63. Svećenički dan Zadarske nadbiskupije u srijedu, 19. lipnja, obilježen je hodočašćem zadarskog prezbiterija u svetište Gospe Sinjske u Sinj. Ove godine svećenicima su se u proslavi njihovog Dana pridružile i redovnice iz Zadarske nadbiskupije, obilježavajući svoj Redovnički dan. Svečano misno slavlje u svetištu Gospe Sinjske predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebrirali su umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, domaćin, sinjski gvardijan fra Marinko Vukman i osamdeset svećenika.

Na Svećeničkom i Redovničkom danu svećenici i redovnice povezani su kao duhovna obitelj koje povezuje ista vjera, Isus Krist koji ih je pozvao u svećeništvo i duhovni život te nebeska Majka Marija, rekao je mons. Zgrablić. „Kad god se približimo majci, znamo da nas ona uvijek rado prima. Očekuje nas. Majka nas dobro poznaje, dočekuje i nastoji nam spremiti ono što mi volimo, što nam je drago, počevši od onoga što volimo pojesti i popiti. Majka nam uvijek želi iskazati neko dobro i ljubav“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao misao iz pročitanog prvog čitanja: „Izraelski narod pogleda kako ga je Bog nosio na orlovskim krilima“, rekavši da je to zanimljiva i lijepa slika, Boga metaforički usporediti s orlom.

„Orao je divlja životinja. Ali, pisac želi reći da je to snažna, jaka životinja koja gotovo da i nema protivnika jer leti visoko, nema neprijatelja koji ga može ugroziti. Mi pripadamo onome koji nas je uzeo na svoja krila, nosi nas kroz našu svećeničku službu i njegove milosti, da učini ono za što nas je izabrao. Da budemo sveti narod, sveti svećenici. Sveti smo ne zato jer smo bezgrešni, jer činimo ono što nije dobro, nego sveti smo jer je Bog svet i što pripadamo njemu. Bog je htio da budemo u njegovoj službi“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Svećenici su Božji poslužitelji, poslužitelji Božjeg naroda u pastoralu i životu. U duhu navještenog evanđelja o svadbi u Kani Galilejskoj, nadbiskup je rekao da i u svećeničkom životu ponestane vina radosti i zajedništva.

„Majka to vidi i svakom od nas kaže, ‘Što god vam rekne, učinite’. Isus nam također govori što trebamo učiniti. Trebamo sudove napuniti vodom, trebamo zagrabiti u tu vodu, trebamo nositi tu vodu. Gospodin nam govori što trebamo činiti da bi napravio čudo u našem životu – da se očituje njegova slava, da vodu našeg života pretvori u vino života“, istaknuo je mons. Zgrablić, podsjetivši da u liturgiji voda označava našu ljudsku narav, a vino Kristovu narav. „Kad se voda i vino pomiješaju, postaju jedno. Tako Gospodin želi da našu narav utopimo u njegovu narav. Ne da se izgubimo u božanskoj naravi, nego da se ispuni naša narav, da ostvarimo sebe. A to ostvarujemo kad slušamo i vršimo ono što Gospodin čini“, rekao je mons. Zgrablić. Istaknuo je da je važno svaki dan u svom životu osluškivati poticaje Duha Svetoga, slušati Božju riječ i živjeti je, „da ne budemo samo oni koji navještaju, govore, da ne budemo lažni svjedoci. Da nešto drugome govorimo, a da to sami ne živimo“, upozorio je nadbiskup, potaknuvši svećenike da ono što navještaju ujedno i propovijedaju svojim djelima, životom.

Nadbiskup je poželio da Svećenički i Redovnički dan bude poticaj svećenicima da uđu u dar svećeništva, redovništva i duhovnog života, da se još više posvete Bogu. „Da još više budemo Božji, da još više raspirujemo nadu u nama kako bi ta nada i duh u nama mogli biti snaga da možemo slušati što govore Božja riječ, majka koja nas najviše ljubi, Krist koji nas je otkupio i svoj život položio za nas.  Da to živimo i da Krist po nama uvijek djeluje u poniznosti i istini našeg života“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je upozorio da ne umislimo da je ono što činimo naše djelo, nego da prepoznamo Gospodina i njemu damo slavu. „On je po svom duhu, po svojoj snazi, sili i milosti prvi, on djeluje u nama, a mi više ili manje slušamo ono što Gospodin čini. Kada izvršite sve što vam je naređeno, recite, ‘Sluge smo beskorisne, učinismo što smo bili dužni učiniti’. Neka nam naše zajedništvo, susret s Majkom i misa budu poticaj da iskreno živimo što propovijedamo, do  susreta s Isusom na vječnoj gozbi u nebu“ poručio je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, fra Marinko Vukman, gvardijan i upravitelj svetišta, istaknuo je važnost čudotvorne Gospe Sinjske za Sinj i Cetinsku krajinu, rekavši da je to najsvetije mjesto Cetinske krajine koje je Marija zagrlila i toliko povezala s Bogom te je duboko urezano u život vjernika i povijest hrvatskog naroda. To svetište blagopokojni splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić nazvao je srcem i dušom te nadbiskupije. Vukman je izrazio radost zbog pohoda nadbiskupa, svećenika i redovnica te je darovao dvojicu nadbiskupa, uručivši im jubilarni medaljon iz 2015. s prikazom čudesne pobjede po zagovoru Majke od Milosti, jubilarni medaljon krunjenja slike Čudotvorne Gospe Sinjske iz 2016., monografiju „Zauvijek okrunjena“ i Ljetopis fra Petra Filipovića, prvog povjesničara Sinja i Čudotvorne Gospe Sinjske.

Prije početka mise, sinjski župnik fra Antonio Mravak poželio je dobrodošlicu svećenicima i zahvalio što su za svoj pohod izabrali Gospino svetište u Sinju kao mjesto gdje će Bogu zahvaliti na milostima za proteklo razdoblje. Fra Antonio je govorio o povijesti štovanja Čudotvorne Gospe Sinjske i čudesnoj obrani Sinja 1715. godine. „Od 1687. godine kada su fratri iz Rame donijeli Gospinu sliku, povijest Sinja i Cetinske krajine je pod okriljem Blažene Djevice Marije. Ona se među pukom u Bosni i Rami slavila kao Majka od Milosti. Čudesnom pobjedom nad Osmanlijama u kolovozu 1715. godine, branitelji i vjerni puk pobjedu su pripisali Nebu, zagovoru Majke od Milosti. Od tada se Majka od Milosti časti kao Čudotvorna Gospa Sinjska. Gospa je srce i duša Sinja i Cetinske krajine, Majka koja okuplja djecu iz svih hrvatskih krajeva, Bosne i Hercegovine – Rame, Duvna, Livna, Lašvanske doline. U njenu čast i kao sjećanje na čudesnu pobjedu nad Osmanlijama, u Sinju se igru viteška igra Alka“, rekao je župnik Mravak.

Nakon mise, svećenici su posjetili samostanski muzej i muzej Sinjske alke.

Ines Grbić

Foto: L. Šustić / A. Mravak

Blagdan sv. Ante Padovanskog svečano je proslavljen u četvrtak, 13. lipnja, u župi sv. Ante Padovanskog u Velom Ratu na Dugom otoku. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Ante predvodio je don Tin Vidov, mladomisnik Zadarske nadbiskupije.

„Sv. Ante prigrlio je svaki trenutak svoga života kao Božji poziv za ulazak u dublji odnos s njim, odgovarajući s ljubavlju na sve životne preokrete. Bilo da se radilo o promjeni planova, neočekivanom pozivu za propovijedanje, preuzimanju uloge učitelja o kojemu nikada prije nije promišljao ili služeći drugima i njihovim potrebama. Sv. Ante prepoznao je svaki trenutak kao priliku za odgovor na Božje poticaje. Svojim upornim prihvaćanjem, uspio je svoj život suobličiti s Kristovim te nam je time ostavio primjer poniznog učenika koji vjeruje i ljubi Gospodina“, poručio je don Tin.

Razmatrajući pročitanu Božju riječ, Vidov je rekao kako sv. Pavao potiče da propovijedamo Božju riječ u zgodno ili nezgodno vrijeme. „Božja riječ mora se uvijek naviještati i donositi svakome, jer to je najbitnije i najuzvišenije poslanje koje nam je Isus Krist ostavio i ono je ključno za život i spasenje ljudskog roda. To poslanje ostvarivao je i Isus. Ništa mu nije bilo bitnije od toga da ljudi upoznaju i uspostave odnos s Bogom; tako i nama ne bi trebalo biti ništa bitnije“, istaknuo je don Tin.

Božja riječ govori nama danas i govorila je i prije brojnim naraštajima. Nju je čuo  sv. Ante i povezao je s Isusovom riječi iz navještenog evanđelja: „Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“. „Stoga se sv. Ante iz svog rodnog Portugala zaputio po Europi. To sigurno nije bilo zgodno, posebno u to vrijeme. Uvidio je da je i on pozvan i da nema uzvišenijeg poziva nego biti propovjednik Radosne vijesti, biti navjestitelj Isusa Krista i njegovog spasiteljskog djela. To je svojim životom pokazao i to i nama svjedoči“, poručio je mladomisnik Vidov, naglasivši da sv. Ante pokazuje kako se suobličiti Radosnoj vijesti da bi je se moglo istinski naviještati. Suobličavanje Božjoj riječi znači podložiti se Božjoj volji.

„Sv. Ante odgovorio je na Božji poziv da ide po svem svijetu i da propovijeda evanđelje, ali s nekim svojim zamislima kako bi njegovo propovijedanje trebalo izgledati i gdje bi ono trebalo biti. No, Bog ga malo pomalo preusmjerava te sv. Ante shvaća i ponizno prihvaća činjenicu da Bog možda ima drugačije planove za njega. Nismo li i mi često takvi? Često mislimo da znamo bolje od Boga što je dobro za naš život ili naših bližnjih. Željni smo i voljni prihvatiti Božju volju, ali uvijek pomalo rezervirano i s vlastitim zamislima kako bi se Božja volja trebala provoditi. I zato nam je sveti Ante odličan primjer kako potpuna i iskrena podložnost Božjoj volji uvijek donosi najbolje i najveće plodove. Upravo zato što je bio takav, sv. Ante je postao jedan od oruđa za obraćenje mnogih i time je ispunio svoj san da bude misionar – ne u Africi kako je on to očekivao, nego na sjeveru Italije. Bog poznaje potrebe i čežnje naših srdaca, a sv. Ante nam pokazuje da podložnost Božjoj volji ne znači kraj naših želja, već njihovo posvećenje i ispunjenje“, poručio je mladomisnik Vidov.

Suobličavanje Božjoj riječi ogleda se i po povjerenju u Boga. Evanđelje navodi koji će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime Isusovo će izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati i popiju li što smrtonosno, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.

„Sv. Ante to je primijenio na sebe, znajući da je to moguće samo ako bude imao duboko i iskreno povjerenje u Boga. Znao je da svojim snagama nema šanse činiti takva čudesna djela. I nama se sve to čini nemogućim, nerealnim, ali to je zato što naš pogled često seže samo do onog što mi kao jadni ljudi možemo učiniti i što je naša vjera i naše pouzdanje u Boga mlitavo. To je kad prihvatimo Božji poziv i poticaj na nešto, pa onda sumnjamo hoćemo li ga moći ostvariti, a zaboravljamo da mi nismo jedini akteri u tom činu, zaboravljamo da Bog koji nas je na nešto pozvao, da će dati snage da to i izvršimo – da smo mi samo kanal Božje milosti i dara“, poručio je don Tin, naglasivši da je sv. Ante to znao i vjerovao da će mu Bog, koji mu je povjerio takvu zadaću, providjeti i potrebnu snagu.

„Pouzdajući se u djelovanje Duha Svetoga, plodovi njegovog djelovanja bili su nevjerojatni. Slijedio je ono što mu je Božja volja povjerila te je ishod prepustio  Bogu“, poručio je don Tin. Treći način suobličavanja Božjoj riječi je posvećenost sadašnjosti, sadašnjem trenutku, rekao je mladomisnik. „Sluga Božji nadbiskup Fulton J. Sheen napisao je: ‘Svaka minuta u danu ima svoju posebnu zadaću, neovisno o tome kako izgleda ta minuta. Sadašnjost je trenutak spasenja. Svaka žalba protiv nje je poraz; svako prepuštanje pobjeda. Trenutak nam je uvijek pokazatelj Božje volje’“, naglasio je don Tin, rekavši da je sv. Ante ostvario i taj vid nasljedovanja Krista i ispunjenja Božje volje u svom životu.

Župnik Velog Rata, don Mario Karadakić, zahvalio je don Tinu na dolasku i predvođenju slavlja. Poželio je blagoslov njegovom budućem svećeničkom djelovanju i darovao mu kip sv. Ante.

