Na znanstvenom skupu ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’ u četvrtak, 10. listopada, izv. prof. dr. sc. Ana Mišković sa Sveučilišta u Zadru izlagala je o temi „O kultu sv. Šimuna u Zadru“, u dvorani Kneževe palače u Zadru.

„Zadrani su od početka njegovali vjernički pristup i štovanje prema zemnim ostacima sv. Šimuna u duhu latinskog značenja riječi kult, (cultus), što znači poštovati, njegovati“, istaknula je dr. Mišković. Opisala je kako je, u vremenskim fazama, izgledao prijenos tijela sv. Šime do njegovog sadašnjeg odredišta u zadarskom svetištu sv. Šime te odnos kamene škrinje u kojoj se tijelo prvotno nalazilo i srebrne škrinje u kojoj se sada nalazi u crkvi sv. Šime.

Svečevo tijelo pronađeno je u Zadru 1273. godine i, prema predaji, svečano se, „trijumfalno“, prenijelo u procesiji unošenjem na ležaju unutar gradskih zidina, do crkve sv. Marije Velike u središtu Zadra. Tijelo je stavljeno u kapelu sv. Šime u crkvi Marije Velike gdje su dolazili brojni hodočasnici. Prema povijesnim podacima, kapela je bila duga 12 m, široka 7 m, na sjevernoj strani, a podignuta je 1368. godine. Povrh luka koji uvodi u kapelu sv. Šimuna bilo je pet grbova i natpis u kojem se spominje nadbiskup Lovre Perijander, za vrijeme čije biskupske službe se dogodio prijenos tijela u crkvu Sv. Marije Velike svećeničke, istaknula je dr. Mišković.

Kada je srušena crkva Marije Velike, tijelo je 8. srpnja 1571. preneseno u njenu sakristiju i tu se nalazilo deset godina. Potom je tijelo 10. travnja 1581. preneseno u kapelu sv. Roka, koja se nalazila uz južni zid crkve Marije Velike, gdje se tijelo nalazilo pedeset godina. U tu se kapelu prenio i kameni sarkofag, koji je izrađen po otkriću tijela, oko 1274., na čijem je pročelju lik ležećeg Šimuna koje se nalazilo unutar kamene škrinje.

Nakon 1397. proširila se kapela u kojoj su se nalazile dvije škrinje i izgradila se nova, veća kapela, zbog većeg dolaska hodočasnika, da se može obilaziti tijelo sv. Šimuna.

Kada je srušena crkva Marije Velike, razdvajaju se dvije škrinje. Kamena, u kojoj je bilo tijelo sveca, bila je u kapeli sv. Roka, a  srebrna škrinja koju je za pohraniti u nju svečevo tijelo dala izraditi kraljica Elizabeta Kotromanić, prenosi se kod benediktinki. Svetac i škrinja bili su razdvojeni, istaknula je dr. Mišković.

Svečani prijenos tijela iz kapele sv. Roka u crkvu sv. Stjepana, u njenu kapelu Del Santo, bio je 16. svibnja 1632. godine, kada se tijelo sveca smješta u srebrnu škrinju koja se do tada nalazila u kapitulu samostana zadarskih benediktinki Sv. Marije. Škrinju od plemenitih metala dala je izraditi kraljica Elizabeta ugarska, a radio ju je poznati zlatar Franjo Antunov iz Milana od 1377. do 1380. godine.

Sveukupno, tijelo sv. Šime bilo je u crkvi Marije Velike 300 godina, do prijenosa tijela u svetište sv. Stjepana gdje tijelo konačno ostaje do danas, a crkva njegovog trajnog ovozemnog boravišta više se ne zove sv. Stjepana, nego crkva sv. Šime.

U crkvu sv. Stjepana prenijela se i kamena raka koja više nije bila počivalište svečevog tijela kao u kapeli sv. Roka, ali kao štovana relikvija ex-contactu interpolira se u oltar sv. Križa u crkvi sv. Stjepana. Štovateljima sv. Šimuna dijelila se svilena tkanina koja je prekrivala svečevo tijelo i prašina koja je bila u kamenom sarkofagu, kao sekundarna relikvija, istaknula je predavačica.

“Kameni relikvijar u kojem je bilo tijelo sv. Šimuna nalazio se ispred oltara. Škrinja se nalazila na četiri stupa, nosača, koja su uz sebe vjerojatno imala i anđele u stavu klanjanja. Prilikom vađenja tijela iz kamene rake, uočen je natpis iz 1283. na kojem su bile zapisane plemenitaške zadarske obitelji koje su time nastojale pridobiti svečevu zaštitu. Dakle, krajem 13. st. relikvije su postigle popularnost zadarskih plemića“, istaknula je dr. Mišković. Pokazala je sliku ulomka sivog mramornog stupića koji ukazuje na dio oltarne instalacije u sklopu koje se, prema pretpostavci dr. Mišković, mogao nalaziti kameni sarkofag sa svečevim tijelom, jer je mramor kao materijal bio vezan za oltarne instalacije. To ukazuje na podnožje na kojem je škrinja bila postavljena. Takav mramorni ulomak pronađen je za vrijeme istraživanja crkve Marije Velike.

Dr. Mišković govorila je i o povlastici potpunog oprosta povezanog s čašćenjem sv. Šime. „Papa Bonifacije IX. dao je 1396. mogućnost potpunog oprosta onima koji pohode tijelo sv. Šimuna u Zadru, istu privilegiju koju je omogućio crkvi sv. Marka u Veneciji na dan Marijina Uznesenja. Imaju privilegiju potpunog oprosta uzastopno osam dana, u okviru osmine blagdana“, rekla je dr. Mišković. Zadobivanje potpunog oprosta u crkvi sv. Šime i dodatno u crkvi sv. Anastazije, vezano uz svečev blagdan, potvrdila je i druga papinska bula.

Dr. Mišković predstavila je i poziv na proslavu blagdana sv. Šimuna od 5. listopada 1410., što je tek godinu dana poslije uspostave mletačke vlasti u Dalmaciji.

Uoči svetkovine sv. Šime, javni poziv na trgu zadarske komune i nekim drugim uobičajenim mjestima uputio je Luka Nadratić, „glasnik i gastald glasnika zadarske kurije, po nalogu plemenite gospode, kneza Zaharija Trivisana i kapetana grada Zadra Petra Arimonda“ kad je javno proglasio da „svaka osoba, kojeg god bila pravnog statusa i staleža, može slobodno i nekažnjeno, bez ikakvog osporavanja ili uznemiravanja, doći u grad Zadar na svetkovinu sv. Šimuna i tu boraviti osam dana uzastopno“, od 7. listopada do 14. listopada, „slobodno i sigurno, bez obzira na bilo koja novčana dugovanja, koja mogu imati“.

„Mletačka vlast poziva s glavnog trga i dopušta da se nesmetano i javno slavi  blagdan sv. Šime, zaštitnika zadarske komune i to osam dana uzastopno, a pod zaštitom sv. Šime neki građani oslobađaju se dugovanja“, naglasila je dr. Mišković.

Predavačica je navela i citate hodočasnika iz svijeta iz 15. i 16. st. koji su u svojim zapisima potvrđivali osobno viđenje škrinje i svečevog tijela za pohoda Zadru. Pruski plemić Ludwig von Rauter 1569. piše: „U jednoj crkvi nalazi se tijelo sv. Šimuna, neraspadnuto, u kamenom grobu nad zemljom. Još se i sada može razabrati da je bio obrezan. Uz grob stoji raka od žute mjedi s lijepo izrađenim likovima, na 4 kamena stupa, 1 hvat visoko, koji je dala načiniti neka poljska kraljica i u nju je dala položiti tijelo Zaharijino (Šimunovo!)“.

God 1440. netko piše „u tom gradu počiva sv. Šimun Pravednik, sav i neokrnjen u skupocjenom kovčegu. Njegovo sveto tijelo razgledava se s velikom pobožnošću“. Počiva u jednom oltaru, a i inače je mnogo svetinja kod njega (1453.). I tamo su nam pokazali tijelo svetog Šimuna sasvim golo i neraspadnuto – nitko od nas nije čuo niti vidio takvu neraspadnutost nekog svetog tijela, koji ljudi, koji u to vrijeme se približe grobu, osjete i uvelike se zadive (1486.).

Njemu je jedna ugarska kraljica dala napraviti lijepi zlatni kovčeg, dug koliko i tijelo, ali sveti Šimun nije htio u njemu počivati, nego počiva dobro poklopljen u jednom kamenom grobu (1480.). Leži sahranjen sveti Šimun, koji je u ruke primio… Njega još vidimo točno kao da je umro prije godinu dana pa su hodočasnici dodirivali svojim ruhom po cijelom tijelu (1492.). Na drugom oltaru počiva časni svećenik gospodin Šimun… Otvorili su nam grob, da potpuno razgledamo Gospodina i dopustili nam da ga dodirnemo svojim krunicama (1497.). „Vjernici su dodirivali svečevo tijelo s krunicama, rukom i drugim što nose sa sobom kao sekundarnu relikviju“, rekla je dr. Mišković.

Prema dokumentima iz zadarskih arhiva, Nadbiskupov akt od 5. listopada 1550. o izborima prokuratora Gospe od Mira spominje da se tijelo sveca nalazi u srebrnoj škrinji.

Crkva na Zapadu slavi 8. listopada kao blagdan sv. Šime od 700. godine. „Sv. Šimun slavio se uz blagdan Svijećnice ili Prikazanja Gospodinova svečano u svim zadarskim crkvama, no osobito u crkvi sv. Marije Velike. Svečano su se pjevale psalmodije. Godine 1558. službu je predvodio čuveni propovjednik Cornelio Musso porijeklom iz Piacenze, biskup Bitonta, koji je propovijedao pred sudionicima tridentskog koncila”, naglasila je dr. Mišković.

Prema podacima iz 18. st., „dana 15. svibnja održava se Večernja uz blagdan Prijenosa sv. Šimuna, a na blagdan 16. svibnja, nakon službi u koru, odvija se opća procesija na kojoj sudjeluju svi osim redovnika sv. Krševana. Sudjeluje i prelat, predstavnici u romani koji se procesiji pridružuju iz vlastite palače. Postaja tog dana je u crkvi sv. Šimuna gdje se pjeva svečana misa te se otvara svečeva škrinja. Prokuratori škrinje moraju obavijestiti ceremonijare ukoliko sudjeluje i državna vlast. Procesija se ne smije zanemariti, jedino prebaciti ukoliko nije prilika za nju, jer je od velike pobožnosti. Ujedno se procesija zvala i procesija ruža jer je kler nakon mise dobivao ruže.

Na blagdan sv. Šimuna, 8. listopada opet se nose relikvije i odvija se opća procesija do crkve sv. Šimuna koja je također postaja tog dana. Tamo se pjeva svečana misa, sudjeluju prelat, državna vlast (ako žele), a pridružuju se procesiji iz svoje palače. Nakon mise, državna vlast odlazi u svoju palaču, a procesija u katedralu“, opisala je dr. Mišković izgled blagdanskih procesija, istaknuvši da su tijelo sv. Šimuna pohodili i apostolski vizitatori.

Dr. Mišković je rekla da je na osobiti način povezana s crkvom sv. Šime, jer je u toj crkvi primila sakrament krštenja i u njoj učinila prve korake u životu vjere.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH, predvodio je svečano misno slavlje u svetištu sv. Šime u Zadru u četvrtak, 10. listopada.

Nuncij je predvodio misu nakon svoga sudjelovanja i izlaganja na znanstvenom skupu ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’, koji je prije mise održan u Kneževoj palači.

Bilo je to prvi put da nuncij Lingua predvodi misu u crkvi sv. Šime, koju je kao hodočasnik već bio pohodio nekoliko puta, moleći pred relikvijom sv. Šime u njegovom svetištu.

„Zadarska nadbiskupija ima privilegij čuvati relikviju sv. Šimuna. Ta povlastica uključuje i odgovornost, prije svega na ekumenskom polju, jer Šimuna štuju i mole mu se i na Istoku i na Zapadu. Sretan sam što vidim da se po tom pitanju već nešto radi, ali možda bi taj vid trebalo više razvijati: postoji hitna potreba za tim“, potaknuo je nuncij Lingua.

Mons. Lingua u propovijedi je razmatrao što znači zapis evanđeliste Luke da je Šimun bio „pravedan i bogobojazan čovjek, koji je iščekivao utjehu Izraelovu“. „On je jedan od brojnih pobožnih Izraelaca koji su iščekivali Mesiju. Oni su bili prilično odvojeni od događanja toga vremena, od teoloških rasprava između pismoznanaca i od političkih prijepora o dominaciji rimskih osvajača. Šimun živi povučeno, obilježen obećanjem-objavom: neće umrijeti prije nego vidi Mesiju. Stoga ga očekuje miran i spokojan, bez strepnje, siguran da će se taj susret dogoditi“, rekao je mons. Lingua.

Kad je Šimun primio dijete Isusa u naručje, ta „svečana scena djeluje kao liturgijski obred velikog intenziteta. U Šimunu kao da vidimo svećenika koji nakon posvete podiže tijelo Kristovo u hostiji na klanjanje vjernicima“, naglasio je nuncij.

Bogobojazan čovjek, kako kaže i pročitani Psalam, „uživa u Zakonu Gospodnjem i razmišlja o Zakonu njegovom dan i noć“. „Više od svega, njegove misli usmjerene su prema Zakonu Gospodnjem, Njegovoj Riječi. Marija je bila bogobojazna, slušajući izvanredne stvari koje su se govorile o Isusu, razmišljala je o njima u svom srcu i nosila ih sa sobom“, rekao je nuncij. A pravednik „ne samo da razmatra, nego i provodi u djelo Riječ koju je razmatrao“, istaknuo je propovjednik, naglasivši: Šimun ne samo da sluša Riječ, nego je i provodi u djelo.

„Zli slijede put lukavosti i uče da treba iskoristiti povoljnu situaciju, iako to može naštetiti drugima, a pravednik to ne čini. Pravednik ne iskorištava tuđu nesreću i odbija lukave i zle savjete opakih. Ni na trenutak ne uzima u obzir prijedloge grešnika i govore opakih“, istaknuo je mons. Lingua.

Opaki je „kao pljeva koju vjetar raznosi“, a pravednik je jak, nepokolebljiv, „jer on svoju kuću gradi na stijeni“, na stijeni Riječi Božje, poručio je nuncij.

Istaknuo je i značaj Duha Svetoga u Šimunovom životu. „Ako je postao pravedan i bogobojazan zahvaljujući odgoju u obitelji, hramu, pohađajući školu Tore, postoji nešto više u njemu što nije stekao samo zahvaljujući svom odgoju, sredini u kojoj je živio ili ljudima koji su ga okruživali“, naglasio je mons. Lingua.

Evanđelist Luka kaže da je Šimun „potaknut Duhom“ došao u hram, da je Duh Sveti bio nad njim i da mu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti, dok ne vidi Pomazanika Gospodnjeg.

Sv. Šimun je „imao poseban odnos s Duhom Svetim. Bio je i nadahnut, prorok. Riječ o kojoj je danonoćno razmišljao čvrsto se nastanila u njemu, do te mjere da je sve što je činio, činio potaknut Duhom Svetim, vođen Riječju koju je razmatrao“, naglasio je nuncij, rekavši da je Šimun bio asket, ali i mistik. Plod toga mističnog iskustva je njegovo ‘navještenje’ Mesije. „Šimun je dugo čekao da se ostvari što mu je naviješteno. Vrijeme je prolazilo, a Mesija se nije pojavljivao. Ipak, bio je siguran, nije mogao biti prevaren: Duh Sveti mu je to rekao! Cijeli život čekao je taj trenutak. Koliku je samo radost osjećao kad je u Isusu prepoznao Mesiju i kad ga je držao u naručju. Tada se u njegovom srcu rađa zahvala i slavljenje Boga: ‘Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru’“, istaknuo je nuncij, rekavši da Šimun više ništa ne očekuje od života, jer je vidio što mu je bilo obećano.

„Nije se prevario. Razmatrana i življena Riječ zaista nije obmana. Možda puno puta možemo steći dojam da se Isusova obećanja ne ostvaruju, da Njegov dolazak na zemlju nije ništa promijenio. Čini se da njegove Riječi nisu imale veliki uspjeh, da nisu imale snagu promijeniti svijet. Jesu li za to krive Njegove riječi ili je to stoga što ih ne provodimo u djelo, zavaravajući sami sebe“, upitao je nuncij, poručivši da nas Šimun potiče na život koji je dosljedan Evanđelju, vođen Duhom Svetim, čineći Božju volju.

Šimun „otvoreno i bez straha“ kaže što je još odmah vidio u Mesiji, a što „nitko ne bi mogao ni zamisliti – da će biti znak osporavan. Smrt na križu će biti taj ‘znak osporavan’. Mesija kojeg su svi iščekivali kao Spasitelja, umrijet će na križu. Mesija nije došao nametnuti se silom, nego darovati se iz ljubavi, sve do davanja života. Sablazan! Vidio je Mesiju u poniženju, a ne u slavi. Zbog toga nije bio razočaran kad se suočio s tim bespomoćnim Djetetom. Odmah ga je prepoznao kao Mesiju jer je shvatio da je ‘ludo Božje mudrije od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi’“, istaknuo je nuncij Lingua.

„Spasenje koje donosi Mesija je put križa, jedini put kojim svi mogu ići. Spasenje koje je pripravio pred licem svih naroda je križ Kristov. Samo na taj način Mesijino spasenje može biti univerzalno, ono nije ograničeno na ljubljeni narod.

Nitko se ne može osjećati isključenim jer je put spasenja, put križa, sebedarje, ljubav: svatko može ljubiti. Jedina nova zapovijed koju će Mesija ostaviti će biti: ‘Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio’“, poručio je nuncij Lingua.

Šimun vidi i doprinos Mesijine Majke u djelu otkupljenja jer joj je rekao da će joj mač probosti dušu. Marija sudjeluje u Mesijinom spasenju, suotkupiteljica uz Sina daje svoj život sa životom svoga Sina, rekao je nuncij.

„Možda je Šimun u Majčinoj muci vidio i našu muku, muku njene djece, nas koji u svom tijelu dopunjujemo što nedostaje Kristovim mukama. Šimun u Mariji vidi otkupljeno čovječanstvo. Siguran je da će se ostvariti ono što je već vidio u Duhu i što vidi u stvarnosti. Molimo Gospodina da i nama podari pogled poput Šimunovog, sposobnost da u sablazni boli vidimo pobjedu ljubavi“, potaknuo je nuncij Lingua.

Poticaj nuncija Lingue na molitvu za mir

Mons. Lingua zahvalio je na pozivu za dolazak u Zadar, rekavši da mu je bila čast predvoditi misu u svetištu i sudjelovati na simpoziju. Zahvalio je svim sudionicima, pohvalivši da je simpozij bio na visokoj razini.

„U Zadru sam otkrio sv. Šimuna koji je vrlo aktualan i živ. Nadasve, otkrio sam važnost da se stvari vide vlastitim očima. I sâm sv. Šime vidio je vlastitim očima dječaka Isusa, krhkog, slabog, u ljudskom obličju. Ali, isto tako, u njemu je vidio Spasitelja svijeta. I mi smo svaki dan u susretu s vlastitom slabošću i nemoći, ali zato molimo zagovor sv. Šime, da poput njega, kao što je i on gledao dalje od svega, iznad svega, da i mi možemo gledati iza boli, iza rana, iza poteškoća. Molimo da možemo gledati uvijek dalje ono što nam pruža Isus, gledati onkraj“, potaknuo je mons. Lingua. Kao predstavnik Svetog Oca u Hrvatskoj, zahvalio je svima koji mole za Papu, naglasivši da mu Papa uvijek u susretu kaže da zahvali ljudima koji mole za njega, gdje god ide. „Molimo za Papine nakane, prvenstveno za mir, što Papa preporuča. Molimo čudo da Gospodin obrati srca odgovornih u svijetu da bi se dogodio mir“, poručio je nuncij Lingua.

Zahvala Bratovštine sv. Šime nunciju u ime puka

Don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, zahvalio je nunciju na dolasku, poželjevši da sekundarnu relikviju, Pamuk sv. Šime, koji je dodirnuo tijelo sv. Šime, nađe mjesto u njegovom životu i u sjećanju na svetište.

Zahvalio je prof. dr. sc. Josipu Faričiću, rektoru Sveučilišta u Zadru „na poticaju, podršci i izvoru entuzijazma da tema kulta sv. Šime, zaštitnika Zadra, bude istražena na visokoj razini, uprisutnjena u društvu i znanstvenim krugovima, kako bi se na jednom mjestu intenzivno sagledale različite perspektive iz života, djelovanja i kulta sv. Šime, na koji način se on koncentrirao u Zadru“, rekao je don Damir.

Šehić je zahvalio i dr. sc. don Zdenku Dundoviću, pročelniku Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru, „koji je svojim zalaganjem i osjećajem za povijest, kao povjesničar i svećenik, uvijek iznova oduševljavao suradnike da se zauzmu u promišljanju teme o sv. Šimi. Lijepo je imati ljude koji osjećaju grad Zadar i svece zaštitnike, koji osjećaju njihovu bitnost i ulogu u današnjem vremenu i prostoru“, naglasio je don Damir.

Ispred relikvije tijela sv. Šime ovih dana prošlo je tisuće vjernika. „To je kult koji je živ, koji se razvija i ljudima još uvijek progovara. To je uistinu živa prisutnost sv. Šimuna koji nas poziva na vrednovanje života, na ono što imamo integralno u sebi i što ne možemo odvojiti od sebe, a to je dar života. Život kao dar, a mi ljudi kao slika Božja. To je velika važnost koju nosimo i koju smo dužni promicati, štititi i čuvati“, poručio je don Damir.

Članovi novoosnovane Bratovštine sv. Šime će dočekivati i pozdravljati goste koji će dolaziti u svetište. Na kraju mise, doc. dr. sc. Branko Kasalo, član Bratovštine sv. Šime, u njeno i u ime puka izrazio je dobrodošlicu nunciju u taj „sveti prostor, čija bogata povijest svjedoči o našoj vjeri, kulturi i identitetu te prima nuncija kao predstavnika Svetog Oca s poštovanjem i radošću“.

„Vaš dolazak nije samo znak pastirske skrbi, već znak povezanosti koju hrvatski narod njeguje sa Svetom Stolicom. Naša Crkva je kroz stoljeća bila stup očuvanja vjere i duhovnog života našeg naroda. Svetište ima osobito značenje za Zadar, ne samo zbog svog kulturnog i vjerskog nasljeđa, nego i zbog temelja u kojem se gradi zajedništvo. Svetište je neodvojivo povezano s kultom sv. Šimuna koji je simbol vjere u dolazak spasenja i Božje prisutnosti u svijetu. Generacije Zadrana i hodočasnika dolazile su u svetište moliti za pomoć, iscjeljenje i duhovnu obnovu“, rekao je dr. Kasalo, istaknuvši da je prisutnost nuncija Lingue „od posebnog značenja jer podsjeća na duhovnu baštinu koju smo pozvani čuvati, ne samo kao dio naše prošlosti, nego i kao nadahnuće za budućnost. Prisutnost nuncija je znak da nismo sami na putu vjere, nade i ljubavi, da nas Crkva prati i podržava“, poručio je dr. Kasalo.

Uz Šehića i Dundovića, u misi je koncelebrirao i dr. don Ivan Bodrožić. Na početku mise, čuvar svetišta Šehić i nuncij Lingua otkrili su zastor sa Škrinje sv. Šime, a svečevu relikviju prolaskom ispred tijela svećenici i puk počastili su i nakon mise.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održanom u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, izlaganje ‘Sveti Šime – ikona kršćanske duhovnosti’ održao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Izlaganje nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Srdačno pozdravljam sve vas prisutne, kao i poštovane izlagače na ovom Međunarodnom znanstvenom skupu o kultu sv. Šimuna u prostoru i vremenu. Osobito mi je zadovoljstvo pozdraviti apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, mons. Giorgia Linguu. Zahvaljujem preuzvišenom nunciju što je rado došao u Zadar u osmini svetkovine zaštitnika našeg Grada, svetog Šime, uputiti nam prigodne riječi. Srdačan pozdrav upućujem i prof. Josipu Faričiću, rektoru sveučilišta u Zadru i zahvaljujem na organizaciji ovog skupa. Pozdravljam i zahvaljujem također prof. Zdenku Dundoviću, pročelniku Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta, kao i doc. dr. Damiru Šehiću, profesoru na Teološko – katehetskom odjelu i župniku Župe sv. Šime u Zadru, na organizaciji ovog Međunarodnog znanstvenog skupa.

1.

Naslovio sam ovo izlaganje „Sveti Šime – ikona kršćanske duhovnosti“. Želim s Vama razmotriti poruku života sv. Šime u duhu značenja riječi ‘ikona’. Ta je riječ višeslojna i puna simbolike, kakva je bila i osobnost sv. Šime koju nam u svom drugom poglavlju opisuje evanđelist Luka.

Važno je istaknuti bitnu značajku ikone, koja nam već puno govori. Naime, premda je ikona slika (svetaca) – i dolazi od grčke riječi eikon (εἰϰών), što znači slika (lik, prikaz nekoga) – za ikonu se kaže da se ikona piše, a ne slika. Kakva je to slika koja se piše? To mora biti neka specifična vrsta umjetnosti – i, ono što nas zanima – duhovnosti!

Duhovnost nije samo govor o vjeri – nego teološka disciplina koja se bavi iskustvom vjere! Sv. Šime je izvrstan učenik te škole – čovjek s iskustvom žive vjere! I kao vrstan Božji učenik, nama može biti i učitelj. U tom svetom čovjeku imamo izvrstan predložak – baš kao što ikona ima tipizirani predložak, obris sveca –  da kroz njega stvaramo sliku o Bogu, molitvi i kontemplaciji – u promatranju Boga. Kako bi taj odnos trebao izgledati, na čemu se temeljiti?

Kontemplacija dolazi od latinske riječi contemplatio, što znači motriti,  promatrati; a templum znači hram. I sâma ta riječ, kontemplacija, je već i etimološki primjenjiva na život sv. Šime. On je u Božjem hramu razmišljao, motrio, duboko ponirao u Sveto Pismo, bio dionik bogoštovlja. I svrha ikone je njena liturgijska upotreba. Zahtijeva suradnju između ikonopisca i duha. Šimun, Božji ikonopisac, bio je veliki čovjek duha i u suradnji s Njim!

Ikona teži uspostaviti vezu između čovjeka i Boga. Šimun nam je poticaj za uspostavu te veze, razmatranje Božje riječi i škola kontemplacije u kojoj ćemo otkriti Božji doticaj i susret s nama. Nije slučajno da se na Istoku blagdan Prikazanja Gospodinova  – Svijećnica, u kojem je jedan od protagonista sv. Šime, naziva – Susret! Ikona i jest duhovno stvaralaštvo tipično za Crkvu Istoka. Ikona nije fotografija za uspomenu, nego znak Božje nazočnosti i objave, blizine, susreta.

Promatrajući Šimuna, vraćamo se izvorima Evanđelja i ulazimo u njegovu dinamiku, kako bismo bili zahvaćeni otajstvima i radošću spasenja, otkrivajući Božje djelovanje i u našem životu. Dakle, što još vidimo u sv. Šimi? Uviđamo kako se Bog približava nama! Dolazi nama, ljudima. I to osobno! Kako je osobno došao i sv. Šimunu!

Ikona je put kontemplativne molitve, duhovno blago kršćanske duhovnosti čiji je oblik, forma i boja, unaprijed određena po zadanim kanonima. Kod ikone je više bît u preslikavanju, reprodukciji svetoga lika, nego vlastito autorsko stvaranje.

To nas poučava da smo svi stvoreni kao originali i različiti, poput toliko različitih ikona. Ali svi imamo isto izvorište, kreirani smo po jednom i istom – Božjem obrascu. Čovjek je najslavnija Božja slika!

Pozvani smo RE-producirati sebe kao raznovrsno ispisane, različite ikone, ali biti preslikom Jednoga Istoga, Božjega najsavršenijeg lika, Isusa Krista. Naše najveće autorstvo i kreacija je biti Isusova reprodukcija! Nastojati biti što sličniji toj vrhovnoj ikoni, Isusu Kristu – to treba biti naša osobna iskaznica! Isus je naš okvir, nacrt, praslika i zlatna podloga, kakva krasi djela ikona. Sv. Šime je vrsna re – i produkcija Božjega duha.

2.

Dakle, ako tekst shvatimo kao sliku, Šimuna kao ikonu, a ikona se piše – kakvu je to sliku o sebi ispisao sv. Šime po riječima koje je izrekao u susretu s Isusom, da je u Djetetu koje je imalo svega 40 dana, prepoznao Spasitelja i Otkupitelja čovjeka, iščekivanoga Mesiju?

To sv. Šime nije mogao znati, ustvrditi, objaviti – po svojoj ljudskoj naravi. To je nadnaravni uvid, koji dolazi iz duboko nutarnje sigurnosti, iz pogleda iznad i onkraj! To je intuitivnost Šimunovog duha koji je u potpunosti pretočen u njegovu racionalnost. Šimunova intuicija, njegov osjećaj stvarnosti istovjetna je njegovom razumskom shvaćanju – dakle, znanju – da je sa sigurnošću mogao reći: Ovo Dijete je Mesija kojega čekaju pokoljenja! To je „utjeha Izraelova“ koju smo iščekivali! (usp. Lk 2, 30 – 32).

A i intuicija je povezana s kontemplacijom. Oboje se odvijaju u nutrini čovjeka. Riječ intuicija (lat. intuitio), znači gledanje, zrenje. Kontemplacija znači promatranje. Intuicija znači imati neposredan uvid, izravno shvaćanje. To je sposobnost da direktno zahvatimo, uvidimo cjelinu i njene dijelove, da izravno spoznamo i suptilno, duboko shvatimo bît nečega; neke osobe, pojave, predmeta. To je sv. Šime izvrsno ostvario u odnosu s Djetetom Isusom – shvatio je svu njegovu bît, identitet i poslanje, koje će se do kraja potvrditi u njemu kao odraslome.

Razumski živjeti intuiciju, nutarnji glas, koji ti nešto / nekoga definira, određuje, nekamo te usmjerava, premda za to, u tom trenutku, nemaš egzaktnu potvrdu… Odnosno, intuicijom prožimati razum – to je izniman Božji dar i milost! To je suradnja našega, zemaljskog duha i uma i Božjega, nebeskog duha. A sv. Šime ga je u obilju imao jer, kako reče evanđelist Luka: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2, 25) i „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Božjega“ (Lk 2, 26). Duh Sveti je glavni protagonist, on vodi Božjeg čovjeka i objavljuje istinu.

To je važna poruka u našem vremenu, koje preferira egzaktne znanosti, traži i želi empirijske dokaze odmah i sada – a Šimun je bio strpljiv, morao je čekati! I to cijeli život.

Dakle, tako izgrađivati sebe u odnosu s Bogom, što je sv. Šime činio cijeloga života kao molitelj u jeruzalemskom hramu – sv. Šime je u bitnome čovjek molitve i hrama, bogoslužja i obreda – da kao osoba može djelovati iz svoje nutarnje sigurnosti, nutarnjeg Glasa, nutarnjeg znanja – a sve to utemeljeno je u Bogu u kojem se i nalazi, od koga je i poteklo središte čovjekovog identiteta – duša!

Što još izvire iz našeg unutarnjeg pogleda? Koja krepost i stanje duha? Vjera!

Duša i vjera su nutarnji, nevidljivi motor, generator koji motiviraju, pokreću naša vidljiva izvanjska djelovanja i postupke!

Vjera nam daje drugačiji pogled na stvarnost, situacije, ljude. Kad čovjek po vjeri i u vjeri gleda, to nije uobičajeni pogled kojeg mogu odrediti, prestrašiti, pokolebati, neke izvanjske okolnosti.

Vjera vidi više, dublje od našeg fizičkog pogleda očima, od ograničenoga, materijalnoga. Zato je sv. Šime u malenom djetetu Isusu, kada je pred njim sve djetinje mirno, bezazleno, mogao ujedno prepoznati Bogočovjeka koji će biti i „znak osporavan“ te reći Mariji da će joj mač boli probosti dušu! (Usp. Lk 2, 34 -35).

Zamislite tu dubinu Šimunove pronicljivosti, proroštva – Dijete koje se pred njim nevino, pretpostavimo, spavalo – u tom trenutku sadašnjosti vidio je i buduće – tako bremenito, teško Isusovo poslanje – ta, na sebe je preuzeo grijehe cijeloga svijeta – da je u tom svečanom trenutku miline i radosti što vidi Mesiju, imao potrebu reći, navijestiti da će on ujedno i patiti; biti osporavan; toliko, da će srce njegove Majke biti probodeno od boli. I da će se pritom otkriti namisli mnogih srdaca! (Usp. Lk 2, 34 – 35).

3.

„Boga nitko nikad nije vidio“ (Iv 1, 18), kaže sv. Ivan. Ali, naš Bog Otac, Stvoritelj svega i počelo cijeloga svijeta – je utjelovljeni Bog. Nevidljivi Bog (vrhovni princip svega postojanja) u Isusu Kristu postao je vidljivi Bog!

Bog nam je u Isusu otkrio svoje Lice, primio je naše ljudsko tijelo, lik čovjeka. Po Kristovoj tjelesnosti, ljudskosti, nama ljudima obznanjuje se božansko. To je sv. Šime savršeno precizno prepoznao u Djetetu koje, još dok nije ni stasalo niti sebe objavilo da je poslan od Boga Oca; dok još nije javno počeo djelovati, ma nije umio niti govoriti – Šimun prepoznaje kako Bog u Isusu objavljuje da je on Otac koji ljubi i spašava čovjeka.

I sâm sv. Šime Bogu za toga Prikazanja Isusa kaže: „Vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda“ (Lk 2, 30). Najviše što čovjek u životu može vidjeti i doživjeti je spasenje. Spasenje svoje duše u općinstvu svetih. Kad god se Bog objavljuje, On djeluje za nas spasonosno, posvećuje nas.

Vjera je Božji dar. A sve što primamo od Boga je božanske naravi. Dakle, pogled vjere je Božji pogled koji nadilazi zemaljsko, materiju. I to je bilo dano sv. Šimi – on je očima vjere u djetetu Isusu prepoznao Mesiju.

„Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju“ (2 Kor 5, 7), kaže apostol Pavao. „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Hebr 11 ,1), kaže Poslanica Hebrejima. Koja riječ je ovdje važna? Zbiljnost!

To smo istaknuli – istinska, čvrsta vjera osigurava zbiljnost, daje sigurnost! Vjeru i sigurnost da je Dijete pred njim Spasenje čovjeka, posvjedočio je sv. Šime.

„Krist je slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1 ,15), kaže apostol Pavao. A čovjek je pozvan biti slika Kristova. Isus Krist, pak, je slika Boga i čovjeka. I to savršenoga, svetoga. A na svetost smo svi pozvani! To je naše, ne buduće, nego vječno stanje. Isus nam kaže: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš koji je na nebesima“ (Mt 5 ,48).

4.

Nit vodilja ovog izlaganja je promatrati sv. Šimu kao ikonu, sliku. Ako ijednim razdobljem u povijesti ljudske civilizacije dominira slika – ikona, kao medij kroz koji se čovjek osobito i dominantno izražava – to je ovo naše vrijeme i to smo mi – ljudi suvremenog tehnološkog svijeta. Moderni naraštaj koristi slike kao platformu kojom se intenzivno i preferencijalno izražava.

Postali smo toliko ‘civilizacija slike’ i multiplikatori, stvaratelji (vlastitih) slika, da bismo, parafrazirajući, mogli reći – ne više, kao nekad: „Što nije zapisano, kao da se nije dogodilo“.  Nego: “Što nije uslikano, kao da se nije dogodilo“. Što nije vizualno ‘ikonično’, nije privuklo našu pažnju. Toga smo svi svjedoci – da nam slika privlači pažnju više od riječi. Ne kaže se slučajno oduvijek: „Slika govori više od tisuću riječi“.

Ikona je toliko slojevita i snažna, tipografski moderna riječ. Da isto tako nije slučajno kako su tvorci operativnog računalnog sustava osmislili grafičko sučelje za korisnike – sučelje koje ima malene slike, a ne tekst. I te su grafičke simbole nazvali upravo – ikonama!

Ikonom nazivamo i slikovne znakove u mobitelima koje također koristimo kao sredstvo komunikacije, kojim izražavamo naše misli, osjećaje, poruke, onome s kime komuniciramo…

Ikonu smo kadri prevesti, u njoj – slici – iščitati što nam je osoba htjela reći. Ono što riječ donosi uhu, slika donosi oku. A oboje, i riječ i slika – imaju u sebi kapacitet da komuniciraju, da priopćuju poruku nama ljudima.

A zašto čovjek ima potrebu komunicirati? Zato što je on biće komunikacije, odnosa. Kao što je to i naš Stvoritelj – komunikacija tri božanske osobe, odnos ljubavi i poštovanja koji nam se objavljuje kao Presveto Trojstvo. I On je kao izvorni pečat našeg postojanja, utisnut u nas ljude. Sv. Šime je bio vrhunski komunikator. Sve bitno o identitetu Isusa rekao je u nekoliko rečenica, koje sam istaknuo tijekom ovoga izlaganja.

Svaki put kad se Bog objavljuje čovjeku, to čini kako bi darovao sebe nama ljudima, svakom pojedinom. Kako bi Bog sa čovjekom uspostavio kontakt, komunikaciju. Ali, ne bilo kakvu. Nego, posvećujuću! Kako bi Bog čovjeka pobožanstvenio.

Ako je sv. Šime ikona kršćanske duhovnosti koja nekoga prikazuje, mi u sv. Šimi i kroz njega častimo Onoga koga on predstavlja, kime odsjeva – a to je Bog kojemu se i on obratio prije nego je išta o Isusu rekao, uzevši ga u naručje. Luka kaže: „I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče…“ (Lk 2, 27 – 28). Prvi čin kojega je sv. Šime učinio u susretu s Isusom, Marijom i Josipom bio je da je – blagoslovio Boga.

Hebrejska riječ berakhah (blagoslov) dolazi iz istog korijena kao riječi koljeno i klanjanje. Znači i dar, milost, mir. Sv. Šime je par excellence čovjek klanjanja, naklona, poklona Bogu. Čovjek adoracije.

Ad-orare na latinskom znači klanjati se. Ad znači na; or, oris znači usta. Dakle, to je nešto vrlo intimno. Poljubac ustima je znak intimnosti. Prema tome, pokloniti se Gospodinu znači sa svojom intimom, sa svojim srcem i dušom stati pred Gospodina, pokloniti mu se u intimnosti svoga bića. Sv. Šimun je to učinio. Poklonio se djetetu Isusa i poljubio ga – Potpuno! Svojim riječima, svojim srcem i dušom. Učinio je to i svojim tijelom, svojim licem i osobnom blizinom! Opet znak otajstva inkarnacije, Božjega utjelovljenja u čovjeku, nama ljudima.

Kad čovjek blagoslivlje i hvali Boga, moli za darove Božje milosti. Blagoslivljanje znači odnos između Boga i čovjeka, i odnos čovjeka prema čovjeku. Čovjek koji je dobio blagoslov od Gospodina, postaje blagoslovom za druge. To su bili oci naše vjere, od Abrahama, patrijarsi, Mojsije, David, Salomon – primili su blagoslov i blagoslivljali druge. Elizabeta je blagoslovila Mariju. Prije uzašašća, Isus blagoslivlje prisutne i šalje ih u Jeruzalem da mole i čekaju obećanoga Duha. Šimun je primio blagoslov od Boga te svojim duhom i zagovorom prenosi i posreduje Božji blagoslov nama, do naših dana. I to će činiti do kraja vremena.

5.

Govorimo o sv. Šimi kao ikoni. U kolektivnoj svijesti društva, u različitim područjima: znanosti, kulture, sporta, osoba koja predstavlja simbol neke javne djelatnosti kojom se bavi, a uz to je snažnog i privlačnog utjecaja na druge,  naziva se – ikonom.

Stoga, jako je važno što mi u svom životu gledamo kao ikonu? Kojim osobama dajemo te atribute? Sv. Ivan Damaščanski, monah iz 8. stoljeća kojega se naziva „doktorom crkvene umjetnosti“, kaže: „Ako k tebi dođe koji poganin i kaže ti: Pokaži mi svoju vjeru, povedi ga u crkvu pred svete slike“. On je naučavao da štujući svete slike ne štujemo predmete, nego osobe koje one prikazuju; ne klanjamo se idolima, materiji, nego častimo osobe koji se nalaze u općinstvu svetih.

U tom kontekstu, ikona nam otvara prostor prema nečemu izvan i iznad nas – prema transcendentalnome. Ikona nam omogućuje pogled duha prema vječnome. Ikona je kao ogledalo u kojem možemo vidjeti svoju dušu. Ona je kao prozor kroz koji promatramo nadnaravno, i to pomoću Svjetla bez kojega čovjek, u materijalnom smislu, ne može vidjeti stvarnost oko sebe.

Nije li upravo sv. Šime rekao da je Isus „Svjetlo na prosvjetljenje naroda!“ (Lk 2, 32). Teolozi smatraju ikonu odrazom, otiskom nebeskog pralika. Kristovo utjelovljenje kao temelj postojanja ikone isticao je sv. Ivan Damašćanski, jer je Krist, lik nevidljivog Boga, postao vidljiv u svom ljudskom tijelu. Prema njemu, klanjanje ikoni u njenoj materijalnoj pojavi posreduje naše klanjanje Bogu i svetima. Kroz ikonu se odaje sva čast i hvala Bogu. Mi moramo biti ikone – mi  moramo odavati čast i hvalu Bogu – kako je to činio i sv. Šime! Pozvani smo biti prozori za pogled prema nebeskome – poput sv. Šime.

Sv. Šime nam pokazuje kako pogled duha smjera prema vječnome i vidi vječno. Taj pogled, kakav je, po molitvi i klanjanju, imao sv. Šime – rasvjetljuje najdublje prostore našeg srca, naše čežnje, nade, ali i tmine našeg života.

Zato je sv. Šime istovremeno mogao navijestiti radosno, svjetlosno, slavno, ali i žalosno otajstvo našega Gospodina Isusa Krista, i naše Majke Marije, znajući da će Dijete pred njim – jer je Mesija – kao odrastao, biti mučen.

Ali, unatoč tome, nikad neće umrijeti ono zbog čega je Isus došao na ovaj svijet – da spasi i otkupi grešnoga čovjeka. Isus je i smrt pobijedio! To je opet pogled zbiljnosti onkraj, iznad, koja ima korijen u nepobjedivosti Duha koji izvire iz vječnosti, a ne ovoga prolaznoga, zemaljskoga. To mogu vidjeti i znati samo vjera, duh i duša – koji slušaju poticaje Duha i služe otajstvu, poput sv. Šime.

Pogled kakav je imao sv. Šime, u odnosu s Bogom koji je Svjetlo, ako smo s Njim u kontaktu – a to se ostvaruje po našem sudjelovanju u liturgiji (u kojoj je danomice sudjelovao, bdio sv. Šime), u slavljenju sakramenata, po čitanju Božje riječi – rasvjetljuje potrebe naše intime koja čezne za svojim Stvoriteljem, ali i za krepostima, atributima božanskoga koje Bog čovjeku dariva. To vidimo u opisu sv. Šime – bio je pravedan, bogobojazan, pun Duha. Bio je čovjek koji čuje i sluša – što i sâmo njegovo ime na hebrejskom znači – Šim’on (שמעון) – onaj koji je čuo.

Prva Božja zapovijed je – Slušati! Bog najprije nama ima nama nešto reći. Dakle, Šimun – Šim’on je onaj koji je čuo! Bog je progovorio. On je čuo! Čuti i slušati Boga, kako je to umio sv. Šime, omogućuje nam ulazak u prijateljski dijalog s Bogom. Dijalog koji se preobražava u divljenje i klanjanje, zahvalu i slavljenje. Sve to izrazio je sv. Šime, čiji je lik prototip kršćanske ekonomije inkarnacije (utjelovljenja) i kontemplacije.

Sv. Šime potiče nas da budemo ljudi koji slušaju, najprije Boga i koji znaju čekati. I to strpljivo. I pisanje ikona zahtjeva strpljivost i dugotrajni rad. Kao što je i sv. Šime, čekao i dočekao ostvarenje Božjeg obećanja.

I kada se objavljena svetopisamska riječ i Logos – utjelovljena Božja riječ po kojoj sve postade, pojavila pred Njim, i to u svom sâmom životnom začetku, kao Dijete – sv. Šime je velikoga i vječnoga Boga prepoznao u malenom Djetetu, koje će kao čovjek na ovoj zemlji, umrijeti. Koje i koliko otajstvo, misterij naše vjere!? Pred kojim se uistinu možemo samo pokloniti! I Gospodinu na tolikoj pobjedi Duha nad materijom – zahvaliti!

6.

Zaključno – ikona je slika koja se piše, i tako nas, suvremeni naraštaj slike, povezuje s Riječi po kojoj sve postade i koja je od Vječnosti. Sv. Šime je prepoznao utjelovljenu Božju Riječ. On je za nas kršćane sveta ikona – prozor koji nas povezuje s Vječnim. Prozor je zaštita od loših utjecaja izvana i sredstvo za naš pogled prema vani, prema višemu, Nebu – prema prostoru i vremenu koje je stvarno i postojanije od onoga što vidimo ovdje i sada – a što je moguće vidjeti samo očima duha. Nalik Šimunovim duhovnim i tjelesnim očima. Odnosno, očima Duha Svetoga! I tako „rasti u dobi, mudrosti i milosti“ . To spaja duhovnost i tjelesnost,  utjelovljenje, otajstvo našega Boga, uz koje je povezan i sv. Šime. Evanđelist Luka povezuje životnu dob na ovoj zemlji i božansku kategoriju – mudrost.

„A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu“ (Lk 2, 40) – zaključuje Luka u svom drugom poglavlju gdje je opisao susret Nazaretske obitelji i sv. Šimuna.

Sv. Šimun je čovjek na prijelazu iz Staroga u Novi zavjet. Knjiga Mudrosti kaže da mudrost „svetima tvojim svijetli kao svjetlost najveća“ (Mudr 18 ,1). Šimun je divna i sjajna zraka Isusovog svjetla, zvijezda i putokaz nama putnicima ovim svijetom, Crkvi hodočasnika.

Sv. Šimun je čovjek mudrosti koji povezuje zemlju i nebo i oživotvoruje odnos zapisan o tom velikom božanskom daru u Knjizi mudrosti – tako jednostavno a moćno, povezujući inkarnaciju i kontemplaciju: „Doticala se neba, stajala na zemlji“ (Mudr 18,16). To je bio i tako je živio sveti Šimun prorok: čvrsto je stajao na zemlji, i tako se čvrsto, duhovski, zbiljno – doticao Neba! Nastojmo živjeti i mi tako – ikonično Šimunovski – duhovski mudro – Kristovski – Božanski!

Hvala još jednom organizatorima ovoga značajnog međunarodnog simpozija. Hvala svima vama na pozornosti!

Foto: I. Grbić

Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održanom u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, izlaganje ‘Profil svetog Šimuna pogledom pape Franje’ održao je mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH. Izlaganje apostolskog nuncija Lingue donosimo u cijelosti.

Profil svetog Šimuna pogledom pape Franje

Zadar, 10. listopada 2024.

O svetom Šimunu ne znamo mnogo. Evanđelje po Luki, u 2. poglavlju, kaže da: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2,25) i da „mu je objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega” (Lk 2,26).

Opisuje ga u nekoliko riječi: „taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu“ (Lk 2,25), to jest Mesiju.

A na kraju će života imati milost vidjeti ono što mu je obećano, u nekoj vrsti „navještenja“. Ono u što je bio siguran, što je čekao godinama, konačno se, pred kraj života, i ostvaruje.

Vjera je postala vizija: „…ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.

U tome Djetetu, slavi Božjega naroda, on vidi svjetlo koje je došlo prosvijetliti narod.

Jasno mu je: ljubljeni narod nije izabran kao jedini primatelj spasenja, nego kao sredstvo sveopćeg spasenja.

Međutim, Šimun također zna da spasenje koje donosi Mesija neće biti neka magija koja će sići s neba na sve, bez razlike. To neće biti prisilni ulazak u nebesko kraljevstvo. Spasenje će imati visoku cijenu jer će uvijek poštivati ljudsku slobodu. Nitko neće biti prisiljen prihvatiti ga i nitko neće biti dionikom spasenja bez svojega slobodnog pristanka. Za to će se morati platiti cijena: „Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan da se razotkriju namisli mnogih srdaca.“

Šimun već vidi ostvarenje spasenja u Isusovoj smrti na križu.

Isus je prvi morao reći svoje da. On je prvi pristao ispiti tu gorku čašu koju će svaki čovjek morati popiti.

Šimun od početka vidi da bez križa neće biti spasenja.

Spasenje nije automatsko: ono je dar svakome, ali zahtijeva i odgovor od svakoga.

Nitko nije isključen, svi su pozvani.

Možda se upravo zbog te univerzalne vizije spasenja Šimun toliko sviđa papi Franji, koji inzistira na tome da Crkva otvori svoja vrata svima, svima, svima.

No koje su Šimunove osobine posebno privukle pozornost pape Franje?

Prije svega: STRPLJIVOST

Šimun – piše sveti Luka – “iščekivaše Utjehu Izraelovu” (Lk 2,25).

Kada su Marija i Josip donijeli Isusa u Hram, Šimun ga prima u naručje. Starac koji je strpljivo iščekivao ispunjenje obećanja Gospodnjih, u tom Djetetu prepoznaje „svjetlost na prosvjetljenje naroda“.

Papa Franjo, na susretu s redovnicima 2. veljače 2021., razmišlja o kreposti strpljivosti kod starca Šimuna.

Prije svega u njemu vidi strpljivost koja dolazi iz srca, koja se temelji na vjeri i hrani se nadom. Šimun u svojem srcu osjeća da će dan susreta doći iako mora čekati.

Citiram Svetog Oca: “Cijeli je život čekao i djelovao u strpljivosti svoga srca. U molitvi je naučio da Bog ne dolazi u izvanrednim događajima, nego vrši svoje djelo u prividnoj monotoniji naših dana, ponekad u zamornom ritmu aktivnosti, u malim stvarima koje činimo ustrajno i ponizno, nastojeći činiti njegovu volju. Strpljivo koračajući, Šimun nije dopustio da ga vrijeme čekanja oslabi.“

Kako je lijepo ovo zapažanje – ponavljam -: čovjek koji nije dopustio da ga vrijeme čekanja oslabi.

Ponovno citiram Papu: “On je sada čovjek opterećen godinama, ali plamen njegova srca još gori; u svojem je dugom životu možda ponekad bio povrijeđen i razočaran, ali ipak nije izgubio nadu; strpljivo čuva obećanje (…) ne dopuštajući da ga obuzme gorčina za prošlim vremenom ili ona rezignirana melankolija koja se javlja kada čovjek dođe u suton života.“

Potom Papa produbljuje temu strpljivosti i pita se: „Gdje se Šimun naučio takvom strpljenju?“

Odgovor mu se čini očitim: „Primio ga je molitvom i životom svojega naroda koji je uvijek u Gospodinu prepoznavao „milosrdnog i milostivog Boga, sporog na srdžbu, bogatog ljubavlju i vjernošću (Izl 34,6); prepoznao je Oca koji se, čak ni usprkos odbačenosti i nevjernosti, ne umara, dapače „strpljiv je mnogo godina“ (vidi Neh 9,30), kako kaže Nehemija, da svaki put pruži mogućnost obraćenja“.

Sveti Otac Šimunovu strpljivost vidi kao zrcalo Božje strpljivosti. Šimun je slika strpljivog Boga: u neprestanoj molitvi i u dugotrajnom razmatranju o Božjim djelima prema svojem narodu.

I nastavlja svoje razmišljanje, s dozom velikog optimizma: „A prije svega Mesija, Isus, kojega Šimun drži u naručju, otkriva nam Božju strpljivost (…) Kada se udaljimo, on nas traži, kada padnemo na zemlju, on nas diže, kada se Njemu vratimo izgubljeni, on nas čeka raširenih ruku. Njegova se ljubav ne mjeri vagom naših ljudskih proračuna, ali nam uvijek daje hrabrosti da počnemo iznova. (…) Nakon padova je uvijek potrebno početi ispočetka. On je strpljiv.“

Koliko je dubokih razmišljanja pobudilo Papino divljenje prema strpljivom Šimunu, prema tom starom čovjeku koji se nikada nije umorio od čekanja, potaknut nadom koja ne umire.

Druga karakteristika: MUDROST

U jednoj drugoj homiliji, također 2. veljače, ali 2015. godine, papa Franjo vidi Šimunov profil iz druge perspektive, iz perspektive Mudrosti.

Ovoga je puta Šimun prikazan zajedno s Anom, proročicom. Dvoje ljudi poslušnih Duhu Svetome, koje On vodi, On ih nadahnjuje i stoga su mudre.

“Gospodin im je dao mudrost, – kaže Papa – tijekom dugog hoda na putu poslušnosti njegovu zakonu. To je poslušnost koja, s jedne strane, ponižava i ispražnjava, no, s druge, rasplamsava i čuva nadu, čineći ih kreativnima, jer su bili puni Duha Svetoga.“

Papa uspoređuje mladu Mariju i Josipa s dvoje staraca Šimunom i Anom i napominje da su, začudo, ovdje mladi supružnici ti koji poštuju Zakon, oni idu u hram iz poslušnosti prema Zakonu, iz dužnosti. Dvoje staraca, međutim, više od dužnosti prema Zakonu, odgovaraju na nadahnuće ljubavi. Pokreće ih kreativnost, mudrost koja ih vodi. Kod staraca se poslušnost pretvorila u mudrost, dužnost je postala ljubav.

Papa također napominje da i Marija, mlada majka, i Šimun, stari “djed”, drže Dijete na rukama, ali upravo je to Dijete ono koje ih oboje vodi, kako je izraženo u liturgiji Prve večernje blagdana Prikazanja Isusova u hramu, koja kaže: „senex puerum portabat, puer autem senem regebat”. Starac je nosio dijete, ali u stvarnosti je dijete ono koje je vodilo starca. Zapravo je želja da vidi dijete održala starca u njegovom dugom čekanju.

Drugom prilikom, Sveti Otac razmatra mudrost starca Šimuna prilikom primanja obitelji na hodočašću u Rimu u Godini vjere, 26. listopada 2013. Zamolio ih je da pogledaju ikonu na kojoj je prikazano Isusovo prikazanje u hramu i rekao: „Scena nam prikazuje to ispreplitanje triju generacija: Šimun u naručju drži dijete Isusa u kojemu prepoznaje Mesiju, a Ana je prikazana u gesti slavljenja Boga i navještaja spasenja onima koji su čekali otkupljenje ‘Izraela’. Ovo dvoje staraca predstavljaju vjeru kao pamćenje.“

Smatra da je sjećanje na prošlost izvor mudrosti i obraćajući se prisutnim obiteljima postavlja im pitanje: „Slušate li vi svoje bake i djedove? Otvarate li svoje srce sjećanju koje nam daruju djedovi i bake? Bake i djedovi su mudrost obitelji, oni su mudrost naroda. A narod koji ne sluša svoje djedove i bake je narod koji umire! Slušajte svoje bake i djedove!”

Šimun je, dakle, kao čuvar mudrosti koja se temelji na proživljenom i postaje pamćenje, odnosno sposobnost učenja iz prošlosti za unaprjeđenje sadašnjosti.

Treći detalj: Šimunove oči.

Šimunove jednostavne oči vide povrh stvarnosti: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (Lk 2,30). Dok su svi u hramu vidjeli dijete, Šimun je vidio spasenje.

Kako bismo imali ispravan pogled na sve oko sebe, na život, potrebno je, poput Šimuna, znati vidjeti Božju milost namijenjenu svima nama, u svemu. Bog je sve stvorio iz ljubavi prema nama.

Ponovno se obraćajući posvećenim osobama, 1. veljače 2020., Papa kaže: „Šimun je bio u bliskoj vezi s Duhom Svetim, s Božjom ljubavlju“. – Poput Šimuna, Sveti Otac zaključuje – Posvećeni život, ako ostaje postojan u ljubavi Gospodnjoj, vidi ljepotu.

Šimunove jednostavne oči jesu uskrsne oči koje već u smrti vide uskrsnuće, vide svjetlo u tami, u suzama vide radost, samoostvarenje u darivanju života. Tko ima oči poput Šimuna, kaže Papa ponovno se obraćajući posvećenim osobama, “vidi da siromaštvo nije golemi napor, nego veća sloboda, (…). Vidi da čistoća nije stroga sterilnost, nego hod u ljubavi bez posjedovanja. Vidi da poslušnost nije stega, nego pobjeda nad vlastitom anarhijom u Isusovom stilu.”

Jednostavnost Šimunovih očiju nam tada omogućuje da prepoznamo Isusovu prisutnost u svakom bližnjemu i čini nas spremnima služiti mu.

Šimun vidi malog, poniznog Isusa koji je došao služiti, a ne da bude služen, i koji sebe naziva slugom. On kaže: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!” (r. 29). Papa stoga zaključuje da se onaj koji zadrži svoj pogled na Isusu, poput Šimuna, uči živjeti kako bi služio, pri čemu služiti Isusu znači slijediti ga: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj (Iv 12,26).

No onaj koji želi slijediti Isusa, zaključuje Papa, mora „u svijet donositi Isusov pogled, pogled suosjećanja, pogled koji traži one koji su daleko; pogled koji ne osuđuje, već hrabri, oslobađa, tješi; pogled suosjećanja. To je ponavljajući redak u Evanđelju u kojem se, više puta govoreći o Isusu, kaže: “sažali se”. To je Isusovo spuštanje prema svakome od nas.“

Tada ćemo i mi moći reći:„Ta vidješe oči moje spasenje tvoje.ˮ

„Šimunove su oči vidjele spasenje jer su ga iščekivale (usp. r. 25). Bile su to oči koje su čekale, oči pune nade. One su tražile svjetlo, a zatim vidjele svjetlost naroda (usp. r. 32). Bile su to stare oči u kojima je plamtio sjaj nade.“

Lako je izgubiti nadu: koliko se toga odvija suprotno onome što bismo željeli, tako Papa, na primjer, misli, na pad zvanja… „I dalje vreba napast svjetovnog pogleda koji zatire nadu. No, pogledajmo Evanđelje i vidimo Šimuna i Anu: bili su stari, sami, a ipak nisu izgubili nadu jer su bili u dodiru s Gospodinom. U tome je tajna: nikada se ne udaljiti od Gospodina, izvora nade. Postajemo slijepi ako ne gledamo Gospodina svaki dan, ako mu se ne klanjamo. U tome je tajna: nikada se ne udaljiti od Gospodina, koji je izvor nade. Postajemo slijepi ako ne gledamo Gospodina svaki dan, ako mu se ne klanjamo“ (idem).

Ako gledamo u Njegove oči, i naše će oči vidjeti spasenje, baš kao i one Šimunove.

Foto: I. Grbić

Susret zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i s. Veronike Verbič, vrhovne predstojnice Školskih sestara franjevki Krista Kralja, održan je u srijedu, 9. listopada, u Nadbiskupskom domu u Zadru.

Predstojnica Verbič posjetila je nadbiskupa u sklopu svoje četverodnevne kanonske vizitacije Samostana školskih sestara franjevki (ŠSF) u Arbanasima u Zadru (od nedjelje, 6. do četvrtka, 10. listopada) koji je dio splitske Provincije Presvetog Srca Isusova te Družbe. Redovničke zajednice splitske provincije predstojnica Verbič kanonski pohodi od 3. listopada do svetkovine Krista Kralja, 24. studenoga. S. Veronika bila je kod nadbiskupa u pratnji s. Anke Cvitković, voditeljice dječjeg zbora i katehistice u zadarskoj župi u Arbanasima.

Sestre te Družbe u Zadarskoj nadbiskupiji djeluju u samostanu u Arbanasima u kojem živi 17 redovnica. Novoizgrađeni samostan u Arbanasima postoji 18 godina. U sklopu toga samostana sestre kao osnivačice vode i dječji vrtić ‘Jordanovac – podružnica Zadar’. Predstojnica je posjetila i taj vrtić, susrela djecu i upoznala se s njihovim radom. U ponedjeljak, 7. listopada, misno slavlje u kapeli samostana u Arbanasima na kojem je sudjelovala i s. Veronika predvodio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Vikar je zahvalio sestrama na njihovom bogatom djelovanju u Zadru. Uz vrtić u kojem rade, sestre pastoralno djeluju u arbanaškoj župi Gospe Loretske.

Dvije redovnice te Družbe djeluju još u samostanu sv. Mihovila u Zadru, koje je s. Veronika također pohodila. Nakon Zadra, predstojnica je posjetila kuću sestara u župi Uznesenja Marijina u Pagu gdje djeluju četiri redovnice, od kojih je jedna sakristanka u paškoj zbornoj crkvi, jedna radi u školi, a dvije su umirovljene.

Redovnice ŠSF-a djeluju u Zadarskoj nadbiskupiji 79 godina, od 1945. godine. Nekad su djelovale u sjemeništu ‘Zmajević’ i u Općoj bolnici Zadar.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je predstojnici za djelovanje školskih sestara franjevki i dodatno upoznao s. Veroniku s djelovanjem s. Agneze Petroša (1901.-1943.) koja je mučenički ubijena u Drugom svjetskom ratu, u 42. godini života, a bila je članica slovenske provincije ŠSF-a. S. Veronika zahvalila je na poštovanju Zadarske nadbiskupije prema s. Agnezi koje je bilo izraženo i nadbiskupijskim hodočašćem vjernika na Petrošin rodni otok Molat, 11. ožujka 2023., povodom 80. godišnjice njene smrti, koje je predvodio mons. Zgrablić. S. Veronika izrazila je radost kad je vidjela da nadbiskup Zgrablić ima i sliku (ikonu) s. Agneze na zidu u Domu, kao i slike drugih Božjih slugu, koji su sa s. Agnezom među 16 kandidata za blaženike u procesu kauze Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije.

„U našoj redovničkoj družbi prema pravilima, a i potreba je posjetiti sestre. Puno mi znači da ih mogu posjetiti, vidjeti i upoznati baš na mjestima gdje žive i rade, gdje je njihov apostolat. Tijekom jednog svog mandata, vrhovna predstojnica posjeti svaku zajednicu“, rekla je s. Veronika.

U zajedničkim promišljanjima o djelovanju, potrebama i molitvi za duhovnu izgradnju i dobro Provincije i Družbe, za vrijeme vizitacije s. Veronika sa svakom sestrom osobno razgovara, upoznaje zajednicu, njihov apostolat, ustanove u kojima sestre rade. Najviše vremena posveti susretu sa svakom sestrom i njihovom životu u redovničkoj zajednici.

Splitska provincija u Hrvatskoj ima oko 150 redovnica u gradovima: Zadar, Pag, Imotski, Sinj, Kaštela, Split, Dubrovnik i Zagreb. U Hrvatskoj Družba ima 15 redovničkih zajednica, dvije zajednice u Njemačkoj, a pet zajednica u misijama.

U svijetu djeluje 800 sestara ŠSF-a. Imaju sedam provincija (matična provincija je u Mariboru), Split, Lemont u Sjevernoj Americi, Mostar te dvije provincije u Južnoj Americi, Argentina – Urugvaj i Paragvaj) i jednu delegaturu. Na hrvatskom govornom području postoje tri provincije: Splitska provincija je 2022. godine proslavila sto godina postojanja, Mostarska provincija sa sjedištem u Mostaru i Bosansko – hrvatska provincija sa sjedištem u Sarajevu.

Splitska provincija u Splitu ima dvije postulantice, pripravnice prije ulaska u novicijat. U Africi Družba ima mnoga zvanja; jednu postulanticu, dvanaest kandidatica, a među sestrama koje imaju redovničke zavjete je 17 mlađih sestara koje imaju privremene zavjete, nalaze se između novicijata i polaganja doživotnih zavjeta.

„U svakoj sredini gdje djelujemo želimo ostvariti karizmu naše utemeljiteljice, Majke Margarete Puhar, a to je odgoj u vjeri, ljudskosti, osobito odgoj siromašne djece. Puhar je bila članica franjevačke zajednice u Grazu u Austriji, odakle je s prvim sestrama došla u Maribor gdje je utemeljila novu redovničku zajednicu. Bila je velika potreba za odgojem. Poslušala je taj poticaj, odgovorila potrebi i rekla da će preuzeti tu žrtvu. Napustila je prvotnu redovničku zajednicu u kojoj je bila i utemeljila novu Družbu u Mariboru, odakle su se sestre proširile po svijetu. Maragreta Puhar je Slovenka, a naša redovnička zajednica nastala je u Mariboru prije 155 godina“, rekla je s. Veronika.

Podrška velikom koncertu na Višnjiku za pomoć misiji sestara u Kongu

Predstojnica Verbič sudjelovala je u subotu, 5. listopada, u Splitu, na proslavi 50. obljetnice djelovanja Misije te Družbe u DR Kongu. S. Veronika će rad te misije podržati i dolaskom na veliki humanitarni koncert suvremene duhovne glazbe u sportskoj dvorani Višnjik u Zadru koji će se održati u petak, 18. listopada, s početkom u 20 sati. Na koncertu pod nazivom „Misije DR Kongo ZaDar“ nastupaju Emanuel, Amorose, fra Marin Karačić, sestre Halužan, Marina Matošević i Ivan Vidović – Eyevan.

Sredstva od kupnje karata podrška su plemenitom cilju za rad školskih sestara franjevki splitske provincije u Kongu. Tamo su sestre bile zatekle veliku bijedu izgladnjelog naroda koji nije poznavao nikakvu kulturu i veliko siromaštvo. Uz puno molitve, ljubavi i žara pristupile su tom narodu i ublažile teškoće, uzdigle njihovo dostojanstvo. Učeći lokalni jezik i običaje počele su poučavati te su svakodnevno pješačile i 10 do 15 km kako bi se širila Radosna vijest. Brojni  dobročinitelji pomagali su molitvama, velikodušnim prilozima i tako spašavali ljudske živote, omogućavali školovanje i liječenje. Svojom požrtvovnošću i ljubavlju sestre su stekle veliko povjerenje i ugled u narodu. Sada misija ŠSF-a u Kongu ima šest sestara Hrvatica i čak četrdeset sestara Kongoanki koje, uz Božju pomoć, nastavljaju to plemenito djelo.

Prikupljena sredstva s koncerta u Zadru namijenjena su za kongoansku djecu i sestre franjevke, kako bi se što više djece školovalo i dobilo barem jedan dnevni obrok. Time se toj djeci daruje vjera u ljude i Božju dobrotu koju im se na taj način svjedoči. Pomažući onima kojima je pomoć najpotrebnija, doprinos svih koji budu sudjelovali na koncertu će donijeti svjetlo i nadu u živote onih kojima je potrebna podrška i pomoć, kao svjedočanstvo Božje brige po nama ljudima.

Organizator toga koncerta je Hrvatska katolička udruga medicinskih sestara i tehničara Zadar čije je počasna predsjednica i utemeljiteljica s. Melhiora Biošić, članica te Družbe. Pokrovitelji su Zadarska nadbiskupija, Grad Zadar, Zadarska županija i Grad Biograd n/m.

Ines Grbić

Međunarodni znanstveni skup o temi „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“ održava se u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru.

Organizatori simpozija su: Sveučilište u Zadru, Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Papinski odbor za povijesne znanosti u Rimu i Svetište sv. Šime u Zadru. To je prvi put u životu Zadarske nadbiskupije i u javnom životu grada Zadra da se na tako visokoj razini održava veliki interdisciplinarni stručni skup o sv. Šimi, proroku iz Jeruzalema koji je na svojim rukama držao dijete Isusa i u njemu prepoznao Mesiju, kada su ga Marija i Josip, četrdeseti dan od Isusovog rođenja, došli prikazati u hram.

Skup okuplja stručne predavače iz Hrvatske i inozemstva koji će u svojim izlaganjima sveobuhvatno, znanstveno sagledati i valorizirati teološki, duhovni, biblijski, crkveni, kulturni, hodočasnički, moralno – teološki aspekt u razmatranju osobnosti i čašćenja sv. Šime te aktualizirati poruku njegovog života kao primjer za nasljedovanje vjernika u svakom vremenu.

„Na sjednici Stručnog vijeća Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru 2023. godine, na inicijativu Sveučilišta u Zadru i tog Odjela, a zahvaljujući našoj dobroj povezanosti s tijelima u Rimu, osobito s Papinskim odborom za povijesne znanosti, htjeli smo dati važnost kultu sv. Šimuna pravednika čije se neraspadnuto tijelo, relikvija, već osam stoljeća čuva u Zadru.

Dr. Pierantonio Piatti je tajnik Papinskog odbora za povijene znanosti, naš veliki prijatelj. S njima smo već ostvarili dobru suradnju proteklih godina, osobito povodom 10. obljetnice Teološko – katehetskog odjela, kad smo organizirali skup o ulozi Crkve u obrazovanju. Njegovim gostovanjem htjeli smo ‘pogurati’, dodatno promaknuti kult i čašćenje sv. Šimuna.

I dr. Anna Jouravel iz Freiburga rado je prihvatila sudjelovati, ona se bavi bizantskim temama. Postoje spisi jednog biskupa iz Novgoroda u kojima je opisan i njegov pohod tijelu sv. Šimuna u Carigradu 1200. godine. Na simpoziju će biti vrlo vrijednih podataka i novih spoznaja“, najavljujući Simpozij rekao je dr. sc. Zdenko Dundović, ravnatelj Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru.

„Namjera ovog skupa je staviti naglasak na teološku znanost i što se u tom smislu može reći o sv. Šimunu iz različitih motrišta. Stoga će se predstaviti biblijski pogled na proroka Šimuna i njegov kult, zatim katehetski pogled, što je vrlo važno i dosad rijetko istraženo o sv. Šimunu u spisima crkvenih otaca, i to će biti vrijedan doprinos skupa. Na simpoziju će se govoriti i o načinu na koji su Zadrani slavili i častili Šimunovo tijelo, o prijenosu tijela u crkvu sv. Stjepana koja se sad zove crkva sv. Šime, otkad je u nju preneseno svečevo tijelo iz zadarske crkve Marije velike, gdje se tijelo prvotno nalazilo.

Velika nam je radost i čast da će na skupu sudjelovati i mons. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH koji će govoriti o sv. Šimunu u misli i govorima pape Franje.

Ni papi Franji nije promaknulo u nekoliko prigoda istaknuti lik sv. Šime. Tim izlaganjem dodatno ističemo namjeru ovog skupa, vratiti u svijest široj kršćanskoj zajednici da je sv. Šimun svetac cijele Crkve, da je vrlo važan i iz ekumenskog aspekta, jer ga jednako slave i časte Katolička i Pravoslavna Crkva“, istaknuo je dr. Dundović.

Jedan od najboljih poznavatelja škrinje sv. Šime i njene ikonografije, dr. Nikola Jakšić će predstaviti studijski prikaz što se sve može iščitati iz škrinje u kontekstu njenog nastajanja i povijesnog značenja. Škrinja sv. Šime je najvrijednije zlatarsko djelo hrvatske srednjovjekovne umjetnosti i dragocjena umjetnina u svjetskim razmjerima, koju je 1380. godine, kao zavjetni dar, dala izraditi hrvatsko – ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić.

„Sv. Šimun je držao dijete Isusa u rukama i tada je izrekao predivan Himan ‘Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje’, što cijela Crkva moli svaku večer u Povečerju molitve Časoslova.

Kult sv. Šimuna može biti okosnica mnogih lijepih budućih događaja. Imamo milost i sreću da čuvamo njegovo neraspadnuto tijelo u našem gradu Zadru, da se već generacije Zadrana molitvama, zavjetima, zahvalama i pohađanjem njegove relikvije diče i časte svečevo tijelo.

Ovaj simpozij će pokazati kako su to kroz povijesni kontekst činili brojni ljudi s cijelog europskog kontinenta koji su dolazili na hodočašća u Zadar, na svom putu prema Jeruzalemu. Sv. Šimun zaista može biti znak i poticaj cijeloj Crkvi, na ponos Hrvatskoj i svijetu“, poručio je dr. Dundović.

Istaknuo je da je taj skup lijep i kvalitetan događaj za grad Zadar, a po porukama koje će biti poslane i za širu zajednicu, osobito za znanstvenu zajednicu. Izrazio je radost što će javnosti moći predstaviti rezultate istraživanja predavača.

Predavači i nazivi 14 izlaganja na skupu

Na simpoziju će se održati 14 izlaganja: Svetište sv. Šime u religijsko – geografskom kontekstu (prof. dr. sc. Josip Faričić, Sveučilište u Zadru); Profil sv. Šimuna u pogledu pape Franje (mons. dr. sc. Giorgio Lingua, apostolski nuncij u RH); Sveti Šimun – ikona kršćanske duhovnosti (mons. mr. sc. Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup); Škrinja sv. Šime: gonetanje ikonografskog programa (prof. emer. dr. sc. Nikola Jakšić, Sveučilište u Zadru); Hodočasnici u Svetu Zemlju i pobožnost prema sv. Šimunu u Zadru (dr. sc. Krešimir Kužić, pukovnik HV-a u mirovini); Pravednik s proročkom službom. Lik svetog Šimuna u misli svetih otaca (prof. dr. sc. Ivan Bodrožić, KBF Sveučilišta u Splitu); Kršćanska mistika između Istoka i Zapada (dr. sc. Pierantonio Piatti, Papinska akademija za povijesne znanosti, Rim); Relikvija sv. Šime u Carigradu. Svjedočanstvo iz 13. stoljeća Novgorodskog hodočasničkog računa (dr. sc. Anna Jouravel, Sveučilište u Freiburgu), O kultu sv. Šimuna u Zadru (izv. prof. dr. sc. Ana Mišković, Sveučilište u Zadru); Translatio Sancti Simeoni i izbor čuvara svetišta sv. Šimuna u Zadru u 17. stoljeću (izv. prof. dr. sc. Zdenko Dundović, Sveučilište u Zadru), Šimun – pneumatološka perspektiva ispunjenja ljudske čežnje (Lk 2, 25-35) (izv. prof. dr. sc. Arek Krasicki i izv. prof. dr. sc. Elvis Ražov); Katehetski pristup blagu škrinje sv. Šimuna Pravednika (doc. dr. sc. Marijana Mohorić, Sveučilište u Zadru); Moralno – teološka i vjerska reafirmacija Svetišta života (doc. dr. sc. Damir Šehić, Sveučilište u Zadru) i Mogućnosti turističke valorizacije sakralne baštine Zadra (izv. prof. dr. sc. Božena Krce Miočić i izv. prof. dr. sc. Tomislav Klarin, Sveučilište u Zadru).

Ines Grbić

Na početku nove pastoralne godine, u srijedu, 9. listopada, održana je 52. svećenička skupština Zadarske nadbiskupije u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru, na kojoj se svećenicima uvodno obratio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio svećenicima za djelovanje u protekloj godini i ohrabrio ih za sudjelovanje u inicijativama u novoj pastoralnoj godini. Potaknuo je da se osobita pažnja posveti događajima u sklopu proslave Godine jubileja 2025., sa smjernicama pristiglima od Svete Stolice, da se dublje i praktično realiziraju upute Opće Crkve na partikularnoj razini.

Predstojnici povjerenstava Zadarske nadbiskupije iznijeli su osvrt na njihov rad u protekloj godini. „U Crkvi su pastoralna povjerenstva prepoznata kao biskupijska tijela koja nose dinamičan život biskupije, povezuju dekanatsku i župnu razinu te predstavljaju suradnju pastoralnih subjekata. U toj nakani smo 2023. godine osnovali i proširili pastoralna povjerenstva Zadarske nadbiskupije. Njihov rad duhovno je obogatio život Zadarske nadbiskupije“, rekao je mons. Zgrablić, zahvalivši im na doprinosu u organizaciji događaja na nadbiskupijskoj razini. Poželio je svećenicima da u suradnji s vjernicima laicima „na krilima Božjeg Duha, u zajedništvu, usklade župne i dekanatske obveze s planom Nadbiskupije, da nastave molitvom i radom ostvarivati pastoralne planove na nadbiskupijskoj razini. Njihovo djelovanje ispunjenje je duhovnih ciljeva i potreba vjernika u mjesnoj Crkvi“, poručio je mons. Zgrablić.

Predstavnici institucija i tijela Nadbiskupije ukratko su predstavili najvažnije programe realizirane prošle godine. To su Ekonomat, NUUK, Caritas, Crkveni sud, Katolička OŠ Ivo Mašina i Klasična Gimnazija Ivan Pavao II. Zadar, Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Svećenički dom i Stalna izložba crkvene umjetnosti Zadar.

Na skupštini su najavljeni veći događaji koji će se održati 2025. godine. Predstavljena je i knjižica u izdanju Zadarske nadbiskupije u kojoj je po mjesecima za 2024./2025. godinu objavljen kalendar događaja koji će se održati u organizacijskoj nadležnosti pojedinih povjerenstava. Ta knjižica s kalendarom događaja i opisom djelokruga rada pojedinog povjerenstva izlazi drugu godinu zaredom.

U duhovnom dijelu susreta, molitvu krunice u kapeli sjemeništa prevodio je don Ivica Bašić, župnik župe sv. Mihovila u Vrsima.

I.G.

Foto: I. Grbić

Središnja proslava blagdana sv. Šimuna, zaštitnika grada Zadra, u utorak, 8. listopada, zaključena je svečanim večernjim koncelebriranim misnim slavljem koje je u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio požeški biskup Ivo Martinović.

Koncelebrirali su zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime i dvadesetak svećenika.

Pohod biskupa Martinovića simbolično je povezan s relikvijom sv. Šime. Naime, kad je tijelo sv. Šime 1203. došlo pomorskim putem iz Palestine, preko Carigrada, a na putu prema Veneciji, zbog oluje, brod s tijelom sveca zaustavio se u Zadru, tijelo je bilo ostavljeno kod stare crkve sv. Ivana na Relji u Zadru, gdje su tada djelovali pustinjaci, preteče i jezgra franjevaca trećoredaca glagoljaša, koji i sada djeluju u toj župi. Prizor kako franjevci trećoredci otkopavaju tijelo sv. Šime iz zemlje ukucan je i na reljefu Škrinje sv. Šime u kojoj se nalazi svečevo tijelo već osam stoljeća u Zadru.

„Stara crkva sv. Ivana na Relji u Zadru spomen je koji i danas govori o životu i djelovanju franjevaca kroz stoljeća. Čast mi je što pripadam toj redovničkoj zajednici“, rekao je biskup Martinović koji je svojevremeno bio župnik i župni vikar u zadarskoj župi na Relji gdje pastoralno djeluju glagoljaši trećoredci.

Mons. Martinović izrazio je radost što je na blagdanskoj misi vidio mnoge župljane iz zadarske župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u kojoj je nekad djelovao. „Zadar će mi ostati u nezaboravnoj uspomeni, po službi župnika i župnog vikara, ali i po dolasku sv. Ivana Pavla II. u Zadar. To je bio milosni događaj u kojem smo kao Crkva iskusili ljepotu milosti koju Bog ostvaruje po svom namjesniku na zemlji. Sv. Ivan Pavao II. i sv. Šime su u nebu. Radujemo se sv. Šimi i častimo ga jer je u svojim rukama imao Gospodina. On ga je gledao licem u lice, bio je u njegovoj blizini.

Ta sigurnost nam je potrebna, radi naše vjere, ali u toj sigurnosti i prepoznajemo Boga koji se daje ljudima. Sv. Šime imao je milost da ga susretne licem u lice, da ga primi u naručje, a mi imamo milost primati Gospodina na svoje ruke i u svoje tijelo, u svakoj crkvi“, istaknuo je mons. Martinović, poželjevši da nas Isus obnavlja i posvećuje.

„Ista je Isusova milost, svetost, božanstvo i dostojanstvo koje nas čini njegovim u tajni euharistije u svakoj crkvi. Budimo toga svjesni. Zagovor sv. Šime neka nam pomaže da Isusa još više prihvaćamo i ljubimo“, potaknuo je požeški biskup.

Biskup je istaknuo povezanost proslave sv. Šime s potpunom objavom Boga u Sinu, a Bog se objavljuje i u svojoj Riječi, čime se časti sv. Šime, ali i Isus.

Prvo čitanje iz Knjige Siraha govori o vjerniku koji vjeruje u Boga prije Krista, vjerom koja je nepokolebljiva, stabilna, čvrsta. „Takav vjernik boji se Boga, a to znači ljubi Boga, stalo mu je do njega. Sirah nas poziva da prepoznamo kako je sv. Šime ljubio Boga, vjerovao je u njega i iščekivao dolazak Mesije. Ta vjera je mudrost koja prihvaća Božji zakon, Božje zapovijedi i nikad ne prestaje vjerovati, pa i kad je teško“, rekao je mons. Martinović.

U drugom blagdanskom čitanju vidi se da su Pavlova vjera i pouzdanje u Boga potpuni, kao kod Siraha i Šimuna. Pavao je iz tame prešao u svjetlost po događajima koji su se ispunili prema Pismima, a to su Isusova muka, smrt i uskrsnuće. „Pavao neumorno svjedoči za to i Židovi ga zbog toga žele ubiti. Ali on ustraje u vjernosti prema Bogu. I platio je životom, podnio je mučeništvo, jer je bio vjeran Gospodinu.

Ono što je Pavao iskusio postaje put svih koji su pozvani i poslani naviještati Krista drugima. To je put svakog kršćanina. To je put ljubavi prema Bogu koji je više od starozavjetnog zakona“, rekao je požeški biskup.

Navješteno evanđelje opisuje susret Šimuna, proročice Ane i kako je Šimun primio u naručje dijete Isusa koga su roditelji donijeli u hram.

„Dolazak Marije i Josipa u hram je znak vjere. Uloga hrama u vrijeme Šimuna i u vrijeme svete Nazaretske obitelji koja je redovito išla u hram i prinosi Isusa, ista je ulozi koju u naše vrijeme ima svaka crkva. U Starom zavjetu hram je bio slika Božjeg prebivališta, a po Isusu i njegovom presvetom tijelu, svaka crkva je živi hram i mjesto u kojem Bog prebiva po tajni presvete euharistije.

Crkva je mjesto molitve, susreta s Bogom, gdje nam Bog, kao sv. Šimi, otkriva i daruje sebe, gdje se prepoznaje i razlikuje glas Božji od glasa ljudskoga. Crkva je mjesto u kojem se ostvaruje djelovanje Duha Svetoga. U crkvi, kao i u hramu, iščekuje se, osluškuje se, sluša glas Božji. Sluša se Boga i njegovo djelovanje, prima se Duha Svetoga“, rekao je biskup Martinović.

Šimunovo čekanje je potpuna nada u Boga. Šimun nije posustao ni razočarao se u Boga ni kad Bog odmah ne uslišava naše molitve.

„On nam je uzor vjere i potpune nade u Boga, kako se sluša Boga i prihvaća u životu. Papa Franjo poziva nas da znamo osluškivati, slušati, još više, čuti Boga. Ne samo Boga, Papa upozorava da znamo čuti i ljude, da znamo slušati ljude pored sebe. Od sv. Šime trebamo se učiti slušanju Boga i slušanju ljudi, od njega se učimo čekanju, strpljivosti, pouzdanju, kako bismo bili uistinu ljudi vjere, koji u sebi nose nadu i prihvaćaju Boga i čovjeka“, potaknuo je mons. Martinović.

Biskup je razmatrao i što znači biti Isusovo svjetlo, jer je sv. Šime prepoznao da je Isus „svjetlo na prosvjetljenje naroda“. „Prepoznati Isusa danas, kao svjetlo, može istinski tražitelj Boga i tko promatra Isusov život, njegove riječi, djela, muku, smrt i uskrsnuće i tko želi biti svjetlo drugome u njegovom životu. Isus je rekao za sebe: ‘Ja sam svjetlo svijeta, tko ide za mnom, neće ostati u tami’.

Isusova djela su bila djela svjetla koja su ljudima vratila vid. Slijepi su po njemu progledali, hromi hodali, bolesnici koje su mu donosili i koje je putem liječio, ozdravljali su, doživjeli su svjetlo Božje ljubavi i blizine“, rekao je mons. Martinović, upitavši: Ima li što važnije nego biti svjetlo drugima, prepoznavati Božje svjetlo u tminama čovječanstva, društva, obitelji i stvarnosti prožete teškoćama, nevoljama, nasiljem, ratovima, bolestima, grijesima koji nam zamračuju pogled da prepoznamo Božje svjetlo, da nekad ne vidimo smisao i ljepotu života. Ljepotu života može imati samo tko otkriva Božje svjetlo u svom životu.

„Biti Isusovo svjetlo u obitelji, ljudima s kojima se susrećemo ili radimo, znači prihvatiti Isusa. To je poslanje svakog kršćanina. Šaljući svoje učenike, Isus poručuje: ‘Vi ste svjetlo svijeta. ne može se sakriti grad koji svijetli’. Pavao u Poslanici Efežanima poručuje: ‘Živite kao djeca svjetla’. Možemo imati još više svjetla ne samo u svojim riječima, nego u djelima, susretima i pristupima ljudima“, potaknuo je požeški biskup.

Sv. Šime je uzeo Isusa u naručje. „Isus se i ljudima današnjeg vremena daje u naručje, u ruke, po svakom ljudskom životu. Po svakoj osobi pozvani smo slaviti Boga koji nam se daruje. Svaki put kad idemo na svetu pričest, svećenik nam daje i govori ‘Tijelo Kristovo’. Možda nam je lakše primiti Isusa na ruku i usta, nego u srce. A Isus želi da ga primimo u srce. Poput sv. Šime i proročice Ane, trebamo u poniznosti primiti Isusa, našeg Spasitelja, ne samo na ruke, nego i u srce; da nas posveti, da poput sv. Šime životom blagoslivljamo Boga“, potaknuo je mons. Martinović.

Šimun je blagoslovio Boga što je primio milost da u svoje ruke primi Spasitelja svijeta. „Kako je važno zapaziti njegov blagoslov i u svakom blagoslovu prepoznati Božju prisutnost. Pozvani smo zahvaljivati Bogu što ostaje s nama, što nas prati i ne napušta, što nas ljubi i prihvaća takvima kakvi jesmo“, potaknuo je biskup, rekavši da je važno blagoslivljati ljude i primati blagoslov od ljudi. „To je znak naše ljubavi prema Bogu i čovjeku. Važno je blagoslivljati Boga za ono što ostvaruje u našim životima i što nam daje po životima drugih. Potrebno je davati blagoslov da se događa što manje tame, da bude što više svjetla koje obasjava ljude i vodi ih pravim putem“, rekao je mons. Martinović.

Kad je primio Gospodina, sv. Šime iskusio je posebni mir. „Samo Isus je potpuni mir. On je naš mir u osobnim, zajedničkim, obiteljskim, društvenim i svjetskim nemirima. Nije bez razloga rekao u Blaženstvima: ‘Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati’. Važno je biti sin koji pronosi i donosi Isusov mir, imati mir u srcu. Biti mironosac znači prepoznati Boga kao temelj svakog mira“, rekao je mons. Martinović.

Nemir nanosi bol. Sv. Šime navijestio je Mariji da će joj doći nemir od boli koja će pogoditi njenu dušu. „Nisu svi prihvatili Isusa, razumjeli ga, slijedili i slušali. Štoviše, razapeli su ga. To je mač boli, odbaciti Boga od sebe, odbaciti svoga Spasitelja i Učitelja. Moramo biti svjesni da nas neke osobe neće voljeti, prihvatiti, poštivati, razumjeti, ali to nije razlog da ne ostvarujemo volju Očevu, slijedeći Marijin primjer vjernosti Bogu.

Od Marije moramo učiti prihvaćati mač životne boli i dijeliti ga s Bogom, ostajući mu vjerni. Mač boli su naše životne nesigurnosti, sve što nam ugrožava i uništava stvarnost, što je čini teškom. Mač boli dolazi od ljudi, bolesti, siromaštva, nezaposlenosti, prijezira, nepoštivanja, oholosti ili tvrdoće ljudskog srca. Mnogi mačevi su u našem životu“, rekao je biskup, potaknuvši da ih povjerimo zagovoru sv. Šime.

„Marija koja je donijela Isusa u hram poziva nas da s njom slijedimo Isusa na svom životnom putu i da poput sv. Šime u svoj život uzmemo Isusa koji nam se daje kao svjetlo na prosvjetljenje naroda, Crkve, obitelji, svijeta i našeg života.

Sv. Šime nam je uzor koji se potpuno pouzdaje u Boga i pristaje uz njega nepokolebljivom vjerom. Poziva nas da, ustrajno poput njega, služimo Gospodinu, darom srca kao znakom ljubavi prema Bogu i ljudima“, poručio je biskup, rekavši da put vjere koji su posvjedočili Marija, Josip i sv. Šimun nije lagan.

„Ali, to je Isusov put spasenja, a on je težak i zahtjevan. Neka nas na putu spasenja i vjere prati zagovor sv. Šime, da u teškim trenucima ne posustanemo u ispovijedanju vjere i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Da znamo biti svjedoci Božje ljubavi i svetosti koju je sv. Šime primio u svoje naručje i nama je predaje po svojoj prisutnosti, a koju nam Gospodin daje u otajstvu euharistije.

Molimo zagovor sv. Šime i milost Gospodina da budemo dostojni onoga što nam se daje svaki put kad slavimo Gospodina i molimo zagovor sv. Šime“, poručio je mons. Martinović, potaknuvši na molitvu za Zadar i Zadarsku nadbiskupiju, Požešku biskupiju, za nova duhovna zvanja, za pogođene ljude u BiH i za mir u svijetu.

U dobrodošlici mons. Martinoviću, nadbiskup Zgrablić zahvalio mu je za sve njegove dosadašnje dolaske u Zadar i pomoć u službi ispovijedanja u Zadru. Naime, i kad je bio provincijal franjevaca glagoljaša, o svakoj svetkovini Božića i Uskrsa mons. Martinović dolazio je u Zadar pomagati subraći franjevcima ispovijedati, dijeleći sakrament pomirenja u crkvi sv. Mihovila i na Relji. „Velika nam je radost što ste s nama kao biskup. Čestitamo Vam na imenovanju požeškim biskupom i preuzimanju te odgovorne službe“, rekao je nadbiskup Zgrablić u obraćanju biskupu Martinoviću.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na svetkovinu sv. Šimuna, zaštitnika grada Zadra, u utorak, 8. listopada, središnje svečano prijepodnevno misno slavlje u crkvi sv. Šime u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed nadbiskupa Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Dragi štovatelji i hodočasnici sv. Šimuna!

Pozdrav i čestitka

1.      S radošću danas slavimo blagdan sv. Šimuna, jednog od četiri draga

zaštitnika našega grada Zadra i Zadarske nadbiskupije.

Srdačno Vas pozdravljam na ovom svetom mjestu pored zemnih ostataka, relikvija ili moći svetog Šimuna kojeg vjernički puk već preko osam stoljeća čuva i časti u Zadru. S radošću i srdačno pozdravljam drage hodočasnike iz Župe Uznesenja Marijina iz Poreča, gdje sam bio župnik do dolaska na ovu sadašnju službu.

Dobro došli, dragi Porečani i svi koji ste se pridružili njima na ovom hodočašću. Pozdravljam nazočnog porečkog župnika, vlč. Mladena Pranjića i župnog vikara, vlč. Tobiju Matijevića.

Sv. Šimun – ikona koja privlači i osvaja

2. Želio bih, draga braćo i sestre, zajedno s vama usmjeriti pažnju na lik sv. Šimuna Bogoprimca koji je u svoje staračke ruke, pun vjere, primio dijete Isusa u trenutku kada su Marija i Josip, prema židovskom običaju, četrdeset dana nakon Marijinog poroda, prinijeli dijete Isusa u jeruzalemskom Hramu.

Pozivam vas da zajednički razmatramo o liku sv. Šimuna onako kako nam ga predstavljaju evanđeoski tekstovi svetoga Luke. Oni nam, naime, predstavljaju sv. Šimuna kao ikonu – svetu sliku – pred kojom se možemo moliti i koja privlači našu pažnju te osvaja srca. Da bismo mogli razumjeti pojedinu ikonu, morali bismo dugo ostati pred njom i promatrati svaku pojedinost koja se na njoj nalazi. Ikona nastaje iz molitve, pokore i u dubokom proživljavanju određene Bogu bliske osobe ili otajstva vjere koje nam predstavlja. Ikona uvijek u sebi sadrži ono mistično jedinstvo između Kristove ljudske i božanske naravi, što u teologiji nazivamo ‘hipostatsko sjedinjenje’, koje se prikazuje na pojedinom liku ikone.

Za ikonu možemo slikovito reći da nam otvara prozor prema transcendentalnom, onome što nas nadilazi, onome što je neprolazno i vječno; prozor kroz koji možemo promatrati božansko. Kroz ovaj otvoreni prozor, u isto vrijeme, prodire mistično svjetlo koje nam omogućuje vidjeti nas same, svijet oko nas na novi način i u novom sjaju. Ikona nam tako omogućuje pogled duha, pogled od ovozemaljskog prema vječnom i ljudskom, prema božanskom.

Gledamo li i mi danas na sv. Šimuna kao ikonu, on sâm će nam progovoriti, povezati nas, ali ne s prošlošću u kojoj je živio, nego s vječnošću u kojoj živi. On će moliti s nama i za nas, pokazat će nam kako i mi možemo primiti Isusa Spasitelja u svoje naručje, kako bi bio „svjetlost na prosvjetljenje“ (Lk 2, 32) našega života.

Zajedno s vama želim u promišljanju zastati samo na tri pojedinosti iz teksta današnjeg Evanđelja; razmatrati tri detalja ikone sv. Šimuna, kako nam je to tekstualno naslikao sv. Luka.

Sv. Šimuna vodi Duh Sveti

3. Prvo. Sv. Luka nam kaže da je Šimun potaknut Duhom došao u Hram (usp. Lk 2, 27). Duh Sveti je glavni protagonist Šimunovog života, odnosno događaja u Hramu. Sv. Luka čak tri puta u ovom kratkom tekstu spominje Duha Svetoga: „Duh Sveti bijaše na njemu“ (Lk 2, 25), „Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti“ (Lk 2, 26) i „Potaknut od Duha dođe u Hram“ (Lk 2, 27).

Duh Sveti potiče Šimunovo srce. Njegovo ime Šimun pristaje njegovoj naravi, njegovoj vjeri. Biblijska riječ ‘šimʿon’ znači ‘on je čuo’. Šimun čuje u srcu poticaje Duha, oživljava njegov duh dok čeka, a čeka godinama, do svoje starosti, i odlazi u Hram, ne znajući što ga tamo očekuje. Šimunu zasigurno to nije prvi put da sluša poticaje Duha i odlazi u Hram.

Budući da je Šimun čuo i poslušao poticaje Duha, Duh ga osposobljava da u određenom trenutku, u malom djetetu Isusu prepozna Krista, Mesiju, Spasitelja, „Svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga Izraelskoga“ (Lk 2, 32).

Duh Sveti omogućuje Šimunu, jer je poslušao njegove poticaje u srcu, da prepozna Božju nazočnost u malenome, krhkom, slabom, u Djetetu.

Duh Sveti i nas potiče u srcu. U duhovnosti to nazivamo ‘duhovni poticaji’.

Danas smo sabrani na molitvu i razmatranje oko ikone, modela vjernika, sv. Šimuna, kako bismo i mi mogli razlučiti trenutke kad nas srce potiče jesu li ti poticaji od Duha Svetoga ili od nekoga ili nečeg drugog.

Što nâs pokreće?, možemo se pitati. Što pokreće naše srce, naše djelovanje, naš hod? Duh Božji ili duh ovoga svijeta?

Duh svijeta papa Franjo naziva napašću. Duh svijeta, kaže papa Franjo, „je pogled koji više ne vidi Božju milost kao glavnog nositelja života i odlazi u potragu za nadomjestak: malo uspjeha, osjećajno zadovoljavanje i na kraju raditi što hoću“ (Papa Franjo, Homilija, 1. 2. 2020.).

Često nas vodi duh želje za posjedovanjem, uspjehom, ugledom, ljudskim obzirima… U srce nam se uvlači duh hedonizma, nemara, nebrige, ravnodušnosti prema Bogu i bližnjemu, duh umora i zasićenosti… Teško se oduprijeti ovom duhu svijeta koji nas vodi u pohlepu, zavist, ljubomoru, ispraznost, nemir srca, nezadovoljstvo, mrmljanje, ljutnju…

Kakva je vjera sv. Šimuna? Šimun svaki dan ide u Hram, tamo moli i čeka, vjeruje i nada se. Šimun to čini i onda kada izgleda kao da se ništa ne događa. Čeka čitav život. Ostaje vjeran poticajima Duha. Šimun svaki dan ustrajno, godinama, tiho, njeguje plamen nade kojeg nosi u srcu, osluškuje Duha koji ga potiče u nutrini.

Što nas pokreće u vjeri? Duh Sveti ili možda samo navika, tradicija, rutina koju smo stvorili od vjere?

Lik sv. Šimuna poziva nas pogledati u svoje srce, u dubinu našega bića. Poziva nas da preispitamo naš duhovni život, da očistimo srce od svega onoga što nam priječi da čujemo Duha koji nam šapuće u srcu i savjesti.

Sv. Šimun gleda Krista

4. Drugo što promatramo na liku sv. Šimuna jesu njegove oči, njegov pogled. Šimun potaknut i ispunjen Duhom gleda Krista. Šimun moli govoreći: „Ta vidješe oči moje spasenje tvoje“ (LK 2, 30).

Živa Šimunova vjera čini čuda: otvara mu oči, preobražava pogled, mijenja način gledanja. Šimun vidi u dubinu, ono bitno.

U mnogim susretima Isusa s ljudima u Evanđelju doznajemo kako Isus suosjeća s njima, kako je pun milosrđa prema njima. U Kristovom pogledu otkrivamo pogled Boga koji počiva na čovjeku. Božji pogled razbija, razrješuje tvrda ljudska srca. Šimun moli: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru…“ (Lk 2,  29). Božji pogled mijenja naš pogled i čini da novim očima možemo gledati sebe, svijet, druge ljude. Kristovim pogledom možemo gledati i na teške životne trenutke novim pogledom. Kako li Kristov pogled razbija tmine našega grijeha i smrtnosti!

Šimun moli: „Sad otpuštaš slugu svoga…“. Grčka riječ ‘otpuštati’ u hrvatskom prijevodu znači ‘razvezati zavezano’ (glagol grč. àpolùeis znači: ‘odrješuješ moju zavezanost’). Šimun osjeća kako mu je Bog dao doživjeti vrhunac njegove molitve držeći u rukama Dijete, Krista i Otkupitelja koji donosi puninu mira, došao je Onaj koji razvezuje, razrješuje i raskida sve okove grijeha, prolaznosti i smrtnosti.

Pogled na koji nas susret s Kristom osposobljava nije naravni pogled, biološki, već egzistencijalni, mudri pogled. Naše oči u pogledu na Isusa ‘vide iznutra’, ‘vide iznad, više’, ne zaustavljaju se samo na pojavnom. Ovaj pogled čak i u pukotinama života može nam pomoći da vidimo Božju nazočnost.

Šimunove oči, iako stare, slabovidne, vide u djetetu Isusu spasenje.

Što mi vidimo od našeg duhovnog života?

Svijet na vjeru često gleda kao na promašaj, kao na nešto iz prošlosti, kao ostatak iz ‘mračnog Srednjeg vijeka’, nešto nekorisno ili čak štetno. Jesu li nam čiste oči i srce da u Boga možemo gledati?

Šimunov pogled promatra novost koja dolazi s Isusom. Šimun gleda spasenje. Šimunov pogled je usmjeren u budućnost i zato blagoslivlja Boga.

Da li mi Boga blagoslivljamo zbog njegove dobrote prema nama, njegovog dara spasenja koje je položio u naš život? Je li naš pogled usmjeren u Isusa u našim zavezanostima i navezanostima, našim ovisnostima i rutinama? Vidimo li u njemu naše spasenje, to jest puninu života u miru i slobodi srca?

Sv. Šimun prima Isusa u naručje

5. Zastanimo i na trećoj stvarnosti ‘ikone’ sv. Šimuna.

Sv. Luka je zapisao: „I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što propisuje Zakon, primi ga u naručje, blagoslovi Boga…“ (Lk 2, 27 – 28). Šimun prima Isusa u naručje i blagoslivlja Boga.

Šimun prihvaća u naručje malo dijete. Njegova starost i nemoć nisu prepreka da u rukama drži Spasitelja, onoga kojeg očekuje čitavog života, onoga koji ispunja sva njegova očekivanja.

Šimun ne drži u naručju Krista, Sina Božjega, od kojeg očekuje da čini čudesa i senzacije, diže pobune i revolucije, već malo, nejako dijete, slično svakom drugom djetetu njegove dobi. Ne gleda nešto izvanredno, već malog Isusa s Marijom i Josipom, koji ga skromno donose u Hram, kao siromasi, uz prinos dvije grlice ili golubića. Šimun gleda, prepoznaje i prihvaća nešto novo, Božju jednostavnost i nazočnost kao način otkrivanja Božjeg lica i djelovanja. On od Boga ne očekuje nešto više od njegove nazočnosti, jednostavnosti i poniznosti. Primiti Isusa u naručje za njega je ono najveće u cijelom životnom tijeku. Izražava to molitvom predanja: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje…´ (Lk 2, 29 – 30). Šimunu je „dosta Bog takav kakav jest. U njemu pronalazi sav smisao svoga života“, kaže papa Franjo, govoreći o sv. Šimunu (Homilija 4, 2. 2019).

A mi, braćo i sestre? Imamo li vjere diviti se Kristu, Bogu i prihvaćati ga u njegovoj jednostavnosti kada se polaže u naše ruke u svetoj pričesti i ulazi ‘pod naš krov’, kako bi od našeg života i učinio Hram svoje nazočnosti i moćno sredstvo djelovanja njegove ljubavi koja prosvjetljuje, spašava i preobražava svijet.

Kad Isusa ne primamo u naše ruke, u naš zagrljaj, naše srce postaje gorko, ispunja se drugim stvarima i stvarnostima koje ostavljaju dušu i srce praznima.

Kada primamo Isusa otvorenih ruku, primamo i braću otvorenih ruku i prepoznajemo odraz njegove slike u njima.

Zagovor sv. Šimuna

6. Sveti Šimun neka svojom blizinom i zagovorom bude nama poticaj da osluškujemo duhovne poticaje u srcu i ustrajemo na putu vjere, sve dok nas Krist ne primi u svoj vječni zagrljaj. Amen.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup

Foto: I. Grbić

Četrdeset muškaraca novoosnovane Bratovštine sv. Šime koja će djelovati pri svetištu sv. Šime u Zadru, svečano su pristupili u tu bratovštinu za vrijeme Svečane Večernje koju je na uočnicu blagdana sv. Šime, zaštitnika grada Zadra, u ponedjeljak, 7. listopada, u crkvi sv. Šime u Zadru, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Članovi Bratovštine sjedili su u prvim redovima svetišta sv. Šime te su sudjelovali u večernjoj hvali Bogu pjevajući psalme. Svakog osmog u mjesecu, koji je Šimin spomendan kada se u svetištu slave zavjetne mise s osobitom nakanom za zdravlje, članovi Bratovštine će prije mise u crkvi sv. Šime predmoliti Večernju molitvu iz Časoslova.

„Psalmi su molitve nadahnute Božjim Duhom. To su one iste riječi koje je molio i sv. Šimun i po kojima se ispunjavao Duhom Svetim kojega je slušao, koji ga je ispunjavao i vodio u životu. U fizičkoj blizini moćima sv. Šimuna, i naše srce želi se uzdići k Bogu i pridružiti slavi i radosti vječnosti u kojoj sv. Šimun živi u općinstvu svetih, s Bogom i u Bogu, u vječnom zagrljaju Božje ljubavi. Tom molitvom i naše srce želi se ispuniti nadom koja se ostvarila i Šimunu nakon dugog čekanja, kada je ugledao, prepoznao i primio Isusa u svoje ruke“, rekao je mons. Zgrablić u propovijedi.

Nadbiskup je čestitao članovima Bratovštine na odluci da joj pristupe, poručivši: „Bogu zahvaljujemo za poticaje Duha kojeg su u dubinama svoga srca osjetili članovi Bratovštine sv. Šimuna koja na Svečanoj Večernjoj 2024. godine počinje sa svojim postojanjem i djelovanjem. Oni su, poput sv. Šimuna, potaknuti istim Duhom, došli, i dolazit će u hram sv. Šime, da pripravljaju svoja srca i srca onih koji tu, pored moći sv. Šimuna, očekuju svjetlo za prosvjetljenje svoga života i spasenje, kao najveće dobro svoga postojanja koje nam Isus daruje“, istaknuo je mons. Zgrablić. Rekao je da je za hod u vjeri svakoga od nas „važno svakodnevno moliti i slušati duhovne poticaje u srcu i savjesti, kako se nikada plamen nade ne bi ugasio u našim srcima“.

Članovima bratovštine mons. Zgrablić poželio je Božji blagoslov, da im ga po zagovoru sv. Šimuna Gospodin udijeli za njihov daljnji plodan život i rad.

U Bratovštini su muškarci iz grada Zadra i iz drugih župa u Zadarskoj nadbiskupiji, različitih staleža, službi i profesija. Nakon propovijedi nadbiskupa, članovi Bratovštine i don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime na čiju je inicijativu Bratovština osnovana, zajedno su izmolili molitvu svečanog pristupanja koja glasi: „U ime Presvetog Trojstva, Blažene Djevice Marije, ja (svaki član Bratovštine je naglas, redom pojedinačno, izgovorio svoje ime i prezime) molim zagovor i pomoć nebeskog zaštitnika svetog Šimuna, Proroka i Pravednika, koji je u svojim rukama primio dijete Isusa.

Sveti Šimune, pristupamo ti kao tvoji sinovi s poštovanjem i pobožnošću i želimo služiti u ovom Božjem hramu. Molimo te da nas nadahneš i zagovaraš kod Gospodina, da budemo vjerni obećanjima koje ti danas izričemo. Obećavamo ti da ćemo živjeti čestito i pošteno te slušati riječ Evanđelja. Molimo te tvoj nebeski blagoslov i zagovor kod Gospodina, kako bismo mogli nasljedovati tebe u pravednosti i bogobojaznosti. To te molimo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Molitvu svečanog pristupa članovi Bratovštine završili su znakom križa na sebi.

Nakon toga, nadbiskup Zgrablić je po liturgijskom obrascu rekao: „Draga braćo sv. Šimuna. Neka Gospodin blagoslovi, a sv. Šimun zagovara, vaše plemenite odluke koje izgovarate na ovom svetom mjestu. Sv. Šimun nam je vrijedni primjer pravednosti i strpljivosti. Neka po vama donese obilne plodove i dobro u današnjem društvu. Pratio vas zagovor i pomoć svetoga Šimuna, sada i u sve vijeke vjekova“.

Nakon toga blagoslova nadbiskupa Zgrablića, članovi Bratovštine pristupali su ispred prezbiterija u crkvi sv. Šime, kada im je nadbiskup Zgrablić svakome osobno čestitao na pristupanju u Bratovštinu i pritom im je darovao zahvalnu uspomenu na taj čin, malenu škrinju sv. Šime.

Na kraju Svečane Večernje, prigodnu riječ uputio je don Damir Šehić, čuvar svetišta. Pozdravljajući sve na „tom svetom tlu“ Šimunove crkve, don Damir je rekao da se u pripremi za proslavu sv. Šime pitao tko su ljudi koji hodočaste sv. Šimi; zbog kojeg dubljeg razloga hodočasnici dolaze i obilaze to mjesto molitve.

„Svatko u svom srcu nosi odgovor i istinsku čežnju u kojoj želimo prihvatiti svoj put nasljedovanja Krista. A možda i ne odmah Krista. Možda smisla, ispunjenja, punine života. Želimo biti sretni ljudi, ostvareni ljudi, sretni muževi i žene, braća i sestre. Ove godine pred nama stoje muževi našeg grada Zadra i Zadarske nadbiskupije koji pristupaju u Bratovštinu sv. Šime. Za nas je to veliki znak i radost, jer po tom činu Šimunovo svetište postaje bogatije i snažnije.

Taj čin gledam kao Providnost, ne našu, ljudsku, nego Providnost kao dar svetog Šimuna koji želi oko sebe okupiti molitelje i braću, kako bi ih poučavao u krepostima. Zato, budimo ponosni jer smo na Svečanoj Večernjoj, 7. listopada 2024., mogli prvi put pristupiti u bratovštinu sv. Šime. Vjerujem da će ona u povijesti imati svoj trag i da će se nekada govoriti o ovoj Bratovštini“, rekao je don Damir.

Šehić je potaknuo i na odgovornost i obvezu mjesne Crkve u širenju čašćenja sv. Šime. „Sv. Šime nije naše vlasništvo. Mi smo samo čuvari njegovog kulta i svetosti koja je zastala u našem gradu Zadru poput nasukane lađe i plijeni svojom ljepotom. Šimunova svetost i Gospodin Isus Krist, „svjetlo na prosvjetljenje naroda“, kako je sv. Šime rekao za Krista, naša su obveza da kao mjesna Crkva širom otvorimo vrata svima koji vape i mole za pomoć sv. Šimu. Svjedočanstva mnogih, kao i rijeke onih koji će tek obići relikviju sv. Šime, zadaća su nam da brinemo i pružamo trajnu priliku svima koji traže moćni zagovor ovoga divnog sveca“, poručio je don Damir.

Šehić je zahvalio svima na sudjelovanju u molitvi te je pozvao sve vjernike i hodočasnike da se u crkvi sv. Šime uvijek osjećaju dobrodošlo. „Osjećajte se u crkvi sv. Šime uvijek ugodno i voljeno. Svetac Šimun koji boravi u ovom svetištu, daje nam razlog da imamo pouzdanje u Boga, onako kako ga je i on imao dok je očekivao Mesiju“, poručio je don Damir.

Na kraju Večernje, prije nego su to učinili nadbiskup Zgrablić i drugi vjernici, članovi Bratovštine počastili su tijelo sv. Šime koje se nalazi u škrinji iznad glavnog oltara u prezbiteriju crkve, prolazeći ispred svečevog tijela koje se u Zadru nalazi od 1203. godine, dakle, 821 godinu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić