Misno slavlje za domovinu i hrvatske branitelje tijekom duhovne obnove za hrvatske branitelje i njihove obitelji u subotu, 18. svibnja, u župnoj crkvi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima predvodio je umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

U duhu gesla susreta ‘Za slobodu nas Krist oslobodi’, mons. Puljić je zahvalio Bogu za Božji dar slobode, osobito po zaslugama hrvatskih branitelja među kojima su mnogi za to dali i svoje živote te ti hrabri svjedoci za slobodu Domovine zaslužuju zahvalno sjećanje.

„Sjećamo se svih naših vitezova koji su utkali sebe u slobodu naše zemlje, osobito naših poginulih branitelja, među kojima je i Miro Barešić koji je iz Švedske, Španjolske i Paragvaja došao boriti se i poginuo je za Hrvatsku, u Miranjama, krajem srpnja 1991. godine. Velika je uloga i našeg generala Ante Gotovine, cijenjenog pakoštanskog  mještanina, koji je postao simbolom stvarne bitke i obrane naše Domovine i njenog oslobađanja nakon okupacije. Ali, osobito strpljive obrane pred Međunarodnim sudom u Haagu, gdje je 16. studenoga 2012., s generalom Mladenom Markačom bio oslobođen.

Živo se sjećam toga dana, jer sam par dana prije toga, na zasjedanju HBK bio izabran za predsjednika, a na putu iz Zagreba prema Zadru čuo sam preko radija tu radosnu vijest. Nisam bio siguran da sam dobro čuo, pa sam upitao tajnika je li to rečeno. Kad je potvrdio, rekao sam neka zaustavi automobil, da idemo nešto popiti našim generalima u čast! Osobito se sjećam susreta s generalnom Gotovinom u Nadbiskupskom domu, svečane Mise u katedrali sv. Stošije i dočeka na Forumu u Zadru, kao i sadržajnih i poticajnih riječi generala Gotovine: „Sud Ujedinjenih naroda je potvrdio da je Domovinski rat bio pravedan, a naše namjere časne i naša obrana čista. Nakon zaslužene pobjede u ratu, u Hrvatskoj sviće novo poglavlje koje čeka da ga zajedno ispišemo. Okrenimo se i punim jedrima zaplovimo u novo vrijeme u kojem svojim djelima moramo postati pobjednici u miru“. Hvala, Generale, za ove divne i poticajne riječi“, rekao je nadbiskup Puljić u propovijedi, u obraćanju generalu Gotovini koji je također sudjelovao u tom misnom slavlju.

Nadbiskup je podsjetio da smo većina svjedoci teških stradanja diljem Hrvatske 1991. godine. „Proživjeli smo tamu koja se bila nadvila nad trgove, ulice i gradove diljem Lijepe naše, od Dubrovnika, Gospića i Vukovara do Škabrnje i Pakoštana. U Pakoštanima, Zadru i okolnim mjestima nije se znalo odakle će granata grunuti: iz zraka, s mora, iz vojarni Zemunika, Šepurina ili iz Miranja gdje je bila borbena crta bojišta.

Tadašnje ratne nevolje mnogima su ‘oduzele mir duši njihovoj’, kako piše pisac Tužaljki iz Starog Zavjeta. Mi smo, ipak, živi svjedoci kako usprkos teških okolnosti, nije nestalo dobrote Gospodnje, a milosrđe njegovo nikada nije presušilo“, rekao je mons. Puljić, podsjetivši na zastra­šujuće posljedice srbijanske agresije na Hrvatsku: masakrirani civili, zapaljeni domovi, razorene crkve i samostani, protjerani stanovnici.

Mons. Puljić je podsjetio i na neke povijesne činjenice okupacije Hrvatske. „U prosincu 1991. u Kninu je osnovana SAO Kra­jina, a za predsjednika je izabran Mi­lan Babić, koji je svjedočio u Haagu o progonu nesrpskog stanovništva. Spominjem to jer on je bio jedini koji je „s dubokim osjećajem sramote i kajanja“ priznao svoju krivnju, pa rekao: „Dopustio sam progone najgore vrste protiv Hrvata. Nevini ljudi su bili nasilno istjerani iz svojih kuća i ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se sve događalo, šutio sam… Mogu se samo nadati da priznanjem krivice i izražavanjem kajanja mogu dati primjer i šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote, te bar malo olakšati patnju onima koji su patili“. Na kraju je zahvalio Bogu što mu je pružio mogućnost da izrazi svoje kajanje. Zamolio je „braću Hrvate neka mu oproste“, a svoje Srbe je preklinjao neka se „okrenu budućnosti“.

U sudnici mu je Slobodan Milošević predbacio da tim činom „ide Hrvatima na ruku“ i postaje „džoker u Tuđmanovim rukama“. Babić je uzvratio da je on, Milošević, stravičnim ratom 1991. „okaljao obraz srpskog naroda, a učinio nesreću hrvatskom i muslimanskom, a na kraju i svome srpskom narodu“. Babić je u siječnju 2004. osuđen na 13 godina zatvora za ratne zločine nad Hrvatima. Nažalost, dvije godine kasnije, 5. ožujka 2006., pronađen je mrtav u ćeliji Haaškog suda. S njim u zatvoru je bio i Vojislav Šešelj koji je zbog progona i deportacije vojvođanskih Hrvata proglašen ratnim zločincem i osuđen na deset godina zatvora. On se jako „trudio na sve moguće načine zagorčati život Milanu Babiću u zatvoru“ jer je priznao zločine nad Hrvatima. Ratni zločinac Šešelj hvalio se na šabačkoj televiziji AS kako je „Babiću svašta govorio, pa računa da je i on doprinio da izvrši samoubojstvo“.

Velika je šteta što je Milan Babić tako završio, a njegov čin kajanja i priznavanja krivnje otišao pomalo u zaborav „pred ratobornom retorikom huškača i ratnih zločinaca, poput Šešelja i Miloševića“. No, Babićev čin kajanja vrijedan je spomena. Nadati se da će nekima od njegovih sunarodnjaka diljem Hrvatske, BiH, Vojvodine i Srbije, duh suosjećanja s poniženim i nastradalim Hrvatima i Bošnjacima pomoći da „ostave prošlost i okrenu se budućnosti“, kako im je Babić poželio i savjetovao“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio i na poticajno ‘Pismo hrvatskih biskupa’ iz svibnja 1995., malo prije oslobodilačke akcije Oluja, koju su hrvatski biskupi uputili uz 50. obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata. „U svojoj poslanici biskupi su naglasili dvije stvari: konstatirali su da su „oružani sukobi tijekom Drugog svjetskog rata ostavili veliki broj poginulih i ubijenih kod svih naroda“. više stotina tisuća. Drugo, nakon pada Berlinskog zida i dolaska demokracije, na prostorima bivše Jugoslavije nije se poštivala volja naroda, već se pribjeglo sili oružja, pa je opet krvoproliće buknulo diljem Hrvatske i BiH i pratilo nas je s teškim posljedicama“. Biskupi su uz obljetnicu završetka Drugog svjetskog i Domovinskog rata odlučili „ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima odati kršćansku počast svim žrtvama i spomenuti se svih koji su stradali, pa suzama i krvlju obilježili čitavo 20. stoljeće, bez razlike na nacionalnu, rasnu, konfesionalnu ili stranačku pripadnost““, rekao je mons. Puljić.

Zahvalio je Bogu što je u to vrijeme zagrebački nadbiskup bio kardinal Franjo Kuharić, čiji je proročki glas iz Petrinje odjekivao diljem Hrvatske: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegovog! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegovog oca, brata, sina, sestre!“, podsjetio je mons. Puljić na riječi koje je kardinal Kuharić rekao na ruševinama crkve Sv. Lovre u Petrinji, 10. kolovoza 1991. i ponovio ih je pet dana kasnije u Mariji Bistrici, 15. kolovoza 1991. godine.

„To je Evanđelje bilo teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku i narodu. Ali, ono je zalog pobjede kršćanskih načela i postupaka. U tomu nas je poučavao i poticao naš nezaboravni učitelj, Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. Nismo odgajani da otimamo tuđe niti da tlačimo druge. Naši prognanici koji su bili lišeni svih ljudskih prava i pretrpjeli najveće nasilje, nisu razmišljali o osveti i mržnji. Makar su se vraćali plačući nad svojim ruševinama, oni nisu dopustili da im srce zarazi mržnja, već su ostali raspoloženima pružiti ruku pomirenja, kako bi sa svim građanima pošteno i časno izgrađivali bolje sutra na tlu Lijepe naše domovine. Iako je u brojnim gradovima i naseljima našim ljudima bio „oduzet mir duši njihovoj“, utješno je osjetiti da se na ovoj „vjetrometini ratnog be­spuća naši ljudi nisu izgubili“. Nosila  ih je snažna vjera koja je kadra pobijediti valove očaja i tuge, okupaciju i razaranje, progone i uništenje imovine, kao i napasti Zloga i njegova zavođenja“, poručio je nadbiskup Puljić.

Pohvalio je uspješnu obnova razorenih mjesta i gradova diljem Hrvatske. Ljudi su se vratili iz progonstva, obnovili su svoje domove, ostali uz svoja ognjišta i uz svoja svetišta.

„Ispunjeni vjerom, nadom i ljubavlju i mi smo se okupili moliti Oca nebeskoga neka se sjeti svih koji su diljem Lijepe naše i Bosne i Hercegovine u obrani slobode nevino stradali. Poznajemo ih po imenu koje su dobili na svom krštenju. To ime je ispisano na njihovim grobovima, gdje im za grobove znamo. A Gospodin Bog ih je upisao i u dlanove svoje ruke. Stoga, usrdno i žarko molimo neka im Svemogući otvori rajska vrata, oslobodi ih od spona smrti i pribroji zboru svojih izabranih. A nama koji ih se sjećamo neka ispuni srca svojom ljubavlju i milosrđem, nadom i utjehom“, poručio je nadbiskup Puljić.

Pakoštanski župnik Jerolim Lenkić zahvalio je na mons. Puljiću na dolasku i podršci hrvatskim braniteljima na susretu kojeg su pohodili i branitelji iz drugih dijelova Hrvatske.

Nakon mise, ispred župne crkve održan je koncert duhovne glazbe na kojem su nastupili: Klapa HRM-a Sv. Juraj, Zbor mladih i odraslih župe Pakoštane, muška pjevačka skupina Zavičaj, don Jerolim Lenkić i klapa ‘Elektrodalmacija’ iz Splita.

Događaj je organizirala Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata – Pakoštane čiji je predsjednik Boris Bašić. U Domovinskom ratu, iz Pakoštana su poginula šestorica hrvatskih branitelja. U obrani domovine sudjelovalo je oko 400 branitelja rodom iz Pakoštana, među kojima je najpoznatiji pakoštanski sin, general Ante Gotovina koji je sa svojim suborcima sudjelovao i na toj duhovnoj obnovi u zajedništvu i zahvali za dar slobode kojoj je svojim zalaganjem i on uvelike doprinio.

I. G.

Foto: Privatna arhiva Ž. Puljić

 

Svečano misno slavlje na Duhovskom bdjenju uoči svetkovine Duhova u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu, 18. svibnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Vjerovati u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, kako ispovijedamo u Vjerovanju, znači da vjerujemo u Gospodina koji je po svom Duhu stvorio naš život i darovao nam život, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da se svetkovina  Duhova tiče stvaranja čovjeka i stvaranja svijeta.

Riječ apostola Pavla, da je svijet u porođajnim bolima i mukama rađanja je slika našeg života, jer svi čeznemo za dubokom nadom koja nije prazna, istaknuo je nadbiskup. „Nada je duboka čežnja i želja za dobrim. Želimo da sve dobro završi, da bude dobro u našem životu, da se ostvari dobro u svakom ljudskom srcu – to je utkano u naš život. Osjećamo da je ta nada često ugrožena. Svetkovina Duhova potiče da nada koju nosimo u sebi nije prazna. Daje nam svjedočanstvo da nas ta nada neće razočarati, nego nam daje sigurnost da je naša nada već posjedovanje dobra koje očekujemo, koje želimo i kojem se nadamo“, poručio je mons. Zgrablić.

Tu nadu i duboku čežnju našeg srca budi nam Duh Sveti. „Duh Sveti je poput svjetla, poput neugasive baklje u našem životu. Duh Sveti uvijek iznova raspiruje tu vatru u nama da se ne izgubimo, nego da krenemo prema onome tko je tu nadu ostvario u našem životu. To za čim cijeli svijet čezne, nalazimo u rođenju Isusa Krista. Bog otac u svojoj sili i snazi Duha Svetoga po kojoj sve stvara, uzdržava i po kojoj sve postoji, šalje svoga Sina na ovaj svijet da tu našu nadu učvrsti i učini mogućom; da nas ništa ne može rastaviti od te nade koja je u nama, da na njoj temeljimo sve u životu“, poručio je mons. Zgrablić, podsjetivši da je Isus utjelovljen po Duhu Svetom, po Božjoj snazi, po onome što je Bog u sebi. Snagom Duha Svetoga Isus ulazi u muku, smrt i novi život.

„Onima koji su blizu Isusu i koji ga poznaju, koji se druže s njim, Isus obećava dar Duha Svetoga, tu snagu koja je njega nosila, s kojom je on došao na ovaj svijet, od koje je i za koju je živio. Snagu od koje je učinio da se dobro koje je nosio u sebi ostvari u njegovom životu, jer ta snaga pobijedila je svaki ljudski grijeh i smrt“, istaknuo je nadbiskup. Duh Sveti je Isusu dao novi život.

„U sili i snazi Duha Svetoga, u svom djelovanju, Krist nam je otkrio nešto veličanstveno. U Duhu Svetom, Krist nam je dao svjetlo da možemo vidjeti u Božje srce. Krist nam je pokazao da u Božjem srcu postoji odnos ja i ti. Postoji Bog koji nije bezgranična samoća, nego komunikacija između ja i ti. U Bogu postoje tri osobe u kojoj Bog otac, jer je ljubav, komunicira sebe drugoj osobi, Sinu. Sin komunicira svu svoju ljubav prema Ocu i iz tog odnosa rađa se mi, Presveto Trojstvo. To možemo vidjeti u Isusu, tu Božju sliku možemo otkriti u Isusu. I ne samo to. Nego, u Kristovom djelu otkrivamo da Krist nama pripravlja mjesto, on nas stavlja u to svoje srce. Tu nam je pripravio mjesto“, istaknuo je mons. Zgrablić, i u tom duhu naglasivši da nada koju nosimo u sebi nije prazna.

„Želja za puninom sreće i radosti nije isprazna i iluzija, nego stvarnost našeg života, jer Gospodin nas u snazi svoga Duha privlači da uđemo u njegovo srce. U Božje srce ulazimo u snazi Duha Svetoga koja nam je već darovana, koju već imamo, samo je moramo iskoristiti, upotrijebiti, biti je svjesni. Moramo je prihvatiti vjerom, da bi u nama bila djelatna“, potaknuo je predvoditelj slavlja.

Snagu Duha i Božje lice, što Bog čini u sebi, otkrivaju nam Božja riječ i sakramenti. „Božja riječ ima moć zagrijati naše srce. Snaga Duha dodiruje našu dušu i nutrinu, da možemo prihvatiti Božji duh. U Božju intimu ulazimo i po sakramentima koje primamo. Po krštenju smo uronjeni u silu i snagu Duha Svetoga u novi život. U krštenju se dogodilo naše novo rađanje u kojem je Duh bio na djelu, da nas je Bog prigrlio u svoje zajedništvo. Tu sigurnost razvijamo kroz molitvu, euharistiju, pričest. Duh Sveti daje nam se u svakoj euharistiji“, rekao je nadbiskup, naglasivši da nas Gospodin uvijek vodi u intimu svoga života, kada s njim surađujemo.

Isus je otkupio naše tijelo, cijeli naš život, potpuno se zauzeo za nas da potpuno njemu pripadamo. „Da imamo Božji pogled na svijet, da Božjim duhom koji djeluje u nama gledamo svakog čovjeka i činimo svakom čovjeku ono što Krist čini nama. Isus se žrtvovao za nas, uvijek u poslušnosti Očevoj volji, ne u samovolji. To je poslušnost ljubavi koju je živio do kraja, bezuvjetno i koja ga je vodila u duboko i puno zajedništvo s Bogom, ali i s ljudima. Duh Sveti jača našu nadu, življenje i nosi nas“, rekao je nadbiskup, poželjevši da Duh Sveti bude velika snaga našeg života; „da nam život ne bude isprazan, robovanje i iluzija, nego punina života, jer Krist je došao da imamo život u izobilju“.

Na misi Duhovskog bdjenja okupili su se i članovi crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije. „Svaka zajednica je djelo Božjeg duha. Duh Sveti puše gdje hoće i djeluje gdje hoće, ali ne na način anarhije, nego u različitosti, poput orkestra koji ima različite instrumente. Ako su vođeni Duhom Božjim, to postaje glazba na koju čovjek ne može ostati ravnodušan“, rekao je mons. Zgrablić. Benedikt XVI. kaže da su crkvene zajednice koje vodi Božji duh prave škole života. Zajednice i pokreti su veliko blago i bogatstvo gdje se u dubini može otkriti Duh Sveti koji u njima djeluje, rekao je nadbiskup.

„Promičući taj duh u različitosti u Crkvi, Duh Sveti uvijek čini jedinstvo, povezuje nas u ljubavi, čini nas jedno. Kao Presveto Trojstvo – tri različite osobe, ali savršeno jedinstvo, da je jedan Bog“, rekao je nadbiskup, potaknuvši vjernike da  u zajednicama žive Duh Sveti otvorenog srca i da prepoznaju Isusa kao uskrslog Gospodina koji u duhovnoj stvarnosti boravi u nama. „Božji duh se utjelovio u Isusu da zauvijek ostane utjelovljen u svom proslavljenom tijelu, Crkvi, čiji smo mi udovi“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da susret zajednica na Duhovskom bdjenju bude „zagrljaj s Božjim duhom, svijest Božjeg duha s kojim smo ispunjeni, koji je u nama. Da otkrijemo veliki potencijal koji imamo. Da se ne izgubimo, da ne pomislimo da smo bezvrijedni. Da ne izgubimo vjeru da nas Gospodin ljubi i da njegov Duh već djeluje u nama i nikad nas neće napustiti. Kristova ljubav nastanjena je u našem biću“, poručio je mons. Zgrablić, poželjevši da nas „sjedinjenje s Gospodinom, ulazak u Kristovo otvoreno srce i Duh kojeg nam Gospodin daruje, ispune nadom da koračamo hrabro na putu života prema vječnom sjedinjenju s Isusom koji je umro za nas i koji nas ljubi neizmjernom ljubavlju“.

Izražavajući radost zbog zajedništva s članovima crkvenih zajednica u bdjenju o blagdanu Duhova, nadbiskup Zgrablić zahvalio je Povjerenstvu za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije za organizaciju toga susreta koje pokazuje „bogatstvo koje različite zajednice nose u sebi, dijele jedni drugima i tako naše bogatstvo u različitosti postaje još veće“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Pridrazi krstionicu, svetohranište, križ i nadoltarnu sliku u četvrtak, 9. svibnja, za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio na svetkovinu Uzašašća Gospodinova.

„Krstionica nam pomaže da uđemo u stvarnost Isusovog života, krštenjem se događa promjena našeg života. Uranjamo u sâmog Boga. Svetohranište nam pomaže razumjeti novu stvarnost u kojoj Krist sada živi i stvarnost u koju nas je on uzeo. Kad je Isus uzašao na nebo, time se potpuno vratio Ocu kao Bog i čovjek“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je Isusova pobjeda i naša pobjeda, jer mi smo na njega nakalemljeni. „Isus je nadvladao svako zlo, čak i smrt. Duh Sveti koji je prisutan u Isusu želi i u nama djelovati, želi i nas oživljavati, da i mi činimo znakove koji su pratili Isusove učenike, koje i Božja riječ navodi. Nismo izgubljeni. Krist je svojim uskrsnućem, svojom snagom, silom Duha Svetoga pobijedio zlo i grijeh, a u Kristu smo i mi pobijedili“, istaknuo je mons. Zgrablić, potaknuvši da zahvalimo Isusu za sve što je učinio za čovjeka.

Nadbiskup je potaknuo da se ne bojimo, jer nema grijeha kojeg Gospodin neće oprostiti. „U trenutku našeg začeća, Gospodin nam je darovao dio sebe. Naša duša je bitna, ona nas pokreće i animira naše tijelo. Zato je jako važno da spoznamo vrijednost duše o kojoj ovisi čak i naše tijelo, kako se osjećamo. Naša duša je važna za naše osjećaje, za naše raspoloženje, našu nutrinu“, rekao je predvoditelj slavlja.

Nadbiskup je rekao da je sve što je blagoslovio u toj crkvi znak onoga što smo primili na krštenju i što primamo u sakramentima, što nam je Gospodin donio. Potaknuo je da budemo svjesni da smo uzdignuti na nebo, da ne budemo samo zabrinuti za zemlju i tjelesno, da ne izgubimo dušu. „Opredijelimo se za Boga i budimo radosni svjedoci da nas prate znakovi, da se ne bojimo, jer Krist je pobijedio, a u Kristu smo i mi pobijedili. To nije naša snaga, nego Isusova pobjeda, njegova milost, njegov dar“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši na poštovanje blagoslovljenih svetinja.

„Radosni smo što je blagoslovljena krstionica gdje će se u osobnoj i u vjeri Crkve dijeliti sakrament novog rođenja, svetohranište za čuvanje euharistije, nebeske hrane, križ koji predstavlja Kristovu muku i njegovu slavnu pobjedu nad smrću te je svjedočanstvo naše vjere i znak ljubavi, a nadoltarna slika Posljednje večere, prikaz Isusa i apostolske zajednice, potiče želju za duhovnim uzdizanjem i osobnom svetošću“, poručio je mons. Zgrablić. U misi su koncelebrirali don Tomislav Baričević, župnik Pridrage i don Šime Kevrić, nekadašnji župnik Pridrage koji je tu djelovao u teško vrijeme komunizma i doprinio je izgradnji pridraške crkve.

U prigodnom obraćanju vjernicima, župnik Baričević istaknuo je vrijednost zajedništva koje je dio i Isusove molitve i potreba osobito u današnjem vremenu. Župnik je zahvalio Margiti Zubčić s kojom je don Tomislav najprije razgovarao o planiranom poslu i premještanju njene već postojeće slike u prostor primjereniji za sliku. Zahvalio je na podršci nadbiskupu Zgrabliću i  župnom vijeću, talijanskoj tvrtki umjetnina Ferdinad Stuflesser (Ortisel) koji su dlijetom oblikovali izvornu skulpturu Isusovog tijela i posredniku do njih, don Srećku Petrovu, župniku Vrane. Župnik je zahvalio vjeroučitelju Danijelu Tiriću koji je iz Moslavine gdje živi nabavio i o svom trošku dopremio stare hrastove grede za križ, a za izradu križa zahvalio je stolaru Miru Petroviću iz Biljana Gornjih.

Baričević je zahvalio i akademskim umjetnicima, kiparu Petru Doliću iz Zagreba i slikaru Mati Ljubičiću iz Zadra. „Kroz djela njihovih ruku: postolje za Gospu Luzaricu, naslovnicu župne crkve, krstionicu, svetohranište i nadoltarnu sliku, gledamo kako je ljepota sličnost s božanskom ljepotom u kojoj stvari imaju udjela“, rekao je don Tomislav. Zahvalio je i suradniku kipara, Ivici Brkiću, kamenoklesaru iz Zadra i Marku Zubčiću pok. Mile na ličilačkoj pripremi zida za postavljanje slike. Stolaru Filipu Kadiji iz Sv. Filipa i Jakova župnik je zahvalio za sjedala, a župljanima što su svojim prilozima doprinijeli ljepoti crkve po njenom uređenju i na duhovnu korist.

Župna crkva Gospe od Ružarija u Pridrazi bila je izgrađena 1978. za vrijeme župnika don Šime Kevrića. Crkvu su do temelja bili srušili Srbi u agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Na istom mjestu, po prvotnom projektu koji je izradio ing. Tomislav Paleka iz Zadra, izgrađena je nova crkva koju su bili financirali tadašnje Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo RH, Zadarska nadbiskupija i župa Pridraga. Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa posvetio je obnovljenu župnu crkvu Gospe od Ružarija u Pridrazi 5. listopada 2002., za vrijeme župnika Jure Zubovića. Postaje križnoga puta u župnoj crkvi rad su kiparske kolonije i Udruge ‘Sjaj hrvatske Crkve’ iz Osijeka.

Ines Grbić

Foto: M. Karadakić

U pobožnosti Planinarski put svjetla mladih Zadarske nadbiskupije u subotu, 11. svibnja, sudjelovala je grupa od 53 mladića i djevojaka iz Zadarske nadbiskupije hodeći 30 km obroncima planine Velebit.

Sudionici su se zaustavili na 14 postaja, razmišljajući o radosti Kristovog uskrsnuća, uz tekstove iz Evanđelja i prigodna razmatranja čiji je autor mons. Ivan Šaško. Mnogi sudionici nisu se međusobno poznavali, pa su putem sklopljena nova poznanstva. Tri iskusna vodiča brinula su o sigurnosti sudionika, a u pripremama je sudjelovao i HGSS.

Planinarski put svjetla počeo je ranim okupljanjem sudionika na Autobusnom kolodvoru u Zadru. Vozač Jere iz zadarskog poduzeća ‘Liburnija’ prevezao je autobus hodočasnika do tunela na prijevoju Prezid-Gračac. Grupa je već u 6,30 sati ujutro, unatoč jakoj buri i hladnom vremenu, krenula pješice od prijevoja prema Tulovim Gredama. Cijela 30-kilometarska staza kroz Velebit pružila je izvanredno iskustvo, zahvaljujući idealnim vremenskim uvjetima od ugodnih 20 Celzijevih stupnjeva, uz laganu naoblaku i buru.

Duhovni sadržaj tijekom pješačenja bio je jednostavan, ali bogat. Uz molitvu i razmatranja na 14 postaja Puta svjetla, sudionici su imali priliku hodati u šutnji, okrijepiti se sakramentima, razgovarati sa svećenikom i osobno se moliti. Osobito su bile dirljive postaje i molitve kod mnogih spomenika za pale branitelje iz Domovinskog rata koji su svoj život položili upravo u obrani Domovine na Velebitu.

Program je zaključen uobičajenim planinarskim obrokom, grahom s kobasicama, zahvaljujući radnicima Caritasa Zadarske nadbiskupije. Nakon zajedničke fotografije kod kapelice podno Tulovih Greda, na mjestu pogibije hrvatskog branitelja Damira Tomljenovića Gavrana, sudionici su se zaputili prema Zadru. Nakon 21 sat, sudionici su se razišli, fizički iscrpljeni, ali duhovno osvježeni i ohrabreni razmatranjem Uskrsloga na 14 postaja Puta svjetla. Taj duhovni hod kroz Velebit ostavio je duboki dojam na sve sudionike, pružio je ljepotu zajedništva i snagu vjere u prirodnom okruženju. Izražena je radost budućim sličnim susretima i pobožnostima koje okupljaju mlade i jačaju njihovu vjeru.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za pastoral mladih Zadarske nadbiskupije čiji je predstojnik don Ivan Šibalić.

Ivan Šibalić

Foto: Sudionici Planinarskog puta svjetla

Mladi iz Zadarske nadbiskupije sudjelovali su na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Gospiću u subotu, 4. lipnja. Taj događaj okupio je oko deset tisuća mladih iz cijele Hrvatske, uključujući sudionike koji su stigli sa šest autobusa iz župa Zadarske nadbiskupije.

U pratnji šestorice svećenika i jedne časne sestre, oko tristo mladih krenulo je iz Zadra prema Gospiću u subotu, 4. lipnja, u 8 sati ujutro. Svaki od šest autobusa imao je predprogram u jednoj od župa domaćina koje je odredio organizator, Gospićko – senjska biskupija. Mladi su bili raspoređeni diljem ličkog područja, uz Gospić, uključujući mjesta Karlobag, Otočac, Lički Osik, Korenicu i Pazarište. Domaćini su ih srdačno dočekali, predstavili su svoj župni pastoral i omogućili im da se upoznaju s ostalim sudionicima iz različitih dijelova Hrvatske.

Oko podneva, deset tisuća mladih okupilo se na središnjem gradskom trgu Stjepana Radića u Gospiću. U opuštenom druženju, sudionici su imali priliku obići brojne promotivne štandove postavljene na šetalištu poznatom kao gospićka Kalelarga. Predprogram su animirali Hrvatsko nadzemlje, Vjera i svjetlo te Matej Lovrić, uz glazbenu podršku VIS-a Mihovil.

U 14,30 sati, sudionici su zajedno s biskupima i svećenicima formirali procesiju od središnjeg trga do stadiona Balinovac. Ondje su mladi imali priliku ispovjediti se i sudjelovati u pobožnosti molitve svete krunice.

Misno slavlje počelo je u 17,00 sati na stadionu Balinovac. Deset tisuća mladih ujedinilo se u molitvi i pjesmi uz izvanrednu glazbenu animaciju. Posebna radost bila nam je vidjeti našeg zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića. Misno slavlje predvodio je mons. Zdenko Križić, splitsko – makarski nadbiskup. Propovijedao je šibenski biskup Tomislav Rogić, predsjednik Odbora za mlade HBK, koji se obratio sudionicima jednostavnim i poticajnim riječima.

Po završetku mise, mladi su se ponovno okupili na trgu Stjepana Radića, gdje su nastavili radovati se uz molitvu i poznate pjesme Božje pobjede. Koncert je trajao do iza 22 sata, nakon čega su se uputili prema autobusima i stigli svojim kućama oko ponoći.

Među zadarskom mladeži, osobito se istaknula grupa mladih s Dugog Otoka, koja je sa svojim župnikom don Franom Šindijom ispunila više od pola autobusa. Oni su sudjelovali na programu u Gospiću čak dva dana, prenoćivši u Gospićkoj biskupiji i preostali do nedjelje, pokazujući živost Dugog otoka iz Zadarske nadbiskupije.

Zahvaljujemo Gospićko –senjskoj biskupiji na trudu i odličnoj organizaciji te se radujemo sljedećem Susretu hrvatske katoličke mladeži 2026. godine u Požegi.

Ivan Šibalić

Foto: Mladi Zadarske nadbiskupije

Susret osoba starije životne dobi, bolesnih i njihovih obitelji održan je u subotu, 11. svibnja u župi Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Misno slavlje u crkvi Gospe Maslinske predvodio je don Šime Perić. Suslavili su don Valter Kotlar, don Marko Dokoza i don Zvonimir Mikulić.

Don Šime je podsjetio na Božju riječ: „Sine, ne zapusti oca svoga u njegovoj starosti i nemoći, kad mu klone razum i padnu snage. Ne budi bezdušan prema njemu ti koji si pun snage i života, podrži svoga oca. Ljubav prema ocu i majci čini da ti se opraštaju mnogi grijesi“. Božja zapovijed „Poštuj oca i majku da dugo živiš i da ti bude dobro na zemlji“ je dar Božji da se po tim riječima može ostvarivati i naš životni put, rekao je don Šime.

Podsjetivši da se život nekad odvijao zajedničkim življenjem tri generacije u jednoj kući: djed i baka, otac i majka, djeca, odnosno unuci, Perić je rekao da se to danas teško može ostvarivati, pogotovo u gradskim sredinama gdje ljudi žive u stanu, skučenijem prostoru; na selu je to bilo moguće, prirodno, drugačije. „Djed i baka su čuvali unuke, otac i majka su radili, brinuli za materijalnu egzistenciju. Djed i baka su se i pomlađivali s unucima, a unuci su primali odgoj od djeda i bake te su mnogi od njih primili i vjerski život“, rekao je don Šime, istaknuvši kako neki Židovi kažu da je najveći neuspjeh kad roditelj svom djetetu ne prenese vjeru. Vjera je najveći dar koji smo primili.

Premda je drugačije kad starija osoba živi u svojoj obitelji, don Šime je zahvalio Bogu i za postojanje domova, mogućnost da u njima mogu biti smješteni i njegovani stari, bolesni i nemoćni. „Dužnost djece je da dolaze i posjećuju svoje roditelje, bake i djedove u domu, da se ne osjete napušteni, otpisani. Današnja civilizacija ne prihvaća stare i bolesne jer ih smatra teretom, da čine poteškoće. Neki promiču i eutanaziju, da se život u bolesti i nemoći završi što prije. Društvo koje se smatra da je napredovalo u demokraciji, u tom slučaju pokazuje neljudskost, nehumanost i to najviše prema nemoćnima, djeci i starima“, upozorio je don Šime.

„Lijepo je biti mlad i pun snage, ali dođu godine kad čovjek više ne može  ostvarivati što je mogao u mladosti i treba prihvaćati svoju situaciju, život i stvarnost. Imajmo zahvalnost, poštovanje i brigu za one koji su nam u životu dali puno toga. Stari i nemoćni imaju životno iskustvo koje se ne može dobiti iz knjiga i iz drugih stvarnosti, nego kroz vlastito iskustvo. To je veliko bogatstvo koje oni mogu pružiti i dati“, naglasio je don Šime.

Upozorio je da su se mnogi udaljili od Crkve i primanja sakramenata. Javljaju se zloba, zavist, parničenja zbog materijalnih dobara. „Najgore je kad se to događa u obitelji, kad djeca zbog neke materijalne koristi ne žele razgovarati s roditeljima, ne posjećuju ih. Događa se čak da neki ne dođu ni na sprovod ocu i majci. Kad u srcu nema Isusovog duha, događa se loše. Je li više vrijedi komad zemlje i neka prostorija, nego što su ti otac i majka?“, upozorio je don Šime, rekavši i da roditelji trebaju biti uviđavni prema djeci koju ponekad ograničavaju u njihovoj slobodi i kreativnosti. Trebaju podržati da se život mladih odvija po Božjem planu.

Istaknuvši važnost rađanja života, Perić je rekao da je puno puta na krštenjima  čuo od djeda i bake: „Da smo barem rodili još jedno dijete“. „Mnogi roditelji nisu bili otvoreni za život, kasnije vide praznu kuću. Nažalost, previše je praznih prostora, zatvorenih kuća, jer nema života, a život daje život“, rekao je don Šime.

Potaknuo je da se baš u starijoj dobi kad osoba ima više vremena, ide svaki dan na misu slušati Božju riječ, primiti Pričest, dobiti snagu duha, pa će se i u bolesti i nemoći čovjek moći drugačije nositi s tim. Onome tko prima Isusa to se odražava i na vani, na zdravlje, rekao je don Šime. Istaknuo je milost primanja sakramenta bolesničkog pomazanja i potaknuo da se zove svećenika da ga primi osoba pred operaciju ili u drugoj situaciji. „Moli se za zdravlje iznutra i vani i za vršenje dužnosti. Čitajte Božju riječ. Božje riječi su duh i život. Molite krunicu. Gospa povezuje nebo i zemlju, obitelji, ako je moguće s djecom barem deseticu krunice. Neka Gospa bude nazočna u obitelji. Neka nas prati zagovor sv. Leopolda Mandića u svim potrebama starih, bolesnih i nemoćnih koji žive u obitelji, domu ili su sami“, poručio je don Šime, poželjevši da taj susret bude izraz blizine i ljubavi Crkve za sve njih.

Susret je organiziralo Povjerenstvo za bolnički pastoral i osobe starije životne dobi Zadarske nadbiskupije. Don Valter Kotlar, povjerenik toga Povjerenstva, zahvalio je za život svakoga od sudionika i don Šimi za sudjelovanje. Činjenica da je don Šime 17 puta primio bolesničko pomazanje kazuje da mu je zdravlje bilo narušavano, ali i da se uvijek iznova dizao „milošću sakramenata, snagom volje i predanja svojoj službi i svom pozivu“, rekao je don Valter, zahvalivši don Šimi što služi vjernicima i Nadbiskupiji i u svojoj starijoj životnoj dobi.

Susret je održan prigodno uz blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Kotlar je istaknuo da je sv. Leopold na osobit način povezan sa svima koji su u patnji i boli, povezan je i sa Zadrom gdje je služio u crkvi Gospe od Zdravlja; ljudi su povezani s njim u molitvama i utječu se njegovom zagovoru. Nakon mise vjernici su počastili relikviju sv. Leopolda Mandića. Priređen je i agape uz druženje za sudionike susreta.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na Zavjetni dan sv. Šime, u srijedu, 8. svibnja, misno slavlje u svetištu sv. Šime u Zadru predvodio je don Stipan Šurlin, upravitelj svetišta Majke Božje Lurdske u Vepricu.

„Srce sv. Šimuna bilo je ispunjeno Duhom Svetim. Ono što je Izrael čekao stoljećima, Bog je Šimunu dao milost da je dočekao za svoga života; susreo se s Gospodinom i ušao je u njegov mir“, rekao je don Stipan, istaknuvši da je sv. Šimun bio poseban i privlačan u svoje, ali i u naše vrijeme. Upozorio je kako u prenošenju otajstva vjere mnogi odrasli ostanu na razini nezrelosti, a Šimun je bio zreo starac s izgrađenim identitetom očinstva.

„Sv. Šimun nas poučava u duhovnom životu da nije promašio konačni cilj i smisao svog života. Duh Sveti ga je potaknuo da pođe u hram. Cijeli život je proveo u hramu, ali i toga jutra, kad su Josip i Marija išli prikazati dijete Isusa u hram, Duh Sveti ga je potaknuo da pođe u hram i primi u naručje Sina Božjega. Šimun je poseban i mudar jer ga pojedinačni ciljevi nisu ugušili da promaši konačni cilj, a to je zajedništvo s Bogom. Taj konačni cilj daje smisao svim drugim partikularnim ciljevima“, istaknuo je don Stipan, upozorivši da je u današnjem blagostanju opasnost promašiti konačni cilj, istovremeno se hvaleći koliko smo postigli.

„Bog se služi s ljudima u čijim se srcima nalazi Duh Sveti i koji su otvoreni Duhu Božjem, da se unutar povijesti spasenja i Crkve ostvaruje njegova pobjeda na ovoj zemlji“, rekao je don Stipan. U duhu Šimunove riječi Isusu da je on „znak osporavan i postavljen mnogima na propast i uzdignuće“, don Stipan je rekao da kad čovjek prihvati vjeru, postoji mogućnost da padne u očima ovog svijeta. I Sin Božji je doživio pad, a Otac ga je nakon toga uzdignuo. „Neke se stvari trebaju urušiti da bi počele ispočetka, na drugačiji način“, poručio je don Stipan.

Istaknuvši potrebu oslonjenosti na Božju milost u svom životu, don Stipan je podsjetio na primjere Mojsija i Davida. Kad je trebao osloboditi Izraelski narod, u prvoj etapi svog života, Mojsije kao mladić koji je odgojen na faraonovom dvoru, krenuo je sam, bez Božje milosti, ostvariti to oslobođenje. Onda je pogubio vojnika i faraon ga je protjerao. Međutim, 40 godina nakon toga Bog mu se objavljuje i kaže da ide faraonu, jer treba preko njega izvesti Izraelski narod.

Mojsije pita kako će ići tamo kad ima govornu manu, neće ga razumjeti. Počele su isprike. Ali, prihvatio je da ne ide u svoje ime, nego u ime onoga koji ga šalje. Davida je rekao da ne ide na Golijata s nekim oružjem, praćkom, nego da ide s Božjom riječi, on ga šalje. A Golijat je na njega izašao s ognjem i mačem. „Primili smo poslanje i često u tom poslanju mi želimo biti protagonisti i glavni. A Bog želi da nas prošeta kroz ovu suznu dolinu kako bi ljudi oko nas mogli primijetiti njegovu prisutnost u našem životu“, rekao je don Stipan.

Šimunova veličina je bila i u tome što je „znao odrezati ono što nije bilo dobro, s čime je bio kušan. Šimun nije ulazio u kompromise s napastima i grijesima. Nije bio osrednji, bio je radikalan, ali ne fundamentalist. Nikoga nije isključivao, osuđivao kao osobu, nego grijeh. Sv. Šimun je bio hram u kojem je svijetlio Duh Sveti. Neka Duh koji je prebivao u njegovom srcu i dao mu posebnost, prebiva i u našim srcima kako bismo i mi posvjedočili da smo sinovi i kćeri Božje, da posvjedočimo Božju prisutnost u našem životu“, potaknuo je don Stipan, u molitvi Bogu da budemo blagoslov i dar za bližnje.

Osmi u mjesecu je dan kad se u crkvi sv. Šime osobito moli za bolesne i druge  potrebe, a misu Zavjetnog dana predvodi upravitelj nekog hrvatskog svetišta. U misi su sudjelovale i redovnice Družbe Kćeri Milosrđa TSR sv. Frane s provincijalkom s. Mirjam Gadža koja je donijela relikviju bl. Marije od Propetog Isusa Petković koja je također bila izložena puku na čašćenje. Želja je don Damira Šehića, upravitelja svetišta sv. Šime, uz sv. Šimu promicati karizmu svetosti i drugih hrvatskih blaženika i svetaca.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu Uzašašća Gospodinova u četvrtak, 9. svibnja, svečano koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, kad su proslavljeni i blagdan Prijenosa moći sv. Nikole biskupa i 17. godišnjica posvete župne crkve sv. Nikole u Kistanjama.

Neka ta trostruka proslava „potakne u nama osjećaj ponosa da smo i mi Teofil, da nosimo to ime; da budemo toga svjesni, da s tom sviješću slušamo i slavimo Gospodina; da rastemo u njegovoj ljubavi, spoznaji njegove blizine i da shvatimo veličinu Isusovih riječi ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’“, potaknuo je mons. Zgrablić, u duhu spomena Teofila u prvom čitanju iz Djela apostolskih.

U Teofilu se svatko od nas može prepoznati, rekao je nadbiskup, istaknuvši da ta riječ znači osobu koju Gospodin ljubi. Teos znači Bog, a filia ljubav. „Ljubav je dar kojeg je uskrsli Gospodin obećao svojim učenicima i darovao ga je i nama. Taj dar nam omogućuje da Gospodina prepoznajemo, sretnemo, da s njim živimo i da hodamo s Gospodinom koji je s nama u sve dane našeg života“, rekao je nadbiskup. Zadnje riječi koje je Isus rekao učenicima prije nego je uzdignut na nebo su: „Primit ćete Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci sve do nakraj zemlje“.

Biti uzdignut na nebo koristi se i u Starom zavjetu, kad se riječ ‘uzdignuće’ koristi za kraljevsku čast. „Kralj je bio uzdignut kad je počeo svoju službu. Ako je Isus uzdignut, znači da je uzdignut u Božju čast, uzdignut je u svijet gdje je Bog. To znači njegovo gospodstvo nad svime stvorenim, da je gospodar neba i zemlja koji je pobijedio svakog ljudskog neprijatelja, svako ljudsko zlo, smrt i sjedi s desne Ocu. Gospodin je uzdignut u Božju blizinu nakon što je uskrsnuo i učinio nešto veliko za nas. Gospodin je stvorio nešto za nas, a to je otkupljenje i spasenje i vraća se k Ocu“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Nakon što je Isus uskrsnuo i 40 dana se ukazivao svojim učenicima, Isus je otišao u Božje boravište, ali to nije prostor poiman u ljudskoj kategoriji. „Bog je u drugačijoj stvarnosti od ove zemaljske, ali ne negdje drugdje, jer Isus je rekao: ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’. Gospodin je za svoje boravište prvenstveno izabrao naš život. Gospodin se nastanio u našoj duši. Po otajstvima naše vjere Krist se nastanio u našoj duši“, istaknuo je mons. Zgrablić, upozorivši da čovjek često živi kao da nema duše, a ona je vrijedna i dragocjena.

„Krist je izabrao za svoje svetište, za hram u kojem će on boraviti našu dušu, naš život. To je sveto mjesto u kojem Gospodin boravi. To je novo boravište koje je on izabrao svojim uzašašćem, da nam bude toliko blizu, da bude doista dio našeg života. To spoznajemo u svecima, u blagdanu Uzašašća i u slavlju posvete crkve. To prepoznajemo kao novi oblik Isusovog boravka u našem životu“, istaknuo je nadbiskup. Stoga je lijepo uz blagdan Uzašašća slaviti i sv. Nikolu „koji je također uzišao, uzdignut je do Boga kao svi sveci koji su s Bogom živjeli“. Nadbiskup je zahvalio Bogu za Božji hram kistanjske župne crkve koja je osobito boravište u kojem se Gospodina slavi i gdje se on daruje u svetim znakovima i otajstvima.

Naš život je zadatak, trud, hod i napor da sve više i dublje otkrivamo Božju prisutnost i Božje djelo, što je Bog učinio za nas ljude, rekao je mons. Zgrablić. „Ako smo po sakramentima povezani s Kristom, onda je blagdan Uzašašća naša pobjeda. Mi gledamo Krista, ali gledamo i sebe, da je Gospodin i nas uzdignuo k sebi, k Bogu. Toliko nas je približio Bogu da mu bliže ne možemo doći. Moramo rasti u našoj spoznaji, u našoj svijesti i vjeri Božje prisutnosti. Što više budemo rasli u vjeri Božje prisutnosti, davat ćemo više prostora Duhu Svetom kojeg nam je Gospodin darovao, da on može djelovati u našem životu i da možemo koristiti službe koje nam Gospodin povjerava“, rekao je mons. Zgrablić. Živeći te službe, možemo nastojati oko mira, kako kaže apostol Pavao.

„Ljubav ne može biti pasivna, nego uvijek čini dobro drugome“

„Živjeti sa svakim u miru ne znači živjeti u pasivnosti, ignoriranju ili samo toleranciji. Nego, mir koji Bog daruje ispunjen je ljubavlju. Nema Božjeg mira bez Božjeg duha i Božje ljubavi. Ljubav ne može biti pasivna, nego uvijek čini dobro drugome. Čineći dobro drugome, duša se ispunja mirom i širi mir oko sebe“, rekao je predvoditelj slavlja. Kad osoba čini dobro, izgone se i zlodusi.

„Ako se Boga donosi kao ljubav, radost i mir gdje je mrak, netrpeljivost, podjela, tuga, tjera se zloduh koji donosi negativno u životu. To imamo priliku činiti svakog dana u našoj sredini, u našoj obitelji. Da Božjom snagom, potaknuti Božjim duhom, ne samo svojim silama, nego sviješću Gospodnje prisutnosti, možemo izgoniti zlo u nama i oko nas, da Gospodin bude više prisutan u našem životu“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Isus kaže da ćemo govoriti drugim jezicima. Neki imaju dar govora u jezicima, glosolaliju, ali „jezik kojeg svi ljudi razumiju je jezik duha, jezik ljubavi. Taj novi jezik kršćani moraju govoriti, da ljubimo na Isusov način. Isus ljubi ne samo kad ima simpatije i osjećaje prema nekome, nego nikada nikoga nije isključio iz svoje ljubavi, pa ni protivnike, one koji su ga razapinjali i osudili na smrt. Isusova ljubav je bila potpuna i bezuvjetna. To su činili sv. Nikola i drugi sveci: ljubili su čovjeka bezuvjetno, pa i one koji su ih progonili, mučili, ubijali, koji su bili njihovi protivnici. Sveci nisu dozvolili da u njihovo srce uđe zlo, jer su bili osposobljeni govoriti novim jezikom“, poručio je mons. Zgrablić.

Nećemo biti izuzeti od nevolje, bolesti i poteškoća, ali Gospodin je s nama u našem životu, pobjednik, uzašao je na nebo, istaknuo je nadbiskup, poručivši: „Gospodin će onima koji ga ljube sve okrenuti na dobro. I po milosrđu kojim Bog odgovara na grijeh koji počinimo, shvatit ćemo koliko je Bog velik“.

U misi su sudjelovali i Janjevci iz Dubrovnika s don Robertom Ćibarićem koji godinama dolaze na proslavu u Kistanje, a Janjevci iz Kistanja idu u Dubrovnik na Festu sv. Vlaha, kao i monasi iz obližnjeg manastira Krka koji također časte sv. Nikolu.

Župnu crkvu sv. Nikole u Kistanjama, nakon sedmogodišnje gradnje, 9. svibnja 2007. g. posvetio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. Uz mnoge dobročinitelje, dvije trećine sredstava za izgradnju crkve sv. Nikole osigurala je Zadarska nadbiskupija. Do izgradnje te crkve s visokim zvonikom, vjernici su se okupljali u maloj crkvi Prikazanja BDM koja se nalazi ispred sadašnje župne crkve. Nadbiskup Prenđa, a s državne razine tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, uz podršku hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, bili su se zauzeli da Janjevci, najstarija hrvatska dijaspora, 1997. g. nastane Kistanje i da to, nakon Janjeva na Kosovu, bude njihov novi dom po povratku u domovinu Hrvatsku, gdje sada žive janjevačke obitelji s brojnom djecom, u otvorenosti životu i snažnoj povezanosti s Crkvom.

Na kraju mise, prisutnima se obratio Pavao Palić iz Zagreba. Zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću što radi dolazi u Kistanje, kao i njegovi prethodnici. „Nemojte nikad zaboraviti ove ljude, jer oni su jamstvo čvrste vjere i velike ljubavi prema svom hrvatskom kraju. Apostol Pavao kaže Apolonu: ‘Ja sam zasadio, ti zalijevaj, a Bog će dati rasti’. Prvi župnik don Gašpar Dodić, mons. Nikola Dučkić, don Josip Dučkić i sadašnji župnik Ivan Perković, svi su nešto zasadili na oranici zajednice vjernika koji su zalijevali kistanjski kraj svojom ljubavlju, vjerom, žrtvom, svojim protivštinama, siromaštvom. Zato je i plodonosno, puno je djece, radosti i svjedoci smo kako se iz kamena, iz ničega, stvara život i ljepota Božjeg stvaranja. Hvala vam na svjedočanstvu te divne vjere. Ostanimo sjeme koje je posijano, zalijevat ćemo ga, budimo hrabri i radosni i samo naprijed“, poručio je Palić janjevačkim vjernicima. Kroz sedam stoljeća njihove povijesti, trajna je povezanost janjevačkih ljudi s njihovim zaštitnikom sv. Nikolom te sv. Nikolu zahvalno časte dva puta godišnje, 6. prosinca i 9. svibnja.

Pjevanje na misi predvodili su župni zbor sv. Cecilije iz Kistanja i Mješoviti pjevački zbor ‘Janjevo’ iz Zagreba pod ravnanjem s. Blaženke Delonga. Zbor Janjevo iz Zagreba darovao je mons. Zgrabliću kip sv. Nikole biskupa, a župljani Kistanja darovali su mu Višeslavovu krstionicu i Bašćansku ploču, radove kistanjskih obrtnika.

Kistanje od 2015. g. imaju relikvijar u kojem je ampula koja sadrži Mannu sv. Nikole, svijetla tekućina koja prokapljuje iz kostiju sv. Nikole. Tu je relikviju župi Kistanje darovao mons. Francesco Cacucci, nadbiskup metropolit Barija i papinski delegat tamošnje bazilike Sv. Nikole u kojoj se čuvaju moći sv. Nikole. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je procesiju s tim moćima sv. Nikole biskupa.

Posmrtni ostaci sv. Nikole prenijeti su u talijanski grad Bari i pohranjeni u crkvu izgrađenu njemu u čast, 9. svibnja 1087., uz veliko slavlje u kojem je sudjelovao i Papa. Do tada je tijelo sv. Nikole bilo u katedrali u Miri, u današnjoj Turskoj. Pred opasnošću muslimanskog osvajanja Mire, mornari iz Barija uzeli su iz grobnice kosti sv. Nikole i prenijeli ih na sigurno, u Bari, 9. svibnja 1087. godine.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 8. svibnja, gostovala je s. Jelena Lončar, ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Na susretu u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru održala je izlaganje o temi ‘Actio i djela milosrđa – caritas’ o pozivu na milosrdno, karitativno djelovanje u svjetlu življenja Božje riječi.

„Kršćansko karitativno djelovanje mora biti uprisutnjenje ljubavi ovdje i sada. U konačnici, prisutnost djelotvorne ljubavi ispit je autentičnosti Crkve“, poručila je s. Jelena, rekavši da postoje mnoge mogućnosti karitativnog djelovanja u župnim i drugim zajednicama. „’Ljubav je domišljata…’ (1 Kor 13,4), ali je treba imati i treba biti za nju otvoren“, potaknula je s. Jelena.

„Kristova Crkva pozvana je biti vjerodostojna u svom poslanju u svijetu te svojom brigom i konkretnim djelovanjem ostvarivati Božje planove. To svoje poslanje Crkva izriče u različitim oblicima pomoći siromašnima, obespravljenima i zanemarenima. Karitativni rad je zadaća Crkve, a ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena u ljubavi prema Bogu, na prvom je mjestu i zadaća cijele crkvene zajednice, na svim njenim razinama. Punina ljubavi ostvaruje se u konkretnim djelima milosrđa. To je obveza svakog vjernika ponaosob i sve Crkve“, poručila je s. Jelena.

Po dvjema zapovijedima ljubavi Isus nas potiče na ljubav prema Bogu i bližnjemu, koja je odrednica našeg konačnog spasenja. „Ljubav svoju puninu doživljava u konkretnosti – u usmjerenosti na konkretnog čovjeka. Karitativno služenje je temeljna funkcija Crkve koja je pozvana Kristovu ljubav prenositi svijetu i s njim je dijeliti. Ta ljubav svoju puninu doživljava u konkretnosti, u ponašanju prema bližnjima. Prema Evanđelju, i na Posljednjem sudu ćemo biti suđeni po onome što (ni)smo učinili za potrebite. Zaista kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Tu se pokazuje da se u pružanju pomoći svakom čovjeku krije mogućnost susreta s Bogom. Dakle, djela milosrđa koja smo za života učinili će biti mjerilo posljednjeg Božjega suda“, istaknula je s. Jelena.

Važna je i suradnja Caritasa s drugim humanitarnim i socijalnim organizacijama. „Caritas u svom djelovanju nije i ne smije biti zamjena Državi u rješavanju socijalnih problema. Zadaća Caritasa je da dopunjava rad državnih institucija te da djeluje na područjima koja su zapostavljena ili se njima državne institucije ne bave. S druge strane, Caritas ima mogućnost bržeg djelovanja, bez birokratskih zapreka i s većom slobodom odlučivanja“, naglasila je s. Jelena, istaknuvši da je Caritas djelotvorna ljubav Crkve, bitna i neizostavna dimenzija, temelj Crkve.

Caritas je „crkvena organizacija koja svoje poslanje crpi iz vjere i Evanđelja: Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste (Mt 25,45). Caritas ne želi niti može vršiti zadaće koje spadaju na državne institucije. Ali nastoji djelovati tamo gdje pomoć i podrška institucija nije dovoljna ili učinkovita. Caritas uvijek osluškuje potrebe najranjivijih u društvu i na njih nastoji pružiti konkretne odgovore“, istaknula je s. Jelena, rekavši da „kršćanska ljubav ne smije izgubiti svoju specifičnu dimenziju i motivaciju, ali treba sudjelovati u suradnji s drugim organizacijama, u povezivanju u dobru i zauzimanju za potrebne. Ljubav nošena nadom u dolazak kraljevstva Božjega treba poticati kršćane na karitativno djelovanje. Bez te nade, karitativno djelovanje postalo bi dijelom državne socijalne skrbi“, upozorila je Lončar.

„Mnogi siromašni su zakinuti u svojim pravima, a vlasti nerijetko izbjegavaju uspostavljanje pravednijih društvenih odnosa. Caritas je, stoga, itekako pozvan proaktivno djelovati u zagovaranju potrebnih i ublažavanju uzroka siromaštva i nejednakosti. Bitna zadaća Caritasa je zagovarati potrebe i prava socijalno ugroženih te informirati javnost o njihovim potrebama“, poručila je s. Jelena. U potrebi socijalnog zagovaranja, Lončar je istaknula da zadaća Caritasa nije samo dijeljenje materijalnih dobara, nego i borba protiv siromaštva.

Ljude Caritas najčešće asocira na materijalne i zdravstvene nevolje pojedinaca. Međutim, u Caritasu se, osim s materijalnim, sve češće susreću i s drugim oblicima siromaštva. To su duhovno, duševno i mentalno siromaštvo, osamljenost starijih, izgubljenost mladih, međugeneracijski jazovi, ovisnosti, rastuća ovisnost o Internetu. „Materijalna oskudica je prisutna u društvu. Ipak, zabrinjava nas duhovno i socijalno siromaštvo, otuđenost ljudi jednih od drugih, beznađe i besmisao života, poremećen i relativiziran sustav vrijednosti te osamljenost prisutna u svim slojevima i među svim generacijama“, upozorila je s. Jelena, potaknuvši da je „Crkva pozvana ukazivati na te vidove siromaštva i na njih odgovarati zauzetijom prisutnošću i većim razumijevanjem koje nosi utjehu“.

Materijalno siromaštvo često dovodi do nasilja u obitelji, ovisnosti, poteškoća u komunikaciji te do rastava i raspada obitelji. „U tom segmentu, dragocjena su Caritasova obiteljska savjetovališta u kojima stručnjaci, zaposlenici i volonteri, pružaju široku stručnu i duhovnu pomoć i podršku pojedincima i obiteljima“, rekla je s. Jelena.

„Nikada i nigdje kršćanin ne susreće Boga bliže i potpunije kao u čovjeku patniku“

Narav Crkve izražava se u trostrukoj zadaći: naviještanju Božje riječi, slavljenju sakramenata i služenju ljubavi. „Te se zadaće uzajamno pretpostavljaju i ne mogu se odvajati jedna od druge. Specifičnost Caritasa kao kršćanskog služenja svoj korijen i temelj mora imati u vjeri i Euharistiji. Isus u svom navještaju o Božjem kraljevstvu osobito ističe skrb za bližnje. Možemo reći da je On na neki način alter ego siromašnih i potrebitih. Njegova ljubav i milosrđe vjerni su do križa. Nikada i nigdje kršćanin ne susreće Boga bliže i potpunije kao u čovjeku patniku. Po primjeru Isusa Krista, kršćani su pozvani pokazati ljubav prema svima koji su ožalošćeni zbog ljudske slabosti te u siromasima i patnicima vidjeti sliku siromašnog i trpećeg Krista i nastojeći olakšati njihovu oskudicu, u njima služiti Kristu“, potaknula je s. Jelena. Karitativni rad čini naviještanje i liturgiju vjerodostojnima u svijetu te je ujedno naviještanje riječi Božje i poziv na liturgiju.

„Caritas se ne može i ne smije odvajati od naviještanja i liturgije, a s druge strane, on baš po liturgiji mora biti više od socijalne djelatnosti i humanitarne pomoći. Dobrotvorno djelovanje se u svojoj bîti nadahnjuje na Božjoj riječi i slavljenju liturgije. Caritas svoju specifičnu duhovnost i motivaciju ne očituje toliko u sadržaju karitativne službe, jer će i nekršćanin i kršćanin čovjeku u nevolji pružiti istu materijalnu pomoć. No, kršćanin svom djelovanju može i treba dati novi smisao, ne brinući samo za čovjekovu materijalnu, nego i za ljudsku i duhovnu potrebu. Njegova pomoć tako nadilazi običnu socijalnu pomoć. Caritas mora svoju vjerodostojnost razvijati iz nutarnjeg jedinstva s naviještanjem i liturgijom i na taj način svjedočiti razlog i nadahnuće svoga djelovanja“, poručila je s. Jelena, istaknuvši: „Ako prepoznajemo Gospodina u euharistijskim prilikama kruha i vina, onda je nemoguće ne prepoznavati ga u čovjeku u potrebi – jer djelotvorna ljubav proizlazi iz slušanja Božje Riječi i slavljenja Euharistije te s njima čini trostruki susret s Gospodinom u slušanju, slavljenju i služenju“.

S. Jelena je razmatrala i kako Božju riječ pretvoriti u služenje potrebnima i Caritas kao mjesto primjene Božje Riječi u svakodnevnici. Actio predstavlja „krajnji plod kontemplacije nad pročitanom Božjom riječju koju smo meditirali i molili se u koracima Lectio Divina. To je i krajnji cilj Lectio divina: potiče nas da pročitanu Božju riječ, ono što smo ‘kušali’ u čitanju, molitvi i kontemplaciji, prenesemo u svakodnevni život. Nakon Lectio, Actio je najteži, najizazovniji korak jer zahtijeva trajnost i ustrajnost u svakodnevnici i pruža prigodu za preobražaj duše i tijela u konkretnom djelovanju. Actio čini Božju riječ djelotvornom, mijenjajući nas iz pasivnih slušatelja u aktivne izvršitelje Božje volje“, rekla je s. Jelena, istaknuvši da je Actio i „poziv na promjenu, na vjerodostojan život kojim se naša vjera pretvara u djela ljubavi, pravde i milosrđa u svijetu. Actio je djelovanje koje je po našem djelovanju odraz Božje ljubavi i prisutnosti u svijetu“.

Župne zajednice privilegirano su mjesto za karitativno djelovanje. „Koliko su naše župe ‘svratišta’ dobrog Samarijanca, a koliko nezainteresirano prolazimo pokraj čovjeka u nevolji? Kateheza i liturgija koje se ne prevode u djelotvornu ljubav bivaju neplodne. S druge strane, sâmo svjedočenje djelotvorne ljubavi, ako ga ne podržava kontemplacija i vjera, pretvara se u puko pomaganje i dobročinstvo. Župni caritasi su mjesto lakog prepoznavanja potreba i brzog djelovanja. Zbog svoje homogenosti i teritorijalne određenosti, župe kao mikro sredine su mjesta lakog prepoznavanja onih koji su u potrebi“, istaknula je s. Jelena.

„Kontemplaciju mora slijediti akcija“

Predavačica je istaknula i da se rad Caritasa temelji na volonterstvu i volonterima koji su neizostavni suradnici u karitativnom djelovanju. Oni čine za drugoga bez očekivanja da će postići nešto zauzvrat. U Caritasu je volonterstvo prije svega utemeljeno na dvjema zapovijedima ljubavi.

„Širenje i razvoj volonterstva u župnim zajednicama je konkretno promicanje kršćanske solidarnosti. Na tome bi trebao raditi svaki župnik, svećenik kojem je povjerena pastoralna briga za vjernike. U župnoj zajednici u karitativno volonterstvo mogu se uključiti sve generacije. Svatko može dati dio sebe i učiniti  mali iskorak i pomoć za bližnjega“, potaknula je Lončar, govoreći o velikoj vrijednosti volonterstva u karitativnom djelovanju.

„Volonter darovanjem sebe i svoga vremena pomaže onima kojima je pomoć potrebna, a istovremeno to darovano izgrađuje i onoga tko pomaže, potiče druge da i oni počnu pomagati te tako doprinosi postizanju veće pravednosti u društvu. Njihov doprinos potrebnima je dragovoljno odvajanje vremena, sposobnosti, znanja i vještina i to bez naplate. Njihovo služenje je kontinuirano i ne proizlazi iz viška vremena, nego je ugrađeno u njihov životni program. Brojne caritasove aktivnosti temelje se na volonterstvu. Svi ističu kako su volontiranjem više primili nego što su dali“, poručila je s. Jelena.

Volonterstvo u Caritasu je vjerski motivirano. „Caritasovi volonteri služe potrebnima u ime vjere i Evanđelja te se na taj način osjećaju kao Božji suradnici. Oni zadovoljstvo za darovano doživljavaju u unutarnjem ispunjenju i osjećaju korisnosti za potrebne. Njih na djelovanje potiče Božja Riječ, ona je u njima pokretač na Actio – učiniti nešto za bližnjega u potrebi“, rekla je s. Jelena.

Volonterske akcije provode se unutar različitih udruga i organizacija, npr. briga za starije u domovima, za bolesne, beskućnike, djecu s posebnim potrebama, osobe slabijeg ekonomskog statusa, nezaposlene, pomoć u učenju, starijima u kući, čišćenje okoliša, briga za životinje itd. Dragovoljni karitativni rad stvara kulturu osjetljivosti; potiče i usmjerava pojedince da se uključe u pomaganje i služenje, posebno u župnim zajednicama koje su plodno polje za uključivanje velikog broja vjernika u aktivno življenje Evanđelja.

S. Jelena je potaknula i na odgoj mladih u obitelji za djelotvornu ljubav, važnost da se od najranije dobi u djecu ugrađuje svijest o pomaganju, radost darivanja drugima. Djeci je potrebna pomoć u učenju empatije kao složene emocije i vještine. Prema istraživanjima, dijete u četvrtoj godini počinje povezivati svoje emocije s osjećajima drugih. I kateheza treba biti odgoj za djelotvornu ljubav. Kateheza, kao jedan od oblika posluživanja Božje Riječi i caritas su znakovi crkvenosti Crkve u njenoj proročkoj ulozi, poručila je s. Jelena.

Istaknuvši da su Caritas i djela milosrđa test vjerodostojnosti kršćanskog života, s. Jelena je podsjetila na misao Benedikta XVI. u enciklici Deus Caritas est: „Ljubav – caritas – će biti uvijek nužna, čak i u najpravednijem društvu. Ne postoji nijedno pravedno državno uređenje koje će služenje ljubavi učiniti suvišnim i nepotrebnim. Onaj koji želi ukloniti ljubav, sprema se ukloniti čovjeka kao takvog. Uvijek će biti onih koji trpe i koji vape za utjehom i pomoći. Uvijek će biti osamljenosti i situacija materijalnih potreba, gdje je nužna pomoć u obliku konkretne ljubavi prema bližnjemu“.

Živimo u vremenu potrošačkog mentaliteta, užurbanog života, površnosti u slušanju i informiranju, ali ovo je „i vrijeme preispitivanja vjerodostojnosti nas kao kršćana, osobito svećenika, redovnika i redovnica“, istaknula je s. Jelena.

„Svi smo ponekad umorni od užurbanosti života, zahtjeva koji se pred nas stavljaju, ciljeva kojima stremimo i planova koje oblikujemo. Zastanimo na trenutak u zahvalnosti za darovano i nemojmo zaboraviti one kojima je ta ljepota uskraćena, kako bismo imali prigodu učiniti malo djelo velike ljubavi koje će biti jedino stečeno što ćemo s ovoga svijeta ponijeti sa sobom. Jer, koliko budemo Božju riječ konkretnim djelima milosrđa unosili u svagdašnjicu, toliko će u nama biti obilati plodovi Lectio divina. Kontemplaciju mora slijediti akcija“, poručila je Lončar.

Povijest Caritasa seže potkraj 19. st., kad je teška socijalna situacija radnika potaknula veće uključivanje Crkve u socijalno područje. „Papa Leon XIII 1891. g. izdao je prvu socijalnu encikliku Rerum novarum, a ubrzo nakon nje počinju se osnivati Caritasi diljem Europe. Socijalne enciklike nakon toga doprinose definiranju načela socijalnog nauka Crkve, ali i uspostavi i razvoju većeg angažmana Crkve na karitativnom i socijalnom području u organiziranom obliku pružanja pomoći“, naglasila je s. Jelena. Caritas djeluje u više od 200 zemalja. Mreža Caritasa je najveća mreža u Hrvatskoj. Prisutna je u više od 500 gradova, općina i mjesta a sastoji se od Hrvatskog Caritasa, 16 (nad)biskupijskih te 500 župnih Caritasa.

U Hrvatskoj je prvi Caritas osnovao zagrebački nadbiskup Antun Bauer, 1933. g., a brigu za karitativno djelovanje povjerio je mladom svećeniku Alojziju Stepincu koji je duboko ugrađen u temelje karitativnog rada, zauzimanja za čovjeka u potrebi i koji je odmah na početku organiziranog karitativnog rada dao jasne i glavne smjernice rad Caritasa: “Što hoćemo? Ništa nova! Hoćemo samo da pokažemo da u Katoličkoj Crkvi još živi onaj duh koji je božanski Spasitelj ulio u nju da još živi duh djelotvorne ljubavi. Hoćemo da ona lijepa svjetiljka, što ima da gori u srcu svakoga kršćanina – a to je djelotvorna ljubav – i dalje sjaji. Ako bi se pak gdjegod počela gasiti, da joj nanovo prilijemo ulja. A ako bi se gdjegod sasvim ugasila, da je nanovo zapalimo““, citirala je s. Jelena Lončar bl. Alojzija Stepinca iz njegovog govora o Caritasu 1934. godine.

Caritas Zagrebačke nadbiskupije je najstariji i najveći biskupijski Caritas u Hrvatskoj. U Zagrebačkoj nadbiskupiji djeluje 165 župnih caritasa, 1 400 volontera i 8 000 osoba u potrebi. Koordiniraju se aktivnosti na razini Nadbiskupije, provode se terenski posjeti, edukacije, razmjena iskustava, natječaj za projekte župnih caritasa i duhovne obnove.

I. G.

Foto: I. Grbić

Crkvena proslava dolaska relikvije bl. Jakova Zadranina u njegov rodni Zadar iz Italije, prvi put u šest stoljeća dugoj povijesti od smrti toga franjevca na glasu svetosti, u nedjelju, 5. svibnja, bila je znak početka nove povezanosti između Zadra i hrvatskog blaženika zadarskog roda čiji svetački primjer nije dovoljno poznat i prisutan u Hrvatskoj i u njegovom rodnom Zadru.

Fra Vincenzo Dituri, gvardijan franjevačkog samostana u Bitettu gdje je bl. Jakov djelovao i Tonino Giordano, pripadnik Trećeg franjevačkog svjetovnog reda, donijeli su u Zadar 4. svibnja relikviju bl. Jakova Zadranina – prst franjevca, koji se nosi svake godine u procesiji u Bitettu na blaženikov blagdan 27. travnja, na proslavi koja okupi i 100 000 hodočasnika.

Proslava bl. Jakova s njegovom relikvijom u Zadru 5. svibnja sastojala se od mise u crkvi sv. Frane koju je predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić i potom procesije središtem Zadra s relikvijom bl. Jakova, prvi put u povijesti Zadra, koju je također predvodio mons. Zgrablić.

Na kraju proslave koja je završila u katedrali sv. Stošije, gvardijan Dituri pozvao je nadbiskupa Zgrablića da sljedeće godine mons. Zgrablić u Bitettu predvodi misu i procesiju na blagdan bl. Jakova, 27. travnja. Bl. Jakov u Bitettu toliko je prisutan i osvjedočeni su u uslišanja po njegovom zagovoru, da ga nazivaju Ljubljeni, Sveti i Naš otac. Bitetto je udaljen 25 km južno od Barija. Bl. Jakov je iz Zadra bio pratio poglavara na Kapitul Franjevačkog reda u Italiju, a onda je poslan u Apuliju gdje su franjevci imali nekoliko samostana i gdje su dolazili bosanski bjegunci pred Turcima. Tako je bl. Jakov godinama, do svoje smrti 1496. g.,  djelovao u Bitettu.

Na kraju proslave, prigodne riječi u katedrali sv. Stošije uputili su fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima i fra Vincenzo, gvardijan samostana iz Bitetta. Provincijal Šanko najavio je vjernicima ideju da ubuduće svake godine Zadrani koji žele hodočaste u Bitetto na Jakovljev blagdan i sudjeluju u proslavi 26. i 27. travnja, a da franjevci iz Bitetta i njihova grupa hodočasnika ubuduće svake godine u svibnju dođu u Zadar s relikvijom bl. Jakova – da to postane tradicija u čašćenju bl. Jakova u Zadru.

„Samo treba biti otvorenog srca i malo dobre volje. Blaženik se vratio kući i nadam se da ovo neće biti zadnji put. Da se gradovi Zadar i Bitetto povežu, možda i pobratime. To bi bilo jako lijepo, stvarati mostove i zajedništvo“, poručio je provincijal Šanko u katedrali sv. Stošije.

Fra Tomislav je podsjetio na hodočašće pedeset vjernika iz Zadra 2023. g. koje je on predvodio na proslavu bl. Jakova u Bitettu. Tada su tamošnji franjevci zadarskim hodočasnicima pružili veliko gostoprimstvo. Za vrijeme blagovanja s franjevcima nakon procesije, pojavila se ideja da franjevci iz Bitetta donesu relikviju bl. Jakova u Zadar.

„Tada je to bio samo lijepi san, a postao je stvarnost i premašio je sva očekivanja. Hvala Bogu, doživjeli smo nešto što grad Zadar nikad nije doživio. Hvala gvardijanu fra Vincenzu i gospodinu Toninu iz Bitetta za sve što su učinili u donošenju relikvije. Blaženik je spojio dvije obale Jadrana. To je prvo čudo, gledajući vas kako pjevate i molite, mislim da se može reći da se radi o malom čudu“, rekao je provincijal Šanko u obraćanju vjernicima u katedrali, istaknuvši da je bl. Jakov bio čovjek koji je spajao, povezivao ljude.

„Mislim da ljudski život vrijedi upravo po tome – koliko si ljudi spojio, koliko stvaraš zajedništvo, koliko uživaš kad je ljudima oko tebe lijepo, dobro. Kad se malo makneš u stranu i daš drugima da imaju mjesta. I onda ti bude drago. Bl. Jakov je znao staviti druge ljude ispred sebe. Nije bio zaokupljen sobom. Gledao je u Boga i iz pogleda u Boga znao je potaknuti lijepo u ljudima i utješiti ljude. Na kraju ostane ono što predaš drugima. Ostaje susret, dubina i ljepota susreta kojeg smo znali prenijeti. Neka po njegovom zagovoru i nas učini takvima“, poručio je provincijal Šanko.

Potaknuo je da ne ostanemo samo na vanjskom izrazu vjere u čašćenju relikvije. „Nego da relikvija, odnosno duh našeg blaženika i nas potakne na malenost, jednostavnost, dobrotu, svetost. Ono što je bl. Jakov znao u svakidašnjici, zapaziti neobično, božansko u ljudskome. To je poruka, kao i poruka siromaštva koje treba druge. Jer to je poanta: da se povezujemo, da damo više mjesta drugima. To je veličina čovjeka po čemu ćemo biti i suđeni – koliko mjesta smo napravili drugima i koliko smo znali ostvariti zajedništvo“, rekao je fra Tomislav.

Šanko je zahvalio nadbiskupu Zgrabliću što je predvodio misu i procesiju i fra Stipi Nosiću, gvardijanu samostana sv. Frane u Zadru. „Fra Stipe je imao viziju  proslave s relikvijom i procesijskim križem. Možda je bilo malo i nepovjerenja da se sve ovo ostvari, ali učinjen je pun pogodak. Grad je živnuo, Zadar je doživio nešto što je dugo čekao“, poručio je fra Tomislav.

„Neraspadnuto tijelo bl. Jakova je poruka neraspadljivosti života“

U svom obraćanju u katedrali, fra Vincenzo, gvardijan iz Bitetta, zahvalio je u ime Provincije sv. Mihaela arkanđela iz Puglie na doživljenome, rekavši da je događaj s relikvijom bl. Jakova dostojanstveno proslavljen u čast uzornog sina vjernoga Zadra, kako i zaslužuje bl. Jakov da mu odgovore vjernici Zadra, u posvećenosti njemu. Pozvao je zadarske vjernike da dođu u Bitetto gdje se već šest stoljeća nalazi neraspadnuto tijelo bl. Jakova, da mu se puk moli. Brojni dolaze vidjeti tijelo blaženika i ostavljaju zahvale za uslišane molitve. Tijekom ovogodišnje devetnice ususret proslavi blagdana bl. Jakova, fra Vincenzo je s relikvijom koju je donio i u Zadar, prstom blaženika, išao u pohode bolesnima u njihove kuće. Dolazak relikvije u svoj dom ljudi su doživjeli kao milost i to im je puno značilo.

„Velika je posvećenost i pobožnost ljudi prema bl. Jakovu u Bitettu. Mole mu se u različitim potrebama i zahvaljuju za uslišane milosti. Brojna su svjedočanstva kako je bl. Jakov pomogao ljudima u bolesti, ozdravljenju djece. Za Bitetto, bl. Jakov je znak svetosti, znak blizine i nade u raznim situacijama i potrebama, u suočavanju s bolestima. Ušao je u sve sfere života, ne samo u Bitettu, nego i okolici, na jugu Italije. I trgovine, restorani se zovu bl. Jakov, jer postoji duboka veza između blaženika i ljudi. To je jako lijepo, nisu s njim povezani zbog materijalne dobiti, nego mu se baš utječu i od njega traže milosti.

Bl. Jakov je primjer za nasljedovanje i znak i hrvatske zemlje i grada Zadra u kojem ga je njegova obitelj poučila vjeri u Krista, predala mu zalog vjere i on je to nosio sa sobom. Njegova svetost upisana je u srca brojnih ljudi. Po primjeru Krista postao je blizak ljudima, postao je svjedok božanske ljudskosti koju je mogao nositi drugima“, istaknuo je fra Vincenzo. Biti u gradu rođenja bl. Jakova, vidjeti mjesto gdje je rođen i rastao, potaknuli su u gvardijanu Dituriju snažnu emociju. Donijeti relikviju bl. Jakova je poticaj da se veza između Bitetta i Zadra još više učvrsti. „Neka bl. Jakov svojim dolaskom daruje čudo hrvatskoj zemlji i narodu, neka produbi veze između vas i nas. Neraspadnuto tijelo bl. Jakova je poruka Božje svetosti, neraspadljivosti života. Kad živimo s Bogom, to nije podložno raspadljivosti, nego traje. Kao što je procesijski križ bio znak mira, neka i Božji blagoslov po zagovoru bl. Jakova isprosi mir zemlji i svijetu “, poručio je fra Vincenzo.

Tonino Giordano, član Trećeg svjetovnog franjevačkog reda, rekao je da je u Zadru doživio ljepotu grada, ali i ljudi. Dolazeći u Zadar, na trajektu je susreo zadarske hodočasnike iz župe Voštarnica na povratku s njihovog hodočašća u Bitetto te je rekao da je pjevao s njima pjesme, iako ih nije razumio. „Kod vas postoji potencijal da se razvije pobožnost bl. Jakovu. Ako se još više povežu Bitetto i Zadar i pobožnost bl. Jakovu će biti još žarča. Za nas je bl. Jakov kao otac. On je za nas naš otac. Ali ne samo za Bitetto, nego za cijelo okolno područje. Spasio je ljude Bitetta od kuge i spasio je mnoga srca koja su molila pred njim. Izliječio je srca mnogih, posredujući ne samo tjelesno zdravlje ljudi“, naglasio je Giordano. Darom bl. Jakova smatra i svoju ženu koja je predsjednica Trećeg svjetovnog reda. Vjenčali su se u svetištu bl. Jakova. Njegovo srce pripada franjevcima i puno radi za njih, uvijek im je na raspolaganju i usluzi.

„Nakon više od šest stoljeća, bl. Jakov simbolički je opet u svom rodnom gradu“

Proslava s relikvijom bl. Jakova u Zadru u kojoj su sudjelovali vjernici iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije, iz grada Zadra, zaleđa, Ravnih kotara i Bukovice i s otoka, počela je svečanim misnim slavljem u crkvi sv. Frane koja se nalazi u sklopu samostana sv. Frane u kojem je bl. Jakov počeo redovništvo, u koji je ušao u dvadesetoj godini života. Misa je počela ulaznom procesijom nadbiskupa Zgrablića i koncelebranata kroz klaustar samostana u crkvu sv. Frane. Prije početka mise, provincijal Šanko je relikviju bl. Jakova u zlatnom relikvijaru donio do mjesta gdje se nalazi slika bl. Jakova Zadranina na zidu crkve koju su 1989. darovali franjevci iz Bitetta i postavio relikviju na postolje podno te slike, ukrašeno cvijećem i svijećama. Među cvijećem su dominirali bijeli ljiljani, boja i znak svetosti i čistoće koju je i kao svoj redovnički zavjet oživotvorio bl. Jakov. Kod te slike 2023. g. postavljen je i brončani relikvijar s prahom stabla koje je izraslo iz štapa bl. Jakova u samostanskom vrtu u Bitettu.

Na sredini prednje strane oltara, tijekom mise nalazio se procesijski križ iz 14. st. iza kojeg je u procesiji Zadrom u 15. st. hodio i bl. Jakov. Na početku mise u crkvi sv. Frane, pozdravnu riječ uputio je gvardijan Nosić. Rekao je da je to važan događaj za samostan sv. Frane i Zadar. „Nakon više od šest stoljeća, bl. Jakov simbolički je opet u svom rodnom gradu. Čovjek sveta života, kojeg je Crkva još 1700. g. proglasila blaženim. Razlog radosti je i procesijski križ, simbol mira, kojeg je kraljica Elizabeta Kotromanić darovala samostanu sv. Frane u čijoj je sakristiji potpisan Zadarski mir 18. veljače 1358. godine. Kroz 50 godina dok je trajao taj mir, na godišnjicu potpisivanja toga sporazuma, s tim križem održavale su se procesije ulicama Zadra, u zahvalnom spomenu na postignuti mir. Kad je 1409. g. Zadar opet pao pod Veneciju, Mlečani su tu procesiju bili zabranili.

Križ je bio ukraden baš na blagdan bl. Jakova Zadranina, u noći 26. / 27. travnja 1974. g., a vraćen je 4. kolovoza 2023. godine. Ne mogu se oteti dojmu kako je u povratu toga procesijskog križa svoj prst imao baš bl. Jakov i Providnost je njegovu relikviju – prst bl. Jakova, donijela u Zadar. Jakov je kao dječak sigurno hodio za tim križem u procesiji, a dok je živio u samostanu sv. Frane u Zadru, o njemu je vodio brigu. Procesijski križ ostaje u Jakovljevom gradu Zadru“, rekao je gvardijan Nosić.

Zaustavljanje procesije kod nekadašnje crkve Marije Velike u kojoj je bl. Jakov kršten

Proslava je bila u znaku pučke povijesne memorije na vrijeme u kojem je živio bl. Jakov. Pokazalo se to i pjevanjem na misi na kojoj je pučke pjevače predvodio Ivica Dundović, angažirani vjernik laik iz Radovina, voditelj više KUD-ova i promicatelj napjeva glagoljaške crkvene baštine.

„Prikazali smo baštinu Radovina, Ražanca, Rtine i Privlake. Na misi i u procesiji KUD-ovi iz tih mjesta pjevali su glagoljaške napjeve želeći predstaviti starohrvatsko pučko pjevanje, u sjećanju kako se u prošlim vremenima pjevalo u Zadru, na hrvatskom jeziku. To je prilika da ljudi i kroz pjesmu osjete zajedništvo i kako je lijepo kad cijela crkva zajedno pjeva. Lijepo je da su se i folklorne skupine okupile oko blaženika. Bl. Jakov okupljao je ljude oko sebe i kroz povijest, a okuplja ih i danas po svom zagovoru. Lijepo je da se i mi Zadrani pomalo budimo, da se vratimo bl. Jakovu i da mu damo časno mjesto koje mu pripada u njegovom rodnom Zadru“, rekao je Ivica Dundović.

U proslavi su sudjelovali članovi približno pedeset folklornih skupina, od djece do odraslih, odjeveni u narodne nošnje svoga kraja i s barjacima, među kojima su bili i vjernici iz nekoliko župa Šibenske biskupije. Folklorne skupine je pozivom angažirala Anamarija Botica Miljanović, promicateljica čašćenja bl. Jakova. „Ovo je veliki dan u našem gradu Zadru. Tu je naš dragi bl. Jakov Zadranin, nakon toliko godina mnogi su ga dočekali. Sretni smo jer imamo priliku bolje upoznati i više častiti našeg blaženika. Činimo dobra djela. Naše možda i malo djelo ljudima može njihove živote promijeniti na bolje“, potaknula je Miljanović.

Poslije mise, procesija s moćima blaženika išla je od Trga sv. Frane ispred crkve sv. Frane, ulicama Zadarskog mira 1358., Božidara Petranovića, zatim Bedemima zadarskih pobuna, ulicom obitelji Stratico, Trgom Petra Zoranića, Poljanom Šime Budinića pokraj crkve sv. Šime, ulicom Elizabete Kotromanić te Širokom ulicom (Kalalergom) do katedrale sv. Stošije.

Te ulice su lokacije na kojima je odrastao bl. Jakov kao dijete i mladić i u svom imenu povezane su i s franjevačkim samostanom sv. Frane u Zadru u kojem je počelo Jakovljevo redovništvo. Ulica Zadarskog mira, u spomen na mirovni sporazum Zadarski mir koji je bio potpisan u sakristiji crkve sv. Frane; Bedemi su okruživali crkvu Marije Velike u kojoj je bl. Jakov kršten, a nalazila se na mjestu sadašnje tržnice u središtu grada na Poluotoku; prolaz procesije pokraj crkve sv. Šime čije se tijelo najprije nalazilo u crkvi Marije Velike, gdje je bl. Jakov kršten, a 16. svibnja 1632. je preneseno u sadašnju crkvu sv. Šime čiji je naslovnik do  dolaska tijela bio Stjepan prvomučenik; procesija ulicom Elizabete Kotromanić, kraljice koja je dala izraditi škrinju sv. Šime i bila je povezana s franjevcima sv. Frane te je samostanu sv. Frane u 14. st. darovala procesijski križ.

Nakon više od 600 godina, taj procesijski križ iz 14. st. opet je pronesen ulicama Zadra u procesiji. Na početku duge procesije brojnih vjernika, bila je velika slika bl. Jakova Zadranina, sklopljenih ruku i s pogledom prema nebu koju su u procesiji nosila bogoslovi fra Benjamin Milković iz Franjevačke provincije sv. Jeronima i fra Ante Dodig iz Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. U misi su sudjelovala dvojica bogoslova Franjevačke provincije sv. Jeronima i petorica bogoslova Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. Iza te slike, vjernici su nosili povijesne barjake nekadašnjih bratovština samostana sv. Frane te barjake drugih povijesnih postrojbi. Dječak i djevojčica nosili su zastavu s grbom Grada Zadra. U procesiji su bili predstavnici grada Zadra i Zadarske županije sa županom Božidarom Longinom te Miljenko i Desa Dujela, promicatelji života i glasa svetosti bl. Jakova još godinama prije, kada se o bl. Jakovu nije govorilo u široj javnosti; o njegovom čašćenju u Italiji Miljenko Dujela snimio je i dokumentarni film.

Procesijski križ iz 14. st. u procesiji je nosio gvardijan fra Stipe Nosić. Nakon njega su bili svećenici, potom relikvija bl. Jakova koju je nosio nadbiskup Zgrablić. U pratnji nadbiskupa tijekom procesije bili su provincijal Šanko i gvardijan fra Vincenzo. Puk je u procesiji pjevao pučke crkvene pjesme i molio krunicu. Procesija se zaustavila jedanput, na bedemima, kod nekadašnje crkve Marije Velike u gradskoj luci gdje bio kršten bl. Jakov, iznad glavnih gradskih vrata kroz koja se ulazi u središte Poluotoka. Na tom je mjestu navješteno evanđelje o Blaženstvima koje se uvijek čita na franjevačkim proslavama. Blaženstva opisuju redovnički život i njih je bl. Jakov ostvario u životu. Od toga mjesta na bedemima, u nastavku procesije relikviju bl. Jakova nosio je provincijal Šanko, u pratnji mons. Zgrablića i gvardijana Diturija. Dok se procesija Kalelargom približavala prvostolnici, zvonila su zvona katedrale sv. Stošije. Na kraju proslave u katedrali puk je pjevao ‘Kraljice neba, raduj se’, a bl. Jakov je bio osobito pobožan Majci Božjoj.

Molitve na čast i za proglašenje svetim bl. Jakova Zadranina

Relikvija bl. Jakova bila je postavljena u središte prezbiterija u katedrali, a ispred glavnog oltara u prezbiteriju katedrale gvardijan Nosić držao je u rukama procesijski križ iz 14. stoljeća.

Po dolasku u katedralu, nadbiskup Zgrablić je za klecalom pročitao molitvu na čast bl. Jakova Zadranina koja glasi: „Oče naš nebeski, zahvaljujemo ti što si izabrao jednog građanina naše domovine i našeg grada da te proslavi svojim životom i da svima nama bude svjedokom na našem životnom putu. On je izabrao ideale sv. Franje i išao putem poniznosti i siromaštva, putem Isusa Krista. Zato si ga obdario darom ozdravljenja i proroštva, a tvoja ga je Crkva proglasila blaženim. Mi te molimo da ga još više proslaviš u svojoj Crkvi i da nam po njegovom zagovoru udijeliš dar vjere i ljubavi da sigurnim putem idemo tebi, našem vječnom cilju. Blaženi Jakove, miljeniče Božji, koji si izabrao ideal asiškog sveca, put poniznosti i siromaštva, koji si svoj život posvetio Bogu i bližnjemu. Ti koji si stupao ulicama našeg grada, budi naš zagovornik kod Boga. Pomozi svima nama da budemo vjerni Bogu. Molimo te da nas zagovaraš kod Boga u svim našim potrebama. Amen“.

Puk je potom izmolio Oče naš, a mons. Zgrablić je onda pročitao i molitvu za proglašenje svetim bl. Jakova koja glasi. „Svemogući, milosrdni Bože, koji uzvisuješ ponizne i po njima činiš velika djela. Molimo te, proslavi svoga poniznog i vjernog slugu, bl. Jakova, kako bi u tvojoj Crkvi, općem sakramentu spasenja, imali još jedan svijetli uzor koji nas uči i potiče tebe sve više prepoznavati i ljubiti u svojoj braći. Po njegovom zagovoru, povjeravamo ti naše potrebe, sigurni da ćeš nas uslišiti. Po Kristu Gospodinu našem. Amen“.

Na kraju proslave u katedrali, nadbiskup Zgrablić blagoslovio je puk s relikvijom bl. Jakova Zadranina koja je zatim bila izložena puku na čašćenje. Ceremonijar proslave bio je fra Pavle Ivić, župni vikar župe Srca Isusova na Voštarnici u Zadru.

U misi u crkvi sv. Frane sudjelovala je i Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija RH čiji su suradnici doprinijeli da se procesijski križ nakon 50 godina vrati u samostan sv. Frane u Zadar. Taj križ je jedno od najvrjednijih kulturnih dobara Zadra i Hrvatske koje je, prethodno ukradeno, uspješno vraćeno u Hrvatsku.

Gvardijan Vincenzo Dituri i franjevački trećoredac Tonino Giordano boravili su u Zadru od subote, 4. svibnja do ponedjeljka, 6. svibnja. Po povratku u Italiju, fra Vincenzo i Tonino pohodili su i samostane provincije sv. Jeronima u Splitu i Hvaru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić