Don Damir Stojić predvodio je duhovnu obnovu za mlade u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 23. listopada. Don Damir je predvodio misno slavlje, nakon mise održao je nagovor, a potom euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Razmatrajući navješteni ulomak evanđelja po Luki, u kojem Isus govori „…kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi… I vi budite pripravni, jer u čas kad i ne mislite, Sin Čovječji dolazi“, don Damir je u propovijedi istaknuo kako je „jako neobična slika da Isus sebe uspoređuje s kradljivcem, kao da je lopov“.

„Isus u toj prispodobi govori koliko je njemu stalo do naše duše, da će on poput kradljivca provaliti u našu dušu. Kradljivac provaljuje tamo gdje nije dobro došao. Kad ti se nešto dogodi i nije po tvojoj volji, kad se dogodi i tragedija… Bog nije izvor naše tragedije, ali Bog koristi i to što nije po našoj volji, da on provali u našu dušu. Nekad je to jedini način da dopre do nekih ljudi. Bez obzira što prolaziš sada; možda se sada događa nešto u tvom životu što je neshvatljivo, bolest, smrt drage osobe, neostvarena ljubav, ranjenost u području ljubavi… Isus možda koristi taj trenutak da provali u tvoju dušu. Vapiješ Bogu jer si doživio nepravdu. Polako. Bog zna što radi“, ohrabrio je don Damir vjernike. Istaknuo je da poznaje i postoji toliko svjedočanstava, iskustava da kad osobu u nekoj životnoj situaciji najviše boli, „bez ikakvog iščekivanja, Bog provaljuje u tu dušu“.

„To je Isus rekao jer je on Bog iznenađenja. Ako ne ide kroz glavna vrata, ako ne puštaš Isusa, on će provaliti kroz zid, jer te voli, jer želi doći do tebe i do tvoje duše. Bog koristi situacije koje su tebi neshvatljive. I Bogu hvala što je takav“, istaknuo je don Damir.

U tom evanđelju Isus nam želi objaviti istinu da ne znamo kad će doći dan i čas našeg odlaska s ovog svijeta. Don Damir je kao župnik vidio koliko puno ljudi je u župi gdje je bio, umiralo bez primanja sakramenata.

„Isus je došao da razbije djela đavolska, da nas otkupi i spasi. Koristi sliku slugu koji misle da domaćin neće doći, pa su se opustili. Uvijek moramo biti spremni. Ta prispodoba govori da budemo spremni, da živimo radosni jer nas čeka nagrada. Živimo trenutak kao da odlučujemo svoju vječnost. Najvažniji su sadašnji trenutak i trenutak u času smrti. Drugim riječima, svaki trenutak u životu je važan“, istaknuo je don Damir, poručivši: „Budite spremni. Živite svaki trenutak kao da je prvi, jedini i posljednji, kao da se odlučuje spasenje u tom trenutku“.

Stojić je upozorio da će svi odgovarati za svoja djela, da je svatko odgovoran za svoja djela. „Dobit ćemo nagradu ili kaznu. To nije popularna poruka danas, jer svijet nam govori da živimo kako želimo. Isus traži još i više, od činjenja samo dobrih djela; da budemo sveti“, poručio je don Damir.

U nagovoru nakon mise, don Damir je istaknuo važnost vjerovanja da je Isus Krist prisutan u posvećenoj hostiji, u Presvetom oltarskom sakramentu. Posvjedočio je kako poznaje jednog muslimana koji se obratio na katoličanstvo; kad se kao krštenik vratio u svoju rodnu, većinski muslimansku zemlju, jako teško mu je bilo što nije mogao, kao u Europi, ići na misu. Kad je ušao u katoličku crkvu u svojoj zemlji, a policajcima koji je čuvaju rekao je da je vjernik, jer samo katolici mogu ući u crkvu, bio je nekoliko dana pritvoren, jer su otkrili da mu je na osobnoj iskaznici pisalo da je musliman.

Taj čovjek don Damiru je rekao da mu je „bilo grozno“ znati da je Bog prisutan u euharistiji, posvećenoj hostiji i ne primati Boga. „Divio sam se njegovom žaru. Mi katolici tako olako preskočimo sudjelovanje na misi, naviknuli smo se. Sv. Toma Akvinski kaže da je vjera čin volje. Može biti popraćena nekim osjećajima, ali je prvenstveno čin volje. Koju vjeru moraš imati da vjeruješ da se Bog, tijelo, krv, duša, božanstvo Isusa Krista, nalazi u jednom beskvasnom komadiću kruha, bez okusa!?“, istaknuo je don Damir.

Stojić je upozorio kako brojni kršćani na Zapadu „govore o Isusu kao da je mrtav“, unatoč znanju stečenom i na vjeronauku i kršćanskom nasljeđu. Usporedio je taj stav s ponašanjem dvojice učenika na putu za Emaus koji „sve znaju o Isusu, ali govore o Isusu kao da je mrtav. Imaju sve informacije, ali to jutro govore o njemu kao da je mrtav. Govore o mrtvom čovjeku“, upozorio je don Damir, rekavši da je prva poruka koju želi uputiti: „Bog je živ! Isus Krist je živ!“.

Druga poruka je da je Bog ljude stvorio „ne jer nas treba, nego jer nas želi, voli. Bog nas ne treba. Nitko ne povećava Božju slavu, niti grešnik umanjuje Božju slavu. Bog je nepromjenjiv u sebi. Ti si tu zato što te Bog voli. Bog je ljubav. On je toliko ljubav, da se to prelilo i mi smo nastali. Nad tom istinom treba moliti“, potaknuo je don Damir. Upitavši vjernike neka promisle kad su doživjeli najveću ljudsku ljubav u životu, Stojić je naglasio da je „ljudska ljubav lijepa, ali je ništa naspram Božje ljubavi“.

„Ti si ljubljeno dijete Božje. To je temeljna istina. Ako Đavao želi sakriti ijednu istinu od nas, to je ta istina. On laže o Bogu Ocu, pretvara ga u tiranina, da nam Bog zapovijeda da nešto ne smijemo činiti, da nam nešto uskraćuje. Koji je tvoj odgovor na takvu ljubav? ‘Gospodine, ljubim te, odnosno, vjerujem’, trebao bi biti naš odgovor. Ako je Bog dobar, ako te stvorio i ljubi te, onda ćeš provesti s njim vrijeme. Da budemo s njim, da prebivamo s njim. Koliko dnevno molimo? Dajmo Bogu desetinu svoga budnog vremena i prvinu“, potaknuo je don Damir, upozorivši da Bogu najčešće dajemo kraj dana u molitvi.

Istaknuo je da se vjera živi osobno, ali i u zajedništvu. I Isus se u molitvi Oče naš Bogu obraća s ‘naš’, a ne Oče ‘moj’. Važna je eklezijalna dimenzija zajedništva, istaknuo je don Damir. Potaknuo je vjernike da slušaju Boga po njegovoj Riječi, u molitvi, da žive po Božjim zapovijedima koje čuvaju ljude od zla koje ih može raniti grijehom i da se redovito ispovijedaju. Potaknuo je i na molitvu krunice i važnost nasljedovanja Marije, rekavši: „Ako je Isus nama došao preko Marije, vrati mu se kako nam je došao. Idimo Gospi. Marija vodi Isusu“.

U molitvi pred Presvetim, don Damir je molio da vjernici dožive prodor Isusove ljubavi u svom životu, da iskusimo da smo ljubljeno dijete Božje, da imamo iskustvo živoga Boga i Božje ljubavi.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Susret župnih kateheta Zadarske nadbiskupije održan je u utorak, 22. listopada u dvorani župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić izlagao je o temi „Župna kateheza i duh sinodalnosti“.

Nadbiskup je opisao praktični model, sustavno razrađeni katehetski rad kojeg je kao dugogodišnji župnik u redovitosti provodio u župnoj katehezi sa župnim animatorima. Još kao bogoslov, mons. Zgrablić smatrao je katehetiku važnim predmetom, misleći: „Što koristi da imam vjeru, ako je ne znam prenijeti drugima?“. Katehetika se provodi i metodom, načinom kako vjeru prenijeti drugima, istaknuo je mons. Zgrablić koji je za svoj diplomski rad obradio temu „Lik i uloga katehete“.

Proces sinodalnosti, što znači zajedno hodati, jako je važan, istaknuo je  nadbiskup. Iz osobnog iskustva provedbe župne kateheze koji je bio rezultat zajedničkog promišljanja, njega kao župnika i župnih suradnika, mons. Zgrablić je naglasio da je imao redovitu i kvalitetnu suradnju s članovima Župnog pastoralnog vijeća te se s njima i konzultirao. Plodnost njegovog svećeničkog angažmana je i u činjenici da je mons. Zgrablić utemeljio Katoličku udrugu mladih Istre (KUMI) koja je bila prva katolička udruga mladih vjernika laika u Hrvatskoj, nakon pada komunizma.

„Imam pozitivno iskustvo zajedničkih razgovora s mladima. Počeo sam s malom skupinom mladih, počeli smo razgovarati, sastajati se i došli smo do zajedničke ideje redovitih susreta. Imam iskustvo da sinodalnost nije nešto negativno, suvišno, nego izuzetno pozitivno. Duh Sveti ne govori samo preko biskupa, svećenika i redovnica, nego preko krštenika koji imaju vjere i ljubavi. Bog djeluje preko njih i s njima i oni su jako važni. Bog ne djeluje samo po svećenicima i redovnicima. Duh Sveti daje i laicima, djeluje i po laicima! Vjernike laike treba slušati, vidjeti što se može učiniti. Reci mi, napravi, pomozi, doprinesi! Samo tako možemo ići naprijed i razvijati župnu katehezu, ali i cijelu zajednicu“, istaknuo je mons. Zgrablić. Pokazao je i osobne bilješke i materijale za katehezu koje je izradio u suradnji sa župnim animatorima 2002. godine.

