Središnji dio proslave 160. godišnjice izgradnje prve župne crkve Rođenja BDM u istoimenoj župi u Benkovcu bilo je svečano misno slavlje koje je na uočnicu župne svetkovine Rođenja BDM u novoj župnoj crkvi Rođenja BDM u Benkovcu u subotu, 7. rujna, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Crkva Rođenja BDM u Benkovcu, u središtu Ravnih kotara, izgrađena je 1864.  godine. Crkvu je na blagdan Male Gospe, 8. rujna 1865., posvetio zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas. Mons. Zgrablić sjeća se te prve župne crkve, iz vremena dok je od 1987. g. tri godine bio prefekt u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’. Benkovačka župna crkva bila je „lijepa crkva u obliku križa s oktogonalnom kupolom visokom 13 m. Imala je samo jedan oltar. Na oltarnoj pali bilo je naslikano Raspeće s Bogorodicom. Slika je bila dar pape Pija IX. Crkva je bila obnovljena 1962. godine. Pobunjeni Srbi i četnici, 3. rujna 1992., srušili su tu crkvu i na tom mjestu bili su podignuli tržnicu. Zadnju misu prije rušenja crkve 6. rujna 1991. predvodio je tadašnji benkovački župnik don Ivan Mustać. Poslije oslobodilačke akcije ‘Oluja’, u kolovozu 1995., Benkovac je oslobođen. Krajem rujna 1995., zadarski nadbiskup Marijan Oblak slavio je  misu u oslobođenom Benkovcu na mjestu porušene crkve“, rekao je mons. Zgrablić.

Na mjestu srušene crkve izgrađena je sadašnja župna crkva Rođenja BDM koju je 13. rujna 2003. posvetio zadarski nadbiskup Ivan Prenđa. „Kao rektor sjemeništa ‘Zmajević’, mons. Prenđa je niz godina nedjeljom i blagdanima redovito slavio misu u toj nekadašnjoj župnoj crkvi. U nekoliko navrata mijenjao sam mons. Prenđu i dobro se sjećam te crkve“, prisjetio se nadbiskup Zgrablić.

Spomen na rušenje crkve ne usmjerava samo „pogled prema ožiljcima zbog svega što se dogodilo rušenjem crkve ili svih bolnih i teških događanja tijekom Domovinskog rata“, rekao je nadbiskup, poručivši: „Pozvani smo uvijek znati istinu u svojoj cijelosti, koliko god ona bila bolna i teška. Istinu ne smijemo zanijekati i zaboraviti. Istina povijesti je svjetlo koje nam omogućuje ispravnije gledati sadašnjost i procjenjivati budućnost. Važno je istinu gledati ne samo kao činjenicu, ne gledati povijesne činjenice samo kao događanje u povijesti, nego činjenice gledati ispunjene kršćanskom ljubavlju. Istina i ljubav moraju uvijek ići zajedno“, naglasio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je istaknuo da nam i Isus, koji je sâma Očeva ljubav, govori o oslobodilačkoj snazi istine: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). „Sâm Isus je Istina koja je ispunjena ljubavlju, Duhom Svetim. Isus je pun Duha Svetoga, u Isusu nema istine bez ljubavi. Dapače, Isus sve čini u snazi ljubavi, u snazi Duha Svetoga. Nijekanje istine, zanemarivanje i iskrivljivanje istine, zaborav, stvaraju pogodno tlo da se čovjekom može manipulirati ili da čovjek izgubi moralne principe. Istina bez ljubavi može biti izlika raznim manipulacijama i zloupotrebama, a ljubav bez istine ostavlja samo varljive emocije i strast bez racionalnog prosuđivanja, lišena žrtve i odricanja koju istinska ljubav u sebi nosi“, upozorio je mons. Zgrablić. Podsjetio je pritom na misao sv. Ivana Pavla II.: „Ljubav bez križa nećete naći, a križ bez ljubavi nećete podići“.

„U istini možemo susresti križ, a ljubav nam pomaže taj križ nositi. Križ nije samo simbol stradanja i patnje, nego i Krista, njegove ljubavi, kojom nas je oslobodio od naših grijeha i učinio ljubljenom djecom Božjom. Križ – shvaćen kao sinonim ljubavi, pomaže nam nositi poteškoće i patnju koji susrećemo u bolnoj istini. Kada istinu s ljubavlju promatramo i proživljavamo ono što se dogodilo, to činimo sa sviješću potrebe trajnog čišćenja našeg pamćenja od svega što bi nas moglo dovesti i do pomisli da na negativno odgovorimo negativnim, na ubojstvo ubojstvom, na rušenje rušenjem, na zlo zlim, na grijeh grijehom, na nepravdu osvetom. Zlim djelima umnažamo zlo i nastavljamo začaranu spiralu zla. Svako zlo prekida se opraštanjem, milosrđem, ljubavlju. Bez toga, činjenice koje se događaju mogu postati velika gorčina našeg života“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, rekavši da „praštanje prekida osvetu te da su istina i ljubav velike snage kojima mijenjamo sebe i svijet u kojemu živimo“.

„Istina sjaji u ljubavi i postaje svjetlo koje nam daje mogućnost pomirenja i spoznaje onoga koji je sâma Istina i Ljubav, milosrđe i praštanje – spoznati  Boga. To se ne odnosi samo na povijesna događanja kao što su rušenje crkve i druga zla, nego to vrijedi i za naš svakodnevni život, ono što negativno proživljavamo u obiteljima; sve treba prožeti praštanjem, ljubavlju i čišćenjem našeg sjećanja“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Obljetnica rušenja crkve je prigoda da „vjerom i ljubavlju čistimo naš spomen, našu memoriju, osjećaje i da bdijemo nad našim duhom, s obzirom na negativno koje bi moglo proklijati u našim srcima“, rekao je nadbiskup, podsjetivši na misao sv. Ignacija, biskupa i mučenika iz 1. st., koji piše zajednici kršćana u Efezu: „Nastojte što češće zajednički Bogu zahvaljivati i Boga slaviti. Vaše često sastajanje krši moć Sotone, a sloga vaše vjere ruši njegovu silu“.

„Tako kršćani nekad i danas krše i ruše moć Sotone, moć zla. Spomen 160. godišnjice izgradnje srušene crkve unutar euharistijskog slavlja želi raspirivati i njegovati kršćanske osjećaje i vrijednosti Istine i Ljubavi. Želi nas učvrstiti na kršćanskom putu da i u naše svakodnevne mane, slabosti, pogreške, zloće, ugrađujemo ljubav i milosrđe i tako utjelovljujemo ljubav, Boga u našem životu. Slavljenje Boga čisti naše pamćenje od negativnoga i otvara srce za ljubav prema Bogu i bližnjemu“, poručio je mons. Zgrablić.

U osvrtu na navještaj Evanđelja, nadbiskup je rekao da u rodoslovlju prije Isusovog rođenja koje obuhvaća razdoblje od 1900 godina, među navedenim imenima nisu sve osobe bile svete. „Među tim ljudima nisu bili samo jako pobožni. Među tim imenima ima velikih grešnika, zločinaca, ubojica. Ali, Bog stoji u povijesti. Bog vodi povijest i pravednika vodi do sebe, k onome što je on naumio, k spasenju. Važno je imati povjerenja u Gospodina“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Uz blagdan Marijinog rođenja, nadbiskup je rekao da je „Bog izabrao Mariju i u njoj se utjelovio kako bi svima nama darovao spasenje, tj. svoj božanski život. To je najdragocjenije što možemo postići. Slavlje Marijinog rođenja je slavlje Božjeg plana podjele svoje Istine i Ljubavi s nama. U Marijinom rođenju i životu vidimo Božju zauzetost za naše dobro, za našu vječnu sreću. Bog bira i nas, poziva nas u život, kao što je izabrao Mariju, da bismo bili njegova ljubljena djeca koja će nastaviti živjeti i djelovati kako je djelovao njegov Sin“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Marija nam je uzor i poticaj da Božju riječ pažljivo slušamo jer je ona ispunjena Božjim duhom, da o njoj razmišljamo, pohranjujemo je u svoje srce, vjerom utjelovimo, učinimo životnom, djelatnom, da rađamo plodovima spasenja. Marijin primjer i zagovor neka nam bude putokaz Istine koju trebamo slijediti i snaga za praštanje i ljubav koju smo pozvani živjeti“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, benkovački župnik don Anđelko Buljat rekao je da je srušena župna crkva bila oličenje grada Benkovca i vjernika prošloga vremena. Ta je crkva bila u funkciji 130 godina, kroz nju se izmijenilo mnoštvo od 130 generacija, brojno podjeljivanje sakramenata. Pobunjeni Srbi ne samo da su je srušili do temelja, nego su odnijeli i temelje crkve, i na taj način želeći uništiti spomen na opstojnost Hrvata katolika.

„Zahvaljujući našoj braći i sestrama, prognanim vjernicima iz BiH i Vojvodine, mi smo oživjeli Benkovac našom katoličkom vjerom i svojom narodnošću. Don Zdenko Milić i ja 1970.-ih godina, a posebno 1979. g. kad sam bio u Benkovcu s pokojnim don Ivanom Mustaćem, dva mjeseca katehizirali smo benkovački kraj. Svaki dan smo bili na misi u toj crkvi s pokojnim don Šimom Torbarinom i don Nikolom Tokićem“, rekao je župnik Buljat, prisjetivši se i slika u toj crkvi koja mu je ostala u dragom sjećanju.

Među osmoricom svećenika koncelebranata na misi bio je i domaći sin don Roland Jelić, ravnatelj Katoličke OŠ Ivo Mašina, koji je župi povodom toga jubileja poklonio kalež i pliticu. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je kroz središte Benkovca procesiju s kipom Majke Božje s Djetetom Isusom.

U misi je sudjelovao i akademski umjetnik Tomislav Kršnjavi koji je autor izljeva reljefa stare župne crkve u bronci koji je za vrijeme mise bio postavljen ispred ambona. Uskoro će taj reljef biti položen na kameno postolje u perivoju ispred župne crkve, kao spomen i za nadolazeće generacije. Kršnjavi je prikazao pročelje stare župne crkve otvorenih vrata i ljude kako idu u crkvi, želeći poručiti da nije bila uništena samo crkva, nego su stradali i ljudi Benkovca, ali obnovljeni su crkva i ljudi. Uz rub reljefa stavio je pedeset zrnaca krunice, znak molitve Gospi kojoj je posvećena benkovačka crkva. Kršnjavi je i autor kipa bl. Alojzija Stepinca postavljenog ispred župne crkve 2017. godine.

Donaciju za domjenak puka nakon mise darovao je Grad Benkovac s gradonačelnikom Tomislavom Bulićem.

U pripremi za proslavu jubileja, u župi su kroz tjedan dana održani duhovni i kulturni događaji. Svakog dana krunica je bila u 18 sati, zatim misa pa prigodni događaj. U ponedjeljak, 2. rujna, nakon večernje mise, župnik Buljat održao je izlaganje ‘Papinska pisma druge polovine 9. stoljeća destinatorima u Hrvatskoj’, a Marin Ćurković izlaganje ‘Crkva Rođenja BDM u Benkovcu’. U utorak, 3. rujna, mons. dr. Juraj Batelja izlagao je o temi ‘Euharistijski kongres u Benkovcu 1938.’, a don Nikola Tokić govorio je o pastoralu benkovačkog kraja u vrijeme Domovinskog rata. Trodnevnicu uoči župne svetkovine 4., 5. i 6. rujna, kad je održan i susret s djecom, vodili su studenti teologije te studentski kapelan don Ivan Šibalić i don Branko Bendra. Iz trodnevnog oratorija proizašli su i novi ministranti u župi. Župnik Buljat najavio je da će svakog prvog petka u mjesecu u nadolazećoj godini u župi biti predavanje o nekoj crkvenoj i duhovnoj temi, u spomen na 160. posvetu prve župne crkve Rođenja Marijina i u Godini jubileja.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Ljetni oratorij po modelu Salezijanske družbe sv. Ivana Bosca održan je od 3. do 6. rujna u prostorima župe Uznesenja Blažene Djevice Marije na Belafuži u Zadru. To je bio treći uzastopni ljetni oratorij takvog načina održavanja na Belafuži. Sudjelovalo je 90 djece, u dobi od 8 do 14 godina. Program je osmislio i vodio salezijanac Karlo Ćuk uz pomoć župnika don Zvonimira Mikulića, župnog vikara don Zbigniewa Korcza i dvadeset domaćih animatora: srednjoškolaca, studenata i radničke mladeži. Program se odvijao u prijepodnevnim i večernjim terminima. Djeca su bila podijeljena u dvije ekipe: Vatreni Kršćani i Plavi Tigrovi. Igrali su razne igre te su bili poučavani molitvi, sakramentalnom životu i životopisima svetaca.

Oduševljenje, radost i borbenost osjetili su se u dvorištu crkve. U žaru oratorija ponekad je bilo potrebno djecu podsjećati na poštivanje drugih te da ipak nije najvažnije pobijediti pod svaku cijenu. Uz pomoć mladih animatora mogli su se veseliti i istovremeno odgajati u ljudskim i kršćanskim vrlinama. Jedna od najvećih zanimljivosti djeci bile su vodene igre. Pri kraju oratorija djeca i animatori su se ispovjedili, zahvaljujući prisutnosti nekoliko svećenika koji su došli pomoći ispovijedati. Vrhunac oratorija bilo je slavlje mise na koju su bili pozvani i roditelji. Poslije mise zajedništvo se nastavilo uz prigodnu okrepu i druženje u dvorištu svetišta. Roditelji su izrazili zahvalnost zbog takvog oblika rada s njihovom djecom te su roditelji i djeca često pitali kad će se opet održati neki oratorij.

don Zvonimir Mikulić

Foto: Župa Belafuža, Zadar

Zahvalno misno slavlje sa svečanim Tebe Boga hvalimo povodom proslave 150. godišnjice djelovanja sestara milosrdnica sv. Vinka Paluskog u Zadarskoj nadbiskupiji, u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu, 7. rujna, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Drage sestre milosrdnice!

