Na svetkovinu sv. Šimuna, zaštitnika grada Zadra, u utorak, 8. listopada, središnje svečano prijepodnevno misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Dragi štovatelji i hodočasnici sv. Šimuna!

Pozdrav i čestitka

1.      S radošću danas slavimo blagdan sv. Šimuna, jednog od četiri draga

zaštitnika našega grada Zadra i Zadarske nadbiskupije.

Srdačno Vas pozdravljam na ovom svetom mjestu pored zemnih ostataka, relikvija ili moći svetog Šimuna kojeg vjernički puk već preko osam stoljeća čuva i časti u Zadru. S radošću i srdačno pozdravljam drage hodočasnike iz Župe Uznesenja Marijina iz Poreča, gdje sam bio župnik do dolaska na ovu sadašnju službu.

Dobro došli, dragi Porečani i svi koji ste se pridružili njima na ovom hodočašću. Pozdravljam nazočnog porečkog župnika, vlč. Mladena Pranjića i župnog vikara, vlč. Tobiju Matijevića.

Sv. Šimun – ikona koja privlači i osvaja

2. Želio bih, draga braćo i sestre, zajedno s vama usmjeriti pažnju na lik sv. Šimuna Bogoprimca koji je u svoje staračke ruke, pun vjere, primio dijete Isusa u trenutku kada su Marija i Josip, prema židovskom običaju, četrdeset dana nakon Marijinog poroda, prinijeli dijete Isusa u jeruzalemskom Hramu.

Pozivam vas da zajednički razmatramo o liku sv. Šimuna onako kako nam ga predstavljaju evanđeoski tekstovi svetoga Luke. Oni nam, naime, predstavljaju sv. Šimuna kao ikonu – svetu sliku – pred kojom se možemo moliti i koja privlači našu pažnju te osvaja srca. Da bismo mogli razumjeti pojedinu ikonu, morali bismo dugo ostati pred njom i promatrati svaku pojedinost koja se na njoj nalazi. Ikona nastaje iz molitve, pokore i u dubokom proživljavanju određene Bogu bliske osobe ili otajstva vjere koje nam predstavlja. Ikona uvijek u sebi sadrži ono mistično jedinstvo između Kristove ljudske i božanske naravi, što u teologiji nazivamo ‘hipostatsko sjedinjenje’, koje se prikazuje na pojedinom liku ikone.

Za ikonu možemo slikovito reći da nam otvara prozor prema transcendentalnom, onome što nas nadilazi, onome što je neprolazno i vječno; prozor kroz koji možemo promatrati božansko. Kroz ovaj otvoreni prozor, u isto vrijeme, prodire mistično svjetlo koje nam omogućuje vidjeti nas same, svijet oko nas na novi način i u novom sjaju. Ikona nam tako omogućuje pogled duha, pogled od ovozemaljskog prema vječnom i ljudskom, prema božanskom.

Gledamo li i mi danas na sv. Šimuna kao ikonu, on sâm će nam progovoriti, povezati nas, ali ne s prošlošću u kojoj je živio, nego s vječnošću u kojoj živi. On će moliti s nama i za nas, pokazat će nam kako i mi možemo primiti Isusa Spasitelja u svoje naručje, kako bi bio „svjetlost na prosvjetljenje“ (Lk 2, 32) našega života.

Zajedno s vama želim u promišljanju zastati samo na tri pojedinosti iz teksta današnjeg Evanđelja; razmatrati tri detalja ikone sv. Šimuna, kako nam je to tekstualno naslikao sv. Luka.

Sv. Šimuna vodi Duh Sveti

3. Prvo. Sv. Luka nam kaže da je Šimun potaknut Duhom došao u Hram (usp. Lk 2, 27). Duh Sveti je glavni protagonist Šimunovog života, odnosno događaja u Hramu. Sv. Luka čak tri puta u ovom kratkom tekstu spominje Duha Svetoga: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2, 25), „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti“ (Lk 2, 26) i „Potaknut od Duha dođe u Hram“ (Lk 2, 27).

Duh Sveti potiče Šimunovo srce. Njegovo ime Šimun pristaje njegovoj naravi, njegovoj vjeri. Biblijska riječ ‘šimʿon’ znači ‘on je čuo’. Šimun čuje u srcu poticaje Duha, oživljava njegov duh dok čeka, a čeka godinama, do svoje starosti, i odlazi u Hram, ne znajući što ga tamo očekuje. Šimunu zasigurno to nije prvi put da sluša poticaje Duha i odlazi u Hram.

Budući da je Šimun čuo i poslušao poticaje Duha, Duh ga osposobljava da u određenom trenutku, u malom djetetu Isusu prepozna Krista, Mesiju, Spasitelja, „Svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga Izraelskoga“ (Lk 2, 32).

Duh Sveti omogućuje Šimunu, jer je poslušao njegove poticaje u srcu, da prepozna Božju nazočnost u malenome, krhkom, slabom, u Djetetu.

Duh Sveti i nas potiče u srcu. U duhovnosti to nazivamo ‘duhovni poticaji’.

Danas smo sabrani na molitvu i razmatranje oko ikone, modela vjernika, sv. Šimuna, kako bismo i mi mogli razlučiti trenutke kad nas srce potiče jesu li ti poticaji od Duha Svetoga ili od nekoga ili nečeg drugog.

Što nâs pokreće?, možemo se pitati. Što pokreće naše srce, naše djelovanje, naš hod? Duh Božji ili duh ovoga svijeta?

Duh svijeta papa Franjo naziva napašću. Duh svijeta, kaže papa Franjo, „je pogled koji više ne vidi Božju milost kao glavnog nositelja života i odlazi u potragu za nadomjestak: malo uspjeha, osjećajno zadovoljavanje i na kraju raditi što hoću“ (Papa Franjo, Homilija, 1. 2. 2020.).

Često nas vodi duh želje za posjedovanjem, uspjehom, ugledom, ljudskim obzirima… U srce nam se uvlači duh hedonizma, nemara, nebrige, ravnodušnosti prema Bogu i bližnjemu, duh umora i zasićenosti… Teško se oduprijeti ovom duhu svijeta koji nas vodi u pohlepu, zavist, ljubomoru, ispraznost, nemir srca, nezadovoljstvo, mrmljanje, ljutnju…

Kakva je vjera sv. Šimuna? Šimun svaki dan ide u Hram, tamo moli i čeka, vjeruje i nada se. Šimun to čini i onda kada izgleda kao da se ništa ne događa. Čeka čitav život. Ostaje vjeran poticajima Duha. Šimun svaki dan ustrajno, godinama, tiho, njeguje plamen nade kojeg nosi u srcu, osluškuje Duha koji ga potiče u nutrini.

Što nas pokreće u vjeri? Duh Sveti ili možda samo navika, tradicija, rutina koju smo stvorili od vjere?

Lik sv. Šimuna poziva nas pogledati u svoje srce, u dubinu našega bića. Poziva nas da preispitamo naš duhovni život, da očistimo srce od svega onoga što nam priječi da čujemo Duha koji nam šapuće u srcu i savjesti.

Sv. Šimun gleda Krista

4. Drugo što promatramo na liku sv. Šimuna jesu njegove oči, njegov pogled. Šimun potaknut i ispunjen Duhom gleda Krista. Šimun moli govoreći: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (LK 2, 30).

Živa Šimunova vjera čini čuda: otvara mu oči, preobražava pogled, mijenja način gledanja. Šimun vidi u dubinu, ono bitno.

U mnogim susretima Isusa s ljudima u Evanđelju doznajemo kako Isus suosjeća s njima, kako je pun milosrđa prema njima. U Kristovom pogledu otkrivamo pogled Boga koji počiva na čovjeku. Božji pogled razbija, razrješuje tvrda ljudska srca. Šimun moli: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru…“ (Lk 2,  29). Božji pogled mijenja naš pogled i čini da novim očima možemo gledati sebe, svijet, druge ljude. Kristovim pogledom možemo gledati i na teške životne trenutke novim pogledom. Kako li Kristov pogled razbija tmine našega grijeha i smrtnosti!

Šimun moli: „Sad otpuštaš slugu svoga…“. Grčka riječ ‘otpuštati’ u hrvatskom prijevodu znači ‘razvezati zavezano’ (glagol grč. àpolùeis znači: ‘odrješuješ moju zavezanost’). Šimun osjeća kako mu je Bog dao doživjeti vrhunac njegove molitve držeći u rukama Dijete, Krista i Otkupitelja koji donosi puninu mira, došao je Onaj koji razvezuje, razrješuje i raskida sve okove grijeha, prolaznosti i smrtnosti.

Pogled na koji nas susret s Kristom osposobljava nije naravni pogled, biološki, već egzistencijalni, mudri pogled. Naše oči u pogledu na Isusa ‘vide iznutra’, ‘vide iznad, više’, ne zaustavljaju se samo na pojavnom. Ovaj pogled čak i u pukotinama života može nam pomoći da vidimo Božju nazočnost.

Šimunove oči, iako stare, slabovidne, vide u djetetu Isusu spasenje.

Što mi vidimo od našeg duhovnog života?

Svijet na vjeru često gleda kao na promašaj, kao na nešto iz prošlosti, kao ostatak iz ‘mračnog Srednjeg vijeka’, nešto nekorisno ili čak štetno. Jesu li nam čiste oči i srce da u Boga možemo gledati?

Šimunov pogled promatra novost koja dolazi s Isusom. Šimun gleda spasenje. Šimunov pogled je usmjeren u budućnost i zato blagoslivlja Boga.

Da li mi Boga blagoslivljamo zbog njegove dobrote prema nama, njegovog dara spasenja koje je položio u naš život? Je li naš pogled usmjeren u Isusa u našim zavezanostima i navezanostima, našim ovisnostima i rutinama? Vidimo li u njemu naše spasenje, to jest puninu života u miru i slobodi srca?

Sv. Šimun prima Isusa u naručje

5. Zastanimo i na trećoj stvarnosti ‘ikone’ sv. Šimuna.

Sv. Luka je zapisao: „I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što propisuje Zakon, primi ga u naručje, blagoslovi Boga…“ (Lk 2, 27 – 28). Šimun prima Isusa u naručje i blagoslivlja Boga.

Šimun prihvaća u naručje malo dijete. Njegova starost i nemoć nisu prepreka da u rukama drži Spasitelja, onoga kojeg očekuje čitavog života, onoga koji ispunja sva njegova očekivanja.

Šimun ne drži u naručju Krista, Sina Božjega, od kojeg očekuje da čini čudesa i senzacije, diže pobune i revolucije, već malo, nejako dijete, slično svakom drugom djetetu njegove dobi. Ne gleda nešto izvanredno, već malog Isusa s Marijom i Josipom, koji ga skromno donose u Hram, kao siromasi, uz prinos dvije grlice ili golubića. Šimun gleda, prepoznaje i prihvaća nešto novo, Božju jednostavnost i nazočnost kao način otkrivanja Božjeg lica i djelovanja. On od Boga ne očekuje nešto više od njegove nazočnosti, jednostavnosti i poniznosti. Primiti Isusa u naručje za njega je ono najveće u cijelom životnom tijeku. Izražava to molitvom predanja: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje…´ (Lk 2, 29 – 30). Šimunu je „dosta Bog takav kakav jest. U njemu pronalazi sav smisao svoga života“, kaže papa Franjo, govoreći o sv. Šimunu (Homilija 4, 2. 2019).

A mi, braćo i sestre? Imamo li vjere diviti se Kristu, Bogu i prihvaćati ga u njegovoj jednostavnosti kada se polaže u naše ruke u svetoj pričesti i ulazi ‘pod naš krov’, kako bi od našeg života i učinio Hram svoje nazočnosti i moćno sredstvo djelovanja njegove ljubavi koja prosvjetljuje, spašava i preobražava svijet.

Kad Isusa ne primamo u naše ruke, u naš zagrljaj, naše srce postaje gorko, ispunja se drugim stvarima i stvarnostima koje ostavljaju dušu i srce praznima.

Kada primamo Isusa otvorenih ruku, primamo i braću otvorenih ruku i prepoznajemo odraz njegove slike u njima.

Zagovor sv. Šimuna

6. Sveti Šimun neka svojom blizinom i zagovorom bude nama poticaj da osluškujemo duhovne poticaje u srcu i ustrajemo na putu vjere, sve dok nas Krist ne primi u svoj vječni zagrljaj. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Četrdeset muškaraca novoosnovane Bratovštine sv. Šime koja će djelovati pri svetištu sv. Šime u Zadru, svečano su pristupili u tu bratovštinu za vrijeme Svečane Večernje koju je na uočnicu blagdana sv. Šime, zaštitnika grada Zadra, u ponedjeljak, 7. listopada, u crkvi sv. Šime u Zadru, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Članovi Bratovštine sjedili su u prvim redovima svetišta sv. Šime te su sudjelovali u večernjoj hvali Bogu pjevajući psalme. Svakog osmog u mjesecu, koji je Šimin spomendan kada se u svetištu slave zavjetne mise s osobitom nakanom za zdravlje, članovi Bratovštine će prije mise u crkvi sv. Šime predmoliti Večernju molitvu iz Časoslova.

„Psalmi su molitve nadahnute Božjim Duhom. To su one iste riječi koje je molio i sv. Šimun i po kojima se ispunjavao Duhom Svetim kojega je slušao, koji ga je ispunjavao i vodio u životu. U fizičkoj blizini moćima sv. Šimuna, i naše srce želi se uzdići k Bogu i pridružiti slavi i radosti vječnosti u kojoj sv. Šimun živi u općinstvu svetih, s Bogom i u Bogu, u vječnom zagrljaju Božje ljubavi. Tom molitvom i naše srce želi se ispuniti nadom koja se ostvarila i Šimunu nakon dugog čekanja, kada je ugledao, prepoznao i primio Isusa u svoje ruke“, rekao je mons. Zgrablić u propovijedi.

Nadbiskup je čestitao članovima Bratovštine na odluci da joj pristupe, poručivši: „Bogu zahvaljujemo za poticaje Duha kojeg su u dubinama svoga srca osjetili članovi Bratovštine sv. Šimuna koja na Svečanoj Večernjoj 2024. godine počinje sa svojim postojanjem i djelovanjem. Oni su, poput sv. Šimuna, potaknuti istim Duhom, došli, i dolazit će u hram sv. Šime, da pripravljaju svoja srca i srca onih koji tu, pored moći sv. Šimuna, očekuju svjetlo za prosvjetljenje svoga života i spasenje, kao najveće dobro svoga postojanja koje nam Isus daruje“, istaknuo je mons. Zgrablić. Rekao je da je za hod u vjeri svakoga od nas „važno svakodnevno moliti i slušati duhovne poticaje u srcu i savjesti, kako se nikada plamen nade ne bi ugasio u našim srcima“.

Članovima bratovštine mons. Zgrablić poželio je Božji blagoslov, da im ga po zagovoru sv. Šimuna Gospodin udijeli za njihov daljnji plodan život i rad.

U Bratovštini su muškarci iz grada Zadra i iz drugih župa u Zadarskoj nadbiskupiji, različitih staleža, službi i profesija. Nakon propovijedi nadbiskupa, članovi Bratovštine i don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime na čiju je inicijativu Bratovština osnovana, zajedno su izmolili molitvu svečanog pristupanja koja glasi: „U ime Presvetog Trojstva, Blažene Djevice Marije, ja (svaki član Bratovštine je naglas, redom pojedinačno, izgovorio svoje ime i prezime) molim zagovor i pomoć nebeskog zaštitnika svetog Šimuna, Proroka i Pravednika, koji je u svojim rukama primio dijete Isusa.

Sveti Šimune, pristupamo ti kao tvoji sinovi s poštovanjem i pobožnošću i želimo služiti u ovom Božjem hramu. Molimo te da nas nadahneš i zagovaraš kod Gospodina, da budemo vjerni obećanjima koje ti danas izričemo. Obećavamo ti da ćemo živjeti čestito i pošteno te slušati riječ Evanđelja. Molimo te tvoj nebeski blagoslov i zagovor kod Gospodina, kako bismo mogli nasljedovati tebe u pravednosti i bogobojaznosti. To te molimo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Molitvu svečanog pristupa članovi Bratovštine završili su znakom križa na sebi.

Nakon toga, nadbiskup Zgrablić je po liturgijskom obrascu rekao: „Draga braćo sv. Šimuna. Neka Gospodin blagoslovi, a sv. Šimun zagovara, vaše plemenite odluke koje izgovarate na ovom svetom mjestu. Sv. Šimun nam je vrijedni primjer pravednosti i strpljivosti. Neka po vama donese obilne plodove i dobro u današnjem društvu. Pratio vas zagovor i pomoć svetoga Šimuna, sada i u sve vijeke vjekova“.

Nakon toga blagoslova nadbiskupa Zgrablića, članovi Bratovštine pristupali su ispred prezbiterija u crkvi sv. Šime, kada im je nadbiskup Zgrablić svakome osobno čestitao na pristupanju u Bratovštinu i pritom im je darovao zahvalnu uspomenu na taj čin, malenu škrinju sv. Šime.

Na kraju Svečane Večernje, prigodnu riječ uputio je don Damir Šehić, čuvar svetišta. Pozdravljajući sve na „tom svetom tlu“ Šimunove crkve, don Damir je rekao da se u pripremi za proslavu sv. Šime pitao tko su ljudi koji hodočaste sv. Šimi; zbog kojeg dubljeg razloga hodočasnici dolaze i obilaze to mjesto molitve.

„Svatko u svom srcu nosi odgovor i istinsku čežnju u kojoj želimo prihvatiti svoj put nasljedovanja Krista. A možda i ne odmah Krista. Možda smisla, ispunjenja, punine života. Želimo biti sretni ljudi, ostvareni ljudi, sretni muževi i žene, braća i sestre. Ove godine pred nama stoje muževi našeg grada Zadra i Zadarske nadbiskupije koji pristupaju u Bratovštinu sv. Šime. Za nas je to veliki znak i radost, jer po tom činu Šimunovo svetište postaje bogatije i snažnije.

Taj čin gledam kao Providnost, ne našu, ljudsku, nego Providnost kao dar svetog Šimuna koji želi oko sebe okupiti molitelje i braću, kako bi ih poučavao u krepostima. Zato, budimo ponosni jer smo na Svečanoj Večernjoj, 7. listopada 2024., mogli prvi put pristupiti u bratovštinu sv. Šime. Vjerujem da će ona u povijesti imati svoj trag i da će se nekada govoriti o ovoj Bratovštini“, rekao je don Damir.

Šehić je potaknuo i na odgovornost i obvezu mjesne Crkve u širenju čašćenja sv. Šime. „Sv. Šime nije naše vlasništvo. Mi smo samo čuvari njegovog kulta i svetosti koja je zastala u našem gradu Zadru poput nasukane lađe i plijeni svojom ljepotom. Šimunova svetost i Gospodin Isus Krist, „svjetlo na prosvjetljenje naroda“, kako je sv. Šime rekao za Krista, naša su obveza da kao mjesna Crkva širom otvorimo vrata svima koji vape i mole za pomoć sv. Šimu. Svjedočanstva mnogih, kao i rijeke onih koji će tek obići relikviju sv. Šime, zadaća su nam da brinemo i pružamo trajnu priliku svima koji traže moćni zagovor ovoga divnog sveca“, poručio je don Damir.

Šehić je zahvalio svima na sudjelovanju u molitvi te je pozvao sve vjernike i hodočasnike da se u crkvi sv. Šime uvijek osjećaju dobrodošlo. „Osjećajte se u crkvi sv. Šime uvijek ugodno i voljeno. Svetac Šimun koji boravi u ovom svetištu, daje nam razlog da imamo pouzdanje u Boga, onako kako ga je i on imao dok je očekivao Mesiju“, poručio je don Damir.

Na kraju Večernje, prije nego su to učinili nadbiskup Zgrablić i drugi vjernici, članovi Bratovštine počastili su tijelo sv. Šime koje se nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u prezbiteriju crkve, prolazeći ispred svečevog tijela koje se u Zadru nalazi od 1203. godine, dakle, 821 godinu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na uočnicu blagdana sv. Šime, zaštitnika grada Zadra, Svečanu Večernju u crkvi sv. Šime u Zadru u ponedjeljak, 7. listopada, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

U duhu poziva pape Franje vjernicima cijele Crkve na post i molitvu na blagdan Gospe od Krunice, 7. listopada, za dar mira, nadbiskup je rekao da se i tom Večernjom odazivamo Papinom pozivu, „po zagovoru sv. Šimuna moleći dar mira u Šimunovoj i Isusovoj domovini i okolnim zemljama, kao i za mir u drugim krajevima svijeta“.

„Prva večernja o blagdanu sv. Šimuna i nama je navještaj dolaska Spasitelja, onoga kojeg istinski traži naše srce, kojeg je sv. Šimun primio u svoje naručje, blagoslivljajući Boga“, rekao je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječi proroka Malahije, koji je, iščekujući spasenje Božje, rekao: „Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad vojskama“.

„I mi molimo da nas Duh Sveti prosvijetli, kako bismo mogli prepoznati onoga koji dolazi i k nama kao svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava cjelokupnog naroda Božjega, onoga kojeg je sv. Šimun očekivao cijelog života, kojeg istinski očekuju i naša srca, o kojem biblijski pjesnik pjeva: ‘Samo je u Bogu mir dušo moja, samo je u njemu moje spasenje’“, rekao je nadbiskup.

Sv. Šimun je bio strpljiv u čekanju, poslušan poticajima Duha, ustrajan u molitvi i zagledan u Isusa, istaknuo je mons. Zgrablić. „Oči starca Šimuna s povjerenjem su usmjerene prema Bogu s nadom, s iščekivanjem. Papa Franjo u homiliji za ovogodišnji blagdan Prikazanja Isusova u Hramu kaže za sv. Šimuna i proročicu Anu kako „nisu ‘umirovili’ nadu“ (2. veljače 2024.), iako su bili poodmakle dobi. Njegujući nadu u molitvi, surađujući s poticajem Duha, sv. Šimun se osposobljava primiti Spasitelja sa svime što On donosi“, poručio je zadarski nadbiskup.

Podsjetivši na bulu pape Franje Spes non confundit (Nada ne razočarava), povodom proglasa jubileja 2025. godine, papa Franjo poručuje:  „Svi se nadaju. U srcu svakog čovjeka prebiva nada kao želja i očekivanje dobra, iako i sâm ne zna što mu sutra nosi“. Živa nada velika je snaga i pokretač našeg života. Bez nade, čovjeku trne životni žar i ulazi u besmisao i vakuum svoje egzistencije“, upozorio je predvoditelj slavlja.

Upitavši „jesmo li mi ustrajni u molitvi i poticajima Duha koji hrani našu nadu, kao što je to činio sv. Šimun, kako naša nada ne bi ostala neispunjena“, nadbiskup je istaknuo misao pape Franje: „Najgore što nam se može dogoditi je da utonemo u ‘san duha’, da uspavamo svoje srce, da umrtvimo dušu, da pohranimo nadu u mračne kutove razočaranja i bezvoljnosti“. Ponekad smo previše zaokupljeni samim sobom, svojim intenzivnim ritmom poslova i obveza, termina i žurbe, mnogim zahtjevima koje moramo obaviti, planovima o kojima ovisi naš uspjeh, plaćom koju moramo zaraditi i kojom moramo podmiriti tekuće obveze, djecom koju moramo školovati i slično. Usmjeravajući sve svoje snage samo u tom smjeru, dovodimo u opasnost da trnemo plamičak nade koji je posijana u naša srca, a time ulazimo u tamu života i gubimo ono najvrijednije – najveće dobro za sebe i drugoga, u konačnici, spasenje svoje duše“, upozorio je mons. Zgrablić.

Prva opasnost koja trne nadu u našem životu je zanemarivanje našeg duhovnog, unutarnjeg života, rekao je nadbiskup, potaknuvši vjernike da raspire nadu u srcu i rasvijetle duh unutarnjeg plodnog života. Pritom je citirao Papino upozorenje: “To se događa kad umor prevlada nad zadivljenošću, kad navika zamijeni oduševljenje, kad izgubimo ustrajnost na duhovnom putu, kad nas negativna iskustva, konflikti ili plodovi koji kao da kasne, pretvore u ogorčene i ojađene osobe. Nije dobro žvakati gorčinu, jer… u svakoj zajednici i obitelji, ogorčeni ljudi ‘namrgođenih lica’ čine zrak teškim; tim ljudima kao da je žuč u srcu. Stoga moramo ponovno zadobiti izgubljenu milost: ustuknuti i kroz intenzivan unutarnji život vratiti se duhu radosne poniznosti i tihe zahvalnosti. A to se jača klanjanjem, time da nam ‘rade’ koljena i srca, konkretnom molitvom koja se bori i zagovara i koja je kadra probuditi želju za Bogom…“ (papa Franjo, Homilija, 2.2.2024.).

„Druga opasnost po kojoj možemo trnuti našu nadu je prilagođavanje stilu svijeta koji nije utemeljen na principima evanđelja i novosti života koju je Krist svojim svjetlom obasjao“, upozorio je mons. Zgrablić, poručivši: „Duh svijeta čini od nas da se u svemu prilagodimo drugima prema krilatici ‘Svi tako rade’, pa što rade svi ili većina, i mi smatramo valjanim i dopuštenim. Duh svijeta nas gura u ‘sve i odmah’ te u aktivizmu i poganskim hramovima konzumerizma i zabave pokušava i želi ispuniti nadu našega srca. Ali uvijek nas ostavlja prazne, ne ispunja radošću i mirom. Duh ovoga svijeta čini nas ovisnima o sebi, ostavljajući nas još više gladnima i žednima duboke radosti i mira koji tinjaju u našoj nadi. Ta praznina duha i srca plodno je tlo za mnoge manipulacije i iskorištavanja u kojima činimo što nam svijet nameće, te umjesto slobodni, postajemo robovi hedonizma, strasti, raznih ovisnosti koje postaju jače od naše volje i naših snaga“, upozorio je nadbiskup Zgrablić, poručivši: „Nije lako oduprijeti se ozračju svijeta i buke koji nadglasavaju tiho šaptanje poticanja Duha. Nije jednostavno usporiti korak da nas aktivizam ne preplavi i pretvori u robove. Nije lako staviti Boga na prvo mjesto, i to ne samo deklarativno. Nije lako čekati da duhovni plodovi sazriju kroz molitvu, sakramentalni život, razmatranje Svetoga Pisma, djela milosrđa i sva druga prikladna duhovna ozračja u kojima naša nada raste i dozrijeva do punine u kojoj i mi Krista, poput svetog Šimuna, prepoznajemo i primamo u svoje naručje u sigurnosti punine za kojem je čeznulo naše srce cijeloga života“.

Nadbiskup je potaknuo vjernike da, poput sv. Šime, prime u svoje naručje Isusa, „kao svjetlost na naše prosvjetljenje, prosvjetljenje svih naroda i slavu puka kršćanskoga. Prihvaćanjem Isusa otvaramo se novosti i punini života, ispunjenju nade koju Isus sa sobom donosi i sigurnoj budućnosti kamo nas On vodi. Sv. Šimun Bogoprimac neka nam na tom putu bude primjer, poticaj i zagovornik“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Za vrijeme Svečane Večernje, četrdeset muškaraca svečano je pristupilo u Bratovštinu sv. Šime, novoosnovanu zajednicu vjernika laika pri svetištu sv. Šime, utemeljenu na poticaj don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime.

Na kraju Večernje, nadbiskup je predvodio zagovornu molitvu sv. Šimi koju je mons. Zgrablić sastavio 2023. godine i predao je za vrijeme prošlogodišnje Večernje puku na molitvu te se od tada redovito moli u svetištu sv. Šime.

Nakon Svečane Večernje, nadbiskup, svećenici i vjernici počastili su relikviju sv. Šime prolazeći ispred njegovog tijela koje se nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u prezbiteriju crkve sv. Šime.

I.G.

Foto: I. Grbić

Preuzvišeni imenovani biskupe mons. Marko!

Slaveći spomendan Djevice Marije od Krunice radosno smo primili vijest da Vas je papa Franjo imenovao biskupom susjedne drage nam Biskupije gospićko – senjske.

U ime svega Naroda Božjega, svih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca Zadarske nadbiskupije, kao i umirovljenog nadbiskupa mons. Želimira Puljića i moje osobno, od srca Vam čestitam na ovom imenovanju po kojem postajete treći gospićko – senjski biskup.

Ovu čestitku pratimo molitvom da Vas Gospodin i nadalje prati svojom Providnošću o kojoj lijepo svjedočite u svom govoru prigodom proglašenja imenovanja biskupom gospićko – senjskim.

Kao najbliži susjedi po sjedištu biskupija, vjerujem da ćemo zajedno dobro surađivati na dobrobit dragog nam naroda koji je povjeren našoj pastirskoj brizi.

            Uz srdačan pozdrav i poštovanje,

mons. Milan Zgrablić,

zadarski nadbiskup

Blagdan sv. Frane svečano je proslavljen u petak, 4. listopada, u crkvi sv. Frane u Zadru, koja je najstarija franjevačka crkva u Hrvatskoj i najstarija franjevačka crkva izvan Italije, izgrađena još za Franjinog života, oko 1221. godine.

Svečano večernje misno slavlje predvodio je fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru, u kojoj pastoralno djeluju franjevci Provincije sv. Jeronima čije je sjedište u zadarskom samostanu sv. Frane. Među osmoricom svećenika suslavitelja bio je i fra Ilija Barišić koji 53 godine djeluje kao misionar u Kongu.

„Siromašni i ponizni Franjo, bogat u nebo ulazi“, istaknuo je fra Bojan Franjine osobine, rekavši da je taj čudesni svetac u svom životu „postao živa slika Kristova“, kako kaže i molitva Crkve na njegov blagdan.

„Sv. Franjo nije bio voštana figura kojom je htio pokazati Kristov lik, nego je postao živa slika Kristova. U njemu su ljudi mogli vidjeti lik Isusa Krista. Kažu da je bio svetac koji je najviše sličio na Isusa. Ali, ne po svom fizičkom izgledu, nego po svome srcu, po svom ponašanju, po svom djelu“, istaknuo je fra Bojan, rekavši da je takvim sv. Franju učinila osobina zaljubljenosti u Krista.

„Gledajući život sv. Franje u cjelini, možemo reći da je on uistinu bio zaljubljenik, i to u Isusa Krista. Franjo se zaljubio u Krista. Mi znamo, iz našeg iskustva zaljubljivanja u neku osobu. Kad se netko zaljubi, onda ta druga osoba, u koju si zaljubljen, postane središnja ličnost u našem životu. Sve se vrti oko te osobe. Zaljubivši se u Krista, Krist je Franji uistinu postao središnja osobnost cijelog njegovog života. Zato je Franjo u svom životu prepoznao zaljubljenost u Krista. Ljubav prema Kristu obuzela je njegovo srce da je bio spreman učiniti sve za njega“, istaknuo je fra Bojan, naglasivši da je sv. Franjo iz zaljubljenosti u Isusa Krista postao heroj i svetac.

„Postao je heroj u kojem su se očitovale njegove čudesne kreposti i svetac u kojem u potpunosti možemo prepoznati lik Isusa Krista. Franjo je shvatio: ako je njegova zaljubljenost u Krista tako snažna, ako prožima njegovo srce, onda susret s Kristom postaje mjesto gdje ja postajem njemu sličan. Franjo je shvatio da su molitva i odnos s Bogom prostor u kojem raste njegova sličnost s Gospodinom“, rekao je fra Bojan, podsjetivši da je Toma Čelanski, životopisac sv. Franje, rekao da je „sv. Franjo čovjek koji je sav postao molitva“.

„Sve Franjine riječi, svako njegovo ponašanje, svaka gesta njegovog života bila je molitva. U potpunosti je uronio u molitvu jer je shvatio da tamo može živjeti istinsku suobličenost Kristu. Molitva sv. Franje je rasla, bila je prostor gdje je on spoznavao Boga“, rekao je fra Bojan. Podsjetio je na Kristovu riječ u molitvi u navještenom evanđelju: „Slavim te, Oče, gospodaru neba i zemlje, što si otajstva kraljevstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“.

„U molitvu ulaze maleni, jer su svjesni da tu mogu doći pred Velikoga koji ih ljubi. Maleni ljudi mole jer znaju da ima veći koji ih može obdariti svojom blizinom koja sve preobražava. Zato je Franjo tražio od svoje braće da žive malenost. Zato je svoju braću nazvao Malom braćom, da budu uvijek spremni prihvatiti od Gospodina ono što im on nudi, što im on daje.

S druge strane, zaljubljenost u Isusa u potpunosti je promijenila Franjine želje. Ljubav je jako povezana sa željama. Kada istinski doživiš ljubav, onda shvatiš da ona mijenja tvoj život. Što ti je prije bilo važno, sada ti više nije važno. Važno ti je ono što te veže uz voljenoga. Važno je ono što ti je bitno u životu onoga koga ti voliš“, poručio je fra Bojan.

To je doživio i posvjedočio sv. Franjo. „U trenutku svoga obraćenja, kad je doživio da ga je Bog doista pohodio, Franjo više ne traži Boga da mu nešto učini u životu. To je čudesno. Sveci su ljudi koji Boga ne žele učiniti svojim slugom. Nego, sveci su, poput sv. Franje, ljudi koji su spremni sebe učiniti Božjim slugom.

Zato je sv. Franjo na početku svoga hoda, kad je ušao u crkvicu pred križ sv. Damjana, tamo molio: ‘Gospodine, što želiš da učinim?’. Nije sv. Franjo tražio Gospodina da mu on nešto učini, da riješi nekakav njegov problem; da ozdravi nekoga iz njegove blizine, da riješi neku poteškoću s kojom se suočio. Franjo to ne traži.

Franjo sebe stavlja na raspolaganje Bogu i Bog po njemu čini čudesna djela. Zato je Franjo postao otvorena stranica Evanđelja koju mi danas možemo čitati. U siromaštvu i poniznosti bogat ulazi u nebo. Franjina molitva je rasla do te mjere da je prije svoje smrti tražio od Gospodina dvoje. Prvo, da mu udijeli milost one ljubavi koju je Krist imao kad je umirao za nas na križu. Franjo je shvatio da nijedna ljubav ne ide bez boli. Da je svaka istinska ljubav spremna dati se raniti, zbog onoga koga voliš. Zapravo, ljubav pretpostavlja otkrivanje naše ranjivosti. To da možeš biti ranjen, znači da si spreman voljeti.

Osim što moli da osjeti ljubav kakvu je Gospodin osjetio na križu, Franjo traži od njega još: ‘Daj, Gospodine da osjetim i onu bol koju si ti osjetio kad si umirao za nas na križu’“, istaknuo je fra Bojan, rekavši da bismo mi molili sv. Franju da nas riješi neke naše bolesti, teškoće, boli koju imamo, nekog križa.

„A Franjo baš shvaća da taj križ i ta bol mogu posvetiti njegov život. Da križ, bol i patnja mogu biti prostor u kojem će biti suobličen Kristovoj ljubavi. To se događa Franji. Zato je Franjo lik kojeg naviješta mudri Sirah kad kaže: ‘Evo onoga koji je za svoga života popravio dom’“, istaknuo je fra Bojan.

Podsjetio je da vrijeme u kojem je živio sv. Franjo nije bilo dobro za Crkvu koja je tada prilično bila zaboravila na Isusa. Mnogi su zanemarili siromahe, živjeli su u bogatstvu, zanemarili su istinske vrednote koje proizlaze iz evanđelja.

„Ali, Franjo je shvatio da Crkvu može popraviti samo svetošću svoga života. Crkvu Kristovu nećemo popraviti ako stalno imamo neke loše komentare. Tako se Crkva ne popravlja. Crkva se popravlja živeći sveto. To je shvatio sv. Franjo, spoznao je tu istinu i zato je bio spreman svoj život založiti za popravak Crkve Božje. Želio je da po njegovom svjedočanstvu života Crkva bude malo svetija. Zato je Franjo gajio ljubav prema Kristu koji je prisutan u sakramentima, u životu Crkve“, rekao je fra Bojan, podsjetivši kako su Franji u njegovo vrijeme govorili neka vidi kako žive svećenici, ogrezli u različitim slabostima, Boga ne zazivaju, na njima se ne može vidjeti svjedočanstvo Isusa Krista.

„Franjo kaže: Možda to jest istina, ali po rukama toga čovjeka, svakog dana, sa sâmog neba spušta se Krist, Gospodin naš. Franjo kaže, kad se to događa, cijeli svemir neka se potrese, svaki čovjek neka uzdrhti, kad je na oltaru, u rukama svećenika, Krist Gospodin Bog naš.

Koje ljubavi sv. Franjo ima prema euharistiji, svećeništvu, Crkvi i sakramentima? Franjo je shvatio da samo tako može promijeniti Crkvu i pokazati kako je istinski zaljubljenik u Isusa Krista. Zato je križ Gospodnji postao ponos sv. Franje. Za njega se uistinu može reći: ‘Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio, osim križem Gospodina našeg Isusa Krista’.

Zato mu je Gospodin dopustio i dao milost da na svom tijelu nosi rane raspetoga Krista. Te rane su boljele, krvarile, te rane su bile znakovi muke. Ali, Franjo je dopustio da te rane budu i znakovi preporođenja od kojih će on primati milosti“, poručio je fra Bojan, potaknuvši vjernike da u ranama vide i žive ih kao znakove koji će nas preobražavati, da znamo iz rana krenuti u novi život.

„Zato nam je sv. Franjo poticaj. Stojimo u bogoslužju kao u predvorju neba i gledamo siromašnog i poniznog Franju koji bogat ulazi u nebo. Ali, bogat je svojom ljubavlju, svojim dobročinstvima i svojom svetošću. O, kad bismo mi danas, po njegovom primjeru i zagovoru, odlučili biti tako bogati da svojim životom izgrađujemo Crkvu Božju, koji ćemo paziti na svoje riječi i na svoj jezik“, potaknuo je Rizvan, rekavši da smo pozvani izgrađivati Crkvu i moliti za nju.

„Tako ćemo biti vjerni sinovi i štovatelji sv. Franje te će se i u nama dogoditi da će Bog biti naš mir. Ako dođemo k njemu, on će postati naš odmor. Franjo je shvatio da iz blizine s Bogom baštini mir kojeg mu nitko ne može ukrasti, a on ga može darovati svakome po svojoj radosti. Dao Gospodin da po njegovom zagovoru i primjeru baštinimo taj mir, kušamo Gospodnju dobrotu u Kristovom tijelu i postanemo ljudi koji ćemo svojim životom očitovati ljepotu pripadnosti Kristu i Crkvi Božjoj. Neka Crkva bude svetija po mom i po tvom životu, kako je bila sveta i po životu sv. Franje“, poručio je fra Bojan Rizvan.

Za vrijeme mise na pokrajnjem oltaru, ispred kipa sv. Franje, bila je izložena i relikvija sv. Franje. U samostanu sv. Frane u Zadru čuva se Bula proglašenja Frane svetim, 16. srpnja 1228., kojom papa javlja zadarskom samostanu sv. Frane da se Franjo proglašava svetim i to svega dvije godine nakon njegove smrti.

Ines Grbić

Foto: Angelina Matković

Hrvatska Schönstattska obitelj proslavila je 25 godina ‘Akcije Hodočasničke Gospe’ u Hrvatskoj svečanim koncelebriranim misnim slavljem koje je u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama, u subotu, 5. listopada, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Susret je okupio članove Schönstattskog pokreta iz Zadarske nadbiskupije, Splitsko – makarske nadbiskupije i iz Šibenske biskupije. Među šestoricom svećenika koncelebranata bio je i p. Christoph Horn, duhovnik Schönstattskog pokreta u Hrvatskoj.

„Reći Majka Božja podsjeća nas kako je Bog blizu čovjeku kao što je djetetu blizu majka koja ga nosi pod svojim srcem. Od trenutka Isusovog utjelovljenja, početka Marijinog majčinstva, nema više Boga bez čovjeka: tijelo Isusa, Sina Božjega, uzeto je od Marije jednom zauvijek. I nakon smrti, Isusovo tijelo preobraženo je u `mutaciji života`, u uskrsnuću. Isus je svojim proslavljenim uskrsnim tijelom uzašao na nebo. I Marija, Isusova Majka, nakon završetka ovozemaljskog života, dušom i tijelom uznesena je u nebesku slavu“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić, podsjetivši na poticaj pape Franje da „pobožnost prema Mariji nije duhovni bonton, to je zahtjev kršćanskog života“.

„Riječ ‘majka’, na latinskom ‘mater’, podsjeća nas na riječ ‘materija’, na tvar koja se nalazi u svemiru. Beskonačni Bog prihvatio je na sebe materiju, ne samo zato da bi bio među nama, nego da bude kao i mi, u svemu nama sličan, osim u grijehu. Sv. Ivan Evanđelist kaže da se Riječ Božja utjelovila i nastanila među nama. U tom sjedinjenju Boga s čovjekom događa se čudo divote Božje i u isto vrijeme čudo divote Marijinog majčinstva. Čovjek više nije sam, nije više siroče, nego postaje posinjeno dijete Božje. Bog daruje čovjeku Duha posinstva u kojem može klicati Abba! Oče!. Marija rađa „blagoslovljeni plod utrobe tvoje“, kako molimo u Zdravomariji, ponavljajući Elizabetine riječi. Rađajući i nas u redu milosti, i mi imamo udjela u blagoslovu Isusa kojeg je Marija rodila. Imamo udjela i u divoti Marijinog majčinstva“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Tumačeći riječ ‘majka’ u odnosu na Krista uskrsloga i naše sudioništvo u njegovom uskrsnuću, nadbiskup je naglasio da po Isusovom uskrsnuću i našem krštenju, Isusova Majka postaje i naša Majka. Pritom je podsjetio na snažnu misao bl. Alojzija Stepinca: „…da je pravi čovjek, koji se rodio od Marije, Čovjek i Bog, Isus Krist; a drugi je samo čovjek, posinak Božji i Marijin. Ako se Isus Krist, Glava ljudi, rodio od Marije, tada se i predodređeni, ti udovi Crkve, nužno moraju roditi od nje. Nikada jedna te ista majka ne daje na svijet glavu bez udova, niti udove bez glave, jer to bi bila nakaza (anomalija) u prirodi; jednako tako i u redu milosti, Glavu i udove rađa jedna te ista majka“.

Nadbiskup je razmatrao i zaziv ‘Majko divna’, jer se prepoznatljiva slika Majke Božje u Schönstattskom pokretu naziva ‘Majka Triput Divna’.

„Naziv slike ‘Majka Triput Divna’ članovi Schönstattske zajednice preuzeli su od  ugledne Marijine kongregacije iz Ingolstatta u Bavarskoj koja je promišljala koji bi zaziv iz Lauretanskih litanija Majci Božjoj bio najdraži. Bl. o. Jakov Rem dobio je u duhovnoj viziji da je to zaziv ‘Majko Divna’. Stoga je o. Jakov potaknuo mjesnog kantora da Marijin zaziv ‘Majko divna’ pjevajući ponovi tri puta. Tako je nastao naziv ‘Majko Triput Divna’“, rekao je mons. Zgrablić.

„Studenti iz Zavoda palotinaca u Schönstattu, gradu u središnjoj Njemačkoj, na rijeci Rajni. okupljali su se na susretima sa svojim odgojiteljem o. Josephom Kentenichom. Ta zajednica koja se okupljala u kapeli sv. Mihaela u Schönstattu, 1915. dobila je na poklon Gospinu sliku od jednog njihovog profesora. To je bila slika Marije s Djetetom Isusom u naručju koju sada nazivamo i častimo kao ‘Schönstattsku Gospu’ ili Majku Triput Divnu. Taj profesor kupio je tu sliku na nekom njemačkom trgu, a djelo je talijanskog slikara Luigia Crosia, iz 1893. godine. Umjetnik je tu sliku nazvao ‘Utočište grešnika’“, podsjetio je nadbiskup.

Mons. Zgrablić se već kao dječak susreo s duhovnošću Schönstattskog pokreta i slikom Majke Triput Divne koju je imao među drugim ‘svetim sličicama’ koje je skupljao. Na jednom susretu toga pokreta, kad je predvoditelj razmatranja govorio o Majci Triput Divnoj, nadbiskup je rekao da se on, u dječačkoj dobi, pitao što to znači. „Kao mali sam razmišljao, ma kako je ta Gospa triput divna? Nisam shvatio, pa sam kao dijete sebi tumačio, možda je to Gospa koja ima tri pûti, tri tijela, tri života. Kao djeca u igri graničara, kad imaju ‘tri života’; ako ih ne pogodi lopta, imaju pravo tri puta ostati u igri. Možda i Gospa ima tri života. Tako sam ja to kao dijete zamišljao. Kasnije sam shvatio da to ne znači tri pûti, nego da je Gospa tri puta divna. To je ipak nešto drugo“.

Razmatrajući u čemu se sadrži Marijina divota, nadbiskup je rekao: „Marijina divota proizlazi iz prve riječi toga zaziva, iz riječi ‘majko’. Divota Marijina izvire iz njenog majčinstva. Mariju nazivamo Majka Božja. Ne zovemo Mariju samo Majka Isusova. Mariju kršćani od svojih prvih vremena, osobito od Efeškog sabora (431.), nazivaju Bogorodica, ona koja je Boga rodila, Majka Božja, jer je rodila Isusa Krista koji je pravi Bog i pravi čovjek. Isus je „Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga“, kako ispovijedamo u simbolu naše vjere. U riječima ‘Majka Božja’ sadržana je sjajna divota o Bogu, Mariji, ali i o nama. Otkad se Bog utjelovio u krilu Marije, on ostaje zauvijek usko povezan s čovjekom“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši: „Zadivljeni smo čudom koji je Bog učinio u Marijinom majčinstvu, rodivši Isusa, a po njegovom djelu otkupljenja i nas“.

„Kako je divno znati da smo ljubljena djeca Božja, da je Bog predivan! Kako je divno znati da se Bog u Mariji nama približio, da je Majka Božja po Isusovom utjelovljenju i otkupljenju i naša divna Majka. Kako je divno vjerovati da se i mi u Marijinom majčinstvu rađamo u Isusovom bogočovještvu. Divimo se kako je Bog po Mariji pobijedio naše siromaštvo. Pobijeđena je naša izgubljenost kao djeteta koje ne poznaje svoga oca i svoju majku“, poručio je mons. Zgrablić.

No, „nije dovoljno da se Mariji divimo“, istaknuo je nadbiskup. „Mariju u njenoj divoti trebamo nasljedovati. Obitelj Marije Triput Divne poziva nas da prihvatimo tri milosti koje nam Marija poklanja: po milosti duševnog udomljenja, milosti duhovne preobrazbe i milosti apostolskog poslanja. Da bismo primili te milosti, potrebno je živom vjerom prihvatiti Marijinu divotu. Pobožnost prema Mariji, razmišljanje o divotama koje je Bog učinio u njenom životu i nama pomaže da udomimo, primimo u svoje srce, učinimo svojim sve što su Isus i Marija činili, a sažeto je u molitvi otajstava krunice. Dok molimo krunicu, otvaramo naš dom i dušu Isusu i Mariji i svemu onome što su oni činili u životu i o tome razmišljamo“, rekao je nadbiskup.

Potaknuo je da u tišini promatrajući Isusa, „pustimo Isusa da govori našem srcu i djeluje u našoj duši kako bi njegova nježnost raspršila našu oholost, njegovo siromaštvo uznemirilo našu umišljenost, njegovo divno, nježno srce, pokrenulo naše neosjetljivo, ravnodušno i hladno srce. Tako milost Isusove i Marijine nazočnosti u našoj duši djeluje preobražavajuće i čuva našu slobodu od ropstva grijehu i omamljenosti slabostima ovoga svijeta“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši: „Gledajući Mariju, ohrabreni smo ostaviti mnoge beskorisne terete i ponovno otkriti što je važno i najdivnije u našem životu“.

„Istinska vjera i pobožnost uvijek vode u apostolat i hrane se apostolatom. Milosti duševnog udomljenja i milosti duhovne preobrazbe života rađaju plodovima milosti apostolskog poslanja. Ono što smo vidjeli i čuli, što smo doživjeli kao Božju neizmjernu divotu, ono što je ostvarilo duhovnu preobrazbu našeg života, postaje najveće svjedočanstvo divotā koje Bog želi ostvariti u životu svakog čovjeka“, rekao je nadbiskup. Podsjetio je na misao sv. Bonaventure kako je ime Marije toliko slavno i divno, da i „đavolske sile strepe pred imenom i zaštitom Marijinom“; „neprijatelji ne strepe ni od dobro oboružane vojske“, kao od imena Marije kao majke Isusa Krista.

U zahvalnosti članovima Schönstattskog pokreta za njihov apostolat, molitve i sve što čine na dobro obitelji i Crkve, nadbiskup Zgrablić zamolio je Majku Triput Divnu da moli za nas, da štiti obitelji i našu domovinu te podari mir i blagoslovi cijelom svijetu.

Znakoviti prinos darova

Prinos darova koje su članovi Schönstattskog pokreta prinijeli pred oltar uručujući ih nadbiskupu Zgrabliću, prateći molitvom značenje svakog dara pročitala je Vesna Marić. Prineseni su globus svijeta, u molitvi da rat, nasilje i krize prestanu ugrožavati svijet, a odgovorni odlučuju prema kršćanskim vrijednosnim načelima. Prinos svetišta u malom obliku znak je snage, mira i motivacije koje su ljudi zadobili u svetištima za novi početak. Svetišta su sredstvo koje pomaže izgraditi novi svijet te se molilo da se ljudi stave u službu življenja svetišta. Prinesen je svitak s popisom svih krugova u Hrvatskoj u kojima Majka dolazi u obitelji kao Gospa hodočasnica, s molbom da ljudi iskuse Marijinu blizinu i vodstvo, a Majka primi naše nakane, neuspjehe, strahove i nade, radosti i brige. Crvena nit je predana kao znak mladog naraštaja kojima su potrebni dobri pratitelji i uzori; bokal s vodom je znak življenja Saveza ljubavi, napora vjernika da kao apostoli surađuju u izgradnji budućnosti, da se svako djelo pretvori u vino blagoslova; svijeća je znak svjetla u molitvi za pokojne koji su primali Gospu hodočasnicu. Prinesena mreža je znak zahvale za veliku mrežu povezanosti i djela koja su o. Kentenich i đakon João Luiz Pozzobon učinili u Savezu ljubavi u srcima ljudi, u zemljama i svetištima, u molitvi da Bog nagradi njihovu ljubav i vjernost njihovim proglašenjem svetima.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

U svetištu sv. Šime u Zadru osniva se Bratovština sv. Šime. To je duhovna i pastoralna novost u životu toga svetišta, grada Zadra i Zadarske nadbiskupije. Članovi te bratovštine će svečano pristupiti u nju za vrijeme Svečane Večernje, u ponedjeljak, 7. listopada, koju će na uočnicu svetkovine sv. Šime u crkvi sv. Šime u Zadru predvoditi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Ideja za osnivanjem te bratovštine potekla je od don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime u Zadru. Crkva sv. Šime kroz povijest je djelovala kao zborna crkva i nekad je u njoj bio kolegij svećenika koji su bili zaduženi za kult sv. Šime. Po osnivanju ove bratovštine, svetište i kult sv. Šime će dodatno promicati vjernici laici. „Promatrajući dolazak ljudi u svetište i njihovu želju da se približe sv. Šimi, svake nedjelje i svakog osmog u mjesecu kad je otvorena Škrinja sv. Šime, mnogi dolaze u tišini, pobožnosti i obilaze njegovo tijelo. Promatrajući te ljude, vidio sam pobožnost koju ne možemo susresti svaki dan u odnosu prema sv. Šimi, koji nas povezuje s jeruzalemskim hramom. Smatrao sam da ta gesta hodočasnika mora dobiti artikulaciju u sadašnjem vremenu, među građanima Zadra i Zadarske nadbiskupije, koji trebaju biti nositelji laičke duhovnosti“, rekao je don Damir, istaknuvši: „Kult prema sv. Šimi puno je dublji i širi od lokalnog ambijenta u kojem se nalazi. Predstavlja temeljnu, osnovnu kršćansku težnju ljudi da budu blizu svecima koji svjedoče život Isusa Krista. Sv. Šime to svjedoči na poseban način, jer je na svojim rukama fizički držao Krista i privlači brojne ljude koji dolaze pred njega“, rekao je don Damir. Šehić želi osvježiti i ponovno osnovati svojevrstan kolegij, ali ovaj put laika, a ne svećenika, koja je, kao zborna crkva, tijekom povijesti okupljala svećenike koji su brinuli o kultu sv. Šime.

„Bila mi je želja da sada okupimo zbor laika u bratovštinu sv. Šime koji će zajedno promišljati o budućnosti svetišta sv. Šime, o potrebama Zadra i o važnosti promicanja kulta sv. Šime. U toj odluci bio sam potaknut i tradicijom Crkve koja prepoznaje bratovštine koje su djelovale kroz povijest, a bio sam potaknut i Drugim vatikanskim saborom koji je na osobit način pozvao laike da se uključe u aktivno djelovanje župne zajednice, partikularne Crkve, pojedinih biskupija te je tako nedjeljivo povezao laike i Crkvu.

Crkva nije samo kler i ljudi koji se brinu o liturgiji, kultu, nego, Crkva je u svojoj širini laička, sveopća, dodijeljena je svima nama. Želja mi je bila da laici koji žive kršćanstvo dobiju još jedan prostor i polje djelovanja koje njima i pripada, a koje im je, na neki način, oduzeto. Oni ne čine nešto novo što Crkva ne poznaje, nego dolaze na ono što je za njih ‘rezervirano’, pa i ovom bratovštinom vraćamo laike na mjesto koje njima potpuno i pripada. Osnivanjem bratovštine želim vratiti sv. Šimu opet u ruke onih koji kroz povijest promiču njegov lik i djelo, njegovu svetost, a to su upravo laici. U ovom slučaju, muškarci, očevi grada Zadra koji prihvaćaju sv. Šimu kao svoga zaštitnika i žele ga predstaviti Zadru, a prije svega sebi i svojim obiteljima i donijeti ga u našu svakodnevnicu“, poručio je Šehić.

Odaziv je pohvalan, pozivu se odazvalo četrdeset muškaraca. Ti ljudi obavljaju svoje dnevne dužnosti, različite službe i poslove, to su ljudi svakodnevnice, različitih staleža i životne dobi. „Čin njihovog javnog pristupanja bratovštini predstavlja i javno svjedočanstvo prihvaćanja vjere i svetosti kao modela života u sadašnjem trenutku. Svetost nije nešto zastarjelo, okoštalo, plastično, nego svetost je i danas zanimljiva i predstavlja se kao model života. Svatko na svoj način prihvaća ulazak u tu bratovštinu, želi biti dio hrama sv. Šime i pronositi njegov glas, glas o Šiminoj svetosti, ali i svoj život okrenuti vrijednosti koje kršćanstvo propovijeda i promatra u liku sv. Šime, a to je pravednost i bogobojaznost. Iščekivao je utjehu Izraelovu i Bogu je pristupao sa strahopoštovanjem“, rekao je don Damir.

„Bratovština oživljava stari naziv bratovštine, ali predstavlja novi model kršćanskog uključivanja u svakodnevni život mjesne Crkve i model oživljavanja laikata u sadašnjem trenutku. Vjerujem da Zadarska Crkva na taj način postaje bogatija za skupinu ljudi koja je u sadašnjem trenutku spremna živjeti u blizini hrama, baš kako je živio sv. Šime. Potaknuti sv. Šimom koji dolaze u blizinu njegovog hrama, vidim na tim ljudima zadovoljstvo i mir što mogu biti u njegovoj prisutnosti, prisutnosti svetoga. To je zrela odluka, a dolazak u tu zajednicu daje mogućnost mnogim događajima koji se mogu otvoriti u svetištu. Vjerujem da Bog potiče te ljude i djeluje u njihovim životima. Neka Gospodin dovrši što je započeo u njima i neka se u svetištu sv. Šime ostvari ono što je predviđeno da se treba ostvariti“, poručio je don Damir, rekavši da „ne smijemo pasivno promatrati vrijeme oko nas, nego moramo aktivno sudjelovati i pitati se što Bog želi učiniti s nama u ovom trenutku“.

Šehić je nekoliko nedjelja za vrijeme misa u svetištu najavljivao ideju o osnivanju Bratovštine sv. Šime, vjerujući i želeći da Duh Sveti bude protagonist, a ne da to bude njegov projekt. „Ja mogu potaknuti, potaknut Duhom Svetim potičem njih da se jave, ali nisam inzistirao da se prijave. Sastavio sam pristupne formulare, ostavio ih u sakristiji i mogao ih je uzeti tko je osjetio da želi biti u toj zajednici. Javilo se 40 muškaraca koji su potpisali pristup u bratovštinu, koji će na Svečanoj večernjoj zamoliti sv. Šimu da ih blagoslovi i primi u tu bratovštinu“, rekao je don Damir.

Ususret Šiminog blagdana i svečanog pristupanja, članovi bratovštine imali su i pripremne susrete. „O bratovštini smo govorili nekoliko zadnjih mjeseci. Na početku su to bili osobni kontakti s pojedincima, a ja sam očekivao vidjeti njihovu čežnju, kroz protok vremena. Nisam htio s time žuriti, nego sam pustio da vrijeme slaže broj, ljude i situacije. I na kraju toga procesa, najpogodniji trenutak za pristup bratovštini je upravo Večernja sv. Šime, kao simboličan trenutka ulaska u to slavlje“, istaknuo je Šehić.

Zadaća Bratovštine će biti da čuva, promiče i dogovara događaje u životu svetišta sv. Šime. „Bratovština će biti usmjerena prema ljudima koji će dolaziti u svetište. Oni će biti domaćini hodočasnicima, svima koji dolaze ususret sv. Šimi. Oni će iznijeti sv. Šimu iz njegove crkve, simbolički rečeno, i ponuditi ga sebi, svojim obiteljima, Zadru i svima koji budu dolazili u svetište. Njihov ulazak u bratovštinu, na neki način, pokazuje da svetište ne može biti ‘privatno’, samo za neke ili slučajne prolaznike, nego ono postaje javno, pripada svima, što svetost u svojoj definiciji i jest. Svetost je poziv svakome, ne samo pojedincima, nego svima koji žele susresti živog Boga. U kršćanstvu susrećemo Boga i preko njegovih proroka, svetaca, navjestitelja, a to je bio sv. Šime, kao par excellance stanovnik grada Zadra“, rekao je don Damir.

Članovi bratovštine će svakog osmog u mjesecu moliti Večernju u crkvi sv. Šime i tako ući u slavlje mjesečnog spomendana, zavjetne mise sv. Šimi. „Mnogi dolaze osmog u mjesecu sv. Šimi i mole za zdravlje. To je tradicija u Zadru. Bratovština i tu ima svoje mjesto. Oni će sudjelovati u toj molitvi i moliti za sve koji dolaze moliti zdravlje po Šiminom zagovoru. Molitva za zdravlje nije samo služba svećenika, nego svih koji su pobožni sv. Šimi, odnosno utječu se zagovoru svetaca. Molimo jedni za druge. Svećenik prinosi žrtvu, a bratovština moli za sve nakane ljudi koji dolaze u hram moliti. Tako svetište sv. Šime postaje dom Gospodnji ili kuća molitve, kako je rekao papa Franjo, kad je govorio o značenju svetišta. Svetište uistinu mora postati kuća molitve. Da nije samo predstavljanje njegove povijesti i kulta, nego aktivno mjesto na kojem će se molitva uistinu blagovati, da molitva postane integralni dio mjesta u koje ulazimo. U konačnici, svatko tko uđe u crkvu, trebao bi ući u molitveni ambijent i molitveni trenutak“, poručio je don Damir Šehić.

Ines Grbić

Fra Andrija Bilokapić održao je na susretu crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije u srijedu, 2. kolovoza, u crkvi sv. Frane u Zadru, prigodni nagovor povodom proslave pet jubileja 800 godina u vezi sa životom sv. Franje koje obilježavaju Franjevački red i cijela Crkva. Zato je susret pokreta i održan u zadarskoj crkvi sv. Frane koja je najstarija franjevačka crkva u svijetu, izvan Italije, izgrađena još za života sv. Frane, u zahvalnosti vjernika za karizmu sv. Frane. Crkva posjeduje i relikviju sv. Frane koja je bila izložena na pokrajnjem oltaru.

„Crkva se sastoji od dva plućna krila, hijerarhijskog i karizmatskog. Crkva živi s ta dva krila. Ako je samo karizmatsko, ono će se rasplinuti. Ako je samo hijerarhijsko, ono će okoštati“, upozorio je fra Andrija.

Franjevci su 2023. godine obilježili 800 godina od potvrđenog Pravila sv. Frane (1223.) koje je od tada na snazi u Franjevačkom redu. Sv. Frane je bio zatražen napisati pravilo. U prvo Pravilo koje je napisao „stavio je previše Evanđelja, pa nije bilo prihvaćeno“, rekao je fra Andrija. Kasnije ga je doradio, pa je 1223. prihvaćeno Franjevačko pravilo koje počinje sa „Opsluživati evanđelje Gospodina našega Isusa Krista“.

„Sve je rečeno u toj rečenici. Dakle, uprisutniti evanđelje, da ono ima tijelo, da Duh Sveti ima tvoje tijelo, oči, ruke, dušu. Iste, 1223. godine, sv. Frane počinje slaviti Božić na način da je postavio kazališnu scenu Božića na kojoj su se okupili ljudi, pjevali i započeo je živi Božić“, rekao je fra Andrija, spominjući se druge jubilejske proslave, 800 godina od prvih jaslica koje je sv. Frane izradio u Grecciu, što se u Crkvi također obilježilo 2023. godine. Geslo za prvu, 2023. godinu proslave franjevačkih jubileja, potvrđenog Pravila i prvih jaslica bilo je ‘Ti si radost’, jer Evanđelje je radost.

„Božić je božansko ljudska drama. Bog postaje čovjekom da čovjeka pobožanstveni. Bog je postao naš brat da nas učini svojim bratom. To je bio sv. Frane“, rekao je fra Andrija.

Treća franjevačka obljetnica je proslavljena ove, 2024. godine, spomen 800 godina od rana sv. Frane.

„Sv. Frane je molio, imao je viđenje Raspetoga na La Verni. Na svom tijelu doživio je rane na mjestima na kojima ih je imao i Isus, na stopalima i na rukama. Želio je postati jedno s Kristom. Geslo za ovu godinu jubileja glasi ‘Ti si ljubav’. Sv. Frane iščitava Božju ljubav u naumu križa i tu spoznaje svoju ljubljenost, ali i svoju grešnost. Ta ljubav s križa u sv. Frani oblikuje Krista, kršćanina. Nema ništa ljepše i čudesnije nego da netko može reći da ste kršćanin. Znači, ti si pomazan Božjim božanstvom. Tvojoj ljudskosti je darovano Božje božanstvo. To sv. Frane čita s križa“, istaknuo je fra Andrija.

Sv. Frane je molio Gospodina da za svoga života osjeti bol koju je on podnio u vrijeme svoje pregorke muke i da posije u njegovom srcu onu neizmjernu ljubav kojom je gorio Sin Božji, da dragovoljno podnese toliku muku za nas grešnike.

„Sv. Frane moli da osjeti bol. Ljudi inače žele maknuti bol iz svoga života. Onda smo daleko od evanđelja i od Franinog kršćanstva. Ako smo daleko od evanđelja, daleko smo od Krista. Sv. Frane moli da osjeti bol i da spozna ljubav kojom je ljubljen. Križ je drama ljudske ljubavi i drama ljudske grešnosti. Križ je objava našim slabostima“, naglasio je Bilokapić. Podsjetio je na poticaj sv. Bonaventure da Ljubavi – Kristu, uzvratimo ljubavlju.

„Ljubitelju uzvratiti ljubavlju. To hoće sv. Frane – na dramu križa, na dramu ljubavi, odgovoriti ljubavlju. Opreka između naravi i poticaja Duha nigdje nije tako očita kao u potrebi da nam ljudi budu zahvalni, da budemo poznati, uspješni. Zdrava suprotnost tome je križ, obilježiti se križem. Ljudski gledano, Isus je doživio neuspjeh. Kršćanski gledano, Isus je pobjednik nad zlom, grijehom i smrti“, istaknuo je fra Andrija.

Podsjetio je kako je do vremena sv. Frane križ bio slikan s prikazom Krista uskrsloga, proslavljenoga, a od sv. Frane, na Zapadu, na križu je prikazan Krist koji trpi, Krist patnik.

„Sv. Frane je svetac božanske ljudskosti, božanske patnje. Tko ljubi, može patiti. Sretni smo gdje živimo u logici križa, gdje smo darovani. Danas je u mnogim ljudima praznina, osamljenost. Blizinu možemo pronaći samo u istini da smo voljeni, a znak te ljubavi, te voljenosti je križ Isusa Krista. Tu možemo naći blizinu, iz te blizine možemo biti blizu, kao što je po tom znaku Bog nama postao blizu. Uzeti svoj križ znači prigrliti svoje tijelo, darovati se, otvoriti se, trpjeti s onim i zbog onoga koga voliš. U svoju slabost, na taj način, u ljubavi primamo jakoga, pobjednika, Isusa Krista“, poručio je fra Andrija.

Četvrta obljetnica u Franjevačkom redu je spomen 800 godina od nastanka ‘Pjesme stvorova’ sv. Frane, koja se slavi 2025. godine. „Ta pjesma je kontemplacija, zrenje Boga, spoznavanje Boga u svim stvorenjima. To je prvi zapisani pjesnički tekst u talijanskoj književnosti. Sv. Frane je začetnik talijanske poezije. Geslo te godine je ‘Ti si ljepota’.

‘Pjesmu stvorova’ sv. Frane nije sastavio u trenutku emotivnog zanosa, ushita, jer je nešto doživio. Nego tada sv. Frane gotovo ništa ne vidi, boluje od mnogih bolesti, nalazi se uslijed teškoća, jako je usamljen, braća ga ne mogu slijediti, nije se dogodilo ono što je on očekivao. Činilo mu se da se svijet nije promijenio. On svijet gleda iz perspektive nebeskog zajedništva i u to vrijeme puno trpi. Neki još razdiru tkivo Crkve, svađaju se, sebični su. Približava mu se i smrt. Sv. Frane u tom trenutku doživljava vlastiti neuspjeh. I tada kaže ‘Hvaljen budi, Gospodine moj’.

Sv. Frane hvali Boga za sva stvorenja i smrt naziva sestrom. To je na crti Učitelja Isusa Krista. Čovjek je bitno odnos. Svatko od nas ne može ne biti odnos. Odnos se može živjeti izravno i neizravno. Odnos možemo živjeti ja – ti i ja – ono – ti.

U ‘Pohvalama Bogu’ sv. Frane obraća se izravno Bogu. Ti si dobro, ti si istina, ti si ljubav, ti si pravednost… A u ‘Pjesmi stvorova’ promatra sunce i kaže ‘Hvaljen budi, Gospodine, po našem bratu suncu. Ono je sjajno’. Gleda vodu, dolazi do Boga. Gleda Boga, dolazi do vode. U daru prima Darivatelja. I sv. Frane opjevava darovanost“, rekao je fra Andrija.

Peta obljetnica je preminuće sv. Frane (1226.) u Porcijunkuli blizu Asiza, što će se proslaviti 2026. godine. Geslo za tu godinu je ‘Ti si naša nada’. „Sv. Frane u svojoj smrti doživljava Pashu. On gleda Isusovu Pashu, Isusov prijelaz s ovoga svijeta k Ocu. I ne stvara nikakvu dramatiku oko smrti. On smrt pretvara u bogoslužje, u svjedočenje, u nadu. On živi iz eshatološkoga, iz punine sretnog dočetka, iz punine susreta s Bogom, gdje će Bog biti sve i u svemu. Sv. Frane zahtijeva da mu uz njegovu smrt braća čitaju evanđelje i pjevaju Psalme i premine“, rekao je fra Andrija, potaknuvši vjernike da svoje srce okrenu prema Gospodinu i da pjevaju hvale Bogu, po primjeru i u duhu kojega je ostavio sv. Frane Asiški.

Nakon nagovora fra Andrije, troje članova Franjevačkog svjetovnog reda iz Zadra predmolili su ‘Molimo sa sv. Franom’: ‘Pjesmu stvorova’, čiji pripjev glasi: ‘Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki’. Zatim, u ‘Pismu vjernicima I.’ sv. Frane obraća se onima koji čine pokoru kao Isusovim zaručnicima. U ‘Pohvalama Bogu’ (za brata Leona) sv. Frane navodi  niz kreposti i svojstava što je sve Bog, završavajući: „Veliki i divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju“.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret crkvenih zajednica i pokreta Zadarske nadbiskupije održan je u srijedu, 2. listopada, u crkvi sv. Frane u Zadru.

Svečano misno slavlje predvodio je fra Bojan Rizvan, predstojnik Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene pokrete i zajednice Zadarske nadbiskupije, u čijoj organizaciji je taj susret i održan.

Budući da je taj dan bio spomendan Anđela čuvara, fra Bojan je u propovijedi govorio o značenju anđela u životu vjernika i poslanju kojega oni imaju od Boga. „Pridružujemo se glasu anđela želeći hvaliti i blagoslivljati Boga, želeći promatrati njegovo lice koje nam se očituje u svetoj riječi i daruje u svetom tijelu. Spomendan Anđela čuvara objavljuje nam dar Božje prisutnosti. Anđeli čuvari znak su Božje domišljate ljubavi prema nama ljudima. Mi ljudi znamo, kada nekoga volimo, kad nam je do nekoga istinski stalo, onda ga želimo sačuvati. Ne želimo da taj drugi osjeti bol, zlo, da prođe kroz nevolje“, rekao je fra Bojan.

„Bog se u svojoj ljubavi dosjetio da nam je potreban netko tko će nas čuvati, paziti na putevima našeg života. Tako nam je darovao našeg anđela čuvara. Papa Grgur Veliki rekao je da anđeo nije ime za nečiju narav, nego ponajprije za službu. Ako je anđeo ime za službu, znači da i mi ljudi u nekom trenutku možemo postati anđeli. Prihvaćajući službu koju nam Gospodin nudi, povjerava, možemo postati anđeli“, istaknuo je fra Bojan. Podsjetio je da su životopisci sv. Frane pisali kako je sv. Frane bio anđeoski čovjek, anđeoske duše.

Pozvani smo biti anđeoski ljudi, da drugi, susrećući nas, vide da nosimo komadić Neba, nešto što nije od ovoga svijeta, potaknuo je fra Bojan. To su anđeli, koje nikad ne bismo povezali s ovim svijetom. „Mi ljudi, koji smo zemaljski, možemo biti malo i nebeski. Ključ za to je u Božjoj riječi. Pisac Knjige Izlaska koji prati Izabrani narod koji hoda pustinjom, svjedoči kako je Bog objavio da im daruje svoga anđela pred njima, da ih čuva na putu i da ih dovede u mjesto koje im je priredio.

Uloga anđela čuvara je da nas čuva od različitih nevolja na putu života, ali da nas upravlja tamo gdje nam je Bog priredio mjesto. Osoba može započeti evanđeoski život kada povjeruje da je tamo gdje je Bog želi. U našem životu nije najvažnije biti tamo gdje ja želim biti, nego biti tamo gdje me vidi Bog. Volja Božja za naš život je Kraljevstvo nebesko“, poručio je fra Bojan, rekavši da anđeoski život počinjemo kada, živeći Kraljevstvo nebesko, naviještamo evanđelje Isusa Krista već na zemlji.

„Spomendan Anđela čuvara podsjeća nas da je Kraljevstvo nebesko zbilja koja se živi već sada i ovdje, ne tamo nekad, poslije trenutka naše smrti. Već sada i ovdje počinjemo živjeti zbilju Kraljevstva Božjeg, ako ljubimo kao što je Krist nas ljubio. Uzvraćamo na njegovu ljubav“, potaknuo je Rizvan.

Božja riječ kaže da se anđeoski živi po posluhu njegovoj riječi: „Slušaj glas njegov“. „Anđeoski život živi se u poslušnosti Božjem glasu. Ako znamo slušati što nam Bog govori, ako imamo hrabrosti živjeti najzahtjevnije umijeće prevođenja u naš život, a to je prijevod Božje riječi u vlastite odnose, događa se evanđeosko čudo. Onda se događa i anđeosko čudo“, istaknuo je fra Bojan.

Rizvan je naglasio da se u riječi evanđelje, ako se izuzmu slova ev i lje, nalazi riječ anđeo. „Kao da u našem hrvatskom jeziku evanđelje ili evanđeoski dolazi kada kažemo: ‘Evo, želim biti anđeo’. Evo anđeo, evanđeoski. Možemo postati evanđeoski ljudi ako prihvatimo biti anđeli. Anđeli donose poruku neba, zato što tu poruku osluškuju od Božje riječi. Slušaš što ti Bog govori, poslušan si njegovoj riječi i prema njoj slažeš svoj život. Onda tvoj život postaje navještaj, nekome postaje objava“, poručio je fra Bojan.

Svi, osobito članovi pokreta, pozvani su biti anđeoski ljudi. „Oni koji će drugima svojim životom, ponašanjem, donijeti evanđelje, evanđeosku radost. Na svom radnom mjestu, gdje je netrpeljivost, neću ogovarati, jer želim pokazati da sam malo drugačiji. Eto anđeoskog načina života koji je mučenički, težak, ali je izvor radosti – navijestiti nekome Radosnu vijest“, rekao je fra Bojan.

Podsjetio je da Isus ne kaže kako su u Kraljevstvu nebeskom najveći anđeli, nego na to pitanje stavio je u sredinu dijete i rekao učenicima: ‘Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko’. Mi koji se često pravimo pametni, veliki, odrasli, pozvani sam obratiti se, promijeniti način života prema Božjoj riječi. I Isus kaže, postati kao djeca. Ne, ostati kao dijete. Ponekad mislimo da ćemo u Kraljevstvo nebesko ako ostanemo kao djeca. Ne ostati. Treba postati dijete! To je puno teže. Da zreo čovjek ima djetinju dušu i tako postaje anđeoski čovjek, koji naviješta istinu Božje radosti. To je poslanje za cijeli naš život“, poručio je fra Bojan.

Potaknuo je zajednice da čuvaju povjerene karizme, živeći u skladnom zajedništvu, anđeoski i evanđeoski, kako su živjeli sv. Frane i utemeljitelji brojnih karizmi, a to je usklađujući svoj život s Evanđeljem.

„Neka nam naviještena riječ pomogne da se pridružimo anđeoskom zboru svojim životom i poslušnošću Božjoj riječi. Isus kaže, „onima koji gledaju lice Oca nebeskoga“. Zato je dobro zapitati se što gledam, što vidim u bližnjemu? Jesam li spreman i u njima koji su mi teški kao osobe, vidjeti Božje lice? Ako jesam, eto me na korak anđeoskog života. Tu već započinje naša preobrazba  – u drugome vidjeti Božje lice, pokušati vidjeti Boga. To je ogroman zahtjev vjere koji nas potiče da živimo Kraljevstvo Božje već ovdje na zemlji“, poručio je fra Bojan, potaknuvši da drugima donosimo ljepotu evanđeoske istine, uz pratnju zagovora sv. Frane i naših anđela čuvara.

Don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, zahvalio je članovima crkvenih pokreta i zajednica za njihovo djelovanje, rekavši da među vjernicima u Zadru i Zadarskoj nadbiskupiji vjernici žive ljubav prema karizmi sv. Frane.

Susret je počeo nagovorom fra Andrije Bilokapića o jubilejima Franjevačkog reda. Potom su troje članova Franjevačkog svjetovnog reda predmolili Pjesmu stvorova, pročitali ulomak iz ‘Pisma vjernicima’ sv. Frane i Pohvale Bogu. Susret je održan u crkvi sv. Frane zbog spomena 800.-ih godišnjica povezanih sa sv. Franom i Franjevačkim redom.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Misno slavlje četvrtog dana Devetnice sv. Šimi u svetištu sv. Šime u Zadru, u srijedu, 2. listopada, predvodio je dr. fra Šimun Bilokapić, dekan KBF-a u Splitu.

Fra Šimun je u propovijedi govorio o odnosu prema djetetu u evanđeoskom, biblijskom smislu i upozorio na neke loše pojave u odnosu prema djeci u suvremenom društvu.

„Tekstovi u Bibliji i evanđeljima pokazuju da oduvijek postoji dobar odnos između Boga i djece. Tome svjedoči Stari zavjet. Roditelji su trebali prikazivati svoje dijete Bogu. I Novi zavjet ide tim putem, o čemu svjedoči i navješteni ulomak evanđelja, kako su Marija i Josip prikazali Isusa u hramu“, rekao je fra Šimun.

No, tijekom povijesti, odnos prema djetetu nije bio idiličan, upozorio je Bilokapić. „Tijekom povijesti događali su se strašni, nezamislivi zločini protiv djece. Djeca nisu donošena Bogu na način kako je opisano u Starom i Novom zavjetu, nego su  žrtvovani, bili su žrtva. Nad njima je vršeno nasilje. S djecom se postupalo kao s odraslima i bili su prisiljavani svašta raditi. Događalo se zlostavljanje djece i od strane vlastitih roditelja, što se i danas negdje događa“, upozorio je fra Šimun.

Podsjetio je na snažnu Isusovu poruku: „Onome tko skandalizira, sablazni jednoga od ovih malenih koji vjeruju, bolje bi mu bilo da mu se mlinski kamen objesi oko vrata i da se baci u more“.

„Dakle, Isus stvara drugačiji, dobar, bolji odnos prema djeci, u Novom zavjetu. Odnos Isusa i djeteta je iskren, neposredan, on poštuje njihovo dostojanstvo. Isus voli djecu i poziva ih k sebi. Isus kaže ‘Pustite malene k meni’, jer ih voli. On ih ozdravlja, uskrisava. Također, postavlja ih kao uzor odraslima kad kaže: ‘Ako ne postanete kao djeca, nećete uči u Kraljevstvo nebesko’“, rekao je fra Šimun.

„Današnje društvo trebalo bi prepoznati da Isus djecu izjednačuje sa sobom i tako ih štiti. Isus kaže: ‘Što učiniste jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili’. Pred tom rečenicom trebaju se tresti svi koji su, ne daj Bože, učinili neko zlo, pred djecom i protiv djece, ili, ne daj Bože, seksualno posegnuli za tijelom djeteta, pa i u Crkvi. Osudimo one koji su učinili to zlo. Ali, to je ništa u odnosu na ono što će ti ljudi, kad dođu pred lice Božje, doživjeti pred sudom koji će im se izreći. Jer Isus je djecu osobno stavio u svoju zaštitu, kad kaže: ‘Što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili’“, poručio je fra Šimun.

Upozorio je da suvremeno društvo i suvremena civilizacija ne znaju kako se odnositi prema djetetu, „da postoji shizofrena situacija. S jedne strane, od djece stvaramo kraljeve, careve, nedodirljive veličine u koje se ne smije dirnuti, ničim ih opteretiti, prigovara se školi. Ako dijete uvijek ima sve na raspolaganju, da u ničemu ne oskudijeva, odgaja se ‘invalida’. To ne znači da dijete treba izlagati ikojoj patnji, nego poštivati ono što se može dogoditi djetetu u nekoj situaciji. Jer, kad se kao odrastao susretne s nekom neugodnom situacijom, npr. siromaštvom, bolesti, gladi, ono će se onda znati ispravno ophoditi prema tome. Ako roditelj stalno štiti dijete od nečega, dijete neće znati potrebno za život“, upozorio je Bilokapić. S jedne strane, „djecu se stavlja na pijedestal, a s druge, djecu se zlostavlja, puno je pedofilije, slomljenog i ukradenog djetinjstva, koliko je djece žalosno, depresivno“, upozorio je propovjednik, rekavši da se djecu ne zna ispravno angažirati.

„Najvidljiviji primjer šizofrenog odnosa prema djetetu je da zakon dopušta da žena ima pravo ubiti dijete, što je skandalozno, a druga žena ima pravo ‘proizvesti’ dijete“, upozorio je fra Šimun, potaknuvši da se ženi koja želi pobaciti predloži da se dijete koje bi rodila daruje obitelji koja nema dijete, a želi ga.

„Crkva i društvo trebaju vidjeti što evanđelje misli o djetetu i što znači prikazati dijete Gospodinu. Odnos roditelja i djece trebao bi biti nalik odnosu kojeg su imali Isusovi roditelji prema njemu kao djetetu i mladiću“, poručio je fra Šimun.

Nakon što su Isusa u Jeruzalemu roditelji tražili, ne znajući da je on u hramu, kad su se vratili u Galileju, evanđelist Luka kaže: „Dijete je raslo i jačalo i napunjalo se mudrošću i milost je Božja počivala na njemu“.

„Dakle, dužnost roditelja je prikazati dijete Gospodinu, ono je raslo u mudrosti i milosti. Dijete se ne može odgajati samo intelektualno, fizički, nego i u milosnom životu. Možda to nedostaje današnjem čovjeku. Neki roditelji ne razgovaraju, posvađani su, nema tolerancije; unutar obitelji, umjesto blizine i dijaloga s djecom, djeci nudimo tehničke stvari da ih umirimo, jer im je dosadno. Djeca su hiperaktivna jer ih se nije zaposlilo, u smislu neke primjerene obaveze, dužnosti. Djetetu se daje tehničko sredstvo, stvar, umjesto osjećaja. Ubija se humanost, ljudskost u djetetu“, upozorio je fra Šimun, rekavši da će na taj način u društvu biti intelektualaca, ali ne i ljudi koji će znati pružiti ruku drugome, pomoći kad je čovjeku najpotrebnije.

„Prikazati vlastito dijete Bogu znači da roditelji nisu vlasnici djeteta. Ne postoji pravo na dijete. Nego, od trenutka kad se u ljubavi između muža i žene začelo dijete, osoba, novo ljudsko biće, roditelji su sustvaratelji novog života čiji je gospodar i začetnik Bog. Roditelji su dali svoje tijelo, ali ono što će dijete voditi u život i učiniti ga čovjekom punim dostojanstva, dušu koja će živjeti vječno, to je Božje. Zato dijete pripada Bogu“, poručio je Bilokapić.

Upozorio je da nije dovoljno dijete darovati Bogu jedanput, npr. u krštenju. „Dijete treba darivati Bogu. To je kontinuirani čin. To nije djelo koji se učini jedanput, pa prestane. To znači odgajati dijete u vjeri. Roditelji su prvi evangelizatori djece. Djeca sve upijaju, pa će i mehanizme odnosa među roditeljima koje vidi utjeloviti u svoj vlastiti život i tako se ponašati u budućnosti. Stil života koji roditelji žive je presudan za odgoj djeteta“, istaknuo je fra Šimun.

Nasuprot pitanju „Što dijete može razumjeti?“, Bilokapić je podsjetio da djeca postavljaju pitanja o Bogu, vjeri i anđelima pred kojima ostanemo zapanjeni. Dijete neposredno razumije vjeru, ne kao odrasli, funkcionalno, koji razmišljaju kako se nešto događa, a ne zašto, rekao je propovjednik.

„Dijete treba prinijeti Bogu vjerom u Isusa, čega je na krštenju simbol svijeća. Kad se u životu pojave tama i tjeskoba i ugase zavodljive lampice od ovoga svijeta, jedino ostaje gorjeti svjetlo Isusa Krista koje primamo na krštenju. Odgovornost roditelja je posredovati to svjetlo. Upravo je sv. Šime rekao da je Isus svjetlo na prosvjetljenje naroda“, poručio je fra Šimun Bilokapić.

Tijekom Devetnice sv. Šimi, večernje misno slavlje svakog dana predvodi drugi svećenik. Prvog dana, u nedjelju, 29. rujna, misu je predvodio don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime; u ponedjeljak 30. rujna, mr. don Ivo Bezina, u utorak, 1. listopada, dr. don Ivan Bodrožić, a u četvrtak, 3. listopada, dr. fra Ante Akrap, sva trojica profesori s KBF-a u Splitu.

Svake večeri misno slavlje u Devetnici predvodio je drugi župni zbor. Prvih pet dana Devetnice pjevanje su predvodili župni zborovi iz svetišta sv. Šime, iz zadarske župe Kraljice mira na Stanovima, zbor Sv. Cecilije iz Kistanja, pod vodstvom s. Blaženke Delonga, ‘Misionari svjetla’ (sv. Ante Padovanski, Zadar) i župni zbor iz zadarske župe sv. Josipa na Plovaniji.

Svaku večer, prije mise molitvu krunice predvodi druga crkvena zajednica. Prvih pet dana to su bili Neokatekumeni, Omnia Deo, Misionari svjetla i Apostoli Krvi Kristove.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić / Svetište sv. Šime