Nadbiskup je predstavio konkretan način rješavanja izazova u pripremi za sakramente. Upozorio je da je „neplodna kateheza“ zbog kratke i neodgovarajuće pripreme općenito problem u Crkvi. Svaka župa ima osobitosti. „Svaka sredina ima svoje specifičnosti i treba pronaći prikladan oblik za katehezu. Naš je zadatak uvijek iznova tražiti novi oblik izričaja u novoj sredini“, potaknuo je nadbiskup.

„Promišljajući zašto je župna kateheza neplodna, smatrao sam da priprema za krizmu ne treba biti samo unutar katehetskog poučavanja, samo nešto tumačiti mladima, da imaju tek još jedan sat vjeronauka u župi, pored vjeronauka u školi. Župna kateheza mora biti nešto drugo od onoga što se događa u školi. U radu s mladima uvidio sam da nema dovoljno njihovog uvođenja u iskustvo vjere. Da se njihova vjera ne živi samo na razini saznanja, informacije, nego, potreban je i doživljaj, iskustvo“, istaknuo je mons. Zgrablić. Upozorio je na nedovoljno sudjelovanje mladih u liturgijskom životu i na nedovoljnu uključenost roditelja, kumova i cijele župne zajednice, svih njenih članova. Istaknuo je preopterećenost obavezama kandidata te disciplinu vjeroučenika, s obzirom i na veličinu skupina.

Rješavanje tih izazova mons. Zgrablić sa suradnicima uspješno je prevladao i imali su plodove. „Župna kateheza postupno uvodi u kršćansko iskustvo koje zahvaća osobu u svim njenim dimenzijama. To je uvođenje u crkveni život. U katehezu mora biti uključena cijela župna zajednica, aktivni ljudi, praktični vjernici koji će pronalaziti rješenja što činiti. Više animatora vodi različite skupine. Animator mora imati jasne ideje, znati što želi postići, koji je cilj. Kateheta mora biti praktični vjernik, da živi vjeru, da zna slušati, biti uravnotežen, animirati susrete tijekom liturgijske, školske i katehetske godine. Katehetski animator treba biti prisutan sa svojom skupinom u svim bitnim dijelovima godine, određivati sadržaj, mjesto i vrijeme programa, koordinirati susrete, voditi evidenciju o sudjelovanju, informirati roditelje, moliti za skupinu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je molitva za krizmanike prožimala cijelu župnu zajednicu gdje je djelovao.

Aktivna priprema za slavlje krizme naučila je krizmanike kako se ponašati u crkvi, imali su svijest prisutnosti Isusa u euharistiji i poklona pred Presvetim. Razmatrajući kako vrednovati pripremu i koji su kriteriji za pripuštanje sakramentima, nadbiskup je naglasio da priprema za krizmu treba prožimati sve vjerničke skupine, cijela župa treba doprinositi u ostvarenju župne kateheze.

„Ispravna župna kateheza je kao tronožac koji počiva na tri temelja. Evangelizacija se provodi u znaku tri slova s. To su slušanje, slavljenje i služenje. Kateheza treba počivati na slušanju. To je jako važno. Od Boga sve proizlazi. Papa Franjo često govori kako moramo osluškivati Duha Svetoga. Jako je važno da mi slušamo što Bog nama govori. Da se družimo s njegovom Riječi, da čujemo što nam govori, što nam Duh nadahnjuje u duši, našem srcu. Dakle, i kateheza mora proizlaziti od Boga, to mora ići u naše srce. To ne može ostati samo u našoj glavi, na razini informacije. Prva zapovijed je ‘Shema, Israel’ – Slušaj, Izraele! Prvo je – mi moramo slušati!“, poručio je mons. Zgrablić, upozorivši: „Ako prestanemo slušati i pretvorimo se samo u provoditelje pedagoških, katehetskih metoda, u metodologiju, gubimo u vidu da se radi o vjeri. U katehetskom radu ne radi se o znanstvenoj metodi. Nego, vjera mora počivati na slušanju, osluškivanju. Duh je onaj koji stalno čini. Duh će nam stalno nešto nadahnjivati, govoriti. I onda, ono što doživim, kad iskreno čujem Riječ Božju, to je uvijek Radosna vijest. Uvijek je to nešto lijepo. Uvijek ti to pogađa srce. Uvijek se događa neka toplina oko tvoga srca. Imaš ono iskustvo učenika u susretu s Isusom: ‘Zar nije gorjelo srce u nama dok nam je putem tumačio Pisma?’. Uvijek imaš iskustvo ljepote toga što čuješ“, poručio je mons. Zgrablić.

Riječ Božja osobu vodi u sakramente, u slavlje, jer osoba se druži s Bogom, sjedinjuje, približava mu se. „Vjera nas mora voditi u sakramente. Ali, ni to nije dovoljno. Nego, potrebna je treća dimenzija, služenje. Ako nas vjera i Bog nadahnjuju, a Bog je ljubav, to nas vodi u Caritas, u ljubav, u služenje. Tako se i župna kateheza za bilo koju skupinu vjernika mora provoditi u ta tri pravca, da bi to bila prava vjera u srcu čovjeka“, istaknuo je nadbiskup.

Na temelju toga, mons. Zgrablić osmislio je plan i program župne kateheze. Predložio je kako u praksi razraditi taj tronožac vjere kojega trebaju ostvarivati mladi i drugi vjernici u župi. Slušanje podrazumijeva čitanje Svetog Pisma, razmatranje, molitvu. Mladi su imali redovite biblijsko – molitvene susrete na kojima su čitali i razmatrali misna čitanja. „Mladi na misi moraju čuti Riječ Božju, da se nauče kako se ponašati u crkvi. Animator prati povjerenu skupinu, on je stalno s njom, dočekuje ih na misama, s njima radi u službi čitača Božje riječi i molitve vjernika, da mladi aktivno sudjeluju u liturgiji. Trebaju sudjelovati i na  duhovno – rekreativnim susretima, prožeti ih zabavom, igrom, druženjem. Učiti mlade moliti, uputiti ih na vjerske sadržaje u medijima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Slavlje podrazumijeva sudjelovanje mladih pri podjeli sakramenata drugima. „U našoj župi bilo je puno krštenja, mladi su morali izbliza vidjeti roditelje, krštenika. Npr., kupili smo figuru anđela, mladi su je poklonili roditeljima, rekli bi da se raduju njihovom djetetu. Da krizmanik vidi što se događa na krštenju, vjenčanju, sprovodu. Posjetili su neki grob, očistili, ponijeli svijeću, cvijeće. Kroz svibanj i listopad grupe su se izmjenjivale predvoditi molitvu krunice, u tjednom klanjanju, više puta godišnje su dolazili na ispovijed. Mladi koji su pohađali župnu katehezu morali su doći na sve važne aktivnosti u župi“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

U služenju koje je gradilo zajedništvo Crkve, animatori su s mladima pohodili  Cenacolo, domove za stare, za djecu s poteškoćama, nosili su poklone štićenicima, uključili su se u Misijsku nedjelju. Provodili su božićne i korizmene akcije za potrebnoga u školi, siromašne, poticani su nečega se odreći, činiti djela milosrđa, vježbati se u tome, pomoći u slaganju potrebnoga i u biskupijskom caritasu.

„Mi smo znali slušati i osluškivati jedan drugoga s ljubavlju, zanosom i žrtvom“

Mons. Zgrablić priredio je i knjižicu u kojoj su evidentirane aktivnosti svakog krizmanika koje je animator zapisivao. Roditelji su potpisali prijavnice da prihvaćaju da njihova djeca preuzimaju sve obaveze u pripremi za krizmu. Nadbiskup je pojasnio i sadržaj stupnjevite pripreme za krizmu, prijelaze faza. Četiri stupnja pripreme pratili su prigodni molitveni obrasci i obred.

Susreti župne kateheze počinjali su u rujnu, u nedjelju nakon prvog tjedna nove školske godine. Prvi stupanj, oglašenika, provodio se od početka školske godine do došašća. Tada su predstavljeni krizmanici, podijeljene su knjižice, znamenovani su križem, išli su na hodočašće. Drugi stupanj, status kandidata, provodio se od došašća do početka korizme. Na početku korizme svaki krizmanik dobio je Novi zavjet i hodočastili su u katedralu. Treći stupanj pripravnika provodio se od korizme do krizme. Tada su mladi imali ispovijest vjere, predaju Vjerovanja, kad su osobno izgovorili svoje ime moleći u crkvi pred župljanima. Četvrti stupanj, vrijeme mistagogije, uvodilo je u skupinu mladih koji su ulazili u katoličku udrugu mladih Istre.

Nadbiskup je pokazao i knjižicu koja je sadržavala podatke o krizmanicima, bilješke faza, evidenciju o pohađanju crkve, popis obaveza, datume susreta na kojima moraju biti; pratila se redovitost njihovog pohađanja mise, sudjelovanje na hodočašću, u caritasu, molitvenim susretima, animator je provjeravao osnovno poznavanje molitvi. Uz to, svaki animator dobio je i skriptu s praktičnim uputama, molitvama, načinom praćenja krizmanika,  što im je pomoglo i olakšalo rad. Krizmi je pristupao tko je prošao sva tri stupnja.