Iz župe Veli Rat rodom su zadarski nadbiskupi Mate Garković i Marijan Oblak

Veli Rat je manja otočka župa, ali dala je dva uzorna crkvena pastira, nadbiskupa, koji su djelovali u teškim društveno – povijesnim okolnostima. Iz župe Veli Rat rodom su zadarski nadbiskup Mate Garković, apostolski administrator od 1952. do 1960., a zadarski nadbiskup od 1960. do 1968. g. te njegov nasljednik Marijan Oblak, koji je Zadarskom nadbiskupijom upravljao od 1970. do 1996. godine. Upravo je u svojoj župnoj crkvi odmalena zavolio liturgiju te je za svoje svećeničko geslo mons. Oblak uzeo stih “Zavolio sam krasotu doma tvojega i mjesto gdje prebiva slava tvoja”.

Obojica nadbiskupa pokopana su u grobnici zadarskih nadbiskupa u katedrali sv. Stošije u Zadru. Mons. Oblak pratio je nadbiskupa Garkovića na koncilskom zasjedanju, bio mu je pomoćnik i odani suradnik. Nadbiskup Garković je mons. Oblaku koji je rano ostao bez oca, od njegovih dječačkih dana bio istinski otac, učitelj, podrška i pratitelj na njegovom pastirskom putu. Inače je mons. Garković imao izraženu očinsku odliku, jako je brinuo o duhovnosti i životnim potrebama svećenika, osobito u bolesti i starosti. Proganjale su ga komunističke vlasti i protiv njega nedužnog vodili su sudski proces.

Jedno od prvih djela mons. Garkovića u ujedinjenoj Zadarskoj nadbiskupiji i porušenom Zadru bila je obnova srušene zgrade nekadašnjeg Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Zadru zbog otvaranja Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa ‘Zmajević’, blagoslovljenog na blagdan sv. Stošije 1949. godine. Tim danom započela je i nova školska godina 1949/50. u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru.

Brončana poprsja nadbiskupa Garkovića i Oblaka, dičnih sinova Velog Rata, kao i veloratskog župnika Josipa Marcelića, svjedoka bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja, postavljena su 25. kolovoza 2010. godine na trgu ispred župne crkve sv. Ante Padovanskog u njihovom rodnom Velom Ratu, ribarskom i težačkom mjestu. Rijetko koje mjesto, a k tome još malo, otočko, može se podičiti time da iz njega potječu dva nadbiskupa, i to u 50 godina jedan za drugim. Obojica su ostala ljubavlju trajno vezana za svoj Veli Rat, pohodili su ga kad su mogli, osobito ljeti, pohodeći svoju župnu crkvu sv. Ante Padovanskog u kojoj su kršteni.

Ines Grbić

Foto: M. Karadakić

Štićenici i volonteri zajednice „Sv. Filip Neri“ iz Splita predvođeni svojim duhovnikom prof. dr. don Josipom Mužićem, hodočastili su u svetište sv. Šime u Zadru u subotu, 15. lipnja. Misno slavlje u svetištu predvodio je don Josip Mužić.

Među hodočasnicima su bili djeca i roditelji, osobe s invaliditetom i volonteri koji im pomažu u sklopu te zajednice u raznim aktivnostima svakodnevnice, a duhovnu skrb primaju i po često organiziranim zajedničkim hodočašćima diljem Hrvatske.

Don Josip je u propovijedi govorio o velikom značenju i Božjoj milosti da se u Zadru i Hrvatskoj nalazi tijelo proroka Šimuna i potrebi da se njegovo svetište još više afirmira u domovini i svijetu.

Istaknuvši da se Isus utjelovio, postao čovjekom, propovjednik je naglasio da je Isus i svojim utjelovljenjem, čovještvom, „uzdigao, uzvisio materiju našeg tijela i pokazao da je i ona određena za spasenje. Oni koji se spase će dobiti proslavljeno tijelo. I tijelo sudjeluje u Božjoj slavi“, poručio je don Josip.

Predokus te krajnje slave vidi se i preko tijela svetaca. „Čašćenje relikvija svetaca vraća nas vjeri i približava Bogu, kako bi čovjek uzdigao svoju dušu Bogu i uspješnije mu služio. Neki sveci su živjeli samo od euharistije. I to je svjedočanstvo da je naše tijelo predviđeno za velike stvari. Naš život na zemlji je u znaku borbe. Ne borimo se samo sa svijetom i Zlim, nego se borimo i sa samim sobom. Borimo se s našom palom naravi“, rekao je don Josip.

U duhu Šimunovog proroštva koji je rekao da će Isus biti postavljen „na propast i uzdignuće mnogima i za znak osporavan“, don Josip je rekao: „Starac Šimun, prorok, Isusov suvremenik, jasno govori da će Isus biti uzrok propasti mnogih, „znak osporavan“. I to se događa u svijetu u kojem su mnogi okrenuti protiv Krista. To se događa i u Crkvi gdje mnogi nastoje relativizirati, umanjiti Kristov nauk i tako izdaju Krista, prekrajajući Evanđelje, naučavaju sebe. To je izdaja Krista, a ona biva kažnjena, na zemlji, u čistilištu ili paklu. Ne možemo se rugati s Bogom. Ništa ne prolazi, a da se o tome neće položiti račun“, upozorio je don Josip.

Mužić je rekao kako se Šimunova riječ Mariji da će Isus učiniti i da se „razotkriju namisli mnogih srdaca“, zbog čega će njegovoj Majci „bol probosti dušu“, može povezati s time da je Isus istina.

„Isus razotkriva što čovjek nosi u svom srcu. Isus čini da na vidjelo izađe istina, ono što je u čovjeku, što čovjek želi i namjerava. Pred Isusom se ne može biti neopredijeljen, mora se zauzeti stav. Ako se prihvati da je Isus Bog, iz toga slijedi da se prihvaća i njegov nauk. On svojim naukom jasno razdjeljuje dobro od zla“, istaknuo je don Josip. Upozorio je kako u današnjem vremenu, kojeg je Benedikt XVI. definirao kao „diktaturu relativizma“, većina ljudi misli da više nema razlike između dobra i zla, a to je usmjereno protiv Krista.

„Tako se razotkrivaju naše namisli, pa ispada da je nama više stalo do našeg poroka, našeg grijeha, do naše slabosti, nego do Isusove milosti i njegovog dara. Isus zna da smo slabi, ali nam daje i milost da možemo živjeti kako treba. Dovoljno je da se priznamo potrebnima, grešnicima i da se oslonimo na njega“, potaknuo je don Josip.

Govoreći o veličini Šimunove osobe, don Josip je rekao da hrvatski narod ima milost da se među nama nalazi tijelo Šimuna Bogonosca.

„To je jedinstveno u svijetu, to nitko nema. To je kapitalna milost koju imamo. Šimun je bio direktni svjedok Isusa kojeg je primio u svoje naručje, vidio ga je svojim očima. Kršćani su uvijek štovali zemne ostatke svetaca i mučenika, osobito one koji su bili iz Isusovog vremena, po kojima možemo zadobiti milosti, ako tom čašćenju pristupamo s vjerom“, rekao je don Josip, poručivši: „Imati milost da u svom narodu imamo tijelo Šimuna Bogonosca nas obvezuje. Kao narod, lako zaboravljamo i podcjenjujemo milosti koje nam je Bog dao“.

Hrvatski narod je među rijetkima u kojem svjedočimo kako vjera čini čuda i na razini naroda, unatoč svih ljudskih protivština, rekao je propovjednik. „Često upadamo u podcjenjivanje milosti koje nam je Bog dao, svetaca iz našeg naroda i relikvija, a to nas obvezuje. Na nama je da mi kao narod prepoznamo to što imamo i da to predstavimo cijelom svijetu. Da zadarsko svetište sv. Šime postane narodno i međunarodno sjecište hodočasnika. Potrebna je naša suradnja s Bogom za dar njegovih milosti“, poručio je don Josip, podsjetivši koliko znači tijelo sv. Jakova u Španjolskoj, koliko je Santiago de Compostela postalo „duhovno središte Španjolske i magnet za cijelu Europu“.

Don Josip je poželio da i hodočašće zajednice ‘Sv. Filip Neri’ doprinese da Šimunovo svetište još više zaživi i da se za njega još više zna, poručivši: „Proslavljanje sv. Šimuna na zemlji donosi i nama moćnog zagovornika na nebu za potrebne milosti“.

Don Damir Šehić, čuvar svetišta, zahvalio je hodočasnicima na dolasku, ohrabrivši osobito roditelje koji su dopratili svoju djecu iskazati čašćenje relikviji sačuvanog tijela sv. Šimuna. „Svetište sv. Šime je mjesto molitve i uslišanja. Svi su pozvani moliti kako bi ih Gospodin čuo i uslišao. Lijepo je vidjeti brigu i ljubav zajednice sv. Filipa Nerija koja brine o potrebitima i koja se zalaže za njihove tjelesne, ali i za njihove duhovne potrebe“, rekao je don Damir.

Nakon mise, velikodušnost i uslužnost volontera pokazana je i kako su hodočasnike koji su nepokretni, volonteri podigli i nosili uz stepenice iznad čijeg se vrha podesta Škrinja sv. Šime nalazi te su ih donijeli pred tijelo sv. Šime kojem su iskazali čašćenje. Potom su ih spuštali niz stepenice, a taj prolaz i stepenice ispred Škrinje sv. Šime je uži i za jednu osobu, a kamoli dvije osobe istovremeno, od kojih je jedna s tjelesnim invaliditetom, što još više svjedoči požrtvovnost volontera zajednice koju konkretno iskazuju ljudima u potrebi.

Ines Grbić

Foto: Sonja Petani

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je svečano koncelebrirano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 16. lipnja, kojim je proslavio 50 godina svoga svećeništva. Na misi Puljićevog zlatnog svećeničkog jubileja propovijedao je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.

U misi je koncelebriralo još 12 nad/biskupa: zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić, šibenski biskup Tomislav Rogić, dubrovački biskup Roko Glasnović, hvarsko-brački-viški biskup Ranko Vidović, porečki i pulski biskup  Ivan Štironja, požeški biskup Ivo Martinović, biskup mostarsko – duvanjski Petar Palić, Marin Barišić, umirovljeni splitsko – makarski nadbiskup, Ante Ivas, umirovljeni šibenski biskup, Ilija Janjić, umirovljeni kotorski biskup i mons. Rrok Gjonlleshaj, barski nadbiskup i apostolski upravitelj Kotorske biskupije.

U pozdravnoj riječi na početku mise, nadbiskup Zgrablić čestitao je mons. Puljiću visoku obljetnicu svećeništva. Zahvalio mu je za 13 godina biskupstva u Zadarskoj nadbiskupiji i za druge službe u Crkvi. „Tri bitne sastavnice svećeničke i biskupske službe su biti pod vodstvom Duha Svetoga, biti čestiti suradnik Svetog reda i brinuti se za Božje stado. Uz našu zahvalu nadbiskupu Želimiru za čestito vršenje svetih službi Svetog reda, pridružimo  našim molitvama sve osobe koje su tijekom pedesetogodišnje Nadbiskupove pastirske službe bile uključene u ta tri bitna dijela sakramenta Svetog reda. Zahvalimo Bogu Duhu Svetom koji je u zajedništvu Oca i Sina vodio i krijepio našeg zlatomisnika. U naše molitve uključimo sve đakone, svećenike, redovnike i redovnice, Bogu posvećene osobe, vjernike laike, suradnike u svećeničkoj i biskupskoj službi zlatomisnika, kao i cijeli Božji narod, Božje stado kojem je bila povjerena pastirska služba nadbiskupa Želimira“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić, poželjevši da Bog, izvor svakog dobra, otvori naša srca za dobra koja Gospodin u nama potiče.

Nadbiskup Kutleša o darovima svećeništva i Crkve, ustrajnosti i zajedništvu   

Visoki jubilej svećeništva je prilika i za razmatranje o vrijednostima koje su oblikovale službu svećenika te nas pozivaju na obnovu i jačanje našeg kršćanskog života i zajedništva, poručio je mons. Kutleša u propovijedi.

Glede biskupskog gesla mons. Puljića: “U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav”, mons. Kutleša je rekao da je jedinstvo „temeljno načelo koje daje kontekst slobodi, a hrani se ljubavlju koju nam je naš raspeti Otkupitelj posvjedočio svojim životom“.

„Duboko ukorijenjen u vjernosti Katoličkoj Crkvi, nadbiskup Želimir održavao je veze jedinstva potičući ljubav i odanost prema Petrovim nasljednicima, vjernost u nauku i crkvenoj disciplini. Za jedinstvo se zalagao i među biskupima kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kroz deset godina. U teškim društvenim i političkim trenucima ta je zadaća zahtjevnija, jer je pred njom izazov uvažavanja razlika u mišljenjima i stavovima. U svemu je trebalo predstavljati stajališta koja su rezultat zajedničkih napora i uvida u cjelokupnu vjerničku stvarnost Crkve u Hrvatskoj. Jednostavnost, neposrednost, blizina i spremnost na šalu, kojima je nadbiskup Želimir pristupao svemu, plodovi su ljubavi“, rekao je mons. Kutleša. Istaknuo je i da je mons. Puljić „znao kada je važno naglasak staviti na čvrstoću istine, a kada dopustiti raznolikost mišljenja i praksi prepoznajući da različitost može obogatiti naše zajedništvo. Po uzoru na sv. Ivana Pavla II., kojega toliko cijeni, isticao je važnost dijaloga i razumijevanja među različitim kulturama i tradicijama unutar Crkve, čuvajući u svemu ljubav ‘koja daje smisao i jedinstvo različitosti’“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Istaknuvši potrebu „odgovornosti za dar svećeništva i ozbiljnosti poziva na pastirsko služenje“, nadbiskup Kutleša razmatrao je četiri stvarnosti: dar svećeništva, dar Crkve, ustrajnost u vjeri i intimnost zajedništva.

„Odgovor na svećenički poziv je kao prihvaćanje sjemena koje je Gospodin posijao na tlo našeg života. Vjerujem, dragi nadbiskupe Želimire, da je na klasu Vašeg svećeničkog poziva puno zrnja. Ono je dozrijevalo u krilu Crkve, hranilo se darom vjere i jačalo snagom intimnog zajedništva s Kristom. To troje daje smisao svećeničkoj obljetnici“, rekao je mons. Kutleša, istaknuvši da se svećenički poziv ostvaruje u Crkvi i po Crkvi.

Svećenički poziv „nije samo osobna stvar, nego je za Crkvu, zajednicu vjernika povezanih vezovima vjere, poslušnosti i stege. Drugi vatikanski sabor kaže da je Crkva sakrament najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda“, rekao je propovjednik. U duhu navještenog Evanđelja o sjemenu, nadbiskup je rekao da ta metafora „govori o ljudskoj bespomoćnosti i o konačnoj uspostavi Kraljevstva Božjeg. Sjeme posjeduje tajnu života i rasta unutar samog sebe. Mi ne stvaramo Božje Kraljevstvo niti je Crkva ljudska tvorevina. U svojim članovima njezina svetost može manje ili više zablistati, ali u konačnici, Crkva je Zaručnica oprana u Kristovoj krvi. Po toj je krvi Crkva sveta. Ako biljku gledamo svaki dan, nećemo primijetiti njezin rast. Ali, on se događa iz dana u dan po zakonima prirode. Tako je i Kristovo kraljevstvo među nama i ne postoji ni najmanja sumnja u njegovu konačnu pobjedu“, istaknuo je mons. Kutleša, rekavši da je mons. Puljić tijekom pedeset godina svećeničkog služenja bio dar Crkvi. Suštinu svećeničkog poziva čini „posvećenost zajednici vjernika, nepokolebljiva vjera i predanost širenju Evanđelja. Vaše svećeništvo nije bilo samo osobno putovanje, već putovanje za Crkvu, obogaćujući je Vašom mudrošću vodstvom i postojanom ljubavlju. Svojim služenjem bili ste svjetionik postojanosti, nade i spremnosti, nadahnjujući i vodeći vjernike prema dubljem jedinstvu s Kristom“, rekao je mons. Kutleša u obraćanju jubilarcu.

Svećenički poziv pretpostavlja osobnu vjeru u Boga koji poziva, vjeru koja daje snagu za odaziv i vjeru koja u dinamici poziva prerasta u život i navještaj Crkve, rekao je zagrebački nadbiskup. „Svećenik ne ispovijeda niti navješćuje svoj doživljaj, nego poslušnošću vjere daje svoj pristanak Bogu koji se objavljuje i jamči za istinitost svojih riječi. Naš blaženi kardinal Alojzije još je u svoje vrijeme prepoznao da je „borba za duše pokrenuta na svim linijama“, da se ona vodi svim sredstvima jer same crkve „više nisu dovoljne za pridobivanje duša za Krista“. Danas nam je to više nego jasno. Zbog stalnog opadanja vjere u Crkvi i u svijetu možemo biti obeshrabreni. No, kao što u malom gorušičinom zrnu možemo prepoznati veliko stablo, tako vjerom prepoznajemo i priznajemo da je Crkva kraljevstvo otkupljenih koje sâm Bog vodi njegovom konačnom ispunjenju. To pouzdanje svećeniku daje hrabrost za uzvišenu zadaću poziva kojim je pozvan. Također ga oslobađa uskogrudnosti i isključivosti. Kao što se na razgranatom stablu gorušice gnijezde različite vrste ptica, tako se i u Crkvi Božjoj može naći mjesta za različite vrste mišljenja, stavova, duhovnosti i obreda. Svećenik, a biskup još više, pozvan je njegovati bogatstvo različitosti čuvajući vez vjere“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Propovjednik je govorio i o važnosti blizine Boga koji poziva za svećenički poziv. „Marko kaže da je Isus naviještao riječ mnoštvu, kako je već tko mogao slušati. Govorio im je u prispodobama i primali su kako je već tko bio u stanju razumjeti. Samo je učenicima nasamo sve razjašnjavao. Mudar učenik traži učiteljevo društvo. To je poziv svećenika: „Biti s njime i biti poslani – dvije međusobno nerazdvojne stvari. Samo tko je ‘s Njime’ uči ga upoznavati i doista ga može naviještati. A tko je s Njime, ne zadržava za sebe ono što je pronašao već to mora prenositi“, potaknuo je nadbiskup Kutleša.

U duhu gesla jubilarca Puljića, mons. Kutleša istaknuo je važnost tri poruke za život. Prvo, važnost jedinstva u bitnim stvarima vjere, kao „odraz ispravne i čiste savjesti i neprestane duhovne borbe. Moramo biti svjesni odgovornosti našeg kršćanskog poziva i borbe koja se na duhovnom području vodi za naše duše. Budimo u toj borbi saveznici i suradnici Božji jer on nas je iz ljubavi stvorio bez nas, ali nas bez nas ne može spasiti“, upozorio je nadbiskup Kutleša. Drugo, „sloboda u ne nužnim i dvojbenim stvarima. Sloboda Kristovih učenika ne može biti izlika bezakonju i neredu. Njezin je kontekst spasenje svakog čovjeka i dobro Crkve. Omogućuje da budemo otvoreni za različitost darova i karizmi unutar Crkve, za uključivost, susretljivost i misionarsku zauzetost prema svima izvan nje. Drugi vatikanski sabor je to jasno izrazio zahtjevom da „prije svega u samoj Crkvi promičemo uzajamno uvažavanje, poštovanje i slogu, priznajući svaku zakonitu različitost, da bi se uvijek plodonosnije uspostavljao dijalog između svih koji tvore jedan Božji narod, bili oni pastiri ili Kristovi vjernici. Jače je, naime, ono što vjernike sjedinjuje, nego ono što ih dijeli““, poručio je nadbiskup Kutleša.

„Najvažnija poruka za nas je ljubav u svemu. Ljubav je srž kršćanskog života. Pozvani smo da u svemu što činimo budemo vođeni ljubavlju koja prašta, koja se žrtvuje i donosi utjehu onima u potrebi. Ljubav se po svojoj nutarnjoj logici, poput sjemena, širi i grana, pružajući svoje plodove svima koji je traže. Ljubav je kraljica svih kreposti i po njoj ćemo svi biti suđeni“, naglasio je zagrebački nadbiskup.

Mons. Kutleša poželio je nadbiskupu Puljiću duhovno i tjelesno dobro i da mu umirovljenički dani budu ispunjeni mirom, radošću i blagoslovom. „Neka Vas nadahnjuju primjeri bl. Alojzija Stepinca i Sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića, čiji su životi i služenje bili svjetionici vjere, nade i ljubavi“, poželio je  nadbiskup Kutleša mons. Puljiću, radujući se i njegovom budućem „pastirskom iskustvu i mudrim riječima“.

Čestitka generalnog vikara Ante Sorića u ime klera Zadarske nadbiskupije

Čestitku mons. Puljiću u ime klera Zadarske nadbiskupije uputio je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. U govoru je podsjetio na misli koje je mons. Puljić upućivao o svećeništvu: svećenički poziv je veliko otajstvo, uz Isusov zahtjev svojima da „budu vjerni i ustrajni do kraja“. Svoj svećenički jubilej proslavio je sa zajednicom vjernika, Crkvom koju, rekao je jednom mons. Puljić, „nije moguće svesti na povijesnu stvarnost. Ona nadrasta zemaljske zajednice, iako se u njima povijesno ostvaruje. Crkva se priznaje grešnom, a majka je svetaca. Iako je često bila slaba i ponekad ostavljala dojam kao da je na umoru, ona je uvijek bila mlada, snažna i nepobjediva. Takozvani ‘naprednjaci’ o njoj su govorili da je „neuka i nazadna“. A Crkva je bila i ostala učiteljicom čovječanstva. Uskrsnuli joj je zajamčio sigurnost: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”. Mons. Puljić često je isticao misao: „Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo nebesko“ apostola Pavla, za kojega je rekao da „propovijeda neustrašivo i smjelo, bez straha od ljudi, ali i bez želje da im se sviđa“.

„Obljetnica je prigoda da njen slavljenik velikodušno zahvali Darovatelju, ali i da svi promislimo kako upravljamo povjerenim darovima i odgovornostima? Isus svećeniku i svim vjernicima povjerava odgovornu zadaću biti „navjestiteljem njegove istine koja spašava“. Za uzornog svećenika, svetog arškog župnika Ivana Marija Vianneya, rekli ste da je „jednakim poletom slavio misu i slušao pokornike u ispovjedaonici. A narod je u njemu prepoznao i zavolio glas Dobrog Pastira. Često je govorio kako mu je „žao kad svećenik misu rutinski slavi“ ili „kad je bez duhovnog života““, rekao je mons. Sorić. Istaknuo je i Puljićevu misao o jedinstvenosti i odgovornosti svećeničkog izabranja: „Svećenici obavljaju nešto što nijedno drugo ljudsko biće ne može po sebi činiti: u ime Isusovo izgovaraju riječi odrješenja od naših grijeha, a to onda mijenja stanje našeg života. Svojom molitvom nad darovima kruha i vina u činu pretvorbe uprisutnjuju Krista Uskrsnuloga među nama. Zato se i kaže da svećeništvo nije obična služba, nego otajstvo i sakrament: Bog se služi siromašnim čovjekom, kako bi po njemu bio nazočan među ljudima i djelovao u njegovo ime. Benedikt XVI. to je nazvao ‘Božjom smjelošću’ kojom sebe povjerava ljudskim bićima, pa usprkos naše slabosti, smatra nas sposobnima djelovati u njegovo ime. Ta je ‘Božja smjelost uistinu velika’, kaže papa Benedikt XVI.“.

Vikar je podsjetio i na osnovne biografske podatke o jubilarcu. Mons. Puljić rođen je 7. ožujka 1947. u mjestu Kamena pokraj Mostara, u župi Blagaj u BiH, kao peto dijete od oca Ivana i majke Ane. Započeti teološki studij u Splitu nastavio je na sveučilištu Urbaniana u Rimu. Specijalizirao je Pastoralnu teologiju na Lateranskom sveučilištu. Na Salezijanskom sveučilištu u Rimu doktorirao je iz psihologije. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 24. ožujka 1974. u Rimu. Mladu misu slavio je 7. srpnja 1974. u tadašnjoj župnoj crkvi, a sada požeškoj katedrali sv. Terezije Avilske. Uz službe prefekta i rektora, na bogosloviji u Sarajevu predavao je Opću psihologiju, Psihologiju religije i Katehetiku. Nakon 20 godina službe dubrovačkog biskupa, za kojeg je zaređen 14. siječnja 1990., u službu zadarskog nadbiskupa uveden je u katedrali sv. Stošije, 24. travnja 2010. godine.

Nadbiskup Puljić u dva mandata bio je predsjednik HBK, od 2012. do 2022. godine. Obavljao je više službi pri Vijećima HBK: za uređenje odnosa s državom, za kulturu i crkvena kulturna dobra, za hrvatsku inozemnu pastvu i za odnose s Europskom unijom. Kao umirovljeni zadarski nadbiskup, bio je i u jednogodišnjoj službi apostolskog upravitelja Splitsko-makarske nadbiskupije.

U zahvalnosti Bogu za dar Puljićevog svećeništva i službi koje je obavljao od mjesnih Crkvi do Crkve na nacionalnoj razini, mons. Sorić je rekao da je „zlatni svećenički jubilej poticaj svima da mole za obnovu svih svećenika po Duhu Svetome, da se požrtvovno daruju ljudima i sveto služe Bogu“.

Čestitka dr. Josipa Faričića u ime vjernika laika Zadarske nadbiskupije

U ime vjernika laika Zadarske nadbiskupije, čestitku mons. Puljiću uputio je prof. dr. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru. Pola stoljeća Puljićevog poziva prate mnoge milosti i mnoga odricanja. „Ako kao vinogradar nije uspio okopati svaki trs i od grožđa svake godine dobiti vrhunsko vino, znači li to da nije uspio? Upravo suprotno, u njemu gledamo čovjeka koji je umješno iskoristio povjerene talente, koji je nastojao donijeti najbolje odluke i koji je uranjao u otajstva vjere. Tko je bez greške, tko je mogao imati sve relevantne spoznaje i odgovore na sva pitanja, pa u isto vrijeme uslišiti svaku zamolbu i ispuniti svako očekivanje? Učinio je doista mnogo, pa i u najtežim okolnostima za hrvatski narod i povjerene mu mjesne Crkve“, rekao je dr. Faričić.

Istaknuo je Puljićevo zalaganje u kulturi i znanosti „koje nisu samo ukras ili  intelektualni dodatak, nego važan funkcionalni doprinos razmatranju i otvaranju Svetog Pisma i Učiteljstva Crkve čudesnom djelu stvaranja i različitim manifestacijama odnosa između Stvoritelja i svega stvorenoga, među kojima je čovjek najuzvišenije i najizazovnije djelo. Čovjeku je Bog iz ljubavi podario slobodu koja ima različite iskaze, često u službi Svjetla, a nažalost, često i u službi tame“, upozorio je dr. Faričić. Podsjetio je da je mons. Puljić isticao temu obitelji kao „ključne čestice zajednice vjernika, snagu Crkve i naroda“.

„U više knjiga koje je napisao i uredio, u stotinama znanstvenih i stručnih članaka te objavljenih propovijedi, sistematično je pristupio proučavanju suvremene prošlosti Crkve, osobito pojedinaca koji su Crkvi pridonosili iz hrvatskih krajeva, o odnosima Svete Stolice i Hrvatske, o kršćanskim temeljima Europe, o problemima u ostvarenju poslanja Crkve te značenju Kristove ljubavi osvjedočene na Križu i uobličene u Euharistiji. U tim djelima očituje se i njegovo biskupsko geslo pri čemu se Istina, Put i Život mogu djelotvorno slijediti u tropletu jedinstva, slobode i ljubavi. Znala je to prepoznati i međunarodna akademska zajednica, pa je primljen u Europsku akademiju znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Salzburgu“, rekao je dr. Faričić.

Rektor Faričić istaknuo je i da Crkva kao „zajednica vjernika na zahtjevnom putu spasenja ima strukturu. Uvažavajući individualne posebnosti, svatko ima ulogu obilježenu slobodnom voljom, a po izboru i preuzimanjem odgovornosti, ostvaruje najbolje što zna i može, kako bi životom na Zemlji osigurao dolazak do konačnog odredišta u Kraljevstvu nebeskom. Taj hod s Kristom, u Duhu Svetom prema Bogu Ocu nije pravocrtna staza, već staza s mnogim usponima i padovima, zavojima i raskrižjima. Potrebno je pritom izbjeći mnoge zamke ovozemaljskih izazova“, potaknuo je dr. Faričić, upozorivši na „materijalizam lišen duhovnosti u kojem je važno imati i izgledati, a ne biti, u kojem je moguće i popularno sve relativizirati, površno, jednostrano izobličavati stvarnost i nametati obrasce ponašanja i mišljenja“.

„Da bi se izbjegle takve prepreke i stranputice, vjernicima su darovani poslužitelji, pastiri, ribari i vinogradari, dakle, ne gospodari, menadžeri, zabavljači i čarobnjaci. Od tih Božjih slugu, zajednica s pravom ima velika očekivanja jer u njih ima povjerenje, gledajući u njima sliku Velikog Svećenika. Za njih stoga i molimo: Isuse, vječni i veliki Svećeniče, daj nam svetih svećenika!“, poručio je dr. Faričić. Od rodne krševite Hercegovine, djetinjstva u blagim slavonskim krajolicima Zlatne doline Požege, osjetivši duhovni poziv, mons. Puljić odgajao se i obrazovao u crkvenim ustanovama u Dubrovniku, Splitu i Rimu i postigao doktorat znanosti. „Duhovan i duhovit, strpljiv i razborit, zauzet i temeljit, prepoznat je kao dostojan reda apostolskih nasljednika. U tom trenutku vjerojatno nije očekivao da će na toj službi zadaće upravljanja zajednicom, propovijedanja i naučavanja te posvećenja, odnosno dijeljenja sakramenata, obavljati u tri grada hrvatskog Juga, Dubrovniku, Zadru i Splitu i moderirati zbor biskupa cijele Hrvatske“, rekao je dr. Faričić.

Po želji mons. Puljića, jubilarca je pjesničkim stihovima pozdravio umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. U svojim rimama spomenuo se Puljićevog puta biskupstva od Dubrovnika i sv. Vlahe do Zadra i sv. Stošije te Splita i sv. Dujma.

Zahvala mons. Puljića

Na kraju mise, u prigodnom govoru, nadbiskup Puljić zahvalio je Bogu i svima koji su došli pridružiti se njegovoj zahvali za 50 godina svećeničke službe i službi koje je Božjom Providnošću obavljao. Mons. Puljić je razmišljao o sjemeništu i svećeništvu tijekom 8. razreda u Požegi, gdje su se Puljićevi roditelji bili preselili iz Hercegovine. Tadašnji mostarski biskup ga je poslao u sjemenište u Dubrovnik.

Zahvalio je subraći nad/biskupima na dolasku, pozdravio je svećenike, redovnike i osobito kolege sa studija u Rimu s kojima je mons. Puljić bio zaređen za svećenika: to su prof. dr. Petar Vrankić i mr. don Jakov Grgić, koji je prije dva tjedna obilježio svoj zlatni svećenički jubilej u Valpovu. Dolazak Vrankića i Grgića mons. Puljiću predstavlja osobiti izraz bratske pažnje i solidarnosti.

Nadbiskup je zahvalio i članovima svoje rodbine koji su došli iz raznih dijelova Hrvatske, Božidaru Longinu, županu Zadarske županije, dr. Josipu Faričiću, rektoru Sveučilišta u Zadru, a na misi je bila i bivša zadarska rektorica prof. dr Dijana Vican te Kseniji Abramović, direktorici Laudato TV-a. Mons. Puljić zahvalio je na darovima mitre i križa koje su mu poklonili nadbiskup Zgrablić i kler Zadarske nadbiskupije, a prsten i pektoral mons. Puljiću uručio je nadbiskup Kutleša kao dar HBK-a.

U molitvi Kristu, velikom svećeniku koji ga je htio pridružiti svome svećeništvu, mons. Puljić rekao je da mu tom euharistijom uz jubilej „iz svega srca zahvaljuje za dar Svetoga reda u kojem je kroz pet desetljeća služio na više mjesta i u različitim službama. Milosno i otajstveno sudjelovanje u Svetom redu ispunja me radošću i zahvalnošću što je u ovoj prigodi svojim pismom s nama u molitvama i mislima i papa Franjo i njegov predstavnik u Hrvatskoj, mons. Lingua“, rekao je nadbiskup. Naime, čestitke jubilarcu Puljiću uputili su papa Franjo i mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj.

Čestitka pape Franje glasi: „Časnomu bratu, Želimiru Puljiću, zadarskom nadbiskupu u miru, koji sretno navršava 50. godinu svećeničkog ređenja, od svega srca čestitamo na revnom služenju, prisjećajući se njegovog dugogodišnjeg djelovanja očitovanog u mnogim pothvatima, u cjelovitosti, nastojanju, postojanosti te pastoralnoj ljubavi u izvršavanju biskupske službe, najprije u Dubrovačkoj biskupiji, zatim u Zadarskoj nadbiskupiji te naposljetku u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, kao i njegovog vrijednog rada u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji kojoj je brižljivo predsjedao. Zato mu od Gospodina, po zagovoru Svete Bogorodice Djevice Marije, sv. Vlaha, sv. Stošije i sv. Dujma, žarko molimo obilatu utjehu duha te, s osobitom bratskom naklonošću, udjeljujemo njemu i njegovim bližnjima Blagoslov, tražeći uzajamno molitve da s evanđeoskom radošću ostanemo postojani u izvršavanju Petrovske službe. Dano u Rimu, u Lateranu, 26. dana mjeseca veljače, godine 2024. Franjo“.

Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na proslavi zlatnog svećeničkog jubileja, 50 godina svećeništva umirovljenog zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, na svečanom misnom slavlju u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 16. lipnja, propovijedao je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, predsjednik HBK.

Propovijed nadbiskupa Kutleše donosimo u cijelosti.

PROPOVIJED PRIGODOM PROSLAVE 50 GODINA SVEĆENIŠTVA NADBISKUPA ŽELIMIRA PULJIĆA

Zadar, 16. lipnja 2024.

Draga braćo i sestre u Kristu!

Danas smo se okupili u velikoj radosti i zahvalnosti kako bismo proslavili pedeset godina svećeničke službe nadbiskupa Želimira Puljića. Ovaj iznimni jubilej nije samo prilika za slavlje, već i za duboko razmatranje o vrijednostima koje su oblikovale njegovu službu i koje nas sve pozivaju na obnovu i jačanje našeg kršćanskog života i zajedništva. Geslo koje je nadbiskup Želimir odabrao za svoju službu glasi: „unitas, libertas, caritas“. Te su riječi preuzete iz rečenice koja se pripisuje svetom Augustinu, a čini se da ju je prvi upotrijebio splitski nadbiskup Markantun de Dominis 1617. godine u svom djelu De Republica Ecclesiastica: “In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas” što znači: “U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav”. Jedinstvo je prvo i temeljno načelo koje daje kontekst slobodi, a hrani se ljubavlju koju nam je naš raspeti Otkupitelj posvjedočio svojim životom.

Duboko ukorijenjen u vjernosti Katoličkoj Crkvi, nadbiskup Želimir održavao je veze jedinstva potičući ljubav i odanost prema Petrovim nasljednicima, vjernost u nauku i crkvenoj disciplini. Za isto se jedinstvo zdušno zalagao među biskupima kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kroz deset godina. U teškim društvenim i političkim trenucima ta je zadaća zahtjevnija jer je pred njom izazov uvažavanja razlika u mišljenjima i stavovima. U svemu je trebalo predstavljati stajališta koja su rezultat zajedničkih napora i uvida u cjelokupnu vjerničku stvarnost Crkve u Hrvatskoj. Jednostavnost, neposrednost, blizina i spremnost na šalu, kojima je nadbiskup Želimir pristupao svemu, plodovi su ljubavi.

Nadbiskup Želimir je pastir koji je znao da samo kroz istinsko jedinstvo u temeljnim stvarima možemo rasti kao zajednica vjernika i svjedočiti Kristovu ljubav svijetu. U svojoj je mudrosti znao kada je važno naglasak staviti na čvrstoću istine, a kada dopustiti raznolikost mišljenja i praksi prepoznajući da različitost može obogatiti naše zajedništvo.

Po uzoru na sv. Ivana Pavla II., kojega toliko cijeni, isticao je važnost dijaloga i razumijevanja među različitim kulturama i tradicijama unutar Crkve, čuvajući u svemu ljubav „koja daje smisao i jedinstvo različitosti“.[1]

Danas je prigoda da na svemu zahvalimo Bogu, i u poniznosti molimo blagoslov i milosrđe, svjesni odgovornosti za dar svećeništva i ozbiljnosti poziva na pastirsko služenje. Zato s vama u ovoj prigodi želim razmišljati o četiri točke:

1. Dar svećeništva

Benedikt XVI. rekao je da je život svećenika najzanimljivija i najpotrebnija pustolovina za svijet, da je to pustolovina pokazivanja i uprisutnjenja punine života za kojom svi žude.[2] U čemu je ta pustolovina? Zašto bi bila privlačnija od mnoštva drugih ljudskih životnih izbora i zašto se u nju ne upušta više onih koje privlači punina života? Svaki svećenik zna da odgovore na ta pitanja neće naći polazeći od samoga sebe.

Život svakog čovjeka, posebno svećenika, možemo promatrati na razini onoga što sâm čini svojim slobodnim izborima, odlukama i opredjeljenjima, ali i na razini onoga što Bog čini, u čemu nas susreće i prati ili što nam pokazuje dovršeno u svome promislu i vodstvu. Odgovor na svećenički poziv je kao prihvaćanje sjemena koje je Gospodin posijao na tlo našega života. Jednom prihvaćeno, to sjeme, baš kako nas poučava i današnje Evanđelje, raste „spavao čovjek ili bdio, noću i danju (…) sam ne zna kako“; samo od sebe „donosi plod: najprije stabljiku, onda klas, i napokon puno zrnja na klasu.“

Vjerujem, dragi nadbiskupe Želimire, da je nakon pedeset godina svećeništva na klasu Vašeg svećeničkog poziva puno zrnja. Ono je dozrijevalo u krilu Crkve, hranilo se darom vjere i jačalo snagom intimnog zajedništva s Kristom. To troje daje smisao ovako zaslužnoj svećeničkoj obljetnici i potiče nas na obnovljeno divljenje i slavljenje Boga za ono što on čini.

2. Dar Crkve

Svećenički poziv ostvaruje se u Crkvi i po Crkvi. On nije samo osobna stvar. On je za Crkvu, zajednicu vjernika povezanih istim vezovima vjere, poslušnosti i stege. Drugi vatikanski sabor kaže da je Crkva sakrament najprisnijeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda.[3] Gospodin joj je dao početak propovijedajući radosnu vijest kraljevstva Božjega. Ta je riječ sjeme koje raste vlastitom snagom.[4] Upravo današnja parabola o sjemenu govori nam o nekoliko stvari bitnih i za razumijevanje Crkve.

Govori nam o ljudskoj bespomoćnosti i o konačnoj uspostavi kraljevstva Božjega. Sjeme posjeduje tajnu života i rasta unutar sama sebe. Mi ne stvaramo Božje Kraljevstvo niti je Crkva ljudska tvorevina. U svojim članovima njezina svetost može manje ili više zablistati, ali u konačnici, Crkva je Zaručnica oprana u Kristovoj krvi. Po toj je krvi Crkva sveta. Ako biljku gledamo svaki dan, nećemo primijetiti njezin rast. Ali, on se događa iz dana u dan po zakonima prirode. Tako je i Kristovo kraljevstvo među nama i ne postoji ni najmanja sumnja u njegovu konačnu pobjedu.

Također, Božje djelo napreduje bez buke i neodgodivo. Bog neprestano ostvaruje svoj plan. Unatoč ljudskoj pobuni, neposlušnosti ili slabosti, Božje djelo napreduje; i ništa na koncu ne može zaustaviti njegove namjere.

Parabola nam govori da postoji dovršenje i ispunjenje. Propovjednik lijepo veli: „Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog“ (Prop 3, 1-2). Ima i vrijeme žetve. Neizbježno se pri žetvi događaju dvije stvari: dobar se plod skuplja, a pljeva i kukolj se uništavaju. Žetva i sud idu ruku pod ruku. Kad razmišljamo o tom nadolazećem danu žetve tri su nam stvari stavljene na dušu: poziv na strpljivost, poziv na nadu te poziv da bdijemo i budemo pripravni.

Ako živimo u strpljivosti koja ne može biti poražena, u nadi koja ne može očajavati i u spremnosti koja život promatra u svjetlu vječnosti, mi ćemo, s milošću Božjom, biti spremni za njegovo dovršenje svijeta kada dođe. Vjernici su u dan žetve pozvani uspraviti se i podignuti glave (usp. Lk 21, 28), baš kao žeteoci nakon naporne žetve.

Poštovani nadbiskupe Želimire, tijekom Vaših pedeset godina svećeničkog služenja, bili ste dar Crkvi. Vaš život i služenje utjelovljuju suštinu svećeničkog poziva – posvećenost zajednici vjernika, nepokolebljivu vjeru i predanost širenju Evanđelja. Vaše svećeništvo nije bilo samo osobno putovanje, već putovanje za Crkvu obogaćujući je Vašom mudrošću vodstvom i postojanom ljubavlju. Vi ste svojim služenjem bili svjetionik postojanosti, nade i spremnosti, nadahnjujući i vodeći vjernike prema dubljem jedinstvu s Kristom.

3. Ustrajnost u vjeri

Svećenički poziv pretpostavlja vjeru. U prvome redu, riječ je o osobnoj vjeri u Boga koji poziva, o vjeri koja daje snagu za odaziv i, na koncu, o vjeri koja u dinamici poziva prerasta u život i navještaj Crkve. Svećenik ne ispovijeda niti navješćuje svoj doživljaj, nego poslušnošću vjere daje svoj pristanak Bogu koji se objavljuje i jamči za istinitost svojih riječi.

O važnosti vjere za život Crkve svjedoči i činjenica da najteže rane na njezinu tijelu nisu one zbog slabosti ljudske naravi, već su to rane raskola, razilaženja u temeljnim istinama vjere. Vez vjere jedan je od tri veza zajedništva Crkve. Uvijek postoji opasnost da se vjera izgubi i da jasnoća istine potamni nedosljednošću našeg življenja. Zbog toga u vjeri treba rasti i ustrajati, čuvati je i sačuvati.

Pavao u vezi s gubitkom vjere upozorava Timoteja: „Taj ti zadatak predajem (…): Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere“ (1 Tim 1, 18-19).

Apostol predlaže Timoteju da pristupi svom pastoralnom poslanju kao što bi general pristupio vojnoj operaciji. Riječ koja se ovdje prevodi kao „boj“ na klasičnom grčkom znači „vojna ekspedicija“. Timotejeva misija na čelu Crkve u Efezu nije samo pitanje borbe u jednoj bitci; on je uključen u rat i mora nastaviti djelovati kao vođa vjernika sve do konačne pobjede. Sveti Pavao voli koristiti vojne metafore za opisivanje kršćanskog života (usp. Ef 6, 10-17; 2 Tim 2, 3).[5] Naš blaženi kardinal Alojzije još je u svoje vrijeme prepoznao da je „borba za duše pokrenuta na svim linijama“, da se ona vodi svim sredstvima jer same crkve „više nisu dovoljne za pridobivanje duša za Krista.“[6] Danas nam je to više nego jasno.

Druga stvar koju sveti Pavao poručuje Timoteju veza je između vjere i ispravne i čiste savjesti: kad savjest zaluta, to znači brodolom vjere. „Onaj koji se oprosti od kršćanskog života, za sebe osmišljava vjeru koja je u skladu s njegovim moralnim ponašanjem“, upozorava i sveti Ivan Zlatousti u svojoj propovijedi na prvu poslanicu Timoteju. Tako, doktrinarna zbunjenost često potječe iz moralno nedoličnog ponašanja.

Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam uveća vjeru. Ona treba biti „ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5, 6), podržavana nadom i ukorijenjena u vjeri Crkve.[7]

Zbog stalnog opadanja vjere u Crkvi i u svijetu možemo biti obeshrabreni. No, kao što u malom gorušičinu zrnu možemo prepoznati veliko stablo, tako vjerom prepoznajemo i priznajemo da je Crkva kraljevstvo otkupljenih koje sâm Bog vodi njegovu konačnom ispunjenju. To pouzdanje svećeniku daje hrabrost za uzvišenu zadaću poziva kojim je pozvan. Također ga oslobađa uskogrudnosti i isključivosti.

Jednako tako, kao što se na razgranatom stablu gorušice gnijezde različite vrste ptica, tako se i u Crkvi Božjoj može naći mjesta za različite vrste mišljenja, stavova, duhovnosti i obreda. Svećenik, a biskup još više, pozvan je njegovati bogatstvo različitosti čuvajući vez vjere.

4. Intimnost zajedništva

Današnje Evanđelje pred nas stavlja još jednu stvar važnu za svećenički poziv, a to je blizina onoga koji poziva. Marko kaže da je Isus naviještao riječ mnoštvu, kako je već tko mogao slušati. Govorio im je u prispodobama i primali su kako je već tko bio u stanju razumjeti. Samo je učenicima nasamo sve razjašnjavao. Mudar učenik traži učiteljevo društvo. One koji su se s Isusom zadržavali, nije htio ostaviti, već im je razotkrivao značenje svih stvari. Ako je netko uistinu veliki učitelj, nisu toliko riječi ni njihovo značenje ono što mi želimo upoznati. To je nadasve sama osoba učitelja. Njegova će poruka uvijek biti ne toliko u tome što on kaže, koliko u tome što on jest. Čovjek koji želi od Krista učiti mora se s Kristom družiti, dijeliti najprisnije zajedništvo s njime. Eto, to je poziv svećenika: „Biti s njime i biti poslani – dvije međusobno nerazdvojne stvari. Samo tko je ‘s Njime’ uči ga upoznavati i doista ga može naviještati. A tko je s Njime, ne zadržava za sebe ono što je pronašao već to mora prenositi.“[8]

Draga braćo i sestre, vratimo se na kraju na geslo nadbiskupa Želimira noseći s ovoga misnoga slavlja tri poruke i za svoj život.

Prva poruka koju trebamo ponijeti sa sobom jest važnost jedinstva u bitnim stvarima naše vjere. Vidjeli smo u svjetlu Evanđelja da je to jedinstvo odraz ispravne i čiste savjesti i neprestane duhovne borbe. Moramo biti svjesni odgovornosti našeg kršćanskog poziva i borbe koja se na duhovnom području vodi za naše duše. Budimo u toj borbi saveznici i suradnici Božji jer on nas je iz ljubavi stvorio bez nas, ali nas bez nas ne može spasiti.

Druga poruka je sloboda u ne nužnim i dvojbenim stvarima. Sloboda Kristovih učenika ne može biti izlika bezakonju i neredu. Njezin je kontekst spasenje svakog čovjeka i dobro Crkve. Omogućuje da budemo otvoreni za različitost darova i karizmi unutar Crkve, za uključivost, susretljivost i misionarsku zauzetost prema svima izvan nje. Drugi vatikanski sabor je to jasno izrazio zahtjevom da „prije svega u samoj Crkvi promičemo uzajamno uvažavanje, poštovanje i slogu, priznajući svaku zakonitu različitost, da bi se uvijek plodonosnije uspostavljao dijalog između svih onih koji tvore jedan Božji narod, bili oni pastiri ili Kristovi vjernici. Jače je, naime, ono što vjernike sjedinjuje negoli ono što ih dijeli“.[9]

Treća i najvažnija poruka za nas jest ljubav u svemu. Ljubav je srž kršćanskog života. Pozvani smo da u svemu što činimo budemo vođeni ljubavlju – ljubavlju koja prašta, koja se žrtvuje i koja donosi nadu i utjehu onima u potrebi. Ljubav se po svojoj nutarnjoj logici, baš poput sjemena, širi i grana, pružajući svoje plodove svima koji je traže. Ne pravi razlike ni po vjerskoj, ni nacionalnoj, ni spolnoj, ni dobnoj, ni socijalnoj razlici. Ljubav je kraljica svih kreposti i po njoj ćemo svi biti suđeni.

Dragi nadbiskupe Želimire! Pedeset godina Vašega svećeničkoga života, od čega trideset četiri godine biskupskoga služenja, razlog su da parafraziramo riječi koje je sveti Pavao primijenio na samoga sebe i uputimo ih Vama: Dobar si boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen ti je vijenac pravednosti kojim će ti u Dan žetve uzvratiti Gospodin. Baš kao i svima nama koji s ljubavlju čekamo njegov pojavak (usp. 2 Tim 4, 7-8).

Molimo Gospodina da Vas obdari svim duhovnim i tjelesnim blagodatima te da Vam umirovljenički dani budu ispunjeni mirom, radošću i blagoslovom. Neka Vas nadahnjuju primjeri blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjeg kardinala Franje Kuharića, čiji su životi i služenje bili svjetionici vjere, nade i ljubavi. Radovat ćemo se svakom Vašem pastirskom iskustvu i mudroj riječi koju budete htjeli podijeliti s nama u svakoj prigodi. Od srca Vam upućujemo najsrdačnije čestitke i zajedno s Vama slavimo Boga. Amen.

[1] Ivan Pavao II, Fides et Ratio 92.

[2] Usp. Benedikt XVI., Misli o svećeništvu, Zagreb, 2009., br. 76.

[3] Usp. Drugi vatikanski sabor Lumen gentium 1.

[4] Usp. Drugi vatikanski sabor Lumen gentium 5.

[5] Usp. Saint Paul’s Letters to the Thessalonians, and Pastoral Letters, The Navarre Bible Dublin – New York, 2005., str.76.

[6] Alojzije Stepinac, Govor na otvorenju franjevačke dvorane na Kaptolu, 19. prosinca 1938.

[7] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 162.

[8] Benedikt XVI., Misli o svećeništvu, br. 77.

[9] Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes 92.

Foto: I. Grbić

Duhovnu obnovu o temi ‘Čudo i vjera’ u svetištu sv. Šime u Zadru u subotu, 15. lipnja, predvodio je prof. dr. don Josip Mužić iz Splita.

Razmatrajući što čuda znače za vjeru, don Josip je istaknuo da sâm Isus navodi čuda kao krunski dokaz svoga božanstva. Podsjetio je kako se Isus pozivao na čudesa i konkretno ih nabrajao učenicima da prenesu sv. Ivanu Krstitelju što sve Isus čini: slijepi progledaju, gluhi čuju, hromi hodaju. „Isus čini ozdravljenja kad vidi da postoji i malo vjere kod čovjeka. Čudo može probuditi vjeru. Isusovi neprijatelji su se uplašili njegovih čuda. Bog čini čuda i za potvrdu svoje naravi“, istaknuo je don Josip. Upozorio je na sklonost ljudi da prihvaćaju samo ono što razum u svojoj ograničenosti može priznati, rekavši da je ljudima potrebno oslobođenje od umne zarobljenosti koja prihvaća samo spoznaje i iskustva na temelju onoga što je moguće razumski dokazati.

„Živimo u vremenu koje se protivi čudima, odbacuje ih na način da se nadnaravna, Božja čuda zamjenjuju s ljudskima. Neki kažu da se čuda protive iskustvu. No, mnogi ljudi svjedoci su čuda koje im se dogodilo, dakle, to je njihovo iskustvo. Ne mora se razumjeti kako se i zašto dogodilo čudo. Kad netko čudesno ozdravi, liječnici kažu da je to neobjašnjivo. Dakle, oni znaju da je taj čovjek zdrav, ali ne mogu shvatiti kako je do toga došlo. Onaj tko je molio, ako se to dogodilo, zna da je Bog uslišio molitvu“, rekao je don Josip.

Nasuprot tome,  brojna dostignuća u tehnici i znanostima proglašavaju se čudesima, a to vodi mišljenju da je autor čuda samo čovjek, kada svoja dostignuća proglašava čudima. „Time se udaljuje Boga kao tvorca čuda. Ljudi ne govore o čudima i zato jer misle da će biti ismijani“, upozorio je don Josip, ukazujući na mentalitet zamjene božanskog s ljudskim, u što spada i magija.

„Čudo je događaj koji je izvan, a ponekad i protiv prirodnih zakona, moguć samo Bogu kao tvorcu svega što postoji i svemogućem uzdržavatelju svega. Bog nije samo Stvoritelj, nego nas sve i drži u našem postojanju. Zato je moguće djelovati mimo, iznad, a nekad i protiv zakona koje je Bog stavio u ovaj svijet. Kad se to dogodi, to je čudo. Ono što se putem naravi može objasniti, nije čudo“, rekao je don Josip.

Podsjetio je na biblijski primjer kako je u Starom zavjetu sunce bilo stalo sa svojim kretanjem, zalaskom; dan je bio trajao dvostruko duže, dok Jošua i Izraelci nisu porazili svoje neprijatelje. „To je protiv prirodnih zakona. Čudo je moguće samo Bogu, čudo je djelo Božje. Bog je prvi uzrok čuda. Napredujemo u području znanosti, a nazadujemo u duhovnom i moralnom području. Govori se da je čovjek dostatan, da mu Bog ne treba, sreća se zamjenjuje s užitkom. Vjera ljudi slabi, a neki svećenici i u Crkvi ustručavaju se govoriti o čudima“, upozorio je propovjednik. Postoje euharistijska, marijanska i svetačka čuda. Isus je stvarno nazočan u prilikama kruha i vina, u marijanskim svetištima zapisano je više stotina čuda.

„Postoje čuda tjelesnog reda, fizička čuda, kad osoba ozdravi, kad dobije vid ili sluh; čuda intelektualnog reda su u daru spoznaje. Npr., sv. Ignacije je dobio Božje prosvjetljenje putem kojeg je puno više naučio nego na fakultetu, Bog ga je ispunio znanjem te čudo na razini morala, kao što je obraćenje. Npr. sv. Augustin je nakon lutanja došao do spoznaje da je kršćanstvo prava vjera, ali trebalo mu je još dvije godine da prekine sa svojim grešnim životom. To je bio stupnjeviti proces koji ga je doveo do toga da potpuno prihvati vjeru. Tada se dogodi potpuna promjena u duši i osoba postane novi čovjek“, rekao je don Josip.

Potaknuo je da primjećujemo čudo i u naravnome. „Bog nas u svakom trenutku održava na životu. I to je čudo. Trudimo se upoznavati čuda za vlastito učvršćenje i izgradnju u vjeri, da u snazi vjere koristimo čudesne znakove koje nam Bog daje, nadnaravne dokaze koje imamo da jačamo svoju vjeru te se ohrabrimo svjedočiti svoju vjeru“, potaknuo je don Josip. Nakon nagovora, don Josip je predvodio misno slavlje, a potom euharistijsko klanjanje pred Presvetim.

Ines Grbić

Foto: Jasenka J.

Na blagdan sv. Ante Padovanskog u istoimenoj župi na Smiljevcu u Zadru, svečano večernje koncelebrirano slavlje na Trgu sv. Ante ispred smiljevačke župne crkve sv. Ante, u četvrtak, 13. lipnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„Pogled sv. Ante i njegovog duha bio je pogled Isusa Krista na čovjeka. Zato nam sv. Ante može biti zagovornik, naš prijatelj na nebu koji nas prati na putu života, da bismo dospjeli gdje je on, u slavi, radosti i vječnosti“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da je čašćenje sv. Ante toliko prošireno među vjernicima po cijelom svijetu, da mnogi sv. Antu nazivaju samo ‘Svetac’.

Sv. Ante je živio prije 800 godina, a važan je i nama danas, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je „sv. Ante slušao Riječ Božju i po njoj ispunjavao svoj život Božjim duhom. Ta riječ davala mu je snage za njegovo kršćansko življenje i da propovijeda. Sv. Ante bio je toliko rodan duhovnim životom, da baštinu koju mu je Gospodin darovao i u koju je ušao, te dragocjene darove, daruje i nama danas“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je razmatrao poruku navještenog Evanđelja: „Žetva je velika, a radnika malo“, rekavši kako smo naviknuli razmišljati da se te riječi odnose samo na činjenicu da Bog zove i šalje osobe u svećeničku, duhovnu službu. „No, Gospodin to govori svima. Gospodin tu riječ upućuje svakome. On promatra ovaj svijet i život kao njivu na kojoj nije samo zlo, nego ima puno dobra, puno žita. Gospodin se nama raduje kao što se ratar raduje žetvi. Gospodin vidi da je u našim srcima puno ploda njegovog duha i kad surađujemo s njegovim milostima, kad činimo dobro, mi smo to plodno tlo, taj plodni klas, kao žito, zreli za žitnicu, jer smo se približili Gospodinu“, poručio je mons. Zgrablić. Nadahnuti Božjim duhom i milošću, kada dobro koje Gospodin potiče u nama mi i činimo, osposobljavamo se i stavljamo u njegovu žetvu. Tada Gospodin od dobra koje činimo, radi kruh kojim se svijet hrani, kojeg svatko treba, koji nam daje život vječni“, rekao je nadbiskup.

Da je Isusova poruka o žetvi i radnicima upućena svima, nadbiskup je pojasnio  razmatrajući cjeloviti kontekst navještenog desetog ulomka iz Evanđelja po Luki, koji počinje riječima: „Nakon toga odredi Gospodin drugih 72 učenika“.

„To je jedino mjesto na kojem evanđelist Luka piše riječ ‘Nakon toga’. Nigdje drugdje ne nalazimo tu riječ u Lukinom evanđelju. To znači da je za sv. Luku bilo važno da čitatelj razumije što je bilo prije toga, da je ono što se dogodilo prije toga povezano s onim što evanđelist želi reći u slučaju kad je Isus odredio 72 učenika“, rekao je mons. Zgrablić.

Nekoliko redaka prije toga poglavlja, Luka piše kako Isus prolazi kroz pokrajinu Samariju, a Samarijanci ga nisu htjeli primiti jer je bio na putu prema Jeruzalemu. „Samarijancima koji su imali svoje mjesto štovanja i svoj kult, Isus i njegovi učenici nisu se uklapali u njihovo religiozno promišljanje, u njihove običaje i tradiciju. Zato ga nisu prihvatili. Bili su pobožni, religiozni, ali ta religioznost bila je zatvorena za Božji duh, za Isusa koji je prolazio ovim svijetom.

Nakon toga, evanđelist govori o drugoj dvojici koji Isusu kažu: ‘Za tobom ću kamo god ti pošao’. A Isus mu kaže: ‘Lisice imaju jazbine, ptice gnijezda, a Sin Čovječji nema kamo bi glavu naslonio’. Isusov odgovor pokazuje da ovaj tko se oduševio, ne znamo zbog čega, ipak nije prihvatio ići za Isusom, a Isus ga poziva da ide za njim. Dakle, nije našao pravi motiv da slijedi Isusa. Ta njegova odluka očigledno nije počivala na onome što je Isus očekivao, kako slijediti Isusa.

Treći kaže: ‘Gospodine, za tobom ću kamo god ti pošao, ali dozvoli da se najprije oprostim od svojih ukućana’. Dakle, i on ima neke svoje prioritete i misli, ima neki svoj posao koji mu je važniji nego Isus. Kad se evanđelist Luka nadovezuje na taj ulomak, kada kaže „Nakon toga“, hoće reći i odgovoriti na pitanje na koji ispravan i pravi način možemo i trebamo prihvatiti Krista. Kako prihvatiti Krista koji prolazi našim životom, koji progovara svoju riječ, a riječ koju Isus progovara nije prošlo svršeno vrijeme, nego njegova riječ odzvanja u vremenu, i u našem vremenu. Gospodin svima nama govori tu istu Božju riječ, s istim Božjim duhom i s onim istim učincima koje ona ima u sebi“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Evanđelist kaže: „’Gospodin odredi drugu sedamdeset i dvojicu’. Gospodin je odredio. Dakle, Isus je učenike pozvao, Dvanaestoricu je pozvao, a ovih 72 je odredio. Isti taj izraz sv. Luka koristi u Djelima apostolskim, kada umjesto Jude, apostoli između Barsabe i Matije odabiru Matiju. Kocka je pala na Matiju i oni su izabrali Matiju da bude jedan od apostola. To znači – ono isto poslanje, isti poziv kojeg je Gospodin uputio apostolima koji su temelj, Gospodin na tom temelju daje isti autoritet i drugih 72 učenika, jer Isus određuje druge da na apostolskom nauku čine ono što su činili apostoli, ono što je Isus ovlastio apostole da čine. Isus i drugih 72 šalje kamo on kani doći“, poručio je mons. Zgrablić. Nakon što je Isus i njih poslao, evanđelist nam kaže da je Isus rekao: „Žetva je velika, a radnika malo“. Dakle, Isus to govori 72-ici, znači – svima.

Nadbiskup je istaknuo da broj 72 ima veliko biblijsko značenje. U Knjizi Postanka piše da Izraelski narod ima 70 starješina koji imaju autoritet upravljati narodom, imaju ugled u društvu. „Toj 70-ici još se pridružuju Mojsije i Aron, pa ih je 72.  Broj 7 u Svetom Pismu znači sve, puninu. Bog je stvarao svijet u sedam dana, sve je stvorio. Prema tome, u 70 prepoznajemo kako Bog upućuje svoj poziv svakome od nas, da svakoga od nas odabire, određuje nas, da bi nas poslao da on nastavi svoju službu, da budemo u njegovoj službi. U tome vidimo da nitko nije isključen iz Božjeg plana, iz onoga što Bog ima i planira sa svakim čovjekom.

Svi imamo smisao i Gospodin ima plan sa svakim od nas. Važno je prepoznati taj plan u našem životu, da nismo samo u slijepoj igri prirodnih zakona, nego iza našeg života postoji Božji plan, Božja volja koja nama nudi nešto u našem životu, da u potpunosti ostvarimo sebe“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se Bog otkriva svakome kao jedinstvenom biću, na neponovljivi način; „kao da Bog govori samo tom pojedincu, kao da samo njega odabire, kao da samo njega šalje. Važno je da u našoj vjeri pronađemo sebe kao one koje je Gospodin obdario životom, određenim sposobnostima, milostima, da nas šalje u svoju službu, da budemo s njim povezani, da činimo ono što je on činio. Da nastavimo njegovo djelo naviještanja Kraljevstva nebeskog“.

Rekavši da Gospodin sve poziva da radimo, molimo i idemo, da gledamo na svijet kao na plodnu njivu koju je Gospodin zasijao, nadbiskup je istaknuo da „u povezanosti, molitvi i zajedništvu s njim, pronalazimo smisao svoga života, svoje dostojanstvo koje nijedna poteškoća, bolest i nerazumijevanje ne može uništiti, umanjiti, jer Gospodin je tvorac našeg života i nadahnitelj svega dobra koje činimo u životu“.

„Gospodin nas šalje u ovaj svijet da budemo žeteoci, da skupljamo dobro i činimo dobro, da budemo slični Isusu; da prepoznamo da nam je Gospodin blizu, da ga možemo ljubiti, voljeti, jer nam daje smisao života i sve što i mi vrednujemo. Gospodin nam potpuno poklanja samog sebe, da ga prihvatimo, da se po tome on nastani u našem životu. Sv. Ante to je proživljavao u svojoj duši i pio je s tog izvora. Neka nam u tome pomogne zagovor sv. Ante Padovanskog“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, mons. Zgrablić izmolio je posvetnu molitvu za djecu i blagoslovio djecu po zagovoru sv. Ante. Proslavi župne svetkovine prethodila je trodnevna duhovna obnova. Smiljevački župnik don Tomislav Dubinko zahvalio je svima koji su pomogli u pripremi proslave župnog blagdana kada su slavljene još tri mise. Na uočnicu blagdana, vjernici su približno dva kilometra hodili u procesiji s kipom sv. Ante od crkve Duha Svetoga do župne crkve sv. Ante Padovanskog gdje je onda slavljena misa.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

S. Klara Gizela Begić, OSB, koludrica Benediktinskog samostana sv. Marije u Zadru, preminula je u 63. godini života i 39. godini monaškog posvećenja u subotu, 8. lipnja, nakon kratke i teške bolesti, okrijepljena svetim sakramentima, u samostanu sv. Marije u Zadru.

Sprovodni obred na Gradskom groblju u Zadru, u utorak, 11. lipnja i misu zadušnicu u samostanskoj crkvi sv. Marije nakon sprovoda, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

„U molitvi, sprovodnim obredom i misom zadušnicom opraštamo se od M.  Klare. Naša molitva prožeta je vjerom u Krista uskrsloga, otkupljenje čovjeka, uskrsnuće tijela i život vječni“, rekao je mons. Zgrablić u nagovoru na groblju. Izrazio je kršćansku sućut i duhovnu blizinu č. m. Anastaziji Čizmin, opatici zadarskog samostana sv. Marije i koludricama, rodbini i ožalošćenima koji su poznavali s. Klaru kao vedru koludricu koja je ljude u susretima darivala radošću, veseljem, razdraganošću i živahnim duhom, kao i dubokim duhovnim promišljanjima.

„Vjerujemo da je M. Klara po svom radosnom, poniznom i predanom služenju Gospodinu u molitvi i radu, po ljubavi prema Kristu i Crkvi, po čistilištu agresivne bolesti koja je brzo napredovala i trpljenju kroz koje je prošla, po smrti u koju je ušla, primila neuveli vijenac slave koji joj je Gospodin, njen Zaručnik za kojim je čeznula i kojeg je budno čekala, pripravio na nebesima“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da je M. Klara preminula na blagdan Bezgrešnog Srca Marijina, dan poslije svetkovine Presvetog Srca Isusova kojima je s. Klara osobito bila posvećena i pobožna, „čijem se ritmu kucanja srca u ljubavi za Krista cijelog svog života pridruživala“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je predstavio i biografske podatke M. Klare Begić, krsnog imena Gizela. Rođena je 26. studenog 1961. u Ljubiji, pokraj Prijedora u BiH, u brojnoj obitelji oca Slavka i majke Magdalene r. Mamlek, koji su imali još četvoricu sinova i tri kćeri. Gizela je ušla u samostan Sv. Marije u 21. godini života, 1. lipnja 1982. godine. Na njen odaziv benediktinkama utjecao je poticaj kardinala Vinka Puljića koji je bio Gizelin župnik u Ljubiji, a kasnije duhovnik u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru.

Monaško oblačenje s. Klare bilo je 7. listopada 1983. godine. Prve zavjete položila je nakon tri godine boravka u samostanu, 30. rujna 1985. godine. Svečane zavjete izrekla je nakon šest godina monaškog iskustva, 9. listopada 1988. godine.

S. Klara za svoje monaško geslo izabrala je riječi apostola Pavla iz Druge poslanice Korinćanima: „Što god vam rekne, učinite. I radosti vam vaše nitko oduzeti neće. Jer dosta ti je moja milost. Snaga se u slabosti usavršuje“. Za monaško ime uzela je Klara, u želji da bude osoba koja donosi svjetlo i lučonoša Krista koji je svjetlo svijeta. I kao osobu krasila ju je jasnoća stavova. U zajednici benediktinki, upravo je s. Klara svake godine na Uskrsno bdjenje nosila upaljenu uskrsnu svijeću nakon blagoslova novog ognja, iz samostanskog dvorišta na bogoslužje u crkvu sv. Marije.

Kao vjernu zaručnicu Krista, nadbiskup je duh Klarinog predanja Isusu, u nagovoru na groblju popratio riječima iz Knjige Pjesme nad Pjesmama: „Vjerujem da je M. Klara već čula mili glas svoga Zaručnika koji po Božjoj riječi iz Pjesme nad pjesmama dopire do nas: „Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi, jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i nestala. Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju. Smokva je izbacila prve plodove, vinograd u cvatu miriše. Ustani, dragano moja, ljepoto moja i dođi. Golubice moja, u špiljama kamenim, u skrovištima vrletnim, daj da ti vidim lice i da ti čujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje krasno. Sva si lijepa, prijateljice moja i nema mane na tebi“.

A nama M. Klara, po istoj Božjoj riječi poručuje: “Dragi moj pripada meni, a ja njemu. Tek što pođoh od vas, nađoh onoga koga ljubi duša moja. Uhvatila sam ga i neću ga pustiti. Što ću vam reći: da sam bolna od ljubavi. Govor mu je sladak, sav je od ljupkosti. Takav je dragi moj, takav je prijatelj moj, o, kćeri jeruzalemske. Ja pripadam dragom svome, dragi moj pripada meni, zauvijek“. Neka s. Klara slavi Gospodina u vječnom miru i radosti, neka nas kod njega zagovara, da i mi jednom čujemo mili glas našeg Otkupitelja i uđemo u vječnu radost s Njime i svim našim dragim pokojnima“, rekao je mons. Zgrablić.

„Neka me primi kao Zaručnik za čijim Licem neprestano čeznem“

U propovijedi mise, nadbiskup je rekao da su vjernici molitvom ispratili Klarinu dušu u nebesku slavu slušajući Božju riječ, čitanja koja je s. Klara odabrala da se čitaju na njenoj misi zadušnici. S. Klara odredila je i predala svojoj zajednici što će se čitati na njenom sprovodu još prije 14 godina, na blagdan sv. Jeronima, 30. rujna 2010., jer je na taj blagdan s. Klara položila svoje prve zavjete.

Za prvo čitanje izabrala je ulomak iz Knjige proroka Hošee, retke iz 11. i 14. poglavlja, Psalam 131, ‘Djetinji pokoj u Bogu’; za drugo čitanje ulomak iz Poslanice Efežanima (Ef 1,3-12), u kojem apostol Pavao piše da nas Krist izabra sebi da budemo sveti i neporočni pred njim, zamilovao nas je u sebi, njegovom krvlju imamo otkupljenje i otpuštenje prijestupa, po bogatstvu njegove milosti. Antifona prije Evanđelja bila je ‘Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak’ (Fil 1,21), a navješten je ulomak iz Evanđelja po Luku (Lk 10,21-24), u kojem Isus slavi Oca što je „ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“, a učenicima kaže: „Blago očima što gledaju što vi gledate. Mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali ne vidješe; i čuti što vi čujete, ali nisu čuli“.

„S. Klara se nadahnjivala na riječima koje je izabrala za svoj sprovod o 25. godišnjici njenih svečanih zavjeta. Ona je tu Božju riječ nastojala živjeti za života, u Božjoj riječi našla je utjehu i nadahnuće“, rekao je mons. Zgrablić, vjerujući da je Klarina duša ušla u nebesa.

„Prorok Hošea govori o Izraelu, ali taj Izrael je slika svakoga od nas koji Gospodinu odlazi ususret. Prorok kaže da je Gospodin ljubio Izrael još dok je bio dijete, dozvao ga je iz Egipta i vodio za ruku. Onaj koji se otvori djelovanju Božjeg duha, koji susretne Krista, spoznaje da je to njegov život, da Gospodin nas prvi ljubi neizmjernom ljubavlju iz koje primamo njegov život, svaku milost i dobro“, rekao je mons. Zgrablić u propovijedi mise zadušnice.

U duhu Božje riječi da nas Gospodin privlači sebi konopcima ljubavi, nadbiskup je rekao da su ti konopci „ono dobro, lijepo i plemenito što svatko od nas nosi u svom srcu, što Gospodin nadahnjuje u nama i za čime čeznemo. To je nada koja ne razočarava, jer Bog nas nikad neće razočarati. Ako slijedimo put Božje ljubavi i glas našeg srca, ako idemo za tim konopom koji nas privlači, a s. Klara je tim putem išla i tako nastojala živjeti, taj put nas vodi do sjedinjenja s Gospodinom. Za tim ciljem čeznemo, da i mi možemo reći što i s. Klara: ‘Meni je živjeti Krist, a smrt dobitak’“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da smrt nije kraj, završetak, nestanak. „Smrt je najveći dobitak, jer primili smo darove koje nam je Gospodin darovao, a to je naš glavni životni zadatak – da surađujemo s milostima koje nam Gospodin daruje, jer bez njega ne možemo učiniti ništa. S njim možemo postići vječnu slavu, vječno zajedništvo njegove ljubavi i dobrote. Neka nam život s. Klare koji je bio utemeljen na Kristu, bude putokaz da ustrajemo kao što je ona ustrajala, da shvatimo da je smrt dobitak, a ne gubitak“, poručio je mons. Zgrablić.

Uz čitanja određena za svoj sprovod, s. Klara je 2010. g. napisala i zazive Molitve vjernika za svoju misu zadušnicu. U zazivima moli da Gospodin svojim duhom osnaži Crkvu u svijetu i da mu bude vjerna, za pastire, da redovnici ljube Isusa nepodijeljenog srca te mu radosno i ustrajno prikazuju svoj život, da mladi u Isusu nađu izvor i razlog svog života i cjelovito prihvate Isusovu riječ, za benediktinke i zajednicu vjernika, da u Riječi i Kruhu prepoznaju Isusovu živu prisutnost te za pokojne s. Anitu s kojom je ušla u samostan, Madre Agnezu, pokojne roditelje i sve druge pokojne.

U sklopu određenih čitanja i Molitve vjernika, s. Klara je zaključno napisala poruku naslovljenu ‘Radošću silnom u Gospodinu se radujem!’. U toj duhovnoj oporuci s. Klara izražava radost vjernosti koju joj je Gospodin od vijeka udijelio. „On me je od vijeka htio, zamilovao, s nježnom ljubavlju doveo pod svoj krov i povjerio najboljoj Majci, svojoj Majci Djevici Mariji. S neizrecivom strpljivošću uči me hodati strmim putem kreposti, dajući mi za uzore, vođu i učitelja svetog oca Benedikta i svetu Skolastiku. Pozvao me je i postavio među svoje ljubljene zaručnice, da pod njegovim budnim okom i životnim iskustvom učim tražiti Boga! Zahvaljujte Gospodinu jer je njegovo Milosrđe neizmjerno, jer je vječna Ljubav njegova i jer On vjeran svojim obećanjima uvijek ostaje. Zahvaljujte sa mnom i mojim koludricama koje me strpljivo nose i podnose. Uče me vjernoj ustrajnosti i strpljivosti svakodnevnom obraćenju.

Molite za me da po primjeru sv. Jeronima uzljubim, upoznam i uronim u otajstvo Riječi. Jednom izrečene i nama u polog zauvijek predane. Da mi Riječ Pisma bude svjetiljka nogama mojim u daljnjem svakodnevnom traženju Boga. Pomoć i razumijevanje u mom rastu molim i dalje do konačnog susreta pred Prijestoljem Svevišnjega suca koji neka mi sudi s blagošću Oca i primi kao Zaručnik, za čijim Licem neprestano čeznem“, napisala je s. Klara uz datum 30. rujna 2010., u zahvalnosti Gospodinu za tadašnjih 25 godina zavjeta u monaškoj obitelji Svete Marije u Zadru.

„Molitva i rad su disanje, sjedinjenje s Bogom – kroz izgovorene riječi molitve ili izgovorene riječi rada. Jer rad je isto izgovorena riječ“

Kao i druge koludrice sv. Marije, s. Klara radila je u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru, vodeći posjetitelje kroz Izložbu i opisujući im umjetnine. Završila je studij povijesti i povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zadru, na poticaj opatice Čizmin. Radila je u radionici emajla i bila vrsna kuharica, u vrtu i u raspoloživosti za svaki drugi posao u samostanu, u potpunosti svjedočeći njihovo geslo Ora et labora.

U razgovoru za Hrvatsku katoličku mrežu 2020. godine, u reportaži o radu benediktinki na njihovom poljoprivrednom gospodarstvu u Smilčiću gdje je i s. Klara marljivo radila sve potrebno u obradi plodova zemlje, s. Klara je rekla: “Bog je rekao da nam daje zemlju da je podložimo sebi. A sveti otac Benedikt govori: ‘Vi ste tek pravi monasi kada živite od rada svojih ruku’. I neka se ne žalostimo ako moramo sami skupljati svoju žetvu. U Smilčiću nam pomažu i radnici koji obrađuju teške poslove. Ali skupljanje plodova i prerada, radimo mi benediktinke. Božji zakon je ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem svojim. Kad se izvršava taj Božji zakon, činiš sve na što te taj dan poziva. Isus poziva, nosite svoj križ danas, danas idite za mnom. Danas je žega, a to ići za Njim može biti i branje plodova.

Svi benediktinski samostani po svijetu imaju na neki način dodir sa zemljom, jer nas Bog na to poziva. Poziva nas da budemo sustvaratelji. Da na neki način mi pomažemo Bogu da svijet bude bolji. Ne možemo tek tako živjeti. Zahvaljujemo Bogu za svaki dar, za svaki dan, za sve što nam je dao. Zahvalnost prema Bogu ostvarujemo kroz rad svojih ruku. Najprije kroz molitvu, a molitva je sjedinjenje s Bogom – kroz izgovorene riječi molitve ili izgovorene riječi rada. Jer rad je isto izgovorena riječ. Isus je rekao: ‘Moj Otac radi. I ja radim’“, rekla je s. Klara.

O molitvenoj sabranosti kojom prate i rad na zemlji, okupljajući se na molitvu Časoslova, s. Klara je rekla: “Molitva je disanje. Rad je disanje. I ako smo mi u radu bili kao u molitvi, s Gospodinom sjedinjeni, onda je trenutak molitve samo nastavak te molitve. Prelazimo na rad koji je jednostavno nastavak molitve. Znači, rad je jedna molitva, molitva je druga molitva. A to je sve jedinstveno tkanje našeg svagdašnjeg života. Kaže netko, u molitvi sam s Bogom pet, šest sati. Ako ne moliš, ako nisi s Bogom 24 sata, nisi ni onih pet sati. Znači, to je kompletna molitva predanja sebe. I to ne možeš brojiti na sate, na minute. Ili jesi ili nisi. Ti si tu, prisutan, s Bogom“.

Zavjet stalnosti kojeg imaju benediktinke uključuje „stanje samostana u kojem redovnica jest sada i u svemu što će se dogoditi u budućnosti u tom samostanu. Znači, redovnica prihvaća tu zajednicu i sav njen razvitak, u pozitivnom, u rastu, a može biti i u padu. Sestra na dan zavjeta prihvaća tu zajednicu i sve što ta zajednica nosi, to je dio nje. Ako prihvaćaš zajednicu, prihvaćaš život u toj zajednici, onda sve prihvaćaš”, poručila je s. Klara Begić u razgovoru za reportažu HKM-a 2020. godine, u kontekstu rada benediktinki u poljodjelstvu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Vjernici iz zajednica Neokatekumenskog puta Zadarske nadbiskupije hodočastili su u svetište sv. Šime u Zadru u subotu, 8. lipnja. Bilo je to prvo organizirano hodočašće neokatekumenskih zajednica u svetište sv. Šime, na poziv i u srdačnoj dobrodošlici don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime, koji je odredio da svaka subota tijekom godine bude hodočasnički dan, kad svetište pohode župe i crkvene zajednice.

Svečano misno slavlje predvodio je don Marinko Duvnjak, župnik župe sv. Kasijana u Sukošanu. Uz domaćina Šehića, suslavili su mons. Šime Perić, fra Stanko Škunca i don Zbigniew Jacek Korcz.

Razmatrajući pročitanu Božju riječ iz Knjige Postanka, don Marinko je upozorio da Savez koji je sklopljen na laži, završava u neprijateljstvu. Bog je rekao prvim ljudima da će umrijeti, ako budu jeli sa stabla spoznaje dobra i zla. „Zmija kaže da Bog ne govori istinu i čovjek prelazi iz odnosa s Bogom u odnos sa Zlim, sa zmijom. Međutim, taj odnos temelji se na laži. Odnosi koji se temelje na laži, završavaju u neprijateljstvu“, upozorio je don Marinko, rekavši da to potvrđuje i sâm Bog u svojoj riječi, kad kaže da zameće neprijateljstvo između zmije i žene i njenog potomstva.

Evanđelje, pa i od te subote, pokazuje da je Isus liječio mnoge zloduhe i izgonio ih iz ljudi. „Farizeji koji su došli iz Jeruzalema kažu da Isus to čini jer je u savezništvu s đavlom, da to čini u snazi đavla. Grijeh protiv Duha Svetoga povezan je s time što farizeji kažu za Isusa da ima nečistog duha“, istaknuo je don Marinko, tumačeći navještenu riječ da će nam se oprostiti svi grijesi, a grijeh protiv Duha Svetoga neće nam se oprostiti.

„Mi ljudi skloni smo krajnostima, da se previše opustimo, da kažemo Bog je dobar, mogu raditi što hoću, biti u grijesima. S druge strane, ne treba se ni bojati. Pitanje kako se odnosimo prema drugome nije samo kad je netko napadnut, pa da ga branimo, pomognemo mu. Nego, pitanje kako se odnosimo prema drugome je i kakvi smo mi u svom srcu prema tome kad vidimo dobro“, poručio je don Marinko, ilustrirajući to primjerom iz prakse. Netko napravi nešto dobro, a neki ljudi za to kažu: „A, tko zna zašto je on to učinio? Tko zna što se krije iza toga? Možda on ima neki interes, neke skrivene namjere, možda i zle“.

Čovjek sebe može staviti na ispit u odnosu prema osobi koja mu nije simpatična, ili mu je nanijela neku nepravdu, povrijedila ga. Kad ta osoba napravi nešto dobro, možemo li mi toj osobi to priznati, ili ne želimo priznati da je taj učinio neko dobro i ne vidimo ništa dobro u tome, rekao je don Marinko.

„I kad je dobro, kažeš da to nije dobro, da se nešto iza toga krije, taj ima skrivene, zle namjere. Isus je učinio samo dobro, činio je samo dobra djela. I kad je Isus  nekoga oslobodio, farizeji su rekli da je on to učinio u snazi Zloga“, upozorio je Duvnjak. Postoje ljudi koji su stalno u negativnim mislima i zbog toga nisu slobodni. Netko misli da ne vrijedi kao osoba, da je promašio svoj život, da njegov život nema smisla. Ti ljudi ne mogu vladati emocijama, a htjeli bi biti sretni, zadovoljni. No, stalno su u lošem raspoloženju, sve im smeta, nervozni su i ljuti.

„Isus je oslobodio čovjeka koji nije mogao vladati sobom, svojim mislima, riječima i emocijama. Kako se tome ne radovati? Isus kaže da mora doći jaki da oslobodi zarobljenoga. Đavao neće pustiti svoj plijen. Kad čovjek kaže da nešto loše prestaje činiti, griješiti, onda pogotovo vidi koliko je to zlo jako i kako netko mora svladati toga jakoga. Zato Isus kaže, da bi se nekoga oslobodio, mora doći netko jaki. On je taj jaki, Bog je jaki koji oslobađa“, poručio je don Marinko.

Loše je kad su ljudi vidjeli dobro koje je Isus činio, i unatoč tome, rekli su – to nije dobro. To dobro proglasili su zlim, nečim što dolazi od đavla. Otkud će onda takvom čovjeku doći spasenje, a drugi ne vidi ništa dobro u tome da mu Isus pomogne. I dobro proglase zlim.

„Bog je jedne naravi u tri božanske osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. I svaka osoba ima svoje posebne karakteristike. U Bogu postoje razlike. Mi smo svi različiti, ali pozvani smo imati istog duha. Pozvani smo biti u jedinstvu, imati istu ljubav, iste osjećaje, dobre, pozitivne, svete. Ne isto misliti, ali podržavati dobro, lijepo, kad je i različito; da se slažemo“, potaknuo je don Marinko.

Osobina Boga je da je svemoguć, a Sin je povezan s Istinom. Isus kaže: ‘Ja sam put, istina i život’. „Svaki put kad lažemo, kad ne priznajemo i ne vidimo istinu, griješimo protiv Sina. A specifičnost Duha Svetoga je dobrota. On je duh dobrote. Ako čovjek ne želi vidjeti ništa dobroga, onda riskira vječno spasenje. Što si vidio danas dobro? Zahvali za to Bogu. Vidjeti dobro i Bogu zahvaliti, Boga blagoslivljati“, potaknuo je don Marinko.

Podsjetio je da je Bog ispunio želju sv. Šime Bogonosca koji je cijeli život želio vidjeti Mesiju, Spasitelja. „Sv. Šimun je vidio što je dobro, iako je živio u lošim i teškim povijesnim okolnostima, bilo je puno zla i u njegovo vrijeme. Ali, on je vidio dobro i vjerovao je da je Bog dobar. Rekao je da Bog otpušta slugu svoga u miru, jer su njegove oči vidjele spasenje. Vidjeti spasenje, vidjeti Božju dobrotu je jako važno za svakoga od nas.

Tu se vodi naša borba. Može se dogoditi da čovjek postane toliko okorijel u zlu, da više ne vidi dobro. I da dođe do mjere, razine da dobro proglasi zlim, a zlo proglasi dobrim“, upozorio je don Marinko. Preporučio je da je dobro postiti ne samo od hrane, nego i od ekrana, od onoga što je negativno, da bismo mogli vidjeti što je dobro. „I poput starca Šimuna, zahvaljivati za dobro, za sve kad vidimo dobro. Onda smo otvoreni spasenju, Božjoj ljubavi, jer Bog nas neizmjerno ljubi i sve čini radi nas i našeg spasenja“, poručio je don Marinko.

Nakon mise, hodočasnici su počastili relikviju, tijelo sv. Šime koje se nalazi u Škrinji iznad glavnog oltara u prezbiteriju crkve.

U Zadarskoj nadbiskupiji djeluje 21 zajednica Neokatekumenskog puta u kojima se okuplja oko 400 vjernika. Najviše zajednica je u zadarskoj župi Uznesenja BDM na Belafuži (8) i u katedralnoj župi sv. Stošije (6).

Ines Grbić

Foto: Š. Ćurko / D. Šehić

Misno slavlje za djecu s posebnim potrebama u srijedu, 5. lipnja, u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM na Puntamici u Zadru predvodio je don Igor Ikić, župnik Puntamike.

Na misi su se okupili učenici i djelatnici koji pohađaju OŠ Voštarnica koja djeluje u sklopu ‘Centra za pružanje usluga u zajednici Mocire’, a nalazi se na području župe Puntamika. Zadnjih nekoliko godina tradicija je da se djeca i učitelji iz te škole svake godine okupe na misnom slavlje uz završetak školske godine. Nakon mise, zajedništvo se nastavi u druženju i kroz pjesmu. Među tom djecom budu i ministranti; na tom misnom slavlju bila su sedmorica ministranata koji i nedjeljom pohode misu u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM na Puntamici.

Župnik Ikić istaknuo je ljepotu i veliku vrijednost toga susreta u kojem se na osobiti način vidi koliko su ljudi jedni drugima dar. „Ta draga djeca su anđeli koje je Bog nama poklonio, da nas mijenjaju. Bog nam je dao tu osobito srdačnu djecu da kroz njih mi mijenjamo svoje živote. Djeca s poteškoćama i potrebama imaju nešto posebno u sebi, da čovjek ne može ostati imun i hladan prema njima, koliko su oni srdačni, iskreni, dobronamjerni i pristupačni“, poručio je don Igor. Istaknuo je kako mnogi roditelji i drugi ljudi svjedoče da su se oni kao osobe promijenili na bolje, upravo iz odnosa s tom djecom koja su svojom dobrotom na njih puno utjecala u pozitivnom razvoju njihove osobnosti. „Ta djeca su nama dar Neba koje nam je Bog dao da se mi mijenjamo preko njih; da mi mijenjamo našu nestrpljivost, nezahvalnost, oholost, sebičnost. Koliko smo mi potrebni djeci i osobama s posebnim potrebama, toliko su oni potrebni još više nama. Bog nam je dao njih da se uz njih dodatno razvijamo u istinskim životnim vrijednostima i da rastemo u krepostima“, poručio je don Igor.

Župnik Ikić zahvalio je učiteljima i odgojiteljima na svemu vrijednome što čine u radu s tom djecom i odraslima koji na osobit način pokazuju koliko je čovjek taktilno i osjećajno biće, potrebno zagrljaja, blizine, pažnje i komunikacije, izražavanja emocija.

Centar Mocire je ustanova socijalne skrbi osnivača Republike Hrvatske koja pruža usluge djeci s odstupanjima i teškoćama u razvoju, djeci s poremećajima iz spektra autizma te djeci i odraslima s intelektualnim i pridruženim poteškoćama. U individualnom pristupu svakoj osobi, usluge se pružaju u pozitivnom i poticajnom okruženju, a uključuju stručnu procjenu, ranu razvojnu podršku, psihosocijalnu podršku, pomoć pri uključivanju u programe odgoja i redovitog obrazovanja (integracija), boravak s organiziranim aktivnostima koje ne mogu biti zadovoljene u obitelji te smještaj za potrebne intenzivne skrbi i zadovoljenja osnovnih životnih potreba, kada to nije moguće osigurati u obitelji i pružanjem drugih socijalnih ustanova.

Don Igor je zahvalio Bogu za postojanje ustanove i ljudi koji tako organizirano i stručno skrbe o djeci s posebnim potrebama, zahvalan da im on kao svećenik može pružiti duhovnu podršku, podijeliti sakramente i Božji blagoslov. Organizatorica održavanja mise za tu djecu krajem školske godine je Ivanka Čirjak, vjeroučiteljica koja radi u OŠ Voštarnica.

Ines Grbić

Foto: Centar Mocire