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre!

1.

        Srdačno vas pozdravljam u katedrali sv. Stošije u Zadru gdje smo se okupili da s radošću i zahvalnošću iznesemo Bogu naše molitve obilježavajući 150. godišnjicu dolaska sestra milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zadarsku nadbiskupiju i njihovog neprekidnog života i djelovanja u ovoj mjesnoj Crkvi.

        Pozdravljam s. Jelenu Ikić, vrhovnu glavaricu Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, s. Andreu Mirčeta, provincijalnu poglavaricu Provincije Navještenja Gospodinova iz Splita, kao i ostale nazočne članice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog.

2.

        Kada usmjerimo našu pažnju u prošlost, primjećujemo kako Družba sestara milosrdnica, nakon svoga dolaska u Hrvatsku 1845. godine, širi svoju djelatnost na prosvjetno – odgojnom i zdravstveno – socijalnom planu. Visoki Zemaljski odbor 1874. poziva Družbu da preuzmu rad u pokrajinskim bolnicama u Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku. Družba je tada mogla prihvatiti rad samo u jednoj bolnici. Odbor odlučuje da to bude bolnica u Zadru. I tako sestre, njih 12, u rujnu 1874., dolaze u grad Zadar. Sestre su djelovale najprije u staroj bolnici na poluotoku u Zadru i kasnije u novoj bolnici u Arbanasima. Bilo je to do 1923. godine, kada im talijanska uprava u bolnici daje otkaz, zahvalivši im ipak što su najvećom  revnošću i kršćanskom ljubavlju svakog sata danju i noću bile uvijek pripravne, kad ih je dužnost zvala, ublažavati boli bolesnika… Zbog talijanske okupacije Zadra moraju napustiti grad i sestre iz ostalih podružnica koje je Družba u međuvremenu osnovala: iz Maloga sjemeništa odlaze 1922., iz Doma staraca i Dječjeg čuvališta 1923., a iz Centralnoga bogoslovnog sjemeništa 1929. godine. Na tim podružnicama djelovale su u karizmi svoje Družbe – skrbeći o starijim osobama i siromasima, odgajajući dječicu te služeći izravno Zadarskoj Crkvi u njenim odgojno – obrazovnim zavodima. U njihovim ih službama zamjenjuju talijanske sestre iz Brescie.

       Nakon toga, sestre milosrdnice dolaze na područje Zadarske apostolske administrature (jugoslavenski dio): u Benkovac  (1934. – 1940.), gdje otvaraju Dječje zabavište i Tečaj krojenja i šivanja te u Sveti Filip i Jakov (1940. – 1969.), gdje skrbe za kućanstvo (Nad)biskupijskog ljetnikovca, gdje su se odmarali šibenski i zadarski sjemeništarci.

        Godine 1948. sestre se vraćaju u Zadar, ovaj put u Samostan sv. Frane (1948. – 2023.), gdje preuzimaju brigu za kućanstvo, a od 1951. godine jedna sestra iz te zajednice počinje svirati i katehizirati u Župi Srca Isusova na Voštarnici u Zadru. Te godine (1951.) sestre počinju opet raditi u zadarskoj bolnici, ali u građanskom odjelu, do 1991. godine, od kada ponovno djeluju u redovničkom odijelu.

       U vrijeme komunizma, Družbi sestara milosrdnica mnogo je toga oteto, a sestre, njih na stotine, potjerane su iz škola i bolnica. U to vrijeme neke sestre stanuju u bolnici, a druge u privatnim stanovima, dok ih Družba nije sve okupila 1966. godine u vlastitoj samostanskoj zgradi na Relji u Zadru (danas u ulici sv. Vinka Paulskog u Zadru). Od tada iz svog samostana šire djelatnost Družbe: u župi Rođenja sv. Ivana Krstitelja na zadarskoj Relji (1967.), u Nadbiskupskom ordinarijatu (1970. – 1976.), u Nadbiskupskoj školi za spremanje svećenika (1978. – 1994.), u bolnici u Zadru (do 2023.), u Domu umirovljenika na Puntamici u Zadru (1990. – 2008.), u biogradskoj Ortopedskoj bolnici (2001. – 2012.) te po raznim župama u gradu i bližoj okolici.

     Godine 1977. započinju djelovati u Svećeničkom domu „Zmajević“ (1977. – ), gdje skrbe za starije i bolesne svećenike te u Nadbiskupskom domu (1977. – 2023.), gdje vode Nadbiskupovo kućanstvo i nastavljaju kratko prekinuti rad u Ordinarijatu (do 2001.). K tome, 1978. jedna sestra počinje raditi u suvenirnici Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zadar i priključena je zajednici koja djeluje u ovim dvjema ustanovama.

      Provincija Navještenja Gospodinova iz Splita u Zadarskoj nadbiskupiji otvorila je i nekoliko podružnica izvan Zadra: na otoku Božavi (1949. – 1952.; 1963. – 1978.), u Biogradu na Moru (1950. – 2022.), Tkonu na otoku Pašmanu (1971. – 2002.), u Banju na Pašmanu (1972. – 1985.), Pakoštanima (1982. – 2013.) i u Kistanjama (1999. – ). U tim župama sestre su djelovale kao vjeroučiteljice u župi i školi, sviračice, sakristanke i voditeljice kućanstva.

       Danas su sestre milosrdnice aktivne u Svećeničkom domu u Zadru, u SICU-u, u župi Kistanje te u dvije župe u Zadru: Rođenje sv. Ivana Krstitelja na Relji i Presveto Srce Isusovo na Voštarnici.

      Dragocjen je i molitveni život sestara milosrdnica koje sada žive u svome samostanu na Relji, a više nisu aktivne u crkvenim ili civilnim institucijama. Njihov sadašnji tihi i molitveni život važan je doprinos zadarskoj mjesnoj Crkvi, primjeren njihovim mogućnostima i okolnostima života.

       Pod svodom katedrale sv. Stošije, majke svih crkava u Nadbiskupiji, koja je izgrađena u srcu grada Zadra kao živi znak neprekinute Božje nazočnosti i djelovanja među nama, rado se danas pridružujemo sestrama milosrdnicama prigodom jubileja 150. godišnjice njihovog djelovanja na području Zadarske nadbiskupije i Bogu želimo izreći svoju hvalu, otkriti svoje nade i izraziti ljubav i poštovanje zbog onoga što Bog čini prema nama po služenju sestara milosrdnica u ovoj mjesnoj Crkvi. Naša molitva danas želi obuhvatiti na osobiti način mnoge sestre milosrdnice, žive i pokojne, koje posljednjih sto i pedeset godina na području Zadarske nadbiskupije Bogu prinose svoje molitve te s velikom ljubavlju i požrtvovnim predanjem služe Bogu i narodu ovoga kraja.

4.

         U kratkom evanđeoskom ulomku iz liturgije Službe riječi današnjeg dana koji sadrži samo tri retka iz 10. poglavlja Lukinog evanđelja, susrećemo Isusa koji, vođen Duhom Svetim, u zanosu slavi Boga, Gospodara neba i zemlje, zbog Očevog dara malenima.

        Koji je povod da Isus radosno kliče Ocu u Duhu Svetom? Koji je to dar malenima kojem se Isus raduje? Isus slavi Oca u času povratka i nakon izvještaja sedamdeset i dvojice učenika o izvršenom poslanju koje im je On povjerio. „Slavim te Oče, gospodaru neba i zemlje…“ (Lk 10,21), kliče Isus. Isus je ushićen zbog sudjelovanja njegovih učenika u podjeli s drugima iskustva ljubavi kojom njega ljubi Otac i koju je povjerio njegovom služenju, kako bi se Očeva ljubav do kraja očitovala i zahvatila mnoge. Isusa raduje iskustvo učenika zbog zajedništva s poslanjem koje je Otac predao u njegove ruke, a On povjerava svojim učenicima. Isus je ushićen što se Radosna vijest, Kraljevstvo Božje, koje je donio na ovaj svijet, širi i raste po poslušnosti, potpunom predanju i povjerenju učenika u poslanju koje im povjerava. Isus radosno slavi Oca zbog milosti poslanja učenika po kojoj čovjek prima ono što je njegov Otac po naravi. Ljubav Očeva očituje se u životu njegovog Sina, a ljubav Sina prema Ocu očituje se u Duhu kojem Sin kliče, priopćuje i objavljuje malenima dioništvo u Božjem životu.

       Čovjekov životni tijek, bez obzira na životne okolnosti koje ga snađu, po Isusovom djelu otkupljenja i poslanju učenika koji nastavljaju njegovo isto djelo, postaje uzvišeniji od mogućnosti ljudske percepcije, jer nam Otac, Gospodar neba i zemlje, daruje bezgranično dostojanstvo čineći nas svojom ljubljenom djecom. Otac nas ljubi onom ljubavlju kojom nas Sin ljubi. „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas… Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 9.13), govori Isus svojim učenicima.

        Isus u molitvi na Posljednjoj večeri, u komunikaciji s Ocem, objavljuje jedinstvo s Njime i s nama u slavi koju nam donosi. Isus moli: „Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih, kao što si mene ljubio“ (Iv 17, 23).

         Redovnici, Bogu posvećene osobe, žive od Nade koju je sâm Bog posijao u njihova srca te poziva u poslanje koje im on povjerava, da nastave njegovo djelo spasenja čovjeka. Prihvaćajući evanđeoske savjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, Bogu posvećene osobe suobličuju se Kristu i tako rađaju duhovnom evanđeoskom plodnošću ljubavi. Ovom duhovnom plodnošću nastavlja se djelo poslanja sedamdeset i dvojice koje Gospodin šalje i uzrok su Isusove hvale i proslave Oca u svakom vremenu, kulturi i prostoru.

        Slaveći 150. obljetnicu djelovanja sestara milosrdnica na području Zadarske nadbiskupije, po pozivu i poslanju sestara, njihovoj ustrajnoj molitvi, po njihovom životu i mnogim oblicima služenja po bolnicama, sirotištima, domovima, župama i drugim institucijama, prepoznajemo živog uskrslog Krista koji djeluje među nama te se i mi, potaknuti Duhom, pridružujemo Isusovoj radosnoj molitvi i slavimo Oca, Gospodara neba i zemlje, zbog ljubavi koju dijeli s nama malenima.

5.

        Dok zajedno Bogu zahvaljujemo na mnogim milostima koje je udijelio Zadarskoj mjesnoj Crkvi kroz sto i pedeset godina djelovanja sestara milosrdnica, zahvaljujemo i svakoj sestri milosrdnici na suradnji s Božjim pozivom i milostima koje su od Boga primile i nesebično, ponekad uz puno žrtve i odricanja, dijelile s mnoštvom Božjega naroda ovoga kraja.

        Gospodin, po zagovoru sv. Vinka, neka bude živim i preminulim sestrama milosrdnicama radost i nagrada zbog dobra koje su živjele, svjedočile i dijelile s drugima. Amen.

mons. Milan Zgrablić,

nadbiskup zadarski

Katedrala sv. Stošije, Zadar

7. rujna 2024.

Povodom obilježavanja spomena 160 godina od posvete prve župne crkve Rođenja BDM u Benkovcu, koja je srušena u Domovinskom ratu, na 32. godišnjicu njenog rušenja (3. rujna 1992. – 3. rujna 2024.), izlaganje o temi „Dijecezanski euharistijski kongres u Benkovcu 10. srpnja 1938.“, u utorak, 3. rujna, u dvorani Katoličkog doma u Benkovcu održao je mons. dr. Juraj Batelja.

Mons. Batelja pokazao je tijekom izlaganja pokaznicu u kojoj je nošen Presveti Oltarski Sakrament ulicama Benkovca na Euharistijskom kongresu 1938. godine. Njeni ostaci pronađeni su među građevinskim materijalom na smetlištu u Benkovcu 2008. godine. „Tu je bila hostija, ta je pokaznica bila u staroj župnoj crkvi u Benkovcu i s crkvom je uništena. To je sveti ostatak Isusove ljubavi, ali i ljudske mržnje. Moramo sve ljude ljubiti i poštivati, ali ne možemo zaboraviti da danas nema stare župne crkve. Ovo je relikvija stare župne crkve“, rekao je mons. Batelja. U Izlaganju je opisao kongresne svečanosti od 8. do 10. srpnja 1938. i političke okolnosti u kojima je uspješno održan.

Na kongresu u Benkovcu je sudjelovalo više od 20 000 vjernika iz svih krajeva sjeverne Dalmacije, osobito iz 80 župa ‘Ninske’ i Šibenske biskupije, u pratnji župnika, s crkvenim i društvenim zastavama, uz pjevanje pobožnih pjesama i u narodnim nošnjama. Baldahin za Presveti sakrament nosili su vjernici župe Ervenik u narodnim nošnjama. Crkvene i svjetovne novine pisale su da 15 000 ljudi sudjeluje u velikoj teoforičkoj procesiji koja je bila duga dva kilometra i trajala je sat i pol, a još 5 000 ljudi u špaliru promatra dok se pronosi Isus u Presvetom sakramentu. Predvodili su ih šibenski biskup dr. Jeronim Mileta i krčki biskup dr. Josip Srebrnić. Na slavlju je bio i zamjenik zadarskog nadbiskupa Petra Dujma Munzanija.

U povijesti euharistijskih kongresa Crkve u Hrvata, Euharistijski kongres u Benkovcu značajan je jer je održan na prostoru Apostolske administrature, tj. u dijelu Zadarske nadbiskupije koji je bio unutar Kraljevine Hrvata, Srba i Slovenaca, izdvojen od grada Zadra i njegove bliže okolice koji su bili pod talijanskom vlašću. Na području Zadarske nadbiskupije pod talijanskom vlašću bilo je održano više euharistijskih kongresa, a u Apostolskoj administraturi dva: u Preku 8. rujna 1925. i u Benkovcu 10. srpnja 1938., na kojima se narod „radovao u vjerničkom i nacionalnom pogledu“.

„Euharistijski kongres u Benkovcu vjernički narod u zajedništvu sa svećenstvom i biskupom doživio je kao prigodu za učvršćenje i osvješćivanje života po načelima katoličke vjere, koja je u to vrijeme bila izložena bezbožnoj propagandi i pravoslavnom presizanju. Narodne nošnje, instrumenti, glazba, pjesma, mnoštvo naroda svih uzrasta, crkvene zastave i barjaci, brojno svećenstvo, redovnice i redovnici, govornici, propovjednici i ispovjednici, značke i sličice, zborovanja, ispovijedanja, primanja pričesti i slavljenja misa te euharistijska klanjanja pridonijeli su buđenju narodne svijesti i produbljenoga vjerskog života“, rekao je dr. Batelja. Glavni pokretač euharistijske evangelizacije i euharistijskih slavlja bio je šibenski biskup Mileta, kojem je bila povjerena i uprava o sto župa Zadarske nadbiskupije u Kraljevini Jugoslaviji koje su činile Apostolsku administraturu.

Kongres u Benkovcu održan je za Šibensku biskupiju i Apostolsku administraturu. „To podsjeća na političke igre srpskih unitarista i talijanskih okupatora koji su za ostvarenje vlastitih političkih ciljeva dijelili hrvatsku zemlju i ljude. U izvješćima se naslućuje protukatoličko raspoloženje pravoslavnih Srba i pripadnika komunističke internacionale“, rekao je dr. Batelja. Podsjetio je na riječi komunističkog aktiviste Ivana Supeka da su se jugoslavenski komunisti vraćali iz Sovjetskog Saveza da „na brzinu u Hrvatskoj iskorijene radićevsku (narodnu) i katoličku tradiciju“. „Sučelice tim političkim protivnostima stajao je vjernički narod oboružan vjerom u euharistijskog Kralja i s krunicom u ruci. Tim oružjem katolički vjernici su svom hrvatskom narodu uzdržali opstojnost, držeći se vjere u Boga i nauka Katoličke Crkve, prianjajući uz Krista i njegovo Evanđelje te časteći majku Mariju“, istaknuo je dr. Batelja.

Između dva svjetska rata u 20. st., u Crkvi u Hrvata održana su dva nacionalna i oko 150 pokrajinskih, biskupijskih, dekanatskih i župnih euharistijskih kongresa na kojima je sudjelovao brojni narod, a njihove poruke imale su odjek na javni, obiteljski i osobni život. No, „liberalni tokovi u društvu i komoditet u sâmoj Crkvi doveo je u drugoj polovici 20. st. i u Crkvi u Hrvata do opadanja euharistijskog zanosa, pomanjkanja vjere i ljubavi prema euharistiji“, upozorio je dr. Batelja.

„Pronositelj euharistijske misli u hrvatskom narodu bio je ‘Euharistični glasnik’ koji je 1908. u Zadru pokrenuo fra Hugolin Didon iz Provincije Sv. Jeronima. Euharistijskom pokretu u Hrvatskoj doprinijelo je Društvo svećenika klanjalaca, časopis ‘Presveta Euharistija’ tiskana u Krku na inicijativu biskupa Josipa Mahnića, euharistijska udruženja, bratovštine, pobožnosti – osobito 40-satno klanjanje, molitvenici, euharistijski kongresi i župna klanjanja“, rekao je mons. Batelja.

Proglas biskupa Milete za Euharistijski kongres u Benkovcu

Dr. Batelja predstavio je i Proglas i najavu Euharistijskog kongresa u Benkovcu koje je uputio biskup Mileta na Papin Dan, 6. veljače 1938. godine. Mons. Mileta piše da će kongres biti od duhovne koristi jer će se prije njega po raznim dekanatima održavati misije. Potiče se da se ožive ili utemelje u župama vjerska društva i društva ‘Katoličke akcije’. „Dušobrižnici župa iz Benkovačkog, Ninskog, Biogradskog, Zemuničkog, Ražanačkog, Novigradskog i Skradinskog dekanata uložit će sve nastojanje da njihovi župljani pođu u masama ili u velikom broju, po mogućnosti i procesionalno, pod vodstvom župnika, sa crkvenim barjakom, na Euharistijski kongres u Benkovac. Iz Šibenika će poći znatan broj sudionika, kojima će se priključiti razni iz Vodica, Skradina i drugih župa“, napisao je biskup Mileta u Proglasu.

U bližoj pripravi za Kongres, potiče da se tjedan dana prije u župama, od 3. do 10. srpnja, održi pobožnost, svake večeri blagoslov s Presvetim i propovijed. Za vjernike i svećenike koji neće doći u Benkovac, biskup je odredio da na dan kongresa, u nedjelju 10. srpnja, u župama Šibenske biskupije i Apostolske administrature bude svečana misa i prigodna propovijed, po mogućnosti i procesija sa Presvetim.

U vrijeme održavanja kongresa, župnik u Benkovcu bio je don Jeronim Juravić koji je u pripremi za kongres svećenicima, redovničkim zajednicama i vjernicima laicima podijelio propovijedi i govore s kongresa. Održane su staleške konferencije za djecu, mlade, žene i muževe. Teme propovijedi, govora i konferencija bili su: čvrstoća u katoličkoj vjeri usprkos napada na Boga i Crkvu, vjera u euharistiju, misa, ljubav prama Majci Božjoj i krunici, prvenstvo Pape, dobri tisak te obrana vjere i morala; obitelj, euharistijski život vjernika, česta  sv. Pričesti, svetkovanje nedjelje i blagdana, nemoralne pojave u javnosti, vjerska društva, borba protiv psovke.

Biskup potiče da „teoforička procesija“ koja će uključivati sve staleže Crkve predvođene biskupom i svećenicima, po mogućnosti, bude održana u svim župama dviju biskupija, svečano, slično procesiji Tijelova. Napominje da se na toj „vjerskoj i crkvenoj“ svečanosti na kongresu nose samo crkvene zastave i zastave vjerskih društava te onih Katoličke akcije.

U pripremi Euharistijskog kongresa, općinske vlasti zabranile su isticanje hrvatske zastave te prikupljanje sredstava za dovršenje doma za siromahe u Benkovcu. Zbog toga je biskup Mileta intervenirao kod Načelništva Sreza benkovačkog u Benkovcu 20. lipnja 1938., štiteći „Materinsko društvo katoličkih žena u Benkovcu“ koje su prikupljale sredstava za gradnju doma za siromahe u Benkovcu. Biskup je rekao da će se „prikupljenim milodarima pomoći Družbi sv. Vinka Paulskog u Benkovcu da sagradi dom u kojem bi bilo mjesta i za starce, trajno nesposobne, zapuštenu djecu itd.“.

Na dan kongresa, stanovi katoličkih vjernika u Benkovcu bili su okićeni zelenilom i euharistijskim simbolima, a ulice Benkovca narodnim zastavama. Glavna ulica Benkovca bila je okićena ukrasnim slavolucima s vjerskim natpisima, kao i novi Hrvatski katolički dom, stan časnih sestara i župni stan. Novi perivoj pred župnom crkvom bio je u slavolucima, narodnim i papinskim zastavama.

Bogati sadržaj trodnevnih kongresnih svečanosti – Blagoslovljen Hrvatski katolički dom u Benkovcu

Prvog dana kongresnih svečanosti, u petak, 8. srpnja, završene su župne misije i u Benkovcu je svečano dočekan biskup Mileta kojega su, uz 20 konjanika, pozdravili župnik, brojni vjernici, katolička društva, misionari fra Andrija Zjačić i fra Ante Benutić, predstavnici hrvatskog narodnog pokreta, narodni zastupnik i općinski načelnik Ilija Zečević te predstavnici državnih vlasti. Svečana povorka krenula je prema župnoj crkvi gdje je slijedio službeni prijem biskupa Milete koji je izvršio i kanonski pohod župe i podijelio sv. krizmu. Mons. Mileta je netom prije boravio u Rimu. Kada je u razgovoru s papom Pijom XI. najavio Euharistijski kongres u Benkovcu, Papa mu je rekao: „Kako bih vruće želio da mogu prisustvovati kongresu u Benkovcu!“, prenio je biskup Benkovčanima. Potom je u dvorani Hrvatskog katoličkog doma održana akademija u čast biskupa Milete. Poslijepodne su u crkvi primljena katolička društva. Mons. Mileta primio je nove članove križarskih organizacija i održao nagovor. Navečer je bio završetak misija koje su održali franjevci te je održana procesija naroda sa svijećama oko crkve u kojoj je sudjelovao i biskup Mileta.

Drugog dana kongresa, u subotu, 9. srpnja, u 6,30 sati počelo je ispovijedanje  naroda; u 7 sati mons. Mileta slavio je misu te podijelio Svetu Pričest  prvopričesnicima. Za vrijeme mise u 10 sati mons. Mileta je propovijedao o vjerskom indiferentizmu te je podijelio sakrament sv. Potvrde. U 17 sati brojni narod okupio se oko novoizgrađenog Hrvatskog katoličkog doma kojeg je blagoslovio biskup Mileta te je održao govor o značenju katoličkih domova za vjersko-moralni i narodno-prosvjetni život. Pravnik Josip Vujić održao je u dvorani Doma predavanje o značenju katolicizma za kulturu i prosvjetu u hrvatskom narodu, a Uršić, upravitelj pošte, izlagao je o Katoličkoj akciji. Uslijedile su dječje recitacije i skladbe uz glasovir. Biskup Mileta izrazio je priznanje župniku Juraviću za izgradnju Doma, imenovavši ga svojim savjetnikom. Poslijepodne je stigla sinjska glazba, koja je na ulazu u Benkovac svirala koračnice pod vodstvom fra Ivana Glibotića. Provokatori su bili prekinuli električnu rasvjetu onemogućujući osvjetljenje trga i crkve, no dovela se električna energija iz obližnjeg mlina Pjera Novakovića. Od 21 sat cijeli grad je bio rasvijetljen do ponoći, kad su slijedili bakljada, vatromet, pucanje iz topova i zvonjava na crkvama.

U 22 sata u crkvi je otpjevan zaziv Duha Svetoga pred izloženim Presvetim, uz  govor krčkog biskupa Srebrnića. Time je otvoren Euharistijski kongres te je slijedilo klanjanje do ponoći. U ponoć je počela pontifikalna misa koju je predvodio biskup Srebrnić. Tijekom cijele noći bdjenja stizale su skupine sudionika kongresa koji su sa žarom pjevali crkvene pjesme.

Središnjeg dana Euharistijskog kongresa u nedjelju, 10. srpnja, Benkovac je bio okićen narodnim zastavama i cvijećem. U 5 sati ujutro bila je duga svečana zvonjava s crkvenih zvona, pucanje iz topa i budnica sinjske glazbe kroz Benkovac. U crkvi su slavljene mise jedna za drugom. U 5,30 sati počele su mise i ispovijedanje. U 8 sati konjica od 30 konjanika predvodila je dugu povorku s brojnim barjacima i zastavama, predvođena glazbama iz Sinja, Drniša i Preka, od župne crkve do Novakovićevog mlina, gdje je bio podignut oltar i tribina za govornike.

U 8,30 sati počelo je svečano javno zborovanje koje je govorom otvorio misionar fra Andrija Zjačić, u kojem je spomenuo „patnički narod i svećenike mučenike“. U govoru o važnosti katoličkih organizacija mladih, Zvonimir Malić je rekao: „Svi koji žele uništiti jedan narod, tako i neprijatelji hrvatskog naroda, učine sve da mu unište vjeru i to u prvom redu kod omladine. Uništiti omladinu jednog naroda znači poljuljati njegove temelje. Zato katolička hrvatska omladina ima tako velik broj neprijatelja. To je najbolji dokaz da ona mnogima smeta, jer kad bi protivnici vjerovali i znali da ta organizacija omladine malo znači i ne vrijedi ništa, pustili bi je na miru. Ali tako nije“. Pozvao je mladež da nasljeduje Isusa kao uzor života i na neustrašivo ispovijedanje katoličke vjere u javnom životu. Istaknuo je povezanost s Papom, biskupima i svećenstvom. Križar Franjo Donadini, zadarski revizor, govorio je o temi ‘Papa i hrvatski narod’. O temi ‘Euharistija u narodnom životu’ govorio je Antun Metzger iz Zagreba. Biskup  Srebrnić govorio je o temi ‘Poštivanje Dana Gospodnjega’.

U 10 sati počela je pontifikalna misa koju je predvodio biskup Mileta. Propovijed o temi ‘O djetetu, obitelji i Papi’ održao je biskup Srebrnić. Glagoljašku misu pjevao je zbor Sv. Cecilije iz Šibenika, a liturgijsko pjevanje pratila je sinjska glazba.

Poruke s Euharistijskog kongresa u Benkovcu: „Živimo euharistijskim životom!“

„Euharistijski kongres u Benkovcu odvijao se u vremenu narušenih odnosa u društvu i među narodima, što je posljedica isključivanja Boga iz ljudske svijesti. Među Hrvatima ta je misao bila još pogubnija jer su u narodu djelovali oni kojima je bio cilj potirati hrvatsku nacionalnu svijest i katolički identitet. Euharistijski kongres u Benkovcu shvaćen je kao prigoda da se očituje ‘sklad Crkve i naroda’ oko euharistijskog Spasitelja kao izvora boljeg poimanja čovjeka i života“, rekao je dr. Batelja. U društvu je bilo slavlje nečistoće, trijumf tijela nad duhom, mladost ne cijeni nevinost, ruše se obitelji, u brakove se ne ulazi radi stvaranja i odgajanja djece. U takvom „razrovanom i nenormalnom vremenu napetosti među narodima, mogućnosti revolucija, građanskih ratova i divljeg, svjetskog klanja“ održavani su euharistijski kongresi da se na njima „otvoreno ispovjedi vjera u Krista i nadu u Njegov spas čovječanstva. On može i danas izgraditi heroje nevinosti i čistoće, junake ljubavi prema bližnjemu i uzore poštenja. Samo treba poći za Njim, treba Ga slijediti i primati. Treba učiniti sve da u nama djeluje ne slabi čovjek, nego veliki Bog. I kao što se tjelesna hrana uzima često, treba se i Njime često hraniti. Da to istaknemo, zato euharistijski kongresi, zato i ovaj naš u Benkovcu“, prenio je dr. Batelja poruku s kongresa.

„I u ono vrijeme bilo je aktualno što i danas postoji, ali biskupi i svećenici bili su hrabri i o tome se nisu bojali govoriti, nego su otvoreno i javno govorili o onome što je protiv zemaljske i vječne sreće“, istaknuo je dr. Batelja.

Na kongresu su pročitane odluke „da nema pravog kršćanskog života bez Presvete Euharistije. U teškim danima sadašnjice, samo u presvetoj Euharistiji kršćanin može naći snage i jakosti da izdrži navalama modernog materijalističkog života i neokaljanom sačuva vjeru i kršćanski karakter. Budimo euharistijski narod, živimo euharistijskim životom! Prigodom Euharistijskog kongresa u Benkovcu, tisuće okupljenih Hrvata katolika ispovijedaju svoju duboku vjeru u presvetu Euharistiju i odanost Katoličkoj Crkvi i Papi. Danas, kao nikada prije, hrvatski narod je složan i jedinstven u obrani svojih vjerskih i narodnih prava!“.

Pred novim Hrvatskim katoličkim domom bio je zaključni blagoslov i posveta Presvetom Srcu Isusovom. U velikoj dvorani Doma bio je priređen objed za više od 100 svećenika i redovnika. Tada je biskup Mileta zahvalio Bogu za uspjeh kongresa i župniku Juraviću na sjajnoj organizaciji. Poslijepodne je svećenstvo održalo svoje staleško zborovanje na kojem je biskup Srebrnić predavao o  Katoličkoj akciji, a vlč. Ante Letinić o temi ‘Svećenik i Euharistija’.

Sudionik Euharistijskog kongresa u Benkovcu rekao je da je kongres bio „veličanstvena manifestacija katoličke svijesti cijele benkovačke okolice i sigurno će donijeti velikih duhovnih plodova“. Prošao je uzorno, unatoč velikim poteškoćama udaljenosti i loše prometne povezanosti.

Izvjestitelj za Katolički tjednik u Sarajevu rekao je: „Benkovac će teško ikada vidjeti ovakvo slavlje. Bilo je veličanstveno i dostojanstveno, unatoč zaprekama koje su se spremale s izvjesne strane. Bukovica i Ravni kotari progovorili su, a pridružili su im se naši primorci i otočani udruženih biskupija zadarske i šibenske. Vjerni svom hrvatskom rodu i svetoj Katoličkoj Crkvu!“. Naime, kad je biskup bio počeo govoriti, vlast je bila presjekla dovod struje pa se biskupov govor nije mogao dovoljno čuti.

„Oduševljenje nakon Euharistijskog kongresa u Benkovcu zahvatilo je njegove sudionike i one do kojih je dopro glas o njemu. U narodu su nastale i ‘narodne pjesme o tom neviđenom euharistijskom slavlju’. Nažalost, radost katolika bila je žalost ‘jugo-fašistima’ koji su u svom listu ‘Odbrana’ ruglu izvrgnuli narod i svećenstvo, jer da su „uz katolicizam manifestirali i svoje hrvatsko uvjerenje“. Katolički novinar bilježi da je taj list napao veliku procesiju i hrvatske narodne zastave naziva ‘plemenskima’ (jugo-terminologija). Dakle, mi ne smijemo biti narod. Istodobno ističe kako protivnici Katoličke Crkve i hrvatskog naroda takvim objedama ne mogu skršiti katolički ponos, ‘što pripadamo Katoličkoj Crkvi, zapadnoj kulturi i hrvatskom narodu’“, poručio je dr. Batelja, naglasivši: „Unatoč porobljavanju, ugnjetavanju i teritorijalnom presizanju stranaca, Zadar i njegova okolica sačuvali su nacionalni identitet i katoličku prepoznatljivost zahvaljujući jasnim životnim načelima, nacionalnoj svijesti i katoličkom svjedočanstvu života“.

I.G.

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić i o. Amando Trujillo Cano, TOR, generalni ministar franjevaca trećoredaca, susreli su se u Nadbiskupskom domu u Zadru u utorak, 3. rujna. O. Amando boravi u vizitaciji zadarske regije od ponedjeljka, 2. rujna do četvrtka, 5. rujna, u sklopu svoga pohoda Hrvatskoj provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša sa sjedištem na Ksaveru u Zagrebu, koja se sastoji od tri regije: zadarsko – splitske, kvarnerske i zagrebačke. Generalni ministar upoznao je mons. Zgrablića s razlogom njegovog pohoda Hrvatskoj, za vrijeme kojeg će o. Amando pohoditi svih 13 samostana trećoredaca glagoljaša u Hrvatskoj, u kojima djeluje 45 svećenika franjevaca i dvojica svečano zavjetovanih: jedan brat i jedan đakon.

O. Amando za vrijeme pohoda Zadru boravi u samostanu sv. Mihovila u Zadru. Kod nadbiskupa Zgrablića bio je u pratnji fra Mateja Jovanovca, tajnika generalnog ministra u vizitaciji. U Zadarskoj nadbiskupiji djeluje deset franjevaca glagoljaša: četiri u samostanu sv. Mihovila u Zadru, a po dvojica na Relji u Zadru, na Školjiću i u Zaglavu.

Samostan sv. Mihovila u Zadru naziva se ispovjedaonicom grada Zadra, jer su u njemu franjevci svakodnevno, tijekom cijelog dana, na raspolaganju za ispovijed vjernicima iz cijele Zadarske nadbiskupije. U tom kontekstu, nadbiskup Zgrablić izrazio je osobitu zahvalnost o. Amandu za službu ispovijedanja franjevaca, njihovu raspoloživost i revnu požrtvovnost u podjeljivanju sakramenta pomirenja,  sakramentalnog dara Božjega milosrđa vjernicima.

O. Amando također je izrazio zahvalnost franjevcima za marljivost u toj službi koja ljudima očituje i posreduje Božju milost opraštanja grijeha. Generalni ministar pohvalio je njihova pokornička slavlja koja predvode, jer su glagoljaši i fratri pokornici. Generalni ministar pohvalio je subraću franjevce jer su pokornici koji čine pokoru. Naime, gvardijan samostana sv. Mihovila u Zadru, fra Niko Barun, zavjetovao se na Treći red od pokore. Zadaća glagoljaša je biti za i uz narod. Pojedine situacije dovele su do toga da su glagoljaši morali ići i u župe i voditi i župe, preuzimati službe župnika, na taj način pružajući i pastoralnu podršku mjesnoj Crkvi u kojoj djeluju.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je o. Amandu na bogatoj baštini višestoljetne pastoralne, duhovne i kulturne prisutnosti trećoredaca glagoljaša u Zadarskoj nadbiskupiji, koji vode i župu Rođenja sv. Ivana Krstitelja na Relji u Zadru. Upravo s lokacije te župe u Zadru potječe jezgra utemeljenja hrvatske franjevačke provincije nastale prije 560 godina, iz zajednice eremita Trećeg reda sv. Frane kod crkve sv. Ivana na Relji, gdje su prije gotovo šest stoljeća brinuli o gubavcima.

Uz samostan sv. Mihovila u Zadru, o. Amando je u utorak, 3. rujna, pohodio samostan i župu sv. Ivana na zadarskoj Relji, vidjevši korijene drevne glagoljaške tradicije u Hrvatskoj. U srijedu, 4. rujna pohodio je samostan sv. Pavla na Školjiću, a u četvrtak, 5. rujna pohodi samostan sv. Mihovila u Zaglavu na Dugom otoku.

Uz župe sv. Ivana u Zadru i u Zaglavu koju vode u Zadarskoj nadbiskupiji, glagoljaši vode i župu Svete obitelji u Splitu, gdje se nalazi i njihov samostan sv. Josipa; uz samostane, vode još i župe u Zagrebu, Rijeci i Belišću.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je franjevcima na svemu što čine u svom redovničkom djelovanju nasljedujući franjevačku karizmu, kao i za njihov doprinos u pastoralu župa.

Generalni ministar osobno ili slanjem svoga predstavnika obilazi i pohodi provincije trećoredaca svake četiri godine. Ova vizitacija je prvi pohod generalnog ministra Trujilla Zadru. Prije osam godina u Zadru je bio drugi generalni ministar, a prije četiri godine u Zadru je bio njegov izaslanik.

Ova vizitacija o. Amanda je i priprema za provincijski kapitul hrvatskih franjevaca trećoredaca koji će se održati krajem studenoga 2024. godine u Zagrebu kada će o. Amando, razmatrajući situaciju u Provinciji, izvijestiti franjevce o svemu s čime se upoznao tijekom svoje vizitacije samostana i braće u Hrvatskoj.

Sljedeće, 2025. godine održava se generalni kapitul trećoredaca glagoljaša. Do tada će generalni ministar pohoditi sva bratstva, sve samostane i kuče te osobno susresti sve franjevce kako bi dobio uvid u situaciju i život trećoredaca u svakom segmentu njihovog djelovanja: duhovnom, pastoralnom, moralnom, kulturnom, ekonomskom, s uvidom u sve knjige i situacije zajednice koju pohodi, da upozna život samostana i bratstva.

Svaki dolazak generalnog ministra predstavlja podršku i ohrabrenje franjevcima u njihovom djelovanju. Unatoč visokoj starosnoj dobi franjevaca u Zadarskoj nadbiskupiji, o. Amando je i u susretu s mons. Zgrablićem izrazio zahvalnost franjevcima na trudu i brizi koju ulažu u svom redovničkom i župnom djelovanju.

Nadbiskup i generalni ministar istaknuli su da su različite karizme bogatstvo i dar u Crkvi. Izražavajući međusobno poštovanje i uvažavanje, potaknuli su kako svi trebaju učiniti sve da se narod okuplja, slavi otajstva vjere na spasenje duša te da se dijecezanska i redovnička karizma podržavaju i dopunjuju u zajedničkim potrebama jer svi imaju isto poslanje: ljudima naviještati Evanđelje, učvršćivati u vjeri i privoditi ih sakramentalnom i duhovnom zajedništvu s Kristom i Crkvom.

Ines Grbić

O temi „Odgoj u vjeri pred novim antropološkim i društvenim paradigmama“ izlagao je prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog Sveučilišta u Zagrebu, na 48. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u subotu, 31. kolovoza, u dvorani Katoličke osnovne škole ‘Ivo Mašina’ u Zadru.

Promišljajući tu temu teološki i duhovno, dr. Tanjić je podsjetio na misao pape Franje koji je na susretu s članovima Rimske kurije, 2019. g., rekao da „vrijeme u kojem se nalazimo nije vrijeme epohe promjena, nego promjene epohe“. Termini „epohalna promjena“ i „promjena epohe“ nemaju isto značenje, a osobito su povezane s Crkvom u Europi i na Zapadu. U kontekstu vjeroučitelja, npr., to se ogleda i u tome da promjene nisu više linearne, na način da se vjera generacijski prenosi s roditelja na djecu.

„Promjene kojima je nekad trebalo desetljeće, sada se događaju u jednoj godini. Svijet u kojem smo živjeli nestaje, a ne znamo što novo dolazi i kako bismo na to odgovorili. Neki ovo naše vrijeme uspoređuju s raspadom Rimskog Carstva koje je trajalo dugo, stoljećima i onda je došlo novo razdoblje. Događaju se izbori koji brzo mijenjaju način života, odnose, komunikaciju, oblikovanje misli te shvaćanje i življenje vjere i znanosti“, rekao je dr. Tanjić, citirajući papu Franju: „Često se događa da se živjeti promjene ograničava na oblačenje novog ruha, zatim se ostaje u stvarnosti kao prije, a stvarnost je zapravo promjenjiva“.

U apostolskoj konstituciji ‘Veritatis gaudium’ (VG) koja je upućena visokim crkvenim učilištima, Papa uz ‘promjenu epohe’ veže i pojmove antropološka kriza i socio – okolišna kriza. „Svjedočimo društvenom lomu koji nas gotovo prisiljava da tražimo promjenu u razumijevanju globalnog razvoja i drugačije definiranje napretka i inovacija. Papa kaže da nemamo nužnu kulturu koja bi nam pomogla suočiti se s ovom krizom, ali nemamo ni vodstvo koje bi nam pokazalo putove kojima trebamo ići u ovoj promjeni epoha. Nekada kao da svi lutamo. Cilj konstitucije VG-a je pomoći crkvenim učilištima u oblikovanju nove kulture i novog vodstva, koji će biti sposobni zalagati se, razumjeti te promjene i utjecati na njih u kršćanskom duhu“, potaknuo je dr. Tanjić.

Papa Franjo upozorava da se ne treba zanositi razmišljanjem da Crkva na sve izazove promjene epoha može odgovoriti na isti način kao do sada. „To ne znači da je to zabacivanje nauka. Nije isto djelovati u 21. st., u odnosu na prošla stoljeća“, upozorio je dr. Tanjić. Ukazao je i na drugačiji društveno – povijesni razvoj uslijed različitih političkih okolnosti u Europi u 20. stoljeću. U Hrvatskoj je bio komunizam, mnoge stvarnosti nisu mogle djelovati, došli su tranzicija, demokracija, a zapadne zemlje imale se potpuno drugačiji razvoj.

„Kronološki, živimo u istom vremenu, ali ne živimo isti kairos. Zapad se razvijao u miru, a komunističke zemlje u siromaštvu, komunizmu, ideologiji jednoumlja, potrebi rada u Njemačkoj, ekonomskoj tranziciji“, rekao je dr. Tanjić. Uz to, generalno, „ne živimo više u vremenu kršćanske kulture, dakle, u vremenu u kojem se društveni procesi, norme, umjetnost, kultura, vrednote, oblikuju na temelju vjere i kršćanske poruke. Papa Franjo ističe da nismo više u poretku kršćanske kulture gdje vjera, osobito Europe i većeg dijela Zapada, više ne tvori pretpostavku zajedničkog života. Štoviše, često je negirana, izrugivana marginalizirana, ismijavana. U toj stvarnosti živimo“, upozorio je predavač.

„Od prosvjetiteljstva naovamo, kulturu ne oblikuju jedino kršćani i kršćani nisu najvažniji“, rekao je dr. Tanjić, bez obzira na „sve što su kršćani i Crkva kroz 2000 godina, u povijesti i stvaranju, služenju Evanđelju, nemjerljivo doprinijeli oblikovanju vizije čovjeka i društva, a koje se sada mijenja pred našim očima“.

Antropološki lom od 1968. g., kada Crkva i društvo više ne dijele vrednote utemeljene na naravnom zakonu i moralu

Temu izlaganja dr. Tanjić je razmatrao i u kontekstu razmišljanja francuskog znanstvenika Olivera Roya, autora knjige ‘Je li Europa još uvijek kršćanska?’, koja je prevedena i na hrvatski.

„Dogodio se antropološki lom. Roy kaže da polazimo od teze da se Europa i danas shvaća kao kršćanski kontinent, ali moramo biti svjesni da je proces sekularizacije doveo do duboke dekristijanizacije. Roy ističe revolucionarnu 1968. godinu i kaže da su 1960.-te godine bile ključne, usporedive s godinama koje su slijedile nakon objave Lutherovih 95 teza iz 1517. godine. Roy kaže kako učimo o povijesnoj važnosti 1517. g. i koliko je Lutherova reformacija promijenila Crkvu, Europu i svijet, a nismo svjesni koliko su godine u kojima živimo promijenile svijet“, rekao je dr. Tanjić.

Na Zapadu se 1968. g. dogodila pobuna studenata, mladih generacija protiv dotadašnjeg načina života, razmišljanja i djelovanja. U Crkvi se objavila enciklika ‘Humanae Vitae’ sv. Pavla VI. i to sve je dovelo do antropološkog loma. On se očituje u dubokoj podjeli, u potpunom razdvajanju društvene vrednote i vrednote kršćanstva koje su do tada, bez obzira na sukobe, povezivale Crkvu i zapadno društvo“, istaknuo je dr. Tanjić.

„U procesu sekularizacije do 1960.-ih godina postojale su sekularizirane kršćanske vrednote. Dakle, sve vrednote su se temeljile na onome što smo nazivali naravni zakon i  moral. Premda smo imali razlike koje su nas razdvajale, imali smo i puno toga što nas je spajalo. Ali, od 1968. g. to više nije slučaj. Ono što nas je spajalo, postaje točka razdora“, upozorio je dr. Tanjić, citirajući Roya: „Nove vrijednosti, temeljene na individualizmu, slobodi i valorizaciji žudnje više nisu kršćanske sekularizirane vrednote. Osobna sloboda je važnija od svih transcendentalnih normi, nema više zajedničkog naravnog morala“.

„Kad više nemamo zajedničku osnovu, onda se sve vraća kroz eksplicitne norme, pravne i moralne. Kad nešto moraš normirati, to znači da i ne razumiješ. Nešto moraš normirati da bi to mogao opsluživati, bez obzira razumiješ li to ili ne“, rekao je dr. Tanjić, koji smatra i da „previše pravnika govori o krizi i u Crkvi“.

„Mislimo da će pravo riješiti probleme vjere. Pravo samo detektira da se nalazimo u puno problema. Moramo poštivati pravne norme. Ali, kad pravo zamijeni moral i etiku, znači da smo izgubili zajednički nazivnik. Prije se znalo etički i moralno da dijelimo nešto zajedničko. Nije nam trebala pravna norma. Vidi se to i u školi, svaka sitnica mora se pravno provjeravati“, rekao je dr. Tanjić.

Roy kaže: „Prava dekristijanizacija nije vezana uz činjenicu napuštanja vjerske prakse, da li i koliko ljudi ide na misu ili ne. Nego je posljedica potpuno nove antropologije koja je usredotočena na želju pojedinca kao vrhovnu normu“.

„Ja želim, ja hoću, ja imam pravo – to je suprotnost kršćanskoj praksi. To je drugi kontekst slobode i odgovornosti, istine i slobode, objektivne moralne norme. Roy kaže, „I dalje se većina građana smatra kršćanima, ali to više nema nikakve veze s unutarnjom vjerom“. Mi vidimo da neki ljudi kažu da su kršćani, a sasvim ignoriraju kršćanske norme“, upozorio je dr. Tanjić. Podsjetio je da je i Benedikt XVI. u apostolskom pismu ‘Porta fidei’ najavljujući Godinu vjere 2012. g., rekao da je „u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstvenu kulturnu matricu koja je naširoko prihvaćana i podsjeća na sadržaj vjere i njene vrijednosti“. No danas, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođeni mnogi, to više nije tako, jedinstvena kulturna matrica više ne obuhvaća veliko područje društva.

Pojam ‘kršćanske sekularizirane vrednote’ znači da je „sve do sredine 20. st. dominantna kultura bila ona sekulariziranog kršćanstva. Čak su i protivnici Crkve, masoni, komunisti, imali isto antropološko poimanje čovjeka i obitelji kao ono koje je propovijedala Crkva.

Sukob nije bio oko temeljnih osobnih i društvenih vrednota. U tome smo se slagali. Roy kaže da su većina socijalističkih  ministara u Francuskoj početkom 20. st. bili bivši bogoslovi i sjemeništarci. Kad su oni pisali pismo što treba raditi u obrazovanju, da čitate to pismo i ne znate tko ga je pisao, rekli biste da ga je pisao biskup: vrednota, obitelj, zajednica, djeca, roditelji, obrazovanje. Koriste sve iste riječi. Negdje su bili zabranjeni homoseksualni brakovi, pobačaj, razvod. Mi smo se slagali oko temeljnih vrednota, a sukob je bio oko kontrole procesa i tumačenja temeljnih vrednota, oko razumijevanja njihove istine. Sukob nije bio oko sâmih vrednota, nego oko dvije temeljne točke: mjesto i uloga Crkve u društvu i njen odnos s državom – to je pitanje moderniteta i pitanje i uloga Učiteljstva“, istaknuo je dr. Tanjić.

U teološkom smislu, temeljni sukob je bio gdje je izvor tih vrednota. Za kršćanstvo su to Objava i Učiteljstvo, tradicija. Društvo, pa i politički subjekti, rekli su da je to naravno pravo i volja naroda. „U Crkvi zadnju riječ ima Učiteljstvo, u državi parlament i vlade. Dijelili smo temeljne vrednote, ali različito smo ih tumačili. I marksizam je htio napraviti reformu društva, zato se kaže da je marksizam židovsko – kršćanska hereza koja je pokušala stvoriti novi svijet, novo društvo. Crkva se suočavala s državom oko toga tko će imati utjecaj na školu, odgoj i javni moral, ali smo se oko većine stvari slagali. No, država nije htjela da Crkva određuje niti prihvaća njeno mišljenje“, rekao je dr. Tanjić.

Ideje koje su bile suprotstavljene sada idu zajedno i kršćanska antropologija je najveća smetnja

„To se mijenja 1960.-ih godina. Roy kaže da se i u Crkvi dogodila vrsta auto-sekularizacije. Crkva se pita kako ići ususret modernom sekulariziranom društvu. Mi često u našem djelovanju pretpostavljamo to društvo do 1968. g., kad su se Crkva i društvo slagali oko temeljnih vrijednosti u društvu. A toga vremena više nema. Pretpostavljamo da imamo zajednički nazivnik. A nema ga. Toga moramo biti svjesni. Od 1968. je kontinuirana revolucija koja se okretala u pravne i društvene norme. I one postaju temelj modernog društva“, poručio je dr. Tanjić. Nema više zajedničkih vrednota, bez obzira na katehezu i pastoral religiozno smo nepismeni i Crkva želi izaći iz toga. Ali, društvo ne želi ići ususret Crkvi, upozorio je dr. Tanjić.

U trenutku kad se čini da su Crkva i društvo našli zajednički jezik, i po porukama s Drugog vatikanskog koncila, dolazi do ogromnih promjena koje su se pretvorile u pravne norme. „To znači da je revolucija 1960.-ih godina donijela nove moralne norme jer je raskinula s prethodno dominantnom kulturom te je potrebno stvarati nova pravila. Potpuno je drugačije vrednovanje ljudske slobode. U društvu se želi uvijek više uživati, da bude više, bolje. I spajaju se tri tendencije koje se činilo da nikad nisu mogle ići zajedno: neomarksizam, neoliberalizam i neolibertijanizam. Neke ideje koje su bile suprotstavljene, sada idu zajedno i kršćanska antropologija je najveća smetnja“, poručio je dr. Tanjić.

Sa stajališta liberalizma, društvo ne izvire iz naravi zajedničke bîti čovjeka, nego iz egoističnog interesa međusobno konkurentskih atoma. Sve što nije u skladu s dominantom vizijom, negativno je određeno. Iz neolibertijanske perspektive, poveznice s erosom ne proizlaze samo iz obiteljske zajednice muškarca i žene.

„Ivan Pavao II. I Benedikt XVI. govorili su o vrednotama o kojima se ne pregovara.  Strategija Crkve bila je usmjerena ili jest u pravcu da se pokaže da se radi o naravnom pravu, što je podržano svjetlom vjere i razuma.

Ali, moderna kultura ne drži ništa do naravnog prava. Čini se da i sve manje kršćana svjedoči te stavove. Pojedini politički pokreti koje nazivamo populističkima, nacionalističkima, brane kršćanski duh Europe, ali bez vjere. Političku poziciju ne zanima vjera u svom stvarnom značenju, nego kulturni simboli. Kršćanski identitet koristi se kao razgraničenje u odnosu na islam, ali nikog ne zanimaju stvarne vrednote. Ni desne stranke neće zastupati kršćanske vrednote. Crkvu se promatra kao kulturološki ‘marker’ u različitosti, u odnosu na islam“, opisao je dr. Tanjić aktualni kontekst odnosa Crkve i društva.

U Crkvi su se iskristalizirala tri različita pristupa toj tematici, rekao je predavač.  Prvo je pristup pojačane političke borbe, da se opet nađu političke silnice koje bi nametnule određenu normu u pravnu i zakonsku regulativu. „Ako nismo u stanju uvjeriti ljude, onda treba učiniti sve da se djeluje na zakon. Problem je da se djelovanje Crkve onda više ne shvaća kao savjest društva, nego kao policajac društva. A to se Crkvi ne smije dogoditi. Ljudi ne vole duhovne policajce. Jedno je biti savjest društva, a jedno je biti policajac. Moramo paziti da se ne pretvorimo u to“, upozorio je dr. Tanjić, rekavši da je za Crkvu koja se poziva na transcendentalne vrednote sve teže naći političke posrednike i zagovornike toga stava. To je pitanje i kako djeluju katolici u politici, demokršćanske stranke.

Drugi pristup je tzv. Benediktova opcija, naziv se odnosi na jednog američkog autora. Prema tom stavu, kršćani su manjina, žive u poganskom svijetu, kao što je bio sv. Benedikt u 6. stoljeću. Treba djelovati poput njega, odvojiti se od takvog svijeta u mentalnom i duhovnom smislu, čekajući da nam Gospodin pokaže novi put. Moramo stvarati oaze u kojima ćemo djelovati.

Dr. Tanjić smatra da nas papa Franjo poziva na treću opciju. „Svaka opcija ima svoju vrijednost. Nemojmo biti monolitni, jedna ili druga opcija. Ne dopustimo da ijedna opcija nadvlada. Po mom mišljenju, to je zadaća Učiteljstva – dopustiti da budu prisutne silnice, ali da se nijedna opcija ne postavi ekskluzivno da ona jedina zna koje je najbolje rješenje. U Crkvi su različite silnice, ali nijedna od opcija ne smije prevladati, nijedna ne može do kraja iscrpiti snagu Evanđelja niti može za sebe zadržati ekskluzivnost poslanja Crkve“, poručio je dr. Tanjić, rekavši da je to pitanje evangelizacije i misijskog, duhovnog poslanja vjernika u Crkvi.

„Papa Franjo kaže da treba dati prednost evanđeoskoj kulturi, pa i po cijenu napuštanja rimske, zapadne europske kulture. Ako se ona odvojila od Evanđelja, onda mi moramo stvarati evanđeosku kulturu, pa i po cijenu akulturacije. Jer kultura više nije kršćanska. Crkva i vjera moraju obnoviti onkraj određene kulture, ne smiju se dati njome zarobiti“, poručio je dr. Tanjić u duhu poticaja pape Franje.

Važni su sloboda, ne širiti strah i osobna vjera

Rektor Tanjić smatra neopravdanim kad se kaže da je papa Franjo napustio pozicije vrednota oko kojih se ne može pregovarati: brak, eutanazija, pobačaj. „Papa Franjo je tu jasan. Ali on smatra da se cijeloj problematici antropologije i društva koja uključuje i pitanje socijalne pravde, siromaštva, napretka, raspodjele dobara, migracija, svega što su njegovi prethodnici nazivali integralnim razvojem, iz perspektive kršćanske vjere treba dati druge naglaske koji ne potiru dosadašnje djelovanje Crkve, nego u legitimnom razvoju i pod vodstvom Duha Svetoga, iznova pred nas stavljaju snagu novosti Evanđelja za današnjeg čovjeka. Ne smijemo se dati zarobiti starim formama“, poručio je dr. Tanjić.

Pritom se papa Franjo poziva na misao sv. kardinala John Henry Newmana da se „na zemlji život mijenja, a savršenost je rezultat mnogih promjena“.

Zato Papa kaže, ne traži se promjena radi promjene, da se povodimo za nekom modom, nego uvjerenje da su razvoj i rast karakteristične za zemaljski, ljudski život. U središtu svega je Božja postojanost. Za Newmana je promjena bila obraćenje, nutarnja preobrazba. Mi smo svi iznova pozvani na duhovno antropološko obraćenje.  Zato Papa kaže, treba imati krepost razlučivanja.

Treba razlučivati svjedočenjem za istinu, biti ustrajan, postojan u vjeri, unatoč svih protivština, ali s puno ljubavi i traženja u drugome slike Božje. Ne gledati u drugome neprijatelja, iako nas napada. Nego, pozvani smo navijestiti Krista raspetoga i uskrsloga. To Papa naziva novi humanizam. To je Crkva koja zna prepoznati djelovanje Gospodina u svijetu, kulturi, u svakodnevnom životu ljudi zna prepoznati njihove muke i zna im posvjedočiti“, poručio je dr. Tanjić.

Iz perspektive odgoja u vjeri, predavač je potaknuo da ne zaboravimo da je vjera dar, rekavši: „To nas uvodi u dimenziju susreta s Bogom. Vjera nije plod bilo koje naše strategije i djelovanja, osobnog i zajedničkog djelovanja, napora. Vjera je prije svega dar Božje ljubavi koja se prepoznaje u dobroti Božje namjere s čovjekom  i čovječanstvom“.

Upozorio je da se ljudi danas puno boje, strahuju od puno toga. „Mi moramo biti ljudi nade koji će reći: Bog djeluje, nije ostavio čovječanstvo. Izmiče logici nužnosti, uvjetovanosti i korisnosti. Vjera nije uvjetovan odgovor, može ga se otkriti. Darovanost nam govori o slobodi.

Mladima treba reći: ‘Jeste slobodni, ali sloboda nosi odgovornost’. Pokazati im drugačije viđenje slobode. Vjera svjedoči susretu dviju sloboda, Božje i ljudske, koja jedna drugu ničim ne uvjetuje. To je jedna od temeljnih kategorija za razumijevanje vjere. Ne smijemo odustati od pojma slobode. Time je kršćanstvo postalo snažno. Ne smijemo biti ljudi koji šire strah“, upozorio je dr. Tanjić.

U tom kontekstu, podsjetio je na prispodobu o talentima, rekavši da je onaj tko je dobio jedan talent, a nije ga umnožio, bio blokiran strahom, pitao se što će biti ako učini pogrešan korak. „Nekad se mora pogriješiti, ne smije te strah blokirati u djelovanju, župi, Crkvi. Moramo tražiti nove putove. Sloboda je temeljna za razumijevanje vjere. Krist nas je za slobodu oslobodio. Jedino ljudska sloboda može prihvatiti Božju slobodu. Prostor slobode rađa se u vjeri. To moramo imati u svim našim strategijama i djelovanju“, ohrabrio je dr. Tanjić.

Uz važnost slobode i da se ne širi strah, predavač je istaknuo i važnost osobne vjere. „Bez obzira na društvene strategije, mora biti sve više ljudi koji vjeruju osobno. Nitko ne može vjerovati u naše ime. Ako nema osobne vjere, ako se osobna vjera ne raste i razvija, ruši se društvena kultura. Isus  kaže, ‘Vjera te tvoja spasila’. Tvoja, ne nečija druga“, poručio je dr. Tanjić.

Predavač je zahvalio vjeroučiteljima na svemu što čine, poručivši im: „Vi činite Crkvu živom u njenom temeljnom poslanju. Nemojte odustati u suočavanju s problemima. Bez obzira na poteškoće u katoličkom obrazovanju i školstvu, katoličke škole su najbolje što Crkva može dati i ponuditi u razvoju i djelovanju u društvu i zajednici. Tu stvarno treba duhovno i materijalno ulagati. Tu su s nama djeca, obitelji, mi s njima razgovaramo, dijelimo njihove strahove, nade, radosti, usmjeravamo. Odatle niču ljudi koji su iznutra obnavljali i oživljavali Crkvu i njeno poslanje. Hvala na onome što činite i ustrajte u tome“, poručio je rektor Željko Tanjić vjeroučiteljima.

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić održao je izlaganje o temi ‘Europo, pronađi sebe i oživi svoje korijene!’.

Prigodna riječ don Gašpara Dodića, predstojnika Katehetskog ureda

Pozdravni govor na početku Katehetskog dana uputio je don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije. Don Gašpar je podsjetio na misao Benedikta XVI. koji je na konferenciji Rimske biskupije 2007. istaknuo: „Svakodnevno iskustvo nam govori da odgoj u vjeri danas nije lagan pothvat. Danas se čini da svaki obrazovni posao postaje sve teži i nesigurniji. Govori se o velikoj ‘odgojnoj krizi’, o sve većoj poteškoći u prenošenju temeljnih vrijednosti egzistencije i ispravnog ponašanja na nove generacije, poteškoći koja uključuje i školu i obitelj, a moglo bi se reći i svaki drugi organizam koji ima obrazovne svrhe”.

Don Gašpar je rekao da se povećao razmak između generacija zbog ubrzanih promjena i novosti u jezicima koje nameće svijet Interneta. „Ono što su roditelji i odgojitelji predlagali svojim radom i odgojem u želji da čine dobro djeci, sada je u opasnosti da se raspline i nestane u svijetu ‘mreže’ u kojoj se njihova djeca uvelike kreću, često bez dovoljno opreza i razboritosti. Dok se ‘globalno selo’ mladih ljudi sve više standardizira prema planetarnim modelima, čini se da tradicionalni identiteti, ukorijenjeni u povijesti plemenitih navika i običaja-uljudbe i kulture, postaju relativizirani i gube interes u njihovim očima.

Tako i u pastoralnom djelovanju ponekad imamo osjećaj kao da odgovaramo na pitanja koja nitko ne postavlja ili postavljamo pitanja koja više nikoga ne zanimaju. Stvarnost svijeta bez Boga možda je samo plod toga “Boga bez svijeta”, koji se takvim čini mnogima kojima bismo ga željeli predložiti, koji govore već jezikom posve drugačijim od našeg. Ljubav prema djeci, koja nas potiče da im prenesemo najljepše što imamo, ranjena je poteškoćama u pronalaženju pravog načina da se to dogodi“, rekao je don Gašpar, upozorivši da su nove generacije obilježene „namjerom ideoloških sigurnosti i samoćom stvorenom virtualnim odnosima“.

„Ponekad moramo više otkriti cvijet koji cvjeta u pukotini asfalta, djelić radosti utkan u tešku svakodnevicu, tračak svjetla u oblacima. Čak i bol, kao što se događa u Psalmima, može postati poezija, pjesma, oslobođenje i možda je to najuzvišenija i najintenzivnija pjesma molitva“, potaknuo je don Gašpar.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zahvalio je predavačima i vjeroučiteljima na djelovanju, u suočavanju s velikim izazovima kulture i antropologije, poželjevši da budemo autentični prenositelji evanđelja Isusa Krista. Zahvalio je vjeroučiteljima na trudu, radu i nastojanju da šire Radosnu vijest te donose radost spasenja. Svima je poželio blagoslovljenu novu školsku godinu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misno slavlje na 48. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru u subotu, 31. kolovoza, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Koncelebrirali su umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić i prof. dr. sc. Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, koji su bili predavači na Katehetskom danu nakon mise, kao i mr. don Gašpar Dodić, predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije i don Roland Jelić, župnik Bokanjca i ravnatelj Katoličke osnovne škole Ivo Mašina u Zadru.

Susret je okupio svećenike, vjeroučitelje i župne katehete, redovnice i redovnike te bogoslove Zadarske nadbiskupije, djelatne u školskoj i župnoj katehezi.

Nadbiskup je zahvalio Bogu za vjeroučitelje i njihove susrete s učenicima, „za svako njihovo nastojanje da svjedočanstvom života, katehetskim i pedagoškim umijećem i znanjem, prenose Radosnu vijest Isusa Krista svakome tko je povjeren njihovom katehetskom radu“. U želji da Bog blagoslovi njihov rad i plemenita nastojanja, mons. Zgrablić je zahvalio vjeroučiteljima za njihove kreposti vjere, nade i ljubavi kojima doprinose „da škole, župne zajednice, obitelji i društvo, kao i mnogi mladi i djeca, budu prožeti evanđeoskom radošću i smislom života“.

Nadbiskup je potaknuo prisutne da se u molitvi sjete i svih koji su nam „prenijeli veliko bogatstvo vjere, naših pokojnih vjeroučitelja, svećenika, župnika, članova obitelji“, da im Gospodin bude vječna nagrada i radost.

Razmatrajući navješteno evanđelje iz Matejevog evanđelja u kojem Isus govori  učenicima prispodobu o talentima, nadbiskup je rekao da su i „služba biskupa, svećenika, vjeroučitelja, župnog animatora, oca, majke, također veliki talent koji nam je Gospodin povjerio. Njegujmo ga budno i mudro kako bi se i drugi mogli obogatiti našim talentom te svi jednom čuli riječi ispunjenja najvećih čežnji našeg srca: ‘Uđi u radost Gospodara svoga’“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Naime, 25. poglavlje Matejevog evanđelja „vrhunac je opisa Isusovog javnog djelovanja koje završava s tri prispodobe: o mudrim i ludim djevicama, o talentima i o posljednjem sudu. Nakon toga poglavlja, slijedi opis Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Te prispodobe možemo shvatiti  kao oporuku koju nam Isus želi predstaviti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Isusova poruka o mudrim i ludim djevicama donosi nam poruku o budnosti.

„Moguće je živjeti i ne primjećivati važne stvari. Doći će trenutak kada će se otkriti jesmo li mudro ili ludo živjeli. Potrebno je živjeti budno, kako bismo živjeli mudro, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da prispodoba o talentima pomaže dublje razumjeti ‘budnost’.

„Talenti nisu materijalna dobra i sposobnosti koje moramo umnožiti. Oni predstavljaju ulje iz prispodobe o deset djevica, predstavljaju ljubav koju moramo umnožiti, prema prispodobi koja slijedi nakon govora o talentima, u prispodobi o posljednjem sudu. Gospodar dijeli svoja dobra „polazeći na put“, kaže Isus.

Nitko nije prikraćen njegove Ljubavi. Ni onaj koji je primio jedan talent. Svako prima prema svojim sposobnostima. I to je u redu. To je pravedno, Božje. Daje nam svoje kao da je naše vlasništvo, a zapravo je njegovo. On nam „svoje“ prepušta s povjerenjem“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Glavni lik u prispodobi o talentima je Gospodar koji dijeli svoja dobra, dijeli talente. „Talent je Očeva ljubav koja je meni povjerena i koju moram udvostručiti u ljubavi prema bližnjima. Talent je Duh Sveti koji izlazi od Oca i Sina i koji se meni povjerava da ga umnožim, da s njime ‘trgujem’.

Važno je primijetiti kako su darovi koje gospodar daruje različiti, ali svatko dobiva, i onaj koji je primio jedan talent. I taj jedan talent dovoljan je da onaj koji ga je primio ima ispunjen život i da na kraju čuje iste riječi koje je čuo i onaj koji je primio pet i stekao drugih pet talenata. To su veličanstvene riječi: ‘Uđi u radost Gospodara svoga’“, naglasio je nadbiskup Zgrablić.

„Ukoliko talente promatramo samo kao sposobnosti i naklonosti koje smo od Boga primili, primijetit ćemo da drugi imaju talente – sposobnosti – koje mi nemamo, da drugi imaju veće talente, veće sposobnosti, nego mi. Naša će se vjera pretvoriti u očekivanje i molitvu da nam Gospodin da ono što nam nedostaje, ono što nam nije dao. Uspoređivat ćemo se s drugima i biti zavidni što drugi imaju više nego što smo mi primili. Činit će nam se kako su drugi postigli ono što mi nikako ne uspijevamo postići. Naše srce stvarat će pogodno tlo za ljubomoru i egoizam, a ne umnažanje talenta“, upozorio je mons. Zgrablić, rekavši da „takvo razmišljanje ima posljedice na duhovni život“. Duhovni život takve osobe postaje mučan i u velikoj je opasnosti da se iskrivi i slika o Gospodaru.

U tom slučaju i takvom poimanju talenata, „vjera me neće voditi u radosti ispunjenja života, u umnažanje ljubavi. Bit ću nesposoban razvijati svoj identitet djeteta Božjega. Kao posljedica toga, naše srce će biti ‘skučeno’, uskogrudno i nesposobno ispuniti najdublje čežnje koje u sebi nosi. Takvo srce se nikada neće moći isprazniti svoje sebičnosti i ispuniti puninom na koju je pozvano, u suradnji s talentima.

Biti budan, trijezan, živjeti mudro, znači otkrivati i gledati ono što sam ja primio, što mi je Gospodar povjerio,  što ja mogu i moram učiniti s onim što sam ja primio.

Talenti ili talent koji sam primio imaju veliku vrijednost. S tim ‘kapitalom’ mogu puno postići. Mogu postići najveća, pa i nezamisliva dobra koja nadilaze moje želje, mogu ući u radost „dobra svoga Gospodara“.

Pozvan sam otkrivati što imam, a ne što nemam, što imaju drugi. Onaj koji ne umnaža svoj talent, taj ga gubi. Pozvan sam s mojim talentom, talentima, „gospodariti, trgovati“, kako bi se on umnožio, udvostručio“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da je „ljubav dinamizam koji ne poznaje statiku. U ljubavi mogu napredovati ili nazadovati. Naše talente umnažamo ili ‘skrivamo u zemlji’“.

Potaknuvši da budemo svjesni što činimo sa svojim talentima, nadbiskup je rekao  da će Gospodar tražiti „račun“ o upravljanju. „U njegovoj nazočnosti ćemo u punini spoznati jesmo li živjeli mudrost ili ludost. Onaj koji je primio jedan talent, nije prepoznao pravu narav i dar Gospodara. Imao je sasvim krivu sliku o Gospodaru. Mislio je da Gospodar „žanje gdje nisi sijao, kupi gdje nisi vijao“. Nije shvatio što je talent, što mu je povjereno. Pomisao na dar u njemu prouzročio je strah. Nije shvatio veličinu i smisao dara koja mu je povjerena. Nije shvatio da u daru Gospodara ima garanciju radosti vječnosti. Nije razumio kako nagrada ovisi o mjeri, načinu, kako je odgovorio na dar Gospodara“, rekao je nadbiskup.

„Okrutno izgleda i „kazna Gospodara“ u trenutku traženja računa o upravljanju. ‘Uzmite od njega i podajte onomu koji ima deset… Koji ima, još će mu se dati, a od onoga koji nema, oduzet će se i ono što ima’.

Postoje stvari u životu koje nitko ne može učiniti umjesto tebe. Nitko umjesto tebe neće disati, hraniti se, raditi, odmarati, ljubiti… Ako ti to ne činiš, propadaš, umireš, prihvaćaš osudu beskorisnog sluge i tame života.

Ako ne prihvatiš da ti je život Božji dar, da ti je povjereno ono što Bog jest – Ljubav,  da ti Gospodar daje darove, talente, po tvojoj mjeri i sposobnosti, nikada se nećeš ostvariti kao Božje ljubljeno dijete, kao osoba u koju je Gospodin utkao sliku svoga Sina. Živjeti talent koji si primio ne može nitko umjesto tebe“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da „kateheza, vjeronauk, pastoralno djelovanje, budu umnažanje talenata koje smo primili, a ne samo prenošenje znanja, vještina i informacija, nizanje priznanja i nagrada zbog naših sposobnosti“.

„Mi nismo samo još jedan djelatnik više u razredu i školi, crkvi ili župnoj dvorani, nego dobri ili manje dobri upravitelji talenata koje nam je Gospodin povjerio“, poručio je mons. Zgrablić, moleći zagovor i pomoć Majke Marije koja je donijela stostruki rod svojih talenata.

Nadbiskup Zgrablić izrazio je dobrodošlicu novim suradnicima u pastoralu Nadbiskupije. To su don Milan Blaho, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije koji će biti u službi u župi Bezgrešnog začeća BDM na zadarskoj Puntamici i u neokatekumenskim zajednicama u Zadarskoj nadbiskupiji i don Mirko Barbarić, SDB, koji je došao u službu u župu Gospe Loretske u zadarskim Arbanasima.

Na kraju mise, mons. Zgrablić uručio je kanonske mandate vjeroučiteljima u školi na neodređeno vrijeme. Mandate su dobili Ana Mariana Jokić, Lucija Marcelić, s. Marija Matanović, Ivana Peraić, Marija Tokić i Denis Žunić. Mandate na određeno vrijeme dobili su Anđelo Dušković i Vice Rogić.

I.G.

Foto: I. Grbić

Misu zahvalnicu sa svečanim Tebe Boga hvalimo zadnjeg dana duhovnih vježbi za svećenike Zadarske nadbiskupije u četvrtak, 29. kolovoza, u kapeli sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Koncelebrirali su o. Jeronim Marin, OSB, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu koji je i propovijedao i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

Trodnevne duhovne vježbe završile su na blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja. U tom kontekstu, o. Jeronim je govorio o značenju i kršćanskoj vrijednosti mučeništva. „Lijepo je što duhovne vježbe završavamo spomenom mučeništva sv. Ivana Krstitelja koje i nama može i treba biti poticaj da i mi damo hrabro svjedočanstvo za Isusa Krista. Mučeništvo je svjedočanstvo za Isusa Krista.

Bog po proroku Jeremiji predivno opisuje velikog čovjeka, Ivana Krstitelja, kao onoga koji neće drhtati pred nijednom ljudskom veličinom, koji će biti poput utvrđenog grada, kao željezni stup. I ne samo to, nego će uz Ivanovu snagu uvijek biti i Božja milost koja će mu pomoći i koja će uvijek biti s njim, te ga ništa neće nadvladati – jer Gospodin je s njim da ga izbavi“, rekao je o. Jeronim.

Te riječi proroka Jeremije iz prvog čitanja na misi, koje se odnose i na život sv. Ivana Krstitelja, u svom nastavku u navještenom evanđelju „pomalo iznenađuju, jer donose smrt Ivana Krstitelja, sudbinu koja kao da postaje igračka u ruci najnižih ljudskih strasti“, rekao je o. Jeronim.

„U bilo kojoj drugoj knjizi“, tako završen život osobe, kao Ivana Krstitelja, „bila bi tragična priča, jer je čovjek koji se oslanjao na Boga – ostavljen“, upozorio je o. Jeronim i nastavio: „Bog obećava pobjedu i izbavljenje, a nije bio tu. Ali, to je zapisano u Evanđelju. Evanđelje je radosna vijest, jer evanđelje naviješta smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Zato je smrt Ivana Krstitelja dio radosne vijesti o Isusovom životu.

Zato i mi, kad pokapamo bližnje, slavimo obred. Sprovodni obredi su slavlje, kada je pred nama često težak i veliki gubitak. Mi slavimo jer je svako naše slavlje uklopljeno u euharistiju“, poručio je o. Jeronim, rekavši da svećenici predvode povjereni Božji narod prema Isusovoj pobjedi uz muku u uskrsnuće.

Život sv. Ivana Krstitelja, „nije tragična priča, nego priča o pobjedi, priča o sjemenu bačenom u zemlju koje će donijeti plod. To je priča o pobjedniku, a ne o žrtvi. Tako je tanka linija koja odvaja mučenika od žrtve“, istaknuo je o. Jeronim.

Propovjednik je potom opisao svjedočanstvo „o veličini čovjeka koji zna biti mučenik i ne dozvoljava da postane žrtva“, spominjući mučeništvo trapista u Alžiru koji su ubijeni 1996. godine u njihovom samostanu, u građanskom ratu.

„Jedna islamska ekstremistička skupina zarobila je i pobila sve monahe toga samostana. Monasi su znali i očekivali da će se to dogoditi. Dugo su razmišljali hoće li otići ili ostati. Čak su ih i muslimani, njihovi susjedi s kojima su živjeli i dijelili njihovo zajedništvo, molili da odu. Ali, ti trapisti odlučili su ostati i dati, ako treba, položiti i to svjedočanstvo za Gospodina“, rekao je o. Jeronim. Dvije godine prije nego što su bili ubijeni, sluteći to stradanje, prior toga samostana, o. Christian de Chergé, napisao je svoju oporuku.

O. Jeronim je pročitao dio iz te oporuke u kojoj prior čovjeku koji će ga ubiti, između ostaloga, piše: „I tebi, moj prijatelju posljednje minute, koji nećeš znati što radiš. Želim da ovo Hvala i Doviđenja bude za tebe, jer u licu Božjem vidim tvoje. Neka se ponovno susretnemo, kao sretni lopovi u raju, ako tako bude htio Bog, otac nas obojice“.

„To je dirljivo i snažno svjedočanstvo čovjeka koji je znao pretvoriti u dar ono što mu se oduzima. Kristova pobjeda daje nam tu snagu i slobodu, da i onda kad nam se nešto oduzima, mi to pretvorimo u dar. Ne dozvoljavamo da postanemo samo žrtve. Mučenik je onaj koji umire za nešto: za Krista, za vjeru, za Crkvu, za ljude. Mučenik gleda naprijed. Mučenik gleda ono prema čemu ide i za što daje svoj život. Onaj koji je žrtva i ostaje u toj ulozi, gleda samo ono što gubi. Njegov pogled je zakovan za ono što je izgubio. Ostaje u prošlosti“, rekao je o. Jeronim, dodavši da služenje, posluživanje otajstva u svakodnevnici, od svećenika često traži velikodušnost, veliku vjernost, snagu, ‘bijelo mučeništvo’.

„Neće svatko biti pozvan da polaže svoj život za Gospodina. Ali, možemo ga živjeti do kraja, za njega. Želim nam svima strpljivost sijača koji zna da sjeme koje će baciti, nosi u sebi budućnost koja će doći Kristovom snagom. Želim vam mudrost i strpljivost sijača, da obilato sijemo, kako bismo obilato i želi“, poručio je o. Jeronim subraći svećenicima.

Prigodna riječ nadbiskupa Zgrablića          

Na kraju mise, nadbiskup Zgrablić iznio je dojam s duhovnih vježbi za svećenike o temi ‘Poslužitelji otajstava’, a na kojima je svih dana sudjelovao i mons. Zgrablić. Nadbiskup je zahvalio njihovom predvoditelju, o. Jeronimu, rekavši da se zahvalnost Bogu izražava i po zahvalnosti ljudima koji nam posreduju Božje darove. Nadbiskup je istaknuo da je o. Jeronim kao redovnik, monah, uspio približiti svećenicima njihovu „specifičnu duhovnost, duhovnost dijecezanskog svećenika koja se sastoji baš u posluživanju, u tom otajstvu, da bismo mogli proživjeti paradokse našeg života – od naše svetosti do naše grešnosti, od našeg oduševljenja do našeg umora, kao i druge paradokse našeg života koje proživljavamo, ali uvijek u službi Kristovih otajstva“, poručio je mons. Zgrablić.

Zahvalio je o. Jeronimu što je ohrabrio svećenike na tom putu, što im je ta otajstva posvijestio i približio, da ih još dublje mogu živjeti. „U našoj duhovnosti, u našem iskrenom svećeničkom življenju, u posluživanju Kristovih otajstava, svećenici čine čovjeku najljepše i najvrijednije. Ima li većeg dobra, nego da mi možemo biti poslužitelji, posrednici toga da se Bog približi čovjeku, da se čovjek približi Bogu? Uloga svećenika je u tome nezamjenjiva. Bez svećenika nema ispovijedi, nema sakramenata, a sakramenti su stvarnost u kojoj se Bog čovjeku tako duboko i blisko, istinski približava“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je rekao da se, promatrajući služenje svećenika, s jedne strane, svećenici osjećaju „tako paradoksalno“ da nisu dostojni svećeništva, da taj poziv, zvanje nisu izabrali oni, nego ih je Netko drugi, sâm Bog stavio u tu službu.

„Zahvalni smo Gospodinu što to možemo činiti, što u Božjoj milosti možemo činiti tolika dobra, kojih možda toliko nismo ni svjesni; što ih možemo činiti čovjeku u ovom svijetu po Božjem daru, u suradnji s Bogom. U čemu drugome bismo mogli činiti neko veće dobro čovjeku, nego kad se brinemo da se duša čovjeka hrani i nasiti živim Bogom, da duša čovjeka bude u Božjoj blizini i da čovjek duboko proživljava svoje spasenje. Na tom putu života, o. Jeronim uspio nam je sve to približiti, ne samo svojim razmišljanjima, nego je bio vrlo konkretan, da smo se vrlo konkretno pronašli u situacijama našeg života“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio o. Jeronimu na vremenu kojeg je darovao subraći svećenicima, „na njegovim promišljanjima, duhovnosti, svjedočanstvu, na živoj i zanimljivoj riječi koju je približio.

Pozvani smo živjeti naše svećeničko otajstvo, sve dublje u njemu rasti, u njemu se radovati. Ali i to je blaženstvo našeg života – da i kroz suze, trpljenje, nevolje, uvijek sve pretvorimo u blaženstvo Božje blizine“, potaknuo je mons. Zgrablić. Istaknuvši da su duhovne vježbe u prilog izgradnje i jačanja, obnove svijesti o svećeničkom identitetu, Božjem izabranju i poslanju u spasenju duša, kao i poticanja svećeničkog zajedništva, nadbiskup Zgrablić poželio je da svećenici budu hrabri i odvažni poslužitelji otajstava poput sv. Ivana Krstitelja.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Tijekom pripreme za svečane doživotne zavjete franjevaca hrvatskih provincija koja se nizom formacijskih događaja održava od 5. do 31. kolovoza od Istre do duhovnih vježbi zaključno na Badiji, redovnički kandidati franjevačkih zajednica iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine, dio toga pripremnog susreta boravili su u Zadru od petka, 16. kolovoza do subote, 24. kolovoza.

Za to vrijeme, osamnaest franjevačkih bogoslova, među kojima su i kandidati za svećeništvo,  bili su smješteni u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru. Misna slavlja tijekom njihovog boravka u Zadru u sjemenišnoj kapeli predvodili su zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, u utorak, 20. kolovoza te umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić u petak, 23. kolovoza.

Nadbiskup Zgrablić ohrabrio je i podržao sudionike toga susreta na kojemu više predavača bogoslovima izlažu teološku i crkvenu pouku i prenose praktična iskustva o različitim aspektima franjevačkog, redovničkog i svećeničkog poziva za kojega su se odlučili.

U propovijedi mise koju je predvodio, nadbiskup Zgrablić istaknuo je važnost franjevačke karizme za Crkvu i svijet, rekavši da je sv. Franjo uspio obnoviti Crkvu jer je na sebe preuzeo Kristov križ koji je izraz Isusove ljubavi za čovjeka do krajnjih granica, odnosno, ljubavi koja nema mjere u darivanju sebe čovjeku.

„Onaj tko živi najveću ljubav, Kristovu ljubav, koja ide u ljubavi do smrti na križu, postaje jedno s Raspetim Kristom. Sv. Franjo je postao jedno s Kristom, obuzet njegovim Duhom bio je u službi obnavljanja Crkve i spašavanja svijeta. Praćen Božjom providnošću, zaljubljen u Krista i iskreno ga nasljedujući, radikalnim utjelovljenjem Evanđelja u svakodnevnom životu, živeći od Evanđelja i za Evanđelje koje rađa ljubavlju prema ljudima i svemu stvorenome, sv. Franjo privlači druge k Bogu“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši franjevačke kandidate da nasljeduju karizmu svoga utemeljitelja, sv. Franje, kojega je Benedikt XVI. nazvao „divom svetosti“.

Početkom 13. st., ruševno stanje u kojem se nalazila crkvica sv. Damjana u kojoj je, gledajući u križ, sv. Franjo tri puta čuo glas: „Franjo, idi i popravi moju crkvu koja se ruši!’“, „bila je simbol dramatične i uznemirujuće situacije u Crkvi toga vremena; površna vjera nije formirala i preobražavala život, slabo gorljivi kler, ohlađena ljubav… Crkva je bila narušena iznutra, što je, između ostaloga, dovelo i do pojave krivovjernih pokreta“, podsjetio je nadbiskup Zgrablić, poručivši da sve treba staviti u službu naviještanja i širenja Božjeg kraljevstva.

Potaknuvši kandidate da, po primjeru sv. Franje, odvažno slijede Krista, mons. Zgrablić je rekao da je sv. Franjo aktualan i u naše vrijeme. Na misi je navješten ulomak iz Evanđelja po Mateju, u kojem Isus opominje učenike da će bogataš teško u Kraljevstvo nebesko, kao i da će stostruko primiti i baštiniti život vječni oni koji sve ostave radi Isusa Krista. Nadbiskup je čestitao kandidatima što žele nasljedovati sv. Franju u svom životnom opredjeljenju i duhovnom zvanju, koji je radikalno odbacio navezanost na materijalno bogatstvo i odrekao se bogate baštine njegove imućne obitelji koja se bavila trgovinom. Ohrabrio je bogoslove da crpe nadahnuće iz Isusovih riječi koji osobno ohrabruje one koji pođu za njim i ostave sve zbog Isusa, govoreći o „preporodu“ kada Isus „sjedne na prijestolje svoje slave“, koju će i njegovi nasljedovatelji s njim dijeliti. „Sveci su svojim životom djelotvorni, konkretni, najizvrsniji tumači Svetog Pisma, jer utjelovljuju Božju riječ u svom životu i čine je privlačnom, tako da ta Riječ nama govori, preobražava i spašava nas“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je sv. Franjo „model pravilnog razlučivanja u životu, zadatku obnove Crkve i ljubavi prema svim stvorenjima“.

Uz misu koju je predvodio, nadbiskup Zgrablić pozvao je franjevačke kandidate i njihove odgojitelje i na susret u Nadbiskupskom domu u Zadru, gdje su se zadržali u prigodnom razgovoru.

U propovijedi mise koju je predvodio mons. Puljić, umirovljeni nadbiskup je podsjetio da je sudjelovao na Sinodi o Posvećenom životu 1994. g., kada je kapucinski biskup Egger opisao redovnike kao „sanjare“.

„Zar sv. Franjo nije jedan od većih Božjih sanjara? General salezijanaca govorio je o članovima posvećenog života kao o ‘nepopravljivim optimistima’“, rekao je mons. Puljić. Potom je govorio o trojici hrvatskih mladića s početka 20. st. koji su također bili ispunjeni snovima i optimizmom. To su bl. Miroslav Bulešić i Ivo Mašina koji su mučenički umrli te bl. Ivan Merz.

Ivo Mašina (1927.-1961.) bio je izvrstan učenik zadarske gimnazije, a u Zagrebu na studiju povijesti najbolji student u svojoj generaciji. Zbog domoljubnih ideja i nekih akcija uhićen je 1959. i osuđen na 15 godina zatvora. U kaznionici u Staroj Gradišci mučili su ga i zadavili 19. studenog 1961., u njegovoj 34. godini života. U svom dnevniku od 21. kolovoza 1947. piše: „Pošao sam ujutro na sv. Misu, primio sv. Pričest. Molio sam Isusa, da mi dadne milost da izdržim sve kušnje ovoga života i da ustrajem uz Kristov barjak Ljubavi, Dobrote i Mira. Neka iz mojih mladenačkih oluja izađe moja duša prekaljena i očeličena, čista i netaknuta. Daj, o moj Kriste, da Ti do kraja ostanem Tvoj vjerni borac, da za Tvoju vjeru uvijek budem spreman sve podnijeti”, podsjetio je mons. Puljić.

„Veliki mladić koji je zablistao na našem obzorju, kao ponos narodne i crkvene povijesti, bio je svećenik Miroslav Bulešić (1920.-1947.) iz Istre, koji je okrutno ubijen na krizmi u Lanišću, 1947. godine. Živio je samo 27 godina, a sazrio je do punine zrelosti. Kad su stizale prijetnje, on u svom dnevniku piše: „Ako me hoćeš k sebi, Gospodine, evo me. Darujem Ti život za svoje stado“.

Bl. Ivan Merz (1896.-1928.), istaknuti laik i svjedok Radosne vijesti rodom iz Banja Luke, kao vođa hrvatske katoličke mladeži trudio se kod mladih „stvoriti ispravno shvaćanje ljubavi, braka i čistoće“, umro je sa samo 32 godine. Merzu je „euharistija bila ishodište njegovih apostolskih pothvata“, s motom „Žrtva – Euharistija – Apostolat“. Sva trojica mladenačkih velikana koji su nalazili uporište i snagu u vremenima kušnje i krize pokazali su zavidan stupanj humanosti, čvrstoće i hrabrosti, bili su ukorijenjeni u tropletu koji spaja obitelj, Crkvu i narod. Bili su svjedoci ljubavi prema Crkvi, narodu i sakramentima“, poručio je mons. Puljić. Premda nisu zasnovali obitelj, „sva trojica bili su svjesni da „povijest čovjeka i  ljudskog spasenja ide preko obitelji“ koja je u središtu Božje pozornosti. Temelj obiteljskog zajedništva je boljitak drugoga, nesebična ljubav koja je „velikodušna i ne traži svoje““, rekao je mons. Puljić.

Govoreći o Crkvi, nadbiskup je rekao da je Isus htio Crkvu kao „zajednicu braće i sestara“ (Mt 23, 8), stola i blagovanja, dobara i međusobne ljubavi. „Stoga Luka izvješćuje kako je „u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša“ te kako „nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“. Tvorac takvog zajedništva je Duh Sveti koji preobražava ljudska srca“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je zahvalio bl. Miroslavu za odvažnost da je „dao život za svoje stado“ i za spremnost oprosta progoniteljima, jer njegova „osveta je oprost“. Merzu je zahvalio što je „euharistiju smatrao izvorom života koja nas krijepi i smiruje“. Za Mašinu je izrazio ponos što se nije dao zavesti ni slomiti prijetnjama i progonima te je živio za vrijednosti koje „nose pečat neuništivosti“.

„Neka i vama, dragi bogoslovi, život i primjer te trojice mladića, njihova ljubav prema obitelji, euharistiji i narodu, bude nadahnuće da se međusobno poštujete i pomažete, da Crkvu i svoju bogoslovsku zajednicu s poglavarima poštujete i volite, da teološke znanosti proučavate i produbljujete te rastete u milosti i kreposti pred Bogom i ljudima“, poručio je mons. Puljić franjevačkim kandidatima.

Bogoslovi su pohodili i župnu crkvu Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru gdje djeluju franjevci, a misno slavlje je predvodio fra Andrija Bilokapić. Susret pripreme kandidata za doživotne zavjete organiziraju Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri i odgojitelj fra Bojan Rizvan.

Ines Grbić

Foto: Franjevačka provincija sv. Jeronima

Umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je večernje misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 25. kolovoza.

Razmatrajući navješteni ulomak Evanđelja po Ivanu, nadbiskup je rekao kako su mnogi učenici, kad su čuli da će Isus dati svoje tijelo za hranu, rekli: „Tvrd je ovo govor“. „Isusovo djelovanje izazivalo je podijeljene reakcije: od oduševljenja naroda (‘Svi ga traže’ Mk 1,37), do sumnje i odbijanja, pa se sâm Isus čudio ‘nji­hovoj nevjeri’. Neuspjeh u Nazaretu kod svojih bio je samo preludij u još veći neuspjeh kasnije u Jeruzalemu, pa je Ivan u svom prologu napisao: ‘Svojima dođe i njegovi ga ne primiše’“, rekao je mons. Puljić,  dodavši da je u navještenom evan­đelju nastavak „nesporazuma Isusa i njegovih slušatelja, kao i njego­vih učenika“.

„Navedeni nesporazum je kulminacija između očekivanja naroda i Isusovog poslanja. Iščekivanje Božjeg pomazanika – Mesije, među Židovima, osobito u Isusovo vrijeme, bilo je vrlo veliko, posebno u okolnostima kad se zaoštrio sukob između naroda i nesnosne rimske vlasti, pa je pitanje Mesije bilo sve aktualnije“, istaknuo je mons. Puljić, podsjetivši na poruke Evanđelja dvije nedjelja prije 21. nedjelje kroz godinu. Tada je Isus govorio o „čudesnom umnažanju kruha“ i o sebi kao „kruhu života“ koji je s neba sišao, čime je najavio ustanovljenje euharistije.

„’Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje, za život svijeta’ (Iv 6, 51). Tim riječima Isus je nedvojbeno izazivao protiv­ljenje kod slušatelja: „Tvrda je ovo besjeda! Tko je može slušati?“ (Iv 6, 50).  Stoga i mi možemo s velikim umovima svijeta tvr­diti „dok god bude umnika na zemlji, Isus će biti problem za mislioce (J. W. Goethe), a misterij za vjernike (B. Pascal). Nemoguće je ostati ravnodušan i ‘neokrznut’ njegovom dobrotom i njegovom riječi koja nas propituje i liječi, uznemirava i umiruje. Nadasve, tješi i ispunja smislom“, poručio je mons. Puljić, istaknuvši da Isusove riječi „imaju autoritet, jasnoću, dubinu i lje­potu – jer su odraz onoga koji ih izgovara. To nisu samo riječi. U njima je život i snaga. Stoga je, uviđajući tu snagu, evanđelist Marko zapisao da su ‘slušatelji visjeli o njegovoj riječi’“, rekao je mons. Puljić.

Nadbiskup je podsjetio na Isusov govor u Kafarnaumu kad je euharistiju najavio riječima: „Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje, za život svijeta“ (Iv 6, 51).

„Crkva, naime, vjeruje i ispovijeda da je euharistija središte i vrhunac kršćanskog života. Zato je stoljećima čuvala i branila taj predragocjeni dar i ispovijedala kako euharistija nije neki simbol, slika ili sveta relikvija koju se časti i cjeliva. Euharistijski Krist je živi Bog među živim ljudima, Mesija i Spasitelj koji nas liječi svojim tijelom i hrani za život vječni. Stari obrednik je predviđao da svećenik započne slavlje s „Introibo ad altarem Dei“ – „Pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu koji razveseljuje mladost moju“. Iako ne možemo do kraja shvatiti širinu, dubinu i veličinu toga otajstva, treba se trajno vraćati tim izvorima, hraniti se tom hranom i produbljivati naše znanje o njoj“, potaknuo je mons. Puljić.

Zbog svoje slabosti i grešnosti, vjernici na početku mise mole: ‘Gospodine smiluj se’“. Uslijed nevolja i ugroza, vjernici mole Gospodina da ih brani i od zla vremena. „To je razlog i smisao zaziva nakon uvoda i kajanja na početku mise: ‘Gospodine, koji si došao pozvati grešnike, smiluj se. Ti, koji sjediš s desne Ocu, smiluj se’. Nakon molitve Gospodinu da nam se smiluje, u svečanoj pjesmi „slavimo Boga koji stoluje na visinama“ i sjećamo se opisa iz Lukinog evanđelja o „anđelu koji javlja pastirima blagovijest i veliku radost za sav narod“. Tu divnu anđeosku pjesmu Crkva je već u 2. st. učinila sastavnim dijelom misnog slavlja i dodala zazive: „Hvalimo te, blagoslivljamo te i klanjamo ti se, Isuse, koji si k nama došao i mir najavio. Mir nije samo odsutnost ratova, već je mir srca s Bogom i našom savješću „pravo srce mira“; poput „nutarnje radosti koja je blizu vječnog blaženstva“. U drugom dijelu ‘Slave’ obraćamo se Kristu, ‘Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta’“, rekao je mons. Puljić.

„Krist nije došao na zemlju da mu se di­vimo, već da nešto od onoga što je on navijestio, u život provedemo. Prihvaćanje Krista podrazumijeva i praksu, a ne samo te­oriju; ispravan život, a ne tek ispravno uče­nje“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je Bog čovjeka stvorio slobodnim i želi da mu u slobodi služi, sluša i nasljeduje.

„To je najveći dar, ali i najveći izazov. Osobito je to vidljivo danas kad su se umnožile mogućnosti pa se čovjek često odriče tereta slobode, a s njom i odgovor­nosti koja je neodvojiva od slobode. Našem naraštaju koji sve više govori i zastupa ljudska prava i obveze, etiku i moral bez Boga i neku „novu reli­gioznost i kršćanstvo bez Krista“, euharistijski Krist iz evanđelja je najpotrebniji.

Istina, Isusove riječi Ivan je opisao kao „tvrdi govor“, nakon kojega su mnogi učenici odstupili. Stoga na Isusov upit ostatku učenika: „Da možda i oni ne kane otići“, apostol Petar odgovara: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga““, rekao je mons. Puljić. U zahvalnosti Petru na tim riječima, nadbiskup je  istaknuo veličinu otajstva euharistije, blagodat njene baštine i milosti darovane po euharistiji koja je „pre­duvjet osmišljenog života na zemlji i u vječnosti“, podsjetivši na misao sv. Tome Akvinskog: „Ne shvaćamo, ne gledamo, al’ po jakoj vjeri znamo, što van reda biva tu“.

I.G.