„Radio sam tako godinama, imam pozitivno iskustvo suradnje s između 25 i 30 župnih animatora u katehezi. Djeca su zavoljela takav način rada s njima, govorili su šteta što je to završilo, da bi tako nastavili. Mladi su to zavoljeli jer su im animatori pristupili s puno ljubavi i majčinski, rado su se okupljali oko njih. Jedna animatorica se toliko zauzela za krizmanika kojeg je pratila, da se potrudila da ima instrukcije kako bi ispravio negativne ocjene u školi. Ta pozitivna atmosfera duboko se utisnula u mlade“, istaknuo je mons. Zgrablić

Priredili su i 15 kateheza koje nisu imali obavezu obraditi, uz određene blagdane. Na početku školske godine, svakog dana poslije krunice, molili su za jedan dar Duha Svetoga, za sve krizmanike. „Voditelj grupe svaki dan molio je za svoju grupu, poimence je spominjao mlade za koje moli, za jedan dar Duha Svetoga. Bilo je toliko članova Apostolata molitve, da je svaki njihov član dobio jednog krizmanika za kojeg je molio svaki dan. To se prenijelo i roditeljima kojima sam rekao: ‘Župnik moli za vaše dijete, dijete moli za sebe, animatori mole za vaše dijete i netko iz župe posebno moli za vaše dijete. Pa i Vi molite za vaše dijete, za darove Duha Svetoga’. To je jako pozitivno iskustvo roditelja i Apostolata molitve. Kad je bila krizma, molitelji su se radovali prozivkama krizmanika, govorili bi: ‘To je moj krizmanik, za kojeg sam ja molio cijelu godinu’“, istaknuo je mons. Zgrablić važnost da se molitvom prati krizmanike, „da se župna zajednica osjeća odgovornom da moli za krizmanike, pojedinačno i kao zajednica“.

Mons. Zgrablić predao je roditeljima i popis mogućnosti kako mogu s mladima i nakon krizme sudjelovati u odgoju u vjeri. Kao župnik imao je barem četiri susreta s roditeljima kad im je govorio o krizmi, Duhu Svetom, uz praktične informacije, prije svake etape i krizme. Roditelji su se uvijek odazivali na te susrete.

„Važno je da nosimo duboko vjeru, da imamo ljubav prema apostolatu i evangelizaciji. Teško je ako nas ljubav ne nosi. Kateheta, svećenik može biti profesionalac, ali ako nema vjere, ljubavi, to odrađuje mehanički, a ne sa srcem i dušom. Teško ćeš biti animator ako te kao vjeroučitelja ne nosi zanos da radiš za najveće dobro čovjeka, za spasenje duše, da brineš za vječno dobro čovjeka. Ako te to ne ‘progoni’, ako te to ne zanima i ne zanosi, ako te ne muči što učiniti i kako to ostvariti, teško je raditi. Jako je važno nositi to u sebi“, poručio je mons. Zgrablić.

Dugogodišnje pozitivno iskustvo župne kateheze živio je najprije u radu s članovima Župnog pastoralnog vijeća, onda u susretima s animatorima. „Na tim susretima su bili razgovori, diskusije, razmatranje prijedloga. To je bio plod dugogodišnje suradnje, u stalnom dijalogu i razgovoru s animatorima. Mi smo znali slušati i osluškivati jedan drugoga s ljubavlju. Neki su privatno pohađali studij teologije u Rijeci. To su bili vjernici laici s puno zanosa, ljubavi, vjere i žrtve. To nisu bili besposleni ljudi, da su u župnoj katehezi radili u dokolici. Nego, pustili su i obveze u svojoj obitelji. Roditeljima je rečeno neka ne misle da su animatori plaćeni za to što rade. Oni sve to rade iz ljubavi prema njihovom djetetu. To svjedočanstvo je bilo jako važno. Animatori su bila živa jezgra vjernika koja je radila s ljubavlju i Bog ih je vodio, među njima su bili inženjeri, profesori, poštar, različitih zanimanja. Djeca su zavoljela animatore, animatori su zavoljeli njih. Ta konkretna ljubav živjela je u župi kao posebno iskustvo, kao ‘materijal’ za raspravu, za dijalog i ta ljubav se prenosila“, poručio je nadbiskup, rekavši da njegovo iskustvo ne treba primijeniti u svakoj sredini. „Ali, važno je tražiti načina pristupa mladima i animatorima. Važno je ne prestati, ne reći ‘Ne možemo’. Ne odustati, unatoč početnom neodazivu sudionika. Mi nismo odustajali. Ja se nisam pomirio s neuspjehom. Nisam htio stati. Idem vidjeti što mogu. Molio sam ‘Bože, pomozi mi, nadahni me, što da radim?’. Hajdemo učiniti neki koračić. Pomozite mi. Ne mogu sam. Dođite vi. Mi smo to ostvarili u dijalogu. Zaista je sve to bilo u duhu zajedničkog rada i suradnje“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.

„Jedan od naših prvih zadataka je staviti se u školu Duha Svetoga“

Dr. sc. s. Marijana Mohorić, SCJ, predstojnica Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj susret, zahvalila je nadbiskupu za podijeljeno iskustvo. Na tom tragu su i materijali za pripremu krizmanika za Zadarsku nadbiskupiju. „U temelju toga programa je katekumenalno nadahnuće od oglašenika do onoga koji ulazi u vrijeme mistagogije. Tako se preporuča raditi s djecom i odraslima“, rekla je s. Marijana, istaknuvši da je rad mons. Zgrablića značio veliki angažman njega kao župnika, uz međusobno slušanje, osluškivanje, razgovor, dogovaranje, godinama stvarajući duh sinodalnosti, čime su ostvarili i konkretan rezultat. Cilj toga susreta župnih kateheta je zajedno stvarati moguće modele rada, bolje povezati župne katehete, stvoriti grupu komunikacije na široj razini; pomoći jedni drugima u formaciji na nadbiskupijskoj razini, da katehete predlažu smjernice i da svatko u župi sa župnikom traži najbolji način provedbe, istaknula je dr. Mohorić.

U govoru o temi „Kateheta u sinodalnom hodu Crkve“, s. Marijana je rekla da među službama evangelizacijskog poslanja Crkve katehetska služba zauzima značajno mjesto i jako je potrebna za rast vjere. „Ta služba uvodi u vjeru i s liturgijskom službom ‘rađa’ djecu Božju u krilu Crkve. Zato specifičan poziv katehete vuče korijene iz zajedničkog poziva Božjeg naroda pozvanog služiti Božjem naumu spasenja u korist čovječanstva“, rekla je s. Marijana, upozorivši da često nismo svjesni važnosti katehetske službe i poziva na kojem se temelji.

„Poziv na službu kateheze proizlazi iz sakramenta krsta i ojačan je potvrdom, sakramentima kojima vjernik sudjeluje u Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi. No, osim na zajednički poziv na apostolat, neki vjernici osjećaju da ih Bog poziva da preuzmu zadaću katehetâ u zajednici te se stave u službu cjelovitije i bolje oblikovane kateheze, tj. praćenja procesa rasta u vjeri. Taj osobni poziv i odnos s Isusom pokretna su sila djelovanja katehete“, istaknula je dr. Mohorić.

Prema Direktoriju za katehezu, „snagom vjere i krsnog pomazanja, u suradnji s crkvenim učiteljstvom, kateheta stoji u službi Duha Svetoga koji je na djelu u zajednici. Trebao bi biti svjedok vjere i čuvar spomena na Boga koji je iskusio osobno istinu evanđelja u osobnom susretu s Isusom. Na temelju toga iskustva čuva, njeguje i svjedoči novi život koji postaje znakom za druge. Na taj način i njegova vjera postaje spomen Božje povijesti s ljudima. Zvanje katehete je čuvati taj spomen, buditi ga u drugima i staviti ga u službu navješćivanja“, navela je s. Marijana naglaske iz novog Direktorija za katehezu.

„Svjedočenje života katehete potrebno je za vjerodostojnost njegovog poslanja. Kateheta je učitelj i mistagog koji uvodi u Božje otajstvo, objavljeno u pashalnom misteriju. Kao slika Isusa Učitelja, kateheta ima i zadaću prenositi sadržaj vjere i voditi do otajstva vjere, otkrivajući otajstva spasenja u pologu vjere i aktualizirana u liturgiji Crkve. Kateheta je pozvan biti i pratitelj i odgojitelj onih koje mu je Crkva povjerila. Zato mora usvojiti vještinu duhovnog praćenja osoba. Uz odgojno-obrazovne vještine, treba znati slušati i ući u dinamiku ljudskog sazrijevanja te postati strpljivi suputnik s istančanim osjećajem za progresivnost u procesu rasta u vjeri. Zato je jedan od naših prvih zadataka staviti se u školu Duha Svetoga, biti poučljivi njegovom vodstvu u procesu formacije, pomažući braći i sestrama rasti u kršćanskom životu i napredovati na putu prema Bogu“, potaknula je dr. Mohorić, rekavši da kateheta to može ostvariti ako djeluje iz zajedništva s Bogom i bližnjima, u zajednici i u ime kršćanske zajednice.

Na postati aktivnim sudionikom hoda zajednice poziva i Sinoda 2021. – 2024. Za sinodalnu Crkvu. Zajedništvo, sudjelovanje, poslanje, pozivajući na „obnovu Božjeg naroda u nasljedovanju Gospodina i predanosti služenju njegovom poslanju. U tom hodu jako je važno moći čuti, prepoznati i uvažiti one koji su s nama na putu, zajedno ići prema cilju i zajedno sazrijevati u vjeri. Kako je isticao sv. Augustin, to je zajednički put ‘prema Bogu ne koracima, nego osjećajima’, a ostvaruje se ‘dijeleći život sačinjen od molitve, naviještanja i ljubavi prema drugima’“, istaknula je s. Marijana.

Prema Sažetku Hrvatske biskupske konferencije za Sinodu o sinodalnosti, u odgajanju za sinodalnost metode odgoja su promatranje, osluškivanje i učenje o potrebama Crkve, osobito na konkretnim primjerima unutar župa, da se Crkvi pomogne živjeti zajedništvo i hodočasnički duh. „Takve metode ističu da svatko ima svoje mjesto u Crkvi, koja bi svojim poslanjem trebala poticati na zajednički hod. Odgoj ovdje označuje otvorenost za rast i promjenu putem važnosti međusobne potpore i zajedničke molitve. Do gubitka interesa i volje za aktivnim projektima i promjenama nerijetko dolazi zbog nedostatka međusobne podrške, ali i zbog nedostatka molitve. Tu se nalazi srž govora o sinodalnosti, kao i odgoja za nju”, citirala je spomenuti dokument HBK dr. sc. Marijana Mohorić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Drugi susret rastavljenih i civilno ponovno vjenčanih osoba održan je u petak, 25. listopada u kapeli samostana Školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru. Susret je predvodio don Žarko Relota, predstojnik Povjerenstva za obiteljski pastoral Zadarske nadbiskupije u čijoj nadležnosti je održan taj susret.

Na prvom susretu za osobe u iregularnim situacijama u Zadarskoj nadbiskupiji, održanom 20. travnja 2024. u Ninu, sudionicima je predstavljen pravni aspekt temeljem odredbi Crkvenog prava za osobe u toj situaciji. Na ovom susretu sudionicima su upućeni prvenstveno duhovni i molitveni poticaji.

U nagovoru na početku susreta, don Žarko je podsjetio da su muž i žena komplementarna bića. „Bog ih je stvorio da zajedno žive jedno uz drugo i da nadopunjuju jedno drugo. Zato Bog kaže: ‘Načinit ću mu pomoć kao što je on’. Dakle, ne nešto usputno, žena koja stoji uz muškarca, nego pomoć kao što je on. Time Bog pokazuje da je muškarac pomoć ženi, a žena je pomoć muškarcu“, rekao je don Žarko. To znači da jedno drugo oplemenjuju, usavršuju, motiviraju za radost u životu. „Bog je izvadio Evu iz Adamovog rebra, time dajući do znanja da je ona dio njega s čime živi svakodnevno, s time se napaja i to mu daje smisao“, rekao je don Žarko, poželjevši da Bog pomogne u drugome osjetiti radost življenja i pomoć koju je Bog dao čovjeku na njegovom putu.

„Crkveni dokumenti kazuju što nam Bog poručuje kroz misli naših papa, kako živjeti u određenim situacijama. Crkveni dokumenti pokazuju širinu misli Crkve prema svima nama i koliko Bog preko crkvenih poglavara u naše vrijeme pokazuje svima da ne bježe iz Crkve, da je u Crkvi njihovo mjesto“, naglasio je don Žarko. Potaknuo je sudionike da se ne optužuju i poručio im da su dio Crkve.

Na susretu je vjeroučiteljica Ana Rücker pročitala ulomke iz enciklike Amoris laetita pape Franje i Familiaris consortio sv. Ivana Pavla II. Ti dokumenti Crkve „pokazuju kako se crkveni poglavari odnose prema osobama u partikularnim životnim situacijama. Taj izraz nije osuđujući, nego znači drugačiju situaciju osoba kojima treba pokazati posebnu brigu i skrb Crkve. Čovjeku treba pomoći baš kad nije sve u redu, kad se osjeća usamljen. Tada mu treba pokazati svoje milosrđe i ljubav“, potaknuo je don Žarko.

Na susretu je Rücker pročitala sljedeće poticaje pape Franje: „Crkva koja je ustanovljena na svim ljudima… ne može prepustiti samima sebi one koji su već povezani sakramentalnom ženidbenom vezom htjeli sklopiti drugi brak. Stoga se ona mora neumorno truditi da im stavi na raspolaganje svoja sredstva spasenja. Pastiri moraju znati da su ljudi radi ljubavi prema istini obvezani dobro razlikovati situaciju. Doista, postoji razlika između onih koji su se iskreno trudili da spase prvi brak, a ipak su sasvim nepravedno napušteni, od onih koji su teškom svojom krivnjom razorili kanonski valjanu ženidbu.

Konačno, ima i takvih koji su sklopili drugu vezu radi odgoja svoje djece, a koji često, prema njihovoj savjesti, imaju subjektivnu sigurnost da je njihova prethodna ženidba nepopravljivo razorena, nikada nije bila ni valjana. Zajedno sa Sinodom, toplo potičem pastire i cijelu zajednicu vjernika da pruže pomoć razvedenima koji su se ponovno oženili. I da velikom ljubavlju sve učine da se ne osjećaju odijeljeno od Crkve, jer oni mogu, dapače moraju, kao krštenici, sudjelovati u njenom životu. Valjda ih poticati da slušaju Božju riječ, da prisustvuju misnoj žrtvi, da ustraju u molitvi, da daju svoj prilog djelima ljubavi i pothvatima zajednice. Da odgajaju svoju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh pokore i pokažu svojim djelima da svakodnevno mole milost Božju. Neka Crkva moli za njih, neka ih hrabri i prema njima se pokazuje kao milosrdna majka i tako ih sačuva u vjeri i nadi“, poručuje papa Franjo u enciklici Amoris laetita.

Ivan Pavao II. piše: „Postoje dvije logike koje se ponavljaju kroz povijest Crkve: marginalizacija i reintegracija. Put Crkve od Jeruzalemskog sabora naovamo  oduvijek je bio Isusov put milosrđa i integracije. Put Crkve je ne osuditi nikoga zauvijek. Izlijevati balzam Božjeg milosrđa na sve koji to iskrenog srca traže. Jer prava ljubav uvijek je nezaslužena, bezuvjetna i besplatna.

Stoga valja izbjegavati prosudbe koje zanemaruju različite okolnosti te obratiti pozornost na način na koji osobe proživljavaju te okolnosti, odnosno, zbog njih trpe. Riječ je o tome da se sve uklopi, svakome treba pomoći da nađe vlastiti način sudjelovanja u crkvenoj zajednici i tako iskusi da mu je ukazano nezasluženo, bezuvjetno i besplatno milosrđe. Nikoga se ne smije zauvijek osuditi, jer to nije logika evanđelja. Tu ne mislim samo na rastavljene i ponovno vjenčane, nego na sve, bez obzira na stanje u kojem se nalaze“, poručuje sv. Ivan Pavao II. u enciklici Familiaris consortio.

„Ti lijepi citati govore da nikoga ne smijemo osuditi niti prema ikome imati neke predrasude, nego svakoga trebamo primiti s milosrđem, ljubavlju, dobrotom i Božjim odnošenjem prema ljudima. Ti citati iz papinih enciklika govore koliko je Bog milosrdan prema svima nama i ohrabruje nas da se ne bojimo, u kakvoj god situaciji, mi smo njegova djeca“, ohrabrio je don Žarko prisutne, rekavši im da ih ljudi mogu odbaciti i imati rezerve prema osobama u neredovitim situacijama, ali Bog ih ne odbacuje.

„Ne možemo ući u ničije životne situacije. Ovi citati iz apostolskih pobudnica pokazuju koliko Crkva i u današnje vrijeme pokazuje svoju samilosnu ljubav. Bog dijeli ljubav, ohrabruje ljude da nisu izolirani, ako su u nečemu i pogriješili u životu“, rekao je don Žarko, poručivši prisutnima: „Nisi odbačen jer ti se dogodila neka negativnost u životu s kojom se nisi znao suočiti i koja je odredila tvoj daljnji život. Ti si Božje dijete, pripadaš Crkvi. Mjesto ti je u župnoj i crkvenoj zajednici. Vaša specifična situacija govori da više trebate pripadnost župnoj zajednici, Boga i sudjelovanja u otajstvima. Crkveni dokumenti i Božja riječ daju na znanje: ‘Dođi k meni’. Može nas svatko napustiti, ali Bog nas nikad neće napustiti. Bog će se radovati jer smo s njim“.

Bog je naš sudac, ne ljudi, rekao je don Žarko. „Možda smo u dijelu života ponekad napravili neki pogrešan korak, možda nam se dogodila neka situacija kojoj nismo bili dorasli, nešto čega nismo bili svjesni, možda smo učinili neki korak koji nas je doveo do situacije u koju nismo željeli doći. Bog to zna. Bog je milosrdni otac koji svakoga grli, svakome prašta i nikoga ne napušta“, poručio je don Žarko.

U drugom dijelu susreta don Žarko je predvodio klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom i izricao molitve s obzirom na stanje rastavljenih osoba. Poželio je da osobama u iregularnim situacijama Bog podari snagu i pomogne im shvatiti stanje u kojem se nalaze, da im i ta situacija bude prilika da osjete što su Božja dobrota i ljubav.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Blato na Korčuli, rodno mjesto bl. Marije od Propetog Isusa Petković, bilo je završna postaja trodnevnog Hodočašća vjernika Zadarske nadbiskupije koje je održano od četvrtka, 17. do subote, 19. listopada. Svečano koncelebrirano misno slavlje u dvorani Doma kulture u Blatu na Korčuli u subotu, 19. listopada, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Misa je slavljena u Domu kulture jer je blatska župna crkva Svih svetih prostorno mala za primiti petsto hodočasnika. Dobrodošlicu hodočasnicima izrazio je mons. Željko Kovačević, župnik župe Svih svetih u Blatu.

Nadbiskup Zgrablić poželio je da se hodočasnici vrate domovima obogaćeni duhom kojeg je svjedočila bl. Marija, ne samo doživljajem viđenih ljepota. Snažna poruka bl. Marije je dati se voditi Duhom Svetim i svjedočiti ljubav koju Duh Sveti kao veza između Boga Oca i Sina Isusa Krista predstavlja, rekao je nadbiskup.

„Bl. Marija rođena je između dva svjetska rata kad je bilo veliko siromaštvo i kad ljudi nisu imali najosnovnije za živjeti. Ona se jako brinula i karitativno djelovala da ljudi na Korčuli mogu opstati, preživjeti, školovati djecu. Željela je duboko živjeti Božju ljubav koju je doživjela u sebi, kojom je Gospodin ljubi i kojom ju je potpuno zahvatio. S ljubavlju je okupljala ljude i služila svom narodu“, rekao je mons. Zgrablić. Navještenu evanđeosku riječ Isusa ‘Tko se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se ja njegovim pred Ocem na nebesima’, oživotvorila je i Marija Petković. „Bl. Marija to priznavanje nije izricala deklarativno, da je samo rekla ‘Ja sam kršćanka, redovnica, ja živim zavjete’. Da se ponosila time što je. Nego, ona je to zaista živjela, priznavala Isusa pred drugima konkretnom ljubavlju koju je nosila prema svakom čovjeku. I to je njena veličina i svjedočanstvo koje je nadživjelo njen život“, naglasio je nadbiskup, rekavši da nam bl. Marija poručuje da se priznajemo Isusovima ne samo izvanjski, formalno, nego da nas Bog prepoznaje po ljubavi.

„Jer Bog nas je stvorio iz ljubavi i za ljubav. Jesi li svjestan da si stvoren iz ljubavi? Nekome se može dogoditi da i nije bio željen iz ljubavi roditelja. Ali, bez Božje volje, bez Božje ljubavi i djelovanja Duha Svetoga u trenutku tvoga početka života, ni tvoj život ne bi postojao. Toliko želja i dobrih nakana je u tvom srcu. Toliko te privlači dobro, zove te nešto lijepo, poziva te k sebi, što želiš ostvariti u svom životu. Nije li to Duh Sveti koji djeluje u nama? Duh Sveti pokreće naše tijelo, daje nam snagu, pokreće naše organe, svaku našu stanicu. Što mi činimo da dišemo, da nam kuca srce? Ne činimo ništa. To nam je jednostavno darovano. Ali netko nas pokreće i taj netko nije nepoznat. Bog nam je u Isusu objavio svoje lice. U Kristu, slušajući Sveto Pismo, kao u ogledalu gledamo ono što je Bog učinio u našem životu i prepoznajemo Boga koji je izlio toliku ljubav u naš život da se njegov Sveti Duh nastani u nama, da nam sv. Pavao kaže da smo hram Duha Svetoga“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Ime našega Boga je Otac, Sin i Duh Sveti, naglasio je nadbiskup. Križamo se spominjući njegovo ime, njegovo ime stavljamo na sebe. „Bog je zajedništvo, Bog je komunikacija. Ljubav je zajedništvo, ljubav je komunikacija. Bog najprije komunicira unutar tri božanske osobe. Bog je Otac koji svega sebe, bez ikakve zadrške, daruje drugoj osobi. Ta druga osoba je Sin koji u svojoj komunikaciji daruje sebe prvoj osobi, Ocu. Ono što struji, što izlazi od Oca i Sina je Duh Sveti. Ta sila, ta snaga počiva na svima nama. Na nama je tu ljubav trajno otkrivati u našem životu. Trajno je prepoznavati, od te ljubavi živjeti“, potaknuo je mons. Zgrablić, naglasivši: „Nema veće snage od Božje ljubavi Duha Svetoga koja nam se može dati, da bilo što možemo učiniti u životu. Bog nas prepoznaje po toj ljubavi. Ako želimo da nas Bog prepoznaje, a on nas je tom ljubavlju zahvatio, moramo dozvoliti da nas ta ljubav obuhvati, kao što je to učinila bl. Marija koju je vodio Božji duh. Ona se prepustila Božjoj ljubavi da je zahvati i da Božja ljubav djeluje u njenom životu“.

Nadbiskup je upozorio da ljudi pod ljubavlju obično misle na emociju. „Emocije su mali dio ljubavi, možda početni dio. Ali, ljubav nije samo emocija. Jer emocije su prolazne. Raspoloženje čovjeka se mijenja iz dana u dan, od dobroga do lošega. Koju god emociju doživimo, ona nije trajna u nama. Ona samo ima neki vremenski tijek, ali emocija ne traje, ona blijedi, nestaje u našem životu.

Ako ljubav svedemo na emociju, samo na naše osjećaje, ako ljubav nije dio naše vjere, naše opredjeljenje… Ljubav je prije opredjeljenje, izbor života, nego emocija. Emocija je znak. I ljubav prema Bogu ide kroz križ, trpljenje. Zato je bl. Marija izabrala biti Propetog Petković. Dakle, ljubiti Isusa koji je raspet, koji je trpio, bio mučen. Bog nam se objavio u ljubavi svoga Sina, u trpljenju na križu. Tu je vrhunac Božje ljubavi prema nama. Kakvu je to pozitivnu emociju Isus imao na križu, kad je trpio silne muke? A mi smo sveli ljubav na emociju. Pa supružnici kažu jedno drugome da više ništa ne osjećaju jedno prema drugome i rastave se. Ljubav koju Gospodin nama daruje ne ovisi o emociji, nego Bog nas bezuvjetno i zauvijek ljubi. Ljubav je kad se mi opredijelimo za Boga“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuo je da Bog ljubi čovjeka i kad je najgrešniji, i kad čovjek Boga ne ljubi. „Bog ne može povući ljubav koju nam je već darovao. Duha Svetoga koji počiva u meni ne mogu istjerati iz moga života, iz moje duše. Mogu to zatrpati, mogu sve to grijehom staviti u tamu, da to ne vidim, ne primjećujem, ne dati da djeluje u mojoj duši. Ali, ako očistim svoje srce, ako se otvorim Božjoj ljubavi, ako je vjera moje htijenje se opredijelim za Gospodina, taj žar moga srca postaje ljubav čineći dobro drugome. Bl. Marija bezuvjetno je činila dobro drugima. To je naš kršćanski poziv, činiti dobro drugome, bez obzira kakav bio. Ako mi je drugi i težak po naravi, ali ja ću njega ljubiti ne po mojoj naravi, po mojim osjećajima, nego po Duhu Svetom koji mi je darovan, jer Gospodin i tu osobu ljubi“, poručio je mons. Zgrablić.

Ljudi su skloni izbjegavati nekoga tko im nije drag, simpatičan. „Zaboravljamo da upravo kod osobe koja mi je teška mogu ‘kupiti’ najviše ljubavi. Tu mogu imati najviše zasluga, jer tu se moram najviše savladavati od svoje sebičnosti. Moram se odricati od onoga što je suprotno mojoj ljubavi. Moram gospodariti sobom, reći da hoću toj osobi učiniti dobro. Ne mogu promijeniti svoje osjećaje. To i nije bitno. Ali, hoću joj učiniti dobro kao da je najviše ljubim. Bl. Marija je svim žarom tako živjela. Ona je provodila ljubav u životu i to svjedočanstvo dala je u svom vremenu. Ona to  hoće i nama prenijeti, da u toj ljubavi živimo, da Boga možemo prepoznati. Jer Bog je ljubav koja se komunicira. I kada živim u ljubavi, približavam se Bogu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Poželio je da se hodočasnici vrate s hodočašća promijenjeni. Ne samo s osjećajem da su negdje bili, nego s odlukom da žele nasljedovati bl. Mariju. „Svi sveci željeli su ljubiti Gospodina, da ih on prepoznaje. Željeli su Duha Svetoga koji govori našoj duši, samo se trebamo sabrati, prepoznati ga, surađivati s njim, dati da zahvati moje biće. Opet ćemo pasti, jer nismo se opredijelili za ljubav, i to najviše prema onima koji nam nisu dragi. Vratimo se sa čvršćom vjerom da želimo nasljedovati Gospodina koji hoće da ne griješim protiv Duha Svetoga. Kad ne živim ljubav, griješim protiv Duha Svetoga“, upozorio je nadbiskup.

„Bl. Marija koja je živjela ljubav s narodom i za narod, neka i nama izmoli najveću milost da možemo ljubiti, nasljedovati Gospodina kako ga je ona bezuvjetno i do kraja nasljedovala, da ga ljubimo i kad je križ i kad je teško. Njoj je bio križ kad su bili glad i nevolja, velike poteškoće. To nije doživjela kao Božje odbacivanje, nego kao prigodu za ljubav“, naglasio je nadbiskup, potaknuvši da na nevolju, poteškoću, bolest gledamo kao prigodu da iskazujemo ljubav, da „možemo najviše profitirati kad nešto dobro činimo. Stavimo u središte Gospodina, Duha Svetoga koji nas krijepi i vodi, da budemo prepoznatljivi kršćani pred Božjim licem, a onda će i drugi znati da smo njegovi učenici, ako imamo ljubavi jedni prema drugima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio hodočasnicima što su željeli ići na taj susret, da zajedno mole i hvale Gospodina, „da jedni drugima budemo potpora na putu života, da se izmijenjeni vratimo u naše domove, da nas Gospodin prepozna po ljubavi koju nosimo u sebi. To nam nitko ne može oduzeti. Sve materijalno će ostati na zemlji, a ljubav koju si nosio u duši ćeš ponijeti u vječnost. Bogat si koliko imaš ljubavi u duši i dobrih djela. Kad netko nije dobar, to je milost da to dobro ‘utržiš’, da ljubiš. Ako te netko ne prihvaća, da odgovoriš suprotno tome. To je najveće bogatstvo“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio blatskom župniku Kovačeviću, sestrama Kćeri milosrđa za ljubav kojom primaju hodočasnike i koju su velikodušno i rado pokazale i prema zadarskim hodočasnicima. „To je duh bl. Marije Petković koja je tu živjela. Sestre su sve lijepo pripremile, koliko truda i ljubavi su pokazale dočekom. Hvala sestrama koje nasljeduju duh bl. Marije Petković na toj milosti, daru i gostoprimstvu“, rekao je mons. Zgrablić te je puk na kraju mise blagoslovio s relikvijom bl. Marije Propetog Petković.

Hodočasnike su po dolasku u Blato dočekale volonterke i svaku grupu od deset autobusa hodočasnika odvele do dvorane gdje je slavljena misa. Na kraju mise, s. Danijela Škoro rekla je da je Blato posebno i drago mjesto koje odiše svetošću zahvaljujući sv. Vincenci i bl. Mariji Propetog koja će prinijeti potrebe Gospodinu. „Marijin primjer svetosti neka nas nauči biti vjerni Gospodinu, biti uz njega. Ona je uvijek nastojala vrijeme posvećivati njemu, biti s Gospodinom i neizmjerno se pouzdavala u njega. Za bl. Mariju Bog je najprije i nadasve bio Otac. Ona u svojim autobiografskim zapisima piše da kad bi počela moliti Vjerovanje, došla bi do Vjerujem u Boga Oca, i dalje više ne bi mogla moliti. Ta činjenica da je Bog otac nju je toliko obuzela da bi zastala i to je kontemplirala. Dao Bog da to svi osjetimo, doživimo u životu, kako je Bog velik i kako nas očinski ljubi“, poručila je s. Danijela.

Na kraju mise, hodočasnicima se obratio don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Ideja nadbiskupijskog hodočašća inicijativa je nadbiskupa Zgrablića prije dvije godine koji je poželio da jedanput godišnje bude zajedničko nadbiskupijsko hodočašće. Nakon Hodočašća 2023. godine u Istru, Padovu i Trsat, ovogodišnje je bilo u Dubrovnik, kotorski Zaljev svetaca i Korčulu.

„Zahvaljujem nadbiskupu na ideji, volji i želji da nas upozna s blaženicima koje dovoljno dobro i ne poznajemo. Hvala mu i što je s nama bio istinski hodočasnik. Strpljivo je čekao sa svojom torbom u redu za recepciju na prijavu za smještaj, nije htio ići preko reda, što je kao nadbiskup mogao učiniti. Nije se bunio, nije me ‘napadao’. Bio je miran, čekao je svoj red, sa štapom i ruksakom na leđima, pa mu od srca hvala što je ovih dana bio ne samo pastir, nego zaista je bio i primjer, strpljivosti i točnosti, primjer hodočasnika i drugima“, rekao je vikar Sorić.  Hodočašće je bilo popunjeno s prijavama u svega pet dana. I ove godine vladalo je veliko zanimanje vjernika. Na svim misama tijekom Hodočašća svirala je Marija Dedić iz zadarske župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu, a pjevao je zbor od članova iz župnih zborova Zadarske nadbiskupije.

Nadbiskupijsko hodočašće operativno i izvršno organizirao je generalni vikar don Ante Sorić, uz tehničku pomoć u koordinaciji don Tina Vidova, tajnika zadarskog nadbiskupa. Don Mario Karadakić priredio je prigodni tiskani Vodič s molitvom Časova, pjesmama i podacima o svecima i mjestu postaja Hodočašća, kojeg je dobio svaki hodočasnik. Uz vikara Sorića, još deset svećenika bili su voditelji autobusa.

Nakon mise, hodočasnici su pohodili blatsku župnu crkvu Svih svetih, u kojoj je grob sv. Vincence i krstionica gdje se krstila bl. Marija, a u blizini župne crkve je Marijina rodna kuća. Pohodili su i Muzej bl. Marije Propetog i svetište blaženice u kojem je njen grob i relikvija krvi bl. Marije koja je i sada u tekućem stanju. Tu su im o životu blaženice govorile dvije redovnice. Bl. Marija je napisala više od tri tisuće pisama, a osobito joj se mole roditelji na nakanu za začeće i supružnici za blagoslov braka. U svetištu ispred groba blaženice, na kojem su brojne fotografije djece u zahvali vjernika za uslišanja i molitverne nakane, u postolju oltara je veliki kamen, dio stijena s obale poluotoka Ratak u Prižbi, zaseoku na južnoj strani otoka Korčule, gdje je bl. Marija običavala sjediti dok je pisala prve Konstitucije Družbe Kćeri Milosrđa.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar proslavila je svoj Dan škole na blagdan sv. Ivana Pavla II., u utorak, 22. listopada. Svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je čestitao učenicima i profesorima blagdan njihovog naslovnika i zaštitnika i Dan škole, istaknuvši da je Ivan Pavao II. pokazao kako se istinski ljubi Crkvu.

„Pokazao je ljubav prema svim generacijama i svim narodima, i prema našem narodu kojeg je pohodio tri puta, a 2003. godine bio je veličanstveno dočekan i u Zadru. Ivan Pavao II. jako je volio mlade i pokrenuo je održavanje svjetskih susreta mladih. Posvećivao im je puno vremena i pažnje, s puno strpljenja i ljubavi je tumačio Božju riječ“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši svima njegov zagovor.

Nadbiskup je podsjetio na poruku sv. Ivana Pavla II.: „Izgradnja svijeta bez Boga, prije ili poslije, završava protiv čovjeka“. To se događa u pojedincima i u društvu, rekao je mons. Zgrablić. „Znanje treba stjecati, treba učiti, stalno se nešto razvija, ali, to nije dovoljno. Puno ulažemo u znanje, što je potrebno da bismo se razvijali, da bi život bio bolji i napredovao. Ali, samo to nije dovoljno. Svatko osobno treba graditi svoj život s Bogom i u Bogu da bi život bio blagoslovljen. Ako život počiva na Bogu, onda vodi u veliko bogatstvo i blagoslov“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je pojasnio tri stvarnosti iz navještenog evanđelja koje su poticaj da se ne izgubimo na putu života. „Isus kaže učenicima da trebaju biti kao oni koji čekaju svoga zaručnika koji se vraća sa svadbe. U takvoj atmosferi života trebamo živjeti. Vjeru moramo živjeti kao napetost u kojoj čekamo, iščekujemo nešto veliko, onoga koji nas ljubi, svoga zaručnika“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši da se ne smijemo priviknuti na znakove koji nas okružuju, nego moramo bdjeti da nam uvijek budu podsjetnik na Boga koji nas ljubi.

Isus kaže i neka nam bokovi budu opasani. To je slika čovjeka koji je u Isusovo vrijeme nosio dugu haljinu koja je bila opasana, da bi mogao nesmetano hodati. „Naše bokove opasujemo Božjim zapovijedima, one su taj pojas. Bog je čovjeku dao Dekalog, a deka logos znači deset riječi. Bog je izgovorio svoju riječ. Bog nas je uputio na koji način moramo živjeti. Rekao je gdje se nalazi opasnost. Bog nam progovara ne da nam nešto zabranjuje, nego iz velike ljubavi prema nama; da nam otkrije istinu, jer mi istinu ne prepoznajemo i ne vidimo. Nekad je prepoznamo kasno, shvatimo da smo bili prevareni, premda nas je isprva nešto privlačilo. Božja riječ nam pomaže da otkrijemo pravo mjesto u našem životu“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da Isus sve zapovijedi svodi na zapovijed ljubavi.

„Isus kaže i da imamo upaljene svjetiljke. Za svjetiljku je bitno da ima ulja. Ulje su dobra djela koja činimo u životu. Nije dobro samo da nešto ne činiš. Treba činiti dobro drugome, ne činiti mu nažao. Kad to činimo, naše svjetiljke punimo uljem. One nam pomažu da hodamo ispravno u životu. Na kraju života te svjetiljke će nam pomoći da obasjamo naše lice, da Gospodin može prepoznati u nama odraz svoga lica“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo učenike da grade kuću svoga života na stijeni Isusu, da budu ponosni što ih Bog ljubi; da imaju puno svjetla u duši i da budu opasanih bokova, jer su tada sigurni u koracima svoga života, da ih ne zahvati zlo i da ih ništa ne rastavi od ljubavi Božje. Za vrijeme mise na oltaru se nalazio relikvijar s moćima sv. Ivana Pavla II.

Misi u katedrali prethodio je susret učenika i profesora u sportskoj dvorani Klasične gimnazije gdje je prigodni program održalo Hrvatsko nadzemlje. Izveli su skečeve o molitvi, potrebi izgradnje osobnog odnosa s Bogom, značenju mise; prikazali su kratke motivacijske filmove, npr. o značenju ispovijedi. Poticajni nagovor srednjoškolcima u gimnaziji održale su Josipa Krželj i Anita Dadić iz Hrvatskog nadzemlja. Don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije, čestitao je učenicima i djelatnicima Dan škole, poželjevši svima da nasljeduju vrednote koje je promicao sv. Ivan Pavao II.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je Dom za starije i nemoćne Ivan Pavao II. u Biljanima Donjim u utorak, 22. listopada, na blagdan sv. Ivana Pavla II., naslovnika i zaštitnika te socijalne ustanove u kojoj živi 104 korisnika.

Vrijeme starosti može biti najdragocjenije životno razdoblje kako bi se čovjek bavio najvrjednijim u životu, a to je mudrošću, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je na misao pape Franje koji često ističe da je velika vrijednost starosti u mudrosti života koju je osoba stekla u starijoj životnoj dobi.

„Tijekom života dosta se bavimo prolaznim stvarima, premalo mudrošću. Sv. Pavao kaže da se naša snaga usavršuje u slabosti. Našu nemoć i slabost pružimo Gospodinu. Sv. Pavao kaže i ‘Kad sam slab, onda sam jak’. Jak sam jer sam se predao Bogu. Prije sam se pouzdavao u sebe, a sada se u svojoj nemoći i poteškoćama predajem Bogu. Mogu se povjeriti Bogu, vidjeti da me on nije napustio i da me nikad neće napustiti“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je korisnike Doma da ispune vrijeme ljubavlju u zahvalnosti za ono što Bog čini u našem životu. „Bog nas ne odbacuje. Bitan si u Božjim očima, Bog te neizmjerno ljubi, što je pokazao i na križu. Završio je na križu i time rekao, Tolika je moja ljubav prema tebi. Postoji netko tko te neizmjerno ljubi i u čijim očima si dragocjen“, poručio je nadbiskup korisnicima. Potaknuo ih je da uvijek ulaze u to otajstvo, da to promatraju, kako se ne bi prepustili razočaranju, tuzi i depresiji. „Što više budemo gledali Boga kroz molitvu i molitvene susrete, promatrajući križ i razmatrajući otajstva naše vjere, uvijek ćemo naći da nas Bog ljubi onakvima kakvi jesmo, da nas Bog nije odbacio, bez obzira na našu prošlost. Važno je da ljubimo Gospodina, da naše srce ne bude prazno“, potaknuo je mons. Zgrablić. Svjetiljka našeg života ne smije se ugasiti, a to su ljubav i poštovanje koje međusobno imamo, što pokazuju i ljudi u Domu jedni prema drugima, rekao je mons. Zgrablić.

„Budimo svjetlo jedni drugima, da ne živimo u tuzi i nevolji, pa će to svjetlo prosvijetliti i našu bolest, smrt, jer ćemo vidjeti Krista koji nam dolazi ususret, da nas spasi. Imate ljubav i zahvalnost prema ljudima koji žive s vama i služe vam. Djelatnici koji rade u Domu imaju ljubavi prema vama, gledajte jedni u drugima odraz Kristovog lica“, potaknuo je nadbiskup korisnike i djelatnike Doma, naglasivši da djelatnici imaju privilegirani posao jer služe ljudima u potrebi, nemoći, starosti. „Isus kaže da je velik onaj tko služi. Kad osoba ugradi puno ljubavi u posao i rad, ona time najviše sebe obogaćuje. Kad se djelatnici žrtvuju za korisnike, prazne se od svoje sebičnosti i ispunjavaju ljubavlju. Oni čine velike, svete stvari“, poručio je nadbiskup, poželjevši da im Gospodin daruje puno ljubavi, snage i svoga Duha, da i dalje mogu služiti ljudima.

„A vama neka Gospodin daruje otvoreno srce da tu njihovu ljubav primite, da im s ljubavlju i zahvalnošću uzvratite. Svadba o kojoj Isus govori u evanđelju, da trebamo živjeti kao da čekamo svoga zaručnika je znak ljubavi. Neka nas ljubav nosi u životu. Neka taj duh žive djelatnici i štićenici Doma, da budete budni u duhu, vjeri i mudrosti“, poručio je mons. Zgrablić korisnicima i djelatnicima Doma.

U misi su koncelebrirali don Ivan Rončević, župnik Škabrnje, don Boris Pedić koji također pohodi korisnike Doma pružajući im duhovnu i sakramentalnu skrb, don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral Zadarske nadbiskupije i don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa.

Nadbiskup Zgrablić susreo se i s upravom Doma na čelu s ravnateljem Tomislavom Odžakovićem koji su također sudjelovali u misnom slavlju te je osobno pozdravio korisnike Doma i s njima razgovarao.

Na uočnicu blagdana, u ponedjeljak, 21. listopada, duhovnu obnovu za korisnike Doma predvodio je don Boris Pedić, župnik župe Gorica – Raštane koji je završio stručni tečaj o duhovnosti za osobe u palijativnoj skrbi.

Susret zajedništva sastojao se od pjesme, molitve Srednjeg časa i desetice krunice. „To nosi starije: molitva koju smo proželi molitvom za mir, vjeru i ljubav, što je potrebno u Domu za stare; da im se donese mir, da im se daruje vjera da ih Bog nije ostavio i da ljube jedni druge“, rekao je don Boris. Imali su razmatranje Božje riječi, zaziv Duha Svetoga, a molili su i za obitelji korisnika, za osobe koje nemaju mir, a žive u njihovim obiteljima, da im Bog donese mir i preko molitve starijih članova njihove obitelji.

U tom Domu dva puta tjedno korisnici na zajedničkom susretu mole krunicu, a jedanput mjesečno slavi se misa. Aktivnosti u duhovnom životu korisnika  animira, vodi i koordinira Marija Burčul, radna terapeutkinja u tom Domu, inače angažirana vjernica laikinja.

Ines Grbić

Foto: Marija Burčul

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić krstio je u nedjelju, 20. listopada, Niu, peto dijete u obitelji Dundović u župnoj crkvi Kraljice mira u Zemuniku Donjem, za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio u zajedništvu sa zemuničkim župnikom don Gašparom Dodićem.

Ivana i Ante Dundović imaju petero djece. To su Lucijan, Šimun, Eva, Dominik i Nia. Mons. Zgrablić uručio je obitelji prigodni dar.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao što znači piti čašu i krstiti se krstom, u duhu navještenog Evanđelja u kojem Isus učenike Ivana i Jakova pita: „Možete li piti čašu koju ja pijem i krstiti se krstom kojim se ja krstim?“.

„Božja riječ je koncentrat Duha, ona je puna Duha Svetoga koji nam pomaže da Duh Sveti dodirne naše srce, da nas prosvijetli i da spoznamo lijepo i veliko što Bog čini za nas; da se Bogu možemo radovati i ljubiti ga, zahvalni za ono što Bog čini u našem životu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da „Bog duboko zahvaća u naš život. Gospodin svakoga želi dodirnuti svojim milostima koje su velike i važne“.

„Sakrament krštenja nije samo lijepa molitva, nego taj sakrament čini nešto od nas. On čini slično i veliko kao što se dogodilo u trenutku našeg začeća, kad smo počeli život. To je bio učinak ljubavi naših roditelja. Tako i sakrament krštenja čini nešto novo i spasonosno u našem životu“, istaknuo je nadbiskup.

U navještenom ulomku Markovog evanđelja, Isus po treći put govori učenicima da će biti ubijen, mučen i da će slavno uskrsnuti. Ivan i Jakov pitaju Isusa mogu li biti prvi u njegovom Kraljevstvu. „Da bismo bili prvi u spoznaji Boga, da bismo se Bogu mogli približiti, Isus nam govori kako to možemo učiniti. Ne na način ovoga svijeta, kako su Jakov i Ivan željeli, biti zdesna i s lijeva. Isus im govori o čaši. Čaša je simbolična gesta, znak kojeg spominje i prorok Ezekiel kad kaže da će oni koji čine zlo, koji Boga ne ljube i ne služe mu, popiti čašu pustošenja i užasa“, podsjetio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Isus popio čašu ljudske zloće.

„Isus je prvi popio čašu kad se krstio, kad je uronio u rijeku Jordan, uronio je u naš svijet, u naš život, u našu zloću, naš grijeh. Isus je popio čašu zloće koju mi činimo, on je to prihvatio. Kao Bog, ušao je u to da bi svojom božanskom snagom, božanskom silom, Duhom Svetim, pobijedio ljudsko zlo; da bi Isus popio zlo koje je u nama i ima moć uništiti nas. Isus je za nas popio čašu gorke muke, grijeha da bi taj grijeh pobijedio, da bismo mi mogli piti iz čaše spasenja. Isus je popio taj otrov da mi ne bismo zauvijek umrli. Isus je to učinio svojom smrću i svojim slavnim uskrsnućem kojim je umjesto nas pobijedio otrov čaše zla i time nam donio spasenje. Time nam je Isus donio novi život, piti čašu spasenja, da i mi možemo piti iz novog saveza“, rekao je mons. Zgrablić. Nova čaša je znak njegove prolivene krvi, Isusovog života koji nam se daruje u euharistiji, da bismo pili novu čašu Božjeg života.

Razmatrajući Isusovo pitanje učenicima mogu li se krstiti krstom kojim se on krsti, nadbiskup je rekao da na grčkom riječ krstiti, ‘baptizo’, znači uroniti, zaroniti u vodu. „Dakle, Isus pita učenike mogu li biti uronjeni u stvarnost u koju je on uronjen. Kad se Isus krstio, kad je uronio u vodu, Isus je uronio u naš život da bi njegov život ušao u naš život. I mi uranjamo u Isusa Krista, u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Na taj način i mi uranjamo u Božji svijet, u Božju prisutnost“, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Krist se krstio, uronio u naš život da bismo mi mogli uroniti u Božji život. To je veliko djelo koje je Bog učinio u našem životu, pokazavši nam svoju neizmjernu ljubav“.

Za razliku od učenika koji razmišljaju ljudski, tko će biti prvi, Isus nam govori da je velik onaj tko poslužuje. „Onaj tko je uronjen u Božje ime, tko je popio čašu spasenja, što činimo u sakramentima koje primamo, tada smo pozvani biti uronjeni u služenje. Služiti znači ljubiti jedan drugoga“, poručio je nadbiskup. Upozorio je da ljubiti ne znači imati samo emocije, koje se i ne mogu stvoriti na silu. „To nije bitno. Bitno je da činimo dobro, kao što je Bog nama bezuvjetno učinio dobro. Odlučiti živjeti Božjim životom, kako je živio Krist“, potaknuo je nadbiskup, naglasivši: „Isus nam je dao novu čašu svoje ljubavi, svoga Duha Svetoga. Uronio nas je u svoju ljubav, u sebe. To nam daje snagu da možemo biti istinski kršćani, da možemo svjedočiti i biti misionari po načinu našeg života“.

U duhu Misijske nedjelje, nadbiskup je potaknuo na molitvu za misionare diljem svijeta, „da imaju hrabrosti, mudrosti i mogućnosti svim ljudima dijeliti veliko što nam je Krist donio, a tiče se našeg vječnog spasenja, Radosnu vijest i sakramente; da i drugi ljudi budu dionici onoga što je Bog po svome Sinu Isusu učinio za nas“.

„Misijske nedjelje pridružujemo se molitvi za misionare i misije, da se i tamo gdje riječ o Kristu još nije dospjela, navijesti i dogodi čudo spasenja, da svako ljudsko srce može doživjeti veličinu i ljepotu Božjeg spasenja“, poručio je mons. Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Kotor je bio druga postaja Hodočašća petsto vjernika Zadarske nadbiskupije koje je od 17. do 19. listopada obuhvaćalo Dubrovnik, Zaljev svetaca i Korčulu. Svečano koncelebrirano misno slavlje drugog dana hodočašća, u petak, 18. listopada, na blagdan sv. Luke, u katedrali sv. Tripuna u Kotoru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebriralo je jedanaest zadarskih svećenika.

Koliko je Bog dostojan naše ljubavi pokazali su mučenici i sveci, sv. Tripun koji je u 3. st. položio svoj život sa svega 17 godina, a mogao ga je spasiti, rekao je nadbiskup. „Sv. Tripun nije se želio odreći Krista niti riječima, jer mu je bio toliko u srcu. Odgovorio je na Božju ljubav u potpunosti. Milost je biti pred relikvijom glave mučenika sv. Tripuna“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši vjernike da se pridruže vjeri i ljubavi s kojom je sv. Tripun žrtvovao svoj mladi život za Gospodina. Nadbiskup je rekao da se u slavlju mise vjernici ujedinjuju s općinstvom svetih, u kojem su i sv. Leopold Bogdan Mandić, bl. Ozana Kotorska i bl. Gracija iz Mula, rodom iz kotorskog zaljeva.

Važno je sudjelovati na hodočašću s raspoloženjem vjernika da čuju Božju riječ koja je spasonosna, želi prodrijeti u nas i nešto nam poručiti. Božja riječ čini da se čovjek trgne, istaknuo je mons. Zgrablić. „I s hodočašćem smo se otrgnuli. Cilj hodočašća je maknuti se od svakodnevnice, naše rutine, od onoga što radimo, da se prisjetimo da je naš život hodočašće, nije samo dnevna obaveza. Hodočašće je izmijenilo naše obaveze i ono što činimo svaki dan, stavilo je pred nas novost. Božja riječ stavlja pred nas novost, Boga koji nas toliko ljubi“, poručio je  mons. Zgrablić, rekavši da je Božja riječ čvrsta, poput dvosjeklog mača, kaže Sveto Pismo. „Dakle, snažna je, ima snagu prodrijeti u naše tkivo, naše biće, u ono što mi jesmo. Božja riječ želi svakome od nas osobno progovoriti. Bog koji je sve stvorio ljudima je osobno progovorio“, naglasio je nadbiskup, istaknuvši da  Bog uvijek svakome progovara osobno.

„Bog kao da progovara jedino tebi jer ga ti u dubini svoje duše možeš čuti. Ono što čuješ u svojoj duši, što ti Bog govori, šapće u tebi, ta poruka iznutra koja nije samo u glavi i mislima, nego ono što ti dolazi u srcu – to ti Gospodin nadahnjuje i tebi želi progovoriti. Božja riječ pomaže da razumijemo ono što čujemo u srcu“, poručio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu razmatrao je navješteno Lukino evanđelje koje govori kako je žetva velika, a radnika malo, jer ta poruka odnosi se na svakog pojedinca. Tu Isusovu riječ primijeniti samo na molitvu za duhovna zvanja znači usko shvaćati Božju riječ, upozorio je mons. Zgrablić.

„Sv. Luka govori kako je Isus odredio drugih 72 učenika. Dakle, postoje  prvi, pa drugi učenici. Ali, ne prvi i drugi po redu vrijednosti, značenju, nego drugi u smislu da su malo drugačiji. Isus je izabrao 12-icu apostola i dao mi je određeno poslanje. A izabrao je i 72-icu i šalje ih, daje im isto poslanje koje nije drugačije. Isti je izvor toga poslanja, Isus bira i šalje prve apostole i drugu 72-icu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da ti drugi izabrani „nisu samo broj 72“.

„To je pisano među Židovima, u drugom mentalitetu od našega u kojem živimo. Židovi imaju brojke kojima izražavaju i misli. Mi brojkama izražavamo količinu. U misi tri puta pjevamo Gospodine, tri puta molimo Svet i Jaganjče Božji. Broj tri je simboličan, znači superlativ“, rekao je mons. Zgrablić. Simbolično značenje kojim se nešto poručuje, u biblijskom smislu, imaju i brojevi 7, 12, 40, 72.  „Broj sedam označava broj punine: sedam darova Duha Svetoga znači da su svi Božji darovi sadržani u tih sedam. Sedam glavnih grijeha znači da su u njima sadržani svi grijesi. Broj 7 na desetu povećava se u smislu vrijednosti, važnosti. Prema tome, ako kaže da je Isus poslao njih 72, znači da je poslao svakoga. I ti si u toj 72-ici učenika. Svi su poslani. Nema osobe koju Isus ne šalje“, istaknuo je mons. Zgrablić, podsjetivši da misa završava s otpustom Idite u miru.

„Crkva te šalje, Krist te šalje u ime Crkve, ti si poslan. Bog te izabrao. Bog te najprije nečim obdario, Bog ti je nešto darovao, objavio, darovao svu svoju ljubav i sad te šalje da tu ljubav dalje širiš; 72 znači ljude koji ostvaruju glavno kršćansko, a to je svjedočanstvo da je uskrsli Gospodin s nama, da nas Bog nije napustio“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da Bog ljude nije samo stvorio, stavio u postojanje, nego svi smo dio Božjeg plana.

„Ti si dio Božjeg plana. Nisi suvišan, važan si u Božjim očima. Bog te za nešto izabrao i važno je da razmišljamo koji je naš zadatak. Jer kad vršim taj zadatak, u sebi ostvarujem ono bitno što jesam, za što me Bog opredijelio, što najdublje stoji u mom srcu. Onda ja pronađem svoj identitet, ostvarujem svoju originalnost i osobnost, kad otkrijem da me Bog šalje, da mene bira, da mi daje poslanje, da svemogući Bog na mene računa“, ohrabrio je nadbiskup.

Isus šalje ljude u poslanje gdje god jesu. „Naše poslanje je biti svjestan da te Bog izabrao i da preko tebe želi nešto učiniti, ostvariti u tvom životu. Isus kaže, ‘Žetva je velika, radnika malo’. To nam kaže kako Bog gleda na ovaj svijet. Bog je pokazao svoje lice, odraz Božje volje i lica u Isusu Kristu. Znači, Isus gleda na ovaj svijet kao na veliku žetvu, ne gleda kao na nešto zlo, negativno, suvišno, depresivno, nego kao na žetvu. A žetva je uvijek izvor radosti. To je kršćanski pogled, tako gleda onaj tko je Isusov, tko se druži s Isusom, tko je shvatio Božje poslanje. Ali moraš gledati Božjim pogledom na svijet, kako Bog gleda. A Bog gleda s velikom ljubavlju na ovaj svijet. Bog neizmjerno ljubi svakog čovjeka, to je neizbrisivo“, naglasio je nadbiskup. Istaknuo je da u svakom čovjeku ima nešto dobra te smo pozvani usmjeriti svoj pogled na dobro u svom i životu drugoga.

Isus potiče na molitvu. „Molitva nam je potrebna jer to vrijeme posvećujemo Bogu, slušamo što nam Bog govori, s njim komuniciramo, da bismo mogli spoznati što Bog nama šalje, naše poslanje, da bismo mogli otkriti sebe. Da bi onda mogli naći zadovoljstvo svog života i naći se na Božjem putu. To je i smisao hodočašća, da to čujemo, da možemo slijediti ono kamo nas Gospodin šalje“, rekao je nadbiskup.

Isus u evanđelju kaže i da zaželimo mir kući u koju uđemo. „Mir proizlazi od Boga, to je blagoslov i dar koji izlazi od Boga. To s čime si ispunjen i ti želiš drugome, svakom životu. Isus dva puta ponavlja neka učenici jedu i piju što im se ponudi u kući gdje budu. Osoba ne jede i ne pije sa svakim. Nekad i bira s kime će sjesti, koga će pozvati u kuću, s kim će se družiti. Isus nas poziva da s takvom intimnošću činimo bitno, da se družimo i prihvaćamo drugoga. Da gostoprimstvo dajemo drugome“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da čovjek ne može opstati dugo bez hrane i pića, a bez Boga ni sekunde. „To znači da s drugima dijelimo bitno, bez čega ne možemo opstati. Bog je važan za naš opstanak. Isusova riječ da liječimo tuđe bolesti znači da pomažemo drugome da zlo u njegovom životu postaje manje, da umanjujemo ono što uništava našu nutrinu“, rekao je nadbiskup.

Isus kaže da neće svi primiti dar mira. Isusova riječ učenicima neka otresu prašinu sa svojih nogu kad odu iz kuće gdje nisu primljeni znači da ne uzmemo za zlo ono što nam je drugi učinio nažao. „A mi nosimo prašinu sa sobom, opterećuje nas kad nas je netko povrijedio. Skini to, nemoj da to uđe u tebe, nemoj to nositi u svoj dom. Skini to sa svojih nogu, da bi tvoje srce ostalo cijelo i Božje. Neka nam sv. Tripun i sveci pomognu da blagoslovljeno živimo i budemo blizu Gospodinu, da ga možemo častiti i slaviti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup je predvodio molitvu po zagovoru sv. Tripuna, da „vjera koja je njega učinila slavodobitnom nad vlašću tmina i nas očuva na spasenje“ te je blagoslovio puk s relikvijom sv. Tripuna.

Nadbiskup je prenio pozdrave i blagoslov upravitelja Kotorske biskupije, mons. Roka Gjonlleshaja, podsjetivši da će ređenje novog kotorskog biskupa Mladena Vukšića biti 16. studenoga.

Mons. Zgrablić zahvalio je Kotorskoj biskupiji na lijepom prijemu hodočasnika,  don Robertu Tonsatiju, katedralnom župniku i kancelaru Kotorske biskupije, koji je pred vjernike izložio i moći sv. Tripuna, relikvijar njegove glave, koju su vjernici počastili nakon mise. Katolička Crkva u Crnoj Gori je skromna i siromašna Crkva, žive od milodara te je na poticaj nadbiskupa Zgrablića prikupljena milostinja hodočasnika za vrijeme mise u katedrali darovana Kotorskoj biskupiji u kojoj živi oko deset tisuća vjernika.

Na misi su bili i Jasminka Lončarević, generalna konzulica u Crnoj Gori, Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Crnoj Gori i Adrijan Vuksanović, predsjednik Hrvatske građanske inicijative koja je prva politička stranka s hrvatