oni to mogli raditi na način kako mi radimo. Na osnovu skupljanja podataka bi mogli učiti, znanje koje prikupe inteligentno tumačiti i koristiti za poduzimanje radnji s kojima mogu poboljšati vjerojatnost učinkovitog okončanja zadanog cilja“, rekao je dr. Mitrikeski.

Istaknuo je tezu Kanta da je čovjek uronjen u prostor i vrijeme i ima intuitivni pogled. „Intuitivnost nam omogućava da stvari tumačimo svrhovito. Ne možemo promatrati svijet, a da ne smatramo da je svrhovit. Intuitivnost koju ljudi imaju je regulatorno načelo ljudskog uma koje omogućava svrhovito tumačenje zbilje. Ljudsko biće ima intuiciju, izvjesno je da stroj nema intuiciju. Znači, sva njegova dedukcija dolazi od onoga što mu čovjek ugradi, a to je limitirano. To znači da sve naše slabosti mi ljudi stavljamo u stroj“, upozorio je dr. Mitrikeski, govoreći o mogućnosti prenošenja ljudske slabosti na tehnologiju: „Taj dio bi vjerojatno ograničavao čovjeka da stvori potpuno opću umjetnu inteligenciju“.

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, a Bog nema slabosti, rekao je predavač. „Mi ljudi imamo slobodnu volju i mi smo po našem vlastitom odabiru pali. Ne bi trebalo računati da umjetna inteligencija ima slobodnu volju. Ona će ići po našoj slabosti, usavršit će našu slabost. Kapitalizam će htjeti da to bude dostupno što više, lakše i bolje, da se prodaje. Problem je smanjivanje radnih mjesta, a kad čovjek ne radi ništa, sklon je raditi bedastoće“, upozorio  dr. Mitrikeski. Podsjetio je da je prvi princip robota bio ne naštetiti ljudskom biću, a pitanje je hoćemo li to uspjeti postići softverski. Nasuprot tome da stroj nema intuiciju, predavač je istaknuo da je intuicija jako važna za vjeru, ljudi se i time mogu korigirati oko nekih stvarnosti.

Dr. Mitrikeski je istaknuo i stav postmodernog židovskog filozofa Yuvala Noaha Hararija koji je zabrinut „što se tiče umjetne inteligencije koja slobodno tumara realnim prostorom. On kaže da se sva naša razmišljanja temelje na jeziku. On vidi opasnost da bi umjetna inteligencija mogla koristiti ljudski jezik, a sada je vrlo sposobna tumačiti ljudski jezik. Upitao je, hoćemo li doći do točke da umjetna inteligencija pokušava uvjeriti ljude u nešto što je njima destruktivno. Nije pesimističan“, rekao je dr. Mitrikeski. Upozorio je na mogućnost znanstvene nečestitosti, ali ne smatra da je potreban pretjerani strah, nego razum. Naglasio je da se ljudska kreativnost ne može ograničiti, jer dolazi od osobe, nego, „kreativnost će stradati po vlastitom izboru nekog pojedinca“. Mogući problem je „ne da tretiramo umjetnu inteligenciju kao moralno biće, nego što ćemo moći iskazati naš nemoral na robotu, a ne na čovjeku i to će država (htjeti) dozvoljavati. Pojedincu se može smanjiti ljudskost“, upozorio je dr. Mitrikeski.

„Nijedan totalitarizam ili diktatura u povijesti nisu ostali neporaženi. Samo su, nažalost, žrtve prebrojne“

„Umjetna inteligencija je nazvana inteligencija jer smo prvi put proizveli nešto što je jako različito od svega dosad, a to je da kao da sama uči, da nismo mi dali naputke kako da uči. Kao kad se dijete počne emancipirati u drugoj godini života, kad se počne samo kretati, pa uči i neovisno o roditeljima, dijete se snalazi samo“, rekao je dr. Đaković.

Dr. Đaković je rekao da stroj ne može biti moralni subjekt. „Nema nikakvog spora o tome da je umjetna inteligencija proizvod čovjeka. Da umjetna inteligencija bude moralni subjekt, to bi značilo da smo mi koji smo je stvorili, bogovi. Jer Bog jedini stvara moralne subjekte. Opasnost je tu. Ljude se može zavoditi, zaglupljivati, to se vidjelo na velikoj pozornici svijeta u 20. stoljeću. Može se dogoditi da se roboti tretiraju kao moralni subjekti i izgledaju nalik čovjeku, nekakvi humanoidi, da ljudi toliko budu zavedeni da im bude satisfakcija ako je robot osuđen“, rekao je dr. Đaković, spominjući distopijske scenarije da se umjetna inteligencija toliko emancipira od ljudi da postane potpuno neovisna u svom postojanju. Dr. Đaković smatra da je to neostvarivo, iako postoji određeni rizik.

Podsjetio je na 13. poglavlje iz Knjige mudrosti, gdje Božja riječ upozorava na klanjanje čovjeka vlastitim proizvodima, tvorevinama, stvorenjima, a iza toga stoji kreator kojega čovjek ne prepoznaje. „Polazeći aksiomatski, mi ne možemo proizvesti život, mi ne možemo proizvesti ili stvoriti inteligenciju, moralni subjekt. Moralni subjekt su isključivo ljudska bića. Treba biti oprezan u smislu zavođenja ljudi jer će se stvoriti ambijent u kojem će se umjetna inteligencija tretirati kao stvarnost koja je veća od nas, da se ljudi ponižavaju pred njom“, upozorio je dr. Đaković.

Umjetnim se imitira priroda. „To nije samo po sebi zlo. Zlo je obožavanje umjetnoga. Problem je u obožavanju, u prinošenju žrtava, klečanju pred tim“, istaknuo je dr. Đaković. Podsjetio je kako su kršćani od početaka odbijali klanjati se carevima, vladarima, a istovremeno mole za njih. Kršćani su lojalni građani i trebali bi odbijati ‘kaditi’ vladarima kao da su božanstva. Mnogi kršćani za to su i ‘platili glavom’.

Govoreći o opasnostima obožavanja stvorenoga koje bi čovjeku trebalo služiti, a ne čovjekom ovladati, dr. Đaković je rekao da je specifičnost 20. st. bila da su države bile tvorevine kojima su se ljudi osobito klanjali. „Mi smo države tretirali kao apsolut, a ljudi su stvorili države. Ljudi postoje i bez država. Mi i danas moramo objašnjavati da nije nama država dala ljudska prava. Ne dugujemo mi državi svoj život ni svoje pravo na život. To ljudima nije bilo jasno u 20. st. i danas to mnogima nije jasno. Čovjek je Božja kreacija, mi smo stvorili državu. Mi nismo protiv države. Država je jedna od najljepših, najvažnijih i najkorisnijih izuma u povijesti. Ali nas je gazila. Nas i demokratska država može gaziti. Ljudi često naivno misle, kad ustroje demokratsku državu, da su mirni.

U 20. st. to je bila država, recimo da će u 21. st. to biti najnovija tehnologija – da se mi moramo klanjati vlastitim stvorenjima, državi ili najsuvremenijoj tehnologiji. Kršćani su i prije morali osvještavati ljude da kažu ‘cezar nije Bog.’ Imamo državu i još imamo umjetnu inteligenciju koja je na još vidljiviji način  stvorena, a nas će se prisiljavati – to je novi totalitarizam, mi ćemo biti svedeni na objekt umjetne inteligencije. Taj rat je na sceni, to ne treba relativizirati, umanjivati. Samo što ja ne želim nuditi defetističku viziju, nego želim nuditi pobjedničku viziju u smislu da će ta tehnologija biti poražena. To je isto argument iz povijesti. Nijedan totalitarizam ili diktatura u povijesti nisu ostali neporaženi. Samo su, nažalost, žrtve prebrojne“, upozorio je dr. Đaković, navodeći moguće opasnosti zloupotrebe, da će umjetna inteligencija umanjivati ljudskost, da se ljudi pred njom osjećaju bespomoćno, kao da mi služimo toj stvarnosti.

Umjetna inteligencija zadire i u kognitivnu sferu. „To je nešto potpuno novo i najsavršenije dosada. Proizveli smo nešto s čijim se svim moćima još nismo susreli. To ‘stvorenje’ će dobivati nove forme i imena i tako fenomenalno će imitirati ljudsko da ćemo mi biti frapirani, sve drugo će nam se činiti dosadno. Ljudi su bili fascinirani pojavom televizije. Nas će to ‘hipnotizirati’, u nekom smislu. Ali, problem je u obožavanju.

Ne možemo reći da se umjetna inteligencija ne može dobro upotrijebiti, ali je dramatičan rizik od zloupotrebe. Ne treba bježati od te istine, nego se hrabro suočiti s tim. Nemamo gotovo rješenje, kao što nismo imali gotovo rješenje prema totalitarnim državama u 20. st., ali na kraju smo pobijedili.

Ideja babilonske kule je da ljudi nešto grade, kako bi dosegnuli nebo. To je princip umjetne inteligencije. Kod gradnje babilonske kule, kaže: ‘Jahve se spusti da vidi što rade sinovi ljudski’. Znači, oni su mislili da dosežu nebo, a Jahve se mora spustiti da bi vidio što su oni radili.

Ne treba izgubiti tu perspektivu kad stojimo pred tom zastrašujućom stvarnošću koja nam uništava kreativnost. Treba sačuvati djetinju vjeru iz perspektive Boga, kao da smo na popravnom ispitu iz stvaranja, kao da sami sebe moramo popravljati. A to je prilično neuspješno“, upozorio je dr. Đaković.

Predavač smatra da će umjetna inteligencija „u nekom smislu osiromašiti čovjeka. Rat je na sceni, nismo naivni, u tom smislu. Žrtve su brojne. Djeca su osobito na udaru“, upozorio je dr. Đaković. „Ubijanje kreativnosti“ kao posljedica zloupotrebe umjetne inteligencije „umanjuje čovjeka. U akademskom svijetu ljudi su odabrali put znanja, intelekta, a ljude se zatupljuje kroz razne formate, birokracijom, obrascima, tzv. bibliometrijom. Više nije važno što je čovjek napisao, nego kako se to mjeri. Bibliometrija je jako uvredljiva za dostojanstvo čovjeka i znanstvenika, čovjeka koji želi tražiti mudrost, istinu.

Dio kršćana vidim kao avangardu, bit će potrebne nove ‘tehnološke katakombe’. Često zaboravljamo na razliku između usmene i pisane kulture. Usmena kultura će na novi način dobiti na cijeni, živi razgovor. To možemo njegovati. Moguće je da se u pisanim djelima vara, zahvaljujući sitnim tehnološkim napravicama. No, najteže će se varati u živom razgovoru, gdje se može provjeriti stvarno znanje i razumijevanje materije, npr. od strane studenta. Živi susret, usmena kultura, zajednice koje će se morati opirati, ne svakom tehnološkom napretku, nego diktaturi“, poručio je dr. Dan Đaković.

Tribina je održana u sklopu 21. festivala znanosti Sveučilišta u Zadru čija je tema bila ‘Inteligencija’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Monografija “Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti” autorice doc. dr. sc. Ane Jordan Knežević, kustosice Stalne izložbe crkvene umjetnosti (SICU) u Zadru, predstavljena je u dvorani SICU-a u Zadru, u srijedu, 24. travnja.

Monografiju su predstavile njene recenzentice, izv. prof. dr. sc. Ana Mišković i dr. sc. Đurđina Lakošeljac, povodom obilježavanja Dana SICU-a. Naime, predstavljanje je bilo na datum kad je prije 54 godine potpisan Sporazum o osnivanju SICU-a u Zadru. Sporazum su  24. travnja 1970. potpisali Grad Zadar, Zadarska nadbiskupija i Samostan sv. Marije.

Ta monografija je prvi svezak zbirke ‘Katalozi i monografije’ koju objavljuje SICU Zadar. Tekst kataloga „pisan je jezgrovito i jasno, razumljivo široj javnosti, kojoj je i namijenjen. Bogato je opremljen, sa čak 116 grafička priloga. Tri tematska poglavlja podijeljena su u manja potpoglavlja. Poglavljima prethodi uvodni tekst s objašnjenjem cilja kataloga. Posljednji dio su bibliografija i arhivski izvori. Cjeline su smisleno oblikovane i imaju logičan slijed popraćen prilozima i njihovim legendama“, rekla je dr. Mišković.

Katalog je nastao povodom izložbe ‘Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti’ koja je otvorena 5. prosinca 2022. godine. Autorica izložbe je Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a, a suradnici Antonija Mlikota i Robert Maršić. Za izložbu je korištena građa iz arhiva: SICU-a, Samostana benediktinki Sv. Marije u Zadru, Zadarske nadbiskupije, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Konzervatorskog odjela u Zadru, Arheološkog muzeja u Zadru, Narodnog muzeja u Zadru, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (Zbirka rukopisa i starih knjiga), Državnog arhiva u Zadru, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a, Hrvatskog restauratorskog zavoda, Znanstvene knjižnice u Zadru te iz privatne arhive Abdulaha Seferovića i Aleksandra Kotlara.

SICU – kapitalna hrvatska muzejska ustanova i među najvažnijim crkvenim zbirkama Europe

„Koncepcija kataloga prati metodologiju postava temeljenog na tri kronološko-tematske cjeline. Prva ‘Kao feniks iz pepela’ odnosi se na događaje uoči i nakon Drugog svjetskog rata koji su utjecali na ideju o osnivanju stalnog postava srednjovjekovne sakralne umjetnosti vezanog uz restauraciju i revitalizaciju benediktinskog samostana sv. Marije. Manja poglavlja nose naziv Drugi svjetski rat i Sv. Marija, Kako je spašeno zadarsko Zlato i srebro, JAZU i Muzej srednjovjekovne umjetnosti te Miroslav Krleža. S pravom je dan naglasak osnivačima i utemeljiteljima zbirke – glasovitom piscu i ljubitelju umjetnosti Miroslavu Krleži, potom Grgi Novaku, Branimiru Gušiću, Vjekoslavu Maštroviću koji je 1970. preuzeo i ulogu direktora SICU-a u izgradnji, instituciji tadašnje JAZU.

Drugo poglavlje kataloga ‘Kapitalni objekt kulture’ prati koncepciju drugog dijela izložbe koje se odnosi na vrijeme pregovora svjetovnih i crkvenih predstavnika o izgradnji ustanove SICU, na doba dok su artefakti crkvene riznice bili pohranjeni u prostorijama Zadarske nadbiskupije do svečanog otvorenja SICU-a 4. prosinca 1976. godine. Manje cjeline unutar poglavlja tematski su vezane uz Pregovore o obnovi i osnivanju Stalne izložbe crkvene umjetnosti (1960.–1970.), benediktinke čuvarice, Gradnju muzejskog kompleksa od nacionalne važnosti te uz Svečano otvorenje izložbe 1976. g., po čemu su dobile nazive. U tim vremenima izrazitu ulogu u osnivanju postava imali su predstavnici zadarske Crkve, nadbiskupi Mate Garković i Marijan Oblak.

Treće poglavlje, kao i treća kronološko-tematska cjelina izložbe s naslovom ‘Stalni postav – Riznica sakralnog blaga’ valorizira stalni postav kojeg je projektirao Edo Kovačević u suradnji s ostalim vrsnim stručnjacima i glasovitim dizajnerom interijera Bernardom Bernardijem. Stavljen je naglasak i na obnovu sakralnih umjetnina u vremenu poraća nakon Domovinskog rata kada je postav iznova i od tada neprekidno otvoren za javnost. Cjeline su nazvane: Stalni postav, Edo Kovačević, Obnova nakon Domovinskog rata, Konzervatorsko-restauratorski radovi na umjetninama, Poliptih sv. Martina i škrinja sv. Šime, Izložbe“, predstavila je dr. Mišković sadržaj monografije.

Izložba o SICU-u i njena prateća publikacija – katalog je „opravdani zahvat kojeg stalni postav SICU-a zaslužuje i kojem je bila potrebna suvremena prezentacija.  U nizu dosadašnjih kataloga koji obrađuju postav SICU-a, ovaj se razlikuje već u začetku“, istaknula je dr. Mišković, poručivši da namjera autorice kataloga „nije valorizirati umjetnine kao dio trajnog postava SICU-a ni donijeti njihovu katalošku obradu, nego istaknuti uzroke koji su posljedično doveli do koncepcije stalnog postava, pozadinu koja nije od plemenitih metala, iako posjeduje plemenitu namjeru, crno-bijele priloge koji kriju sve bogatstvo i duh događaja od krucijalnih važnosti za postav“.

Na predstavljanju su bile i benediktinke i M. Anastazija Čizmin, opatica samostana sv. Marije. Te „brižne redovnice, višestoljetne čuvarice bogate riznice sakralne umjetnosti, zaslužne su što možemo pratiti tragove bogate prošlosti u prostorijama samostana“, istaknula je dr. Mišković.

Dr. Knežević uspjela je predstaviti iz bogate prošlosti „događaje, ljude i činjenice koji su utjecali na formu današnje ustanove koja već desetljećima ima reputaciju jedne od najbogatijih europskih zbirki. Da se prošlost ne zaboravi u segmentima koji to ne zaslužuju jer su utjecali na očuvanje kulturne baštine, da se izvuku na svjetlo dana fotografije, dopisi, prijepisi, citati, ključne veze i osobe, bez čega ne bi bilo ni SICU-a“, naglasila je dr. Mišković, rekavši da će za katalog zanimati znanstvena javnost i šira populacija. Katalog je izdan 2023. uz financijsku potporu Ministarstava kulture i medija RH.

Dr. Lakošeljac istaknula je ozbiljnost znanstvenog rada koji je prethodio ostvarenju izložbe SICU-a i pisanju kataloga, jer u tome nije korištena samo stručna i znanstvena literatura nego obimna arhivska građa, dotad nepoznata. „Izložba i monografija donose niz novih informacija, podataka, foto dokumentacije koju je dr. Knežević brižljivo pronašla u raznim institucijama. To je iscrpan i dugotrajan rad koji stoji iza Izložbe i kataloga. Zanimljiv je podatak o pokušaju tadašnje talijanske vlade da otuđi, preveze dio umjetnina 1944. g. parobrodima u Italiju, što je bilo spriječeno“, rekla je dr. Lakošeljac. Edo Kovačević je jako puno utjecao da se valoriziraju eksponati i oformi SICU kao objekt od kulturne važnosti za cijelu Hrvatsku. „U pisanoj i foto dokumentaciji dr. Knežević pronašla je puno podataka koji su donekle uspjeli rasvijetliti sudbinu nekih današnjih eksponata koji i nisu više u našem vlasništvu i razjasniti put formiranja SICU-a kao kapitalne muzejske kulturne ustanove u Hrvatskoj. Želja je kustosice Knežević popularizirati SICU široj javnosti, zato je pokrenula Izložbu i katalog, jer SICU predstavlja najreprezentativniji i najcjelovitiji doseg crkvene umjetnosti u Hrvatskoj“, istaknula je dr. Lakošeljac, rekavši da je katalog namijenjen široj javnosti, a poslužit će i za buduća istraživanja jer su u njemu  brojni podaci koje istraživači mogu koristiti u različitim smjerovima.

Taj katalog je drugačiji od drugih kataloga crkvene umjetnosti jer nije posvećen umjetninama, nego SICU-u kao jedinstvenoj instituciji u Hrvatskoj koju su uz jako velike napore zajedno osnovali državna vlast i Crkva, rekla je dr. Lakošeljac, istaknuvši da u takvom procesu na visokoj diplomatskoj razini nije osnovana nijedna druga institucija u Hrvatskoj.

Želja je upoznati javnost i s povijesnim događajima koji su prethodili osnivanju SICU-a

Dr. Knežević izrazila je zadovoljstvo što je Izložba u SICU-u bila jako dobro posjećena. Za nju je vladao veliko zanimanje i njeno trajanje bilo je dva puta produženo. „Ideja za organizacijom Izložbe javila se spontano, tijekom istraživanja arhivske građe za obnovu stalnog postava u koju sam uključena kao kustosica. Kad sam vidjela veliki dio neobjavljene građe, potaknulo me organizirati izložbu. Osobito sam bila potaknuta činjenicom da je javnost upoznata samo s eksponatima u postavu i da ima jako malo saznanja o nizu povijesno-društvenih događaja koji su prethodili utemeljenju SICU-a, vrijedne i jedinstvene ustanove koja s razlogom nosi epitet kapitalnog objekta kulture u RH i jedne od najvažnijih europskih crkvenih zbirki. Jedan od ciljeva je bio da se valorizira stalni postav, cijela povijest do danas i da se publika upozna sa stalnim postavom Ede Kovačevića, koji se zbog svoje vrijednosti u muzejskoj zajednici interpretira kao kulturno dobro“, poručila je dr. Knežević.

Od neobjavljene građe koja je objavljena u monografiji koja ima 124 stranice, dr. Knežević osobito je istaknula rukopise iz Arhiva Zadarske nadbiskupije, fotodokumentaciju iz Arheološkog muzeja u Zadru i Narodnog muzeja u Zadru, rukopise Miroslava Krleže koji se čuvaju u NSK-u u Zagrebu, grafičke priloge i arhivsku građu iz Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU-a te iz Kabineta Grafike HAZU-a, među kojima neobjavljene plakate Ljube Babića i Ede Kovačevića koji je napravio plakat za poznatu zagrebačku izložbu Zlato i srebro Zadra u Zagrebu 1951. godine.

Dr. Knežević je zahvalila ustanovama i pojedincima uz čiju pomoć je organizirala Izložbu i izdala katalog. Na ustupljenoj arhivskoj građi zahvalila je Zadarskoj nadbiskupiji, osobito umirovljenom zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji ju je i potaknuo na pisanje monografije te zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću na podršci, Samostanu Sv. Marije i opatici Anastaziji Čizmin. Vrlo vrijedna građa je neobjavljena građa Krleže u NSK-u u Zagrebu; rukopisi ‘Izlet u Liburniju’ i ‘Srebro i Zlato zadarskih riznica’, u želji da se to jednom publicira jer je Krleža u njima valorizirao Zadar.

Veliku zahvalu izrazila je Arheološkom muzeju u Zadru za jako vrijednu foto dokumentaciju preko koje se vidjelo što je sačuvano u Zadru od crkvenih umjetnina, a što je odneseno u Italiju u poraću. Istaknula je vrijedne grafičke priloge, tlocrte iz brojnih ustanova u Zagrebu, plakate Ljube Babića i prvi plakat Ede Kovačevića iz 1951., neobjavljen, s prve zagrebačke izložbe Zlato i srebro Zadra.

Dr. Knežević je zahvalila i Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu i Restauratorskom odjelu u Zadru, osobito njihovoj fototeci; Narodnom muzeju u Zadru, za neobjavljenu zbirku fotografija Ante Brkana, Državnom arhivu u Zadru, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, HAZU-u u Zagrebu, Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a u Zagrebu koji su dali grafičke priloge, Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, Kabinetu grafike HAZU-a u Zagrebu, Zavodu za povijesne znanosti HAZU-a u Zadru, Konzervatorskom odjelu u Zadru i Znanstvenoj knjižnici u Zadru.

Zahvalila je recenzenticama, dr. Mišković i dr. Lakošeljac s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, izv. prof. dr. sc. Antoniji Mlikoti na prijedlozima oko teksta nekih poglavlja, o poslijeratnoj obnovi gdje su uspoređivali rukopise.

U znanstvenim istraživanjima zahvalila je Ivi Ceraj, višoj kustosici u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU-a koja je pomogla dr. Knežević u istraživanju neobjavljenog dizajnerskog opusa Bernardija, poznatog hrvatskog arhitekta koji je radio namještaj i za postav SICU-a te Robertu Maršiću za pomoć u tehničkoj realizaciji Izložbe i u istraživanju fotografija iz Dokumentacijskog odjela AMZD-a.

Autorica Knežević je zahvalila i Abdulahu Seferoviću i Aleksandru Kotlaru koji su joj velikodušno ustupili fotografije iz svoje privatne arhive, dr. Anti Uglešiću,  predsjedniku Upravnog vijeća SICU-a, prof. Vedrani Jović Gazić, Editi Medić, Dušku Čaviću, Mladenu Košti i Mariji Marfat na suradnji i oblikovanju vizualnog identiteta Izložbe i kataloga, SICU-u i ravnatelju don Mariju Soljačiću, kolegicama Katarini Barić i Nataliji Žilić na potpori u realizaciji Izložbe i Ministarstvu kulture i medija RH za financijsku potporu u izdanju monografije.

Životopis Ane Jordan Knežević

Ana Jordan Knežević rođena je u Zadru 1979. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru 2006., studijsku grupu – arheologija i povijest umjetnosti. Na Sveučilištu u Zadru je 2007. upisala poslijediplomski doktorski studij Arheologija istočnog Jadrana i 2016. doktorirala o temi  ‘Arheološka slika ranokršćanskih crkava s kontinuitetom u predromanici na zadarskom području’. Sudjelovala je u više arheoloških istraživanja na lokalitetima u Zadru i okolici: Podvršje – Glavčine, Dračevac – Crno Vrilo, u Ninu Sv. Križ, Sv. Asel i Plokata, u Biogradu Katedrala, Sv. Ivan Evanđelist, Sv. Toma, u Zadru Relja, Trg Petra Zoranića, Sv. Dominik, u Pagu Caska, Sv. Marija, Povljana – Sv. Martin, Starigrad – Sv. Petar, Udbina – Katedrala. Od 2001. do 2009. radila je kao student i kao diplomirani arheolog u Arheološkom muzeju u Zadru gdje se stručno izučila za rad u muzeju. Od 2012. zaposlena je na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru gdje održava nastavu iz kolegija Umjetnost u kontekstu povijesti 1 i 2.

Od 2020. je kustosica u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru. U listopadu 2021. izabrana je u znanstveno-nastavno zvanje naslovnog docenta te započinje s radom kao vanjski suradnik na Teološko-katehetskom odjelu gdje predaje kolegij Crkvena umjetnost. Od 2024. predaje i kolegij ‘Kulturno-povijesni spomenici u Hrvatskoj’ na seminaru za turističke vodiče koji se organizira na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti Sveučilišta u Zadru.

Ana Jordan Knežević aktivno je sudjelovala na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova te je objavila brojne znanstvene i stručne radove iz područja arheologije, povijesti umjetnosti i kulturne baštine na zadarskom području. Njeni istraživački interesi su u području srednjovjekovne umjetnosti i nacionalne arheologije. Sudjelovala je u više kulturno-umjetničkih i znanstvenih projekata u Hrvatskoj i u inozemstvu, u realizaciji brojnih izložbi, radionica i kulturnih manifestacija. U dva mandatna razdoblja od 2008. do 2011. imenovana je članom Senata Sveučilišta u Zadru. Održala je više javnih predavanja u Zadru i Zagrebu. Od 2015. je članica Društva za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’, Hrvatskog muzejskog društva, Hrvatskog arheološkog društva te Matice hrvatske.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 

Izložba dječjih radova u čast bl. Jakova Zadranina svečano je otvorena i predstavljena javnosti na blagdan bl. Jakova Zadranina u subotu, 27. travnja, u franjevačkom samostanu sv. Frane u Zadru. To je rezultat prvog dječjeg likovnog natječaja pod nazivom ‘Blizu je, blizu’ o životu i radu bl. Jakova Zadranina koji je ove godine održan u Zadru.

Bilo je to prvi put da su u čašćenje i promicanje glasa svetosti bl. Jakova Zadranina na tako široj, kreativno odgojno – obrazovnoj razini sudjelovala i zadarska djeca i da su se uključila u proslavu blagdana bl. Jakova. Dječje likovno stvaralaštvo u prikazu motiva života i rada bl.  Jakova je nova i jedinstvena inicijativa u Zadarskoj nadbiskupiji ostvarena prvi put ove godine, u promicanju čašćenja bl. Jakova. Inicijatorica toga likovno – duhovnog školskog projekta je Anamarija Botica Miljanović, dipl. učiteljica savjetnica, voditeljica projekta ‘Muzej u školi – baština i kultura mira’ OŠ Zadarski otoci.

Taj likovni natječaj organizirali su ‘Muzej u školi’ OŠ Zadarski otoci i Franjevački samostan sv. Frane u Zadru u kojem je bl. Jakov počeo svoje redovničko djelovanje. Suradnici u organizaciji natječaja su Zadarska županija, Grad Zadar, Narodni Muzej Zadar i Udruga glagoljaša Zadar.

U natječaju je sudjelovalo 172 učenika pod vodstvom 22 mentora iz deset osnovnih škola, od kojih je devet škola iz Zadarske nadbiskupije i jedna škola iz Dubrovnika. Osnovne škole sudionici iz Zadra su: Smiljevac, Stanovi, Bartol Kašić, Zadarski otoci i Katolička OŠ Ivo Mašina, Područna škola Ploča (OŠ Krune Krstića), Područna škola Diklo (OŠ Šime Kožičića Benje), Juraj Baraković, Ražanac, Franko Lisica, Polača i OŠ Mokošica, Dubrovnik.

Na blaženikov blagdan, u samostanskoj prostoriji koja je nazvana ‘Soba bl. Jakova Zadranina’, kao trajni postav izloženo je dvanaest dječjih radova koje su izabrali članovi Stručnog povjerenstva između 172 rada sve djece sudionika. Stručno povjerenstvo jednoglasno je proglasilo najboljim prvonagrađeni rad Gabrijele Ikač, 8.r iz zadarske OŠ Bartola Kašića, pod mentorstvom Jolide Klarić.  Preostalih 11 najuspješnijih likovnih radova nacrtali su učenici: Franko Kolega, OŠ Zadarski otoci, 3.c, mentorica Anamarija Botica Miljanović, Šimun Orlović, OŠ Bartola Kašića, 3.e (Zdravka Viduka), Vito Rogić, OŠ Zadarski otoci, 3.c, (Anamarija B. Miljanović), Maša Obučina Perković, OŠ Bartol Kašić, 3.e (Zdravka Viduka), Mateo Ugarković, PŠ Diklo, 3.r. (Suzana Lončar Menoski), Mareta Barešić, PŠ Diklo, 3.r., (Suzana Lončar Menoski), Emanuel Perović, OŠ Zadarski otoci, 3.c, (Anamarija B. Miljanović), Antonio Katačić, OŠ Zadarski otoci, 3.b, (Željka Diklan), Marta Butić, OŠ Zadarski otoci, 4.b, (Dijana Škara), Monika Vukić, OŠ Smiljevac, 6.f, (Marijana Dellavia) i Antonio Brajnović, PŠ Ploča, 3.c, (Sandra Čulina).

Dvanaestero djece čiji su radovi izloženi sudjelovala su na misnom slavlju koje je na blagdan bl. Jakova, u subotu, 27. travnja, u crkvi sv. Frane predvodio fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima. Šanko je pohvalio radove sve djece, rekavši da su svi izvrsni. Zahvalio im je na sudjelovanju, trudu i poručio: „Vi ste, djeco, biseri, dali ste najbolje od sebe. Dok ste crtali, i u tome se vidjela vaša ljepota. Jer i onim što ste crtali pokazujete tko ste iznutra, da ste našli biser. Nagrada je ono što ste vi dali nama, franjevačkoj zajednici i gradu Zadru“.

Fra Tomislav je pojasnio i kontekst nastanka izraza ‘Blizu je, blizu’, što je naslov likovnog natječaja. „Jedan maleni zec je bježao pred lovcima. Bio je blizu samostana u kojem je bio bl. Jakov. U tom bijegu, prestrašeni zečić se u samostanskom vrtu sakrio ispod habita bl. Jakova i naslonio uz njegovu nogu.  Lovci su pitali bl. Jakova: ‘Je li tuda prošao zec?’. Bl. Jakov je bio lukav i odgovorio im je: ‘A blizu je, blizu’. I lovci su produžili dalje. Bl. Jakov nije slagao, ali bio je mudar, pametan i tako je spasio nedužnog zečića. A i zečić je bio mudar. Znao je da ne može pobjeći lovcima, nego treba nekoga jačega od sebe. To je poruka i za nas. Naša slabost, čak i naši grijesi, naša razočaranja koja nekad doživimo u životu nisu prepreka, dapače – mogu biti šansa da dođemo bliže Bogu. Samo je jako bitno u životu koga biraš kao saveznika. Kada te strah, što radiš s tim strahom? Ideš li na krivu ili na pravu adresu? To je jako bitno u životu. Strah može biti šansa, može biti most do Boga, šansa da više Boga uđe u tvoj život, da ti postaneš jači“, poručio je fra Tomislav. Nakon mise, provincijal Šanko uručio je nagrade za sudjelovanje i pohvalnice djeci, autorima likovnih radova te zahvalnice mentorima i pokroviteljima. Djeca su na dar dobila prigodnu knjigu, tau križ i čokoladu u obliku zečića.

Svi sudionici natječaja dobili su sličicu bl. Jakova Zadranina na kojoj se nalazi prikaz bl. Jakova, prvonagrađeni rad Gabrijele Ikač, a na poleđini sličice je tekst molitve za proglašenje bl. Jakova svetim, koja je prevedena s talijanskog, obrazac koji se moli u svetištu u Bitettu. Cilj je da se ta molitva i pobožnost bl. Jakovu šire među pukom, da se uslišaju molitve po zagovoru bl. Jakova. Zanimljivo i da je najviše molitava po zagovoru bl. Jakova uslišano za pomoć djeci.

„Samo jedan čin ljubaznosti nekome može promijeniti život“

Bl. Jakov Zadranin rođen je 1400. u Zadru, na mjestu sadašnje tržnice u središtu grada, a kršten je u crkvi Gospe od porta, Velike Marije. S 20 godina ušao je u samostan Sv. Frane u Zadru. U tridesetoj godini života, bl. Jakov pratio je zamjenika provincijala 1438. na generalni kapitul Reda u Italiju. Nakon kapitula, ostao je u Provinciji sv. Nikole u Bariju, a potom je premješten u grad Bitetto gdje je proveo više od 40 godina, do svoje smrti 1496. godine. Za vrijeme epidemije kuge 1482., posvjedočio je veliku ljubav služeći bolesnima. U Bitettu se časti kao zaštitnik grada, a samostan u kojem je djelovao je veliko svetište njemu u čast. U Bitettu je postavljen kip koji prikazuje bl. Jakova kao franjevca sa štapom, prosjačkom torbom i zečićem.

Nakon mise, prisutnima se obratila inicijatorica projekta, Anamarija B. Miljanović. „Kako bismo približili bl. Jakova žiteljima Zadarske nadbiskupije, učenici osnovnih škola svojim dječjim viđenjem izrazili su se u likovnim tehnikama i na radovima prikazali prizore iz života bl. Jakova. Tražilo se dječje viđenje blaženika, duhovnost u slici. Svi radovi su kvalitetni, teško je bilo izabrati 12 za stalni postav. U svjedočanstvu o bl. Jakovu i zecu očituje se i ljubav blaženika prema svim stvorenjima. Djeci je osobito bliska, razumljiva i privlačna priča o bl. Jakovu i zečiću, koja pokazuje kako samo jedan čin ljubaznosti nekome može promijeniti život. Zahvalni smo i oduševljeni velikim odazivom djece na natječaj. Ohrabreni brojnošću i zanimanjem, natječaj za radove o bl. Jakovu sljedeće godine ćemo proširiti i na srednje škole“, poručila je Miljanović. Istaknula je da je likovni izraz prikladan i jedan od najboljih načina u izražavanju djeteta koji uključuje njihove emotivne i spoznajne mogućnosti da izraze svoje misli, a odgojnog je učinka. Kako bi što bolje osmislili motive, djeca su u pripremi bila upoznata sa životom bl. Jakova preko priča o njegovom životu. Gledali su videa i informacije o blaženiku, autora franjevaca Andrije Bilokapića, Drage Ljevara, Stanka Škunce te redatelja Miljenke Dujele koji je snimio film o čašćenju i velikoj proslavi bl. Jakova u Bitettu.

„Providnost je, čast i radost da na blagdan Bl. Jakova Zadranina u samostanu i crkvi sv. Frane otvaramo izložbu. Imamo svijetli uzor u našem bl. Jakovu, čovjekoljupcu na glasu svetosti. Bio je bogobojazan i pobožan po uzoru na sv. Franu. Po njegovoj jednostavnosti, skromnosti, poniznosti, ljubavi prema ljudima, Bog je po bl. Jakovu činio i čini velika djela u životima ljudi. On nikad nije tražio veličinu niti se uznosio, samo je sebe stalno prinosio Bogu. Za života i nakon smrti ljudi su ga smatrali svetim. Zadar ima povijest i tradiciju. Želja nam je da bl. Jakov u životima njegovih sugrađana ne bude samo dio povijesti, osoba ponosa, datum u kalendaru, nego dio oživljene tradicije, trajno među nama, snaga, kao što je svojom stalnom prisutnošću snaga u svakodnevnom životu stanovnika Bitetta“, poručila je Miljanović.

Organizatori likovnog natječaja ‘Blizu je, blizu’

Zahtjev natječaja je bio da učenici i glagoljicom ukrase svoj crtež, riječima Zadar, Jakov Zadranin, bl. Jakov, Blizu je itd., s ciljem njegovanja glagoljaške baštine po kojoj je Zadar poznat. Članovi Povjerenstva bili su fra Stipe Nosić, gvardijan samostana sv. Frane, fra Stanko Škunca, mr. sc. Anita Gržan Martinović (Grad Zadar), akademski slikar Valentin Radman, (Kulturno vijeće Zadarske županije), etnologinja dr. sc. Jasenka Lulić Štorić, (Narodni muzej Zadar) i Lucija Sekula, viša kustosica muzeja, djelatnici Škole primijenjene umjetnosti i dizajna iz Zadra: Inga Budimir, akademska slikarica i Marko Perić, akademski grafičar, oboje profesori likovne kulture. Grafičku pripremu i tisak sličica bl. Jakova i zahvalnica izradili su učenici Prirodoslovno – grafičke škole Zadar s mentorom Ivicom Šimurinom.

U Organizacijskom odboru natječaja koji će postati tradicija bili su fra Stipe Nosić, provincijal fra Tomislav Šanko, Davor Barić, ravnatelj OŠ Zadarski otoci, Željka Diklan dipl. učiteljica savjetnica, Anamarija Botica Miljanović, vjeroučiteljica Lenka Radić, Sunčica Ivin Mikulić, profesorica Likovne kulture i muzejska pedagoginja Lucija Sekula. Pedagošku vrijednost tog projekta potvrđuje i sponzor natječaja Školska knjiga iz Zagreba.

Miljanović je zahvalila svim mentorima i učenicima na velikom odazivu, Krešimiru Atelju, zadarskom predstavniku Školske knjige, fra Stipi Nosiću i franjevačkoj zajednici za povjerenje i doprinos organizaciji, osobito za ‘Sobu bl. Jakova’ u kojoj će djeca i nastavnici budućim aktivnostima i radionicama častiti zadarskog blaženika. Koordinatori projekta su Nosić, Botica Miljanović i Diklan.

Molitva za proglašenje bl. Jakova svetim koja je tiskana na njegovoj sličici glasi: „Svemogući i milosrdni Bože, koji uzvisuješ ponizne i po njima činiš velika djela, molimo te, proslavi svoga poniznog i vjernog slugu blaženog Jakova, kako bi u tvojoj Crkvi, općem sakramentu spasenja, imali još jedan svijetli uzor koji nas uči i potiče tebe sve više prepoznavati i ljubiti u svojoj braći. Po njegovom zagovoru, povjeravamo ti naše potrebe… sigurni da ćeš nas uslišiti. Po Kristu Gospodinu našem, Amen“.

Velika proslava i čašćenje bl. Jakova Zadranina u Bitettu

Miljanović je 2023. godine ostvarila svoju dugogodišnju želju te je hodočastila bl. Jakovu u Bitetto gdje je čula priču o bl. Jakovu i zecu. „Stanovnici Bitetta puno koriste izraz ‘Blizu je blizu’, riječi koje je rekao bl. Jakov lovcima kad je spasio život zečića. Njima je taj izraz poput strelovite molitve bl. Jakovu, po tim riječima imaju dodatni oslonac i snagu. To sada znaju i djeca Zadra. Kad bismo još više častili i utjecali se zagovoru bl. Jakova, koliku bismo snagu i potporu imali u duhovnom životu. On s njima snažno živi i zovu ga svecem. Stanovnici Bitetta bl. Jakova nazivaju ‘Ljubljeni’. U svojim kućama imaju mjesta koja su posvećena blaženiku, poput malih oltara koja su ukrašena njegovim nabožnim predmetima. ‘Blizu, je blizu’ je uzrečica i molitva stanovnika Bitetta, znajući da im je ‘Ljubljeni’ bl. Jakov blizu u srcu i pomoćnik u svakodnevnim potrebama. Ako po zagovoru svetaca koji su po svojim relikvijama došli u Zadar, naš grad i puk Nadbiskupije dobivaju toliko milosti, koliko milosti možemo dobiti i po zagovoru bl. Jakova koji je jedini rodom iz Zadra i puno nas ljubi“, poručila je Miljanović.

Jako je dojmljiva procesija s moćima bl. Jakova u Bitettu u kojoj sudjeluje 100 000 ljudi, među njima bratovštine, gradski oci, gradska glazba, kuće su okićene. Procesija ide od svetišta bl. Jakova do katedrale u Bitettu. Bogato štovanje bl. Jakova potvrđuje i da u Bitettu intenzivno slave blaženika tjedan dana prije njegovog blagdana. Velika svečanost je i kad vraćaju moći bl. Jakova iz katedrale u svetište. „Na svetištu bl. Jakova nalazi se i hrvatska zastava. Oni poštuju što je on iz našeg grada. Talijani imaju poštovanje prema Hrvatskoj i Zadru odakle je bl. Jakov rodom“, istaknula je Miljanović.

Bl. Jakov je bio kuhar u samostanu. Sve što je kuhao bilo je izvrsno, ukusno, hvalila su ga subraća. Najpoznatije jelo koje je pripravljao je bob. Postoje dani kad u Bitettu restorani pripremaju samo bob, u spomen i čast bl. Jakova. „Govorilo se da bi on od ‘nikakve’, siromašne hrane napravio čudo od obroka. I prilikom kuhanja toliko je bio u zanosu i predanju Bogu te se govorilo da su anđeli miješali hranu, a njegove suze bi začinile da to jelo bude tako ukusno. Razvio je teologiju kuharstva. Poslije njegovog jela, franjevci su se išli ispovijedati. Toliko su uživali u hrani koju je bl. Jakov pripremao i obrocima koje je kuhao da su osjećali grizodušje zbog toga užitka“, istaknula je Miljanović.

Suradnja u obilježavanju ‘Zadarskog mira’

Do suradnje u čašćenju bl. Jakova po sudjelovanju djece dovela je već postojeća suradnja Miljanović sa samostanom sv. Frane. Jedne godine djeca su izradila i veliki pano o bl. Jakovu u sklopu projekta ‘Ulice i spomenici velikana’. ‘Muzej u školi’ OŠ Zadarski otoci djeluje deset godina, u želji da djeca prožive i ponesu duh grada u kojem žive, da istražuju i upoznaju njegovu baštinu i kulturu.

Miljanović kao voditeljica ‘Muzeja u školi’ godinama surađuje sa samostanom sv. Frane u obilježavanju povijesnog događaja, ‘Zadarskog mira’. Zadarski mir potpisan je 18. veljače 1358. u sakristiji crkve sv. Frane u Zadru. Tim sporazumom Mlečani su se odrekli Dalmacije te su nakon dugih ratova bili stečeni uvjeti za mir između ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. i Mlečana. Zadranima i cijelom hrvatskom narodu to je bilo donijelo pola stoljeća mira.

U duhu prenošenja mira kao Božjeg dara, svake godine taj povijesni događaj obilježava se 18. veljače u samostanu sv. Frane i u tome sudjeluju i djeca ‘Muzeja u školi’. Ove godine je 666. obljetnica potpisivanja tog sporazuma koji je u 14. st. omogućio procvat srednjovjekovnog Zadra koji je tada prvi put ugostio i kralja. Sakristija crkve sv. Frane nije slučajno odabrana za potpisivanje Zadarskog mira. Kralj Ludovik I. Anžuvinac i njegova žena Elizabeta Kotromanić bili su povezani s Franjevačkim redom. Prilikom potpisivanja Zadarskog mira, srebrni procesijski križ samostanu sv. Frane darovala je hrvatsko – ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić. Miljanović je podsjetila kako je bl. Jakov kao dječak sudjelovao u procesijama Zadarskog mira kroz Zadar.

Dječja folklorna skupina ‘Donatići’ iz OŠ Zadarski otoci svake godine sudjeluje u obilježavanju Zadarskog mira 18. veljače. Uprizorenje toga događaja počne sa scenom potpisivanja Zadarskog mira. Pohod u kojem sudjeluju povijesne postrojbe iz cijele Hrvatske bude od samostana sv. Frane do crkve sv. Šime. ‘Donatići’ su radili i ‘Priču sv. Šimuna kroz prostor i vrijeme’.

„Zadar je bogat duhovnom baštinom. Svaki materijalni trag je trag duhovne baštine. Zadarski mir je bio praznik mira. To je važan događaj po kojem je Zadar vratio svoj nacionalni hrvatski identitet, oslobođeni su svi gradovi uz obalu, a Dubrovnik je postao Dubrovačka republika zahvaljujući potpisivanju Zadarskog mira. Osobito danas je važna poruka da se sukobi riješe mirovnim sporazumom, ne ratom. U svemu što radimo šaljemo poruku mira i duhovnosti“, istaknula je Miljanović. Njoj je fra Drago Ljevar, nekadašnji gvardijan samostana sv. Frane, na trajno čuvanje bio predao zastavu mira inicijative ‘Europska mreža mjesta mira’. To je europska mreža gradova koji su potpisnici mirovnih sporazuma kroz povijest. Miljanović su franjevci predali zastavu zbog doprinosa u izgradnji kulture mira i odgoja za mir. Tu zastavu svake godine, 18. veljače, djeca iz OŠ Zadarski otoci donose u samostan sv. Frane, pohodeći ih u želji da promiču vrijednost mira i franjevačke duhovnosti čiji uvriježeni pozdrav i glasi ‘Mir i dobro’.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić (djeca na misi) / Marko Perić (Dodjela nagrada )

OŠ Zadarski otoci / D. Dujela (Matica Hrvatska)

Zadarska nadbiskupija kao institucija, za svoj prepoznatljivi vizualni znak, korespondenciju i predstavljanje u javnosti, dobila je novi logo uz koji uvijek stoji i natpis ‘Zadarska nadbiskupija’, s mogućim različitim varijantama.

Novi logo sastoji se od dva povezana dijela: kruga oblikovanog od zvijezde i križa te zadarske katedrale sv. Stošije. Prvi dio loga sadrži formu kruga koji je jedan od najstarijih i najraznovrsnijih simbola u kulturi i umjetnosti. U likovnoj umjetnosti, simbolika kruga je sveprisutna i označuje nepromjenjivost, jedinstvo i beskonačnost. Kršćanska zajednica, Crkva, često koristi oblik kruga u različitim varijantama, simbolizirajući jedinstvo vjernika i cjelovitost tijela Kristova.

Oblik kruga u novom logu postignut je pomoću zvijezde koja ide prema križu, time simbolizirajući život Isusa Krista u njegova dva najvažnija trenutka: otajstvo utjelovljenja i rođenja i otajstvo muke, smrti i uskrsnuća. Zvijezda koja je posebno važna u Svetom pismu sa svojih deset krakova predstavlja i svakog čovjeka (usp. Mt 25, 1-13, Prispodoba o deset djevica). Uz pomoć zvijezde čovjek može pronaći novorođenoga Boga u jaslicama (usp. Mt 2, 1-12) koji ga preko križa dovodi do uskrsnuća, oslikavajući tako istinu da “misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi” (GS 22).

U duhovnoj simbolici zvijezde i križa krije se još jedno značenje, a to je život sv. Stošije koja je svojim životom na znakovit način povezala otajstva rođenja, muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. Prema pobožnoj legendi, sv. Stošija rođena je na Uskrs, što joj i samo ime na grčkom jeziku označava (grč. ἀνάστασις – uskrsnuće), a svoju vjeru u Krista zapečatila je smrću na Božić 304. godine.

Drugi dio loga čini suvremeno minimalistički prikaz pročelja katedrale sv. Stošije i njezinog dominantnog zvonika koji kao Spasiteljev prst pokazuje nebo, s vidljivim anđelom na vrhu. Zajednica vjernika okuplja se u crkvi nastavljajući pashalno otajstvo Isusa Krista. Katedrala, majka svih crkava (lat. ecclesia mater), vidljivi je znak jedinstva vjernika Zadarske nadbiskupije. U njoj se, kao i u drugim crkvama Nadbiskupije, sakramentom euharistijskog kruha posadašnjuje i ozbiljuje jedinstvo vjernika koji tvore jedno tijelo u Kristu, čime se vrši djelo našeg Otkupitelja (usp. LG 3).

Novi primarni logo Zadarske nadbiskupije je jednostavan i jezgrovit. Zahvaljujući tim obilježjima, uz svoj inovativni koncept, otvara široki spektar primjene i interpretacije. Logotip, kao i drugi elementi dizajna, moraju učiniti komunikaciju lako razumljivom i pamtljivom. Jednostavni dizajn upotrebnom linija, minimalizama i ravnoteže omogućili su ravnomjerno raspoređivanje sadržaja i stvaranje estetski ugodne kompozicije. Novi logo Zadarske nadbiskupije osmislili su Paško Ivanović, grafičar i web dizajner i don Mario Karadakić, vicekancelar Zadarske nadbiskupije.

Zadarska nadbiskupija

 

Na blagdan bl. Jakova Zadranina, u subotu, 27. travnja, svečano večernje misno slavlje u samostanskoj crkvi sv. Frane u Zadru predvodio je fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima.

Bl. Jakov Zadranin rođen je u Zadru 1400. godine i svoje redovništvo započeo je upravo u tom franjevačkom samostanu sv. Frane u Zadru. Umro je na glasu svetosti 27. travnja 1496. u južnotalijanskom gradiću u Bittetu, gdje je djelovao 40 godina u franjevačkom samostanu i gdje se već šest stoljeća, do danas, nalazi njegovo neraspadnuto tijelo. U Bittetu je 2021. godine bila slavljena proglašena ‘Godina bl. Jakova Zadranina’ povodom 525. godišnjice njegove smrti.

U duhu prvog čitanja s blagdanske mise, provincijal Šanko rekao je kako ono govori i o bl. Jakovu, da Bog bira one koji su maleni, slabi. Božja riječ kaže, ‘Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake’. „Bog izabra slabe svijeta, one kojih je i strah, da u njima bude velik. Slabost može postati jakost, ako je predana Gospodinu“, poručio je fra Tomislav, podsjetivši na misao apostola Pavla: „Kad sam slab, onda sam jak“.

„Bl. Jakov Zadranin je bio malen, znao je da je slab i sebe je davao Bogu. I onda ti Bog da voliš, da ljubiš. I da ti oči da budu budne i noću. Kaže lijepo u Psalmu: ‘Blagoslivljam Gospodina koji me savjetuje, te mi i noću srce opominje’. Kad nekoga voliš, onda živiš probuđeno! U Pjesmi nad pjesmama koja govori o ljubavi, kaže: ‘Ja spavam, a srce moje bdi’.

Kad čovjek nekoga voli, onda on vidi više. Kad nekoga voliš, vidiš ono što drugi ne vide. Ljubav nam daje pogled! Jedan mladi bračni par bio je na medenom mjesecu u Zadru. Taj dan je padala kiša. Vidio sam kako su zadivljeno govorili: ‘Kako je prekrasan ovaj grad!?’. A bila je kiša, oblačno, ne lijepo, sunčano vrijeme. Zašto im je grad i dan bio prekrasan? Zato što kad nekoga voliš – onda vidiš drugačije“, poručio je fra Tomislav.

Provincijal je razmatrao i navješteno Evanđelje koje govori kako je čovjek na njivi našao dragocjeni biser. „Ali zanimljivo, njiva nije bila njegova. Čovjek je prodao sve što ima i kupio je tu njivu. Znači, onaj tko mu je prodao tu njivu, nije znao da se u toj njivi nalazi biser. Radi se o tome da mi u svom životu imamo biser. Međutim, neki ljudi ne znaju pronaći taj biser na svojoj njivi. I onda svoju njivu olako prodaju. Ne primijete ono što je lijepo u njihovom životu, ono bogatstvo koje je Bog njima dao. I onda kopiraju druge. Pa postanu kopije, nažalost. To je i problem naše zemlje, da lako rasprodajemo dijelove svoje zemlje, ne znamo to cijeniti“, upozorio je provincijal Šanko.

To se događa i na osobnoj razini, kad čovjek ne vidi svoje bogatstvo, svoju dragocjenost, svoju ljepotu – onda gleda druge ljude, pa postaje ljubomoran, zavidan. „Bl. Jakov Zadranin nije bio takav. On je znao prepoznati ono što je njemu Bog dao. I bio je jako ponizan. Bio je kuhar. Kažu, dok je kuhao, on se i tada Bogu obraćao, dok je gulio krumpir, povrće, voće, on je molio. Bl. Jakov Zadranin je male stvari činio na veliki način“, istaknuo je fra Tomislav, rekavši da Bog čovjeka neće pitati je li činio velike stvari, nego koliko je sebe stavio u to što radi.

„Koliko sam stavio svoga srca u ono što radim? Sv. Majka Tereza je rekla: ‘Kad male stvari činiš na veliki način, kao da su velike i staviš cijelo svoje srce i cijeloga sebe u to što radiš, onda Bog učini da u velikim stvarima ostaneš malen, ponizan’. Onda te velike stvari neće uzoholiti. Takav je bio bl. Jakov. On je bio velik jer je u svojoj svakodnevnici, malenosti, obične stvari znao činiti s velikim srcem, u svemu što je radio“, poručio je fra Tomislav.

Bl. Jakov je bio kuhar u samostanu. Kažu da se bavio teologijom kuhinje, odnosno, uzvišeno, s ljubavlju i božanski živio je i taj posao, zaduženje, u potpunom predanju Gospodinu. „Kažu da je život kao kuhinja. Kao da svatko od nas ima jedan frižider, ali u njemu nije uvijek sve ono što smo zamislili. Najbolji kuhar je onaj koji, kad otvori taj frižider, iz onoga što ima, napravi najbolje što može. To su najbolji kuhari. Kažu da i najbolji umak bude od svih onih namirnica koje ostanu. Tako i u životu. U životu nikad ne ide onako kako si zamislio. Nekad ide, ali često ne ide. Veliki ljudi, blaženi, sveti ljudi su oni koji, kad se nešto dogodi, znaju to iskoristiti i okrenuti na dobro; iz toga kako ti je došlo, iz tih situacija koje su ti se dogodile, učiniti dobro. Iz frižidera kojeg si danas otvorio, da učiniš najbolje, da bude nešto veliko i lijepo. Ti ljudi su čisti srca. Božja riječ kaže, ‘Blaženi čistim srcem, oni će Boga gledati’. Takav je bio bl. Jakov. On je gledao u nebo, gledao je Boga, ali znao je naći Boga u drugima. Srcem čist je čovjek koji je sretan kad vidi da Bog čini neka velika djela preko drugih ljudi. On je i onda ispunjen, radostan i nahrani se s time. To je blaženstvo, doći do toga“, naglasio je fra Tomislav.

Istaknuo je da kad čovjek otkrije svoj biser, kad otkrije svoje mjesto, svoje poslanje, onda više nije ljubomoran, zavidan. Onda mu je drago da i drugi uspije. „Onda čak uživaš da drugi uspije, onda daš drugima mjesto. Nisi ti na svim mjestima. Postoje ljudi koji žele biti na svim mjestima. Nešto se počne pričati, on sve zna. Ne možeš sve znati. Dopusti malo drugima. Volimo ljude koji znaju dati mjesta drugome. Ako taj netko uvijek sve zna, gdje je tu drugi čovjek? Veliki, dobri, blaženi ljudi našli su svoj biser i uživaju kada pomognu drugima da otkriju svoje bisere. Znajmo i mi naći bisere u svom životu, da bismo ih znali naći u drugima“, potaknuo je fra Tomislav, razmatrajući navješteno evanđelje koje pokazuje kako postoje tri vrste ljudi.

„Prvo, ljudi koji prodaju svoju njivu, koji ne znaju i ne prepoznaju koliko su njihove njive lijepe, koliko im je Bog dao dragocjenosti. Ti ljudi to ne vide. I gledaju samo druge. I ljubomorni su i zavidni. Lijek protiv zavisti je zahvalnost. Kad je čovjek zahvalan, kad zna zahvaliti od srca. Koliko puta u danu zahvalimo za nešto što se kao podrazumijeva – da možeš gledati, hodati, jesti, slušati, nekoga zagrliti? Ljudi koji se bave psihom čovjeka, znanstvenici, psiholozi, kažu da su ljudi koji su zahvalni imuniji i da teže obolijevaju od psihičkih bolesti – ljudi koji žive zahvalno, koji znaju zahvaliti i koji znaju vidjeti ono lijepo, svaki dan. Koji znaju naći svaki dan jedan mali biser. Druga kategorija ljudi su oni koji nađu biser i znaju ga pronaći u svom životu. Muče se, kopaju, trude se i nađu taj biser. Shvaćaju da se treba malo i potruditi.

I treća kategorija ljudi, to je ono dokud trebamo doći. Kad si našao svoj biser, kad si našao koliko si ti lijep, koliko te Bog vidi da si lijep, da onda pomogneš i drugim ljudima da i oni vide svoje bisere. Zapravo, svi smo mi jedni drugima biseri. Čovjek koji mi je dar na mojoj njivi, u mom životu, on je moj biser. Isus je umro da bi nam pokazao da je on taj biser i da bi nam pomogao da na njivi našeg života i života drugih nađemo taj biser“, poručio je provincijal Šanko.

Bl. Jakov je bio veliki pokornik, skroman, samozatajan, poslužitelj subraće i ljudi u potrebi, puno je pomagao siromahe. Papa Klement XI. odobrio je čašćenje bl. Jakova 1700. g. za cijeli Franjevački red. Papa Lav XIII. dopustio je da se bl. Jakova štuje u Zadarskoj nadbiskupiji. Papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. godine Dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti bl. Jakova Zadranina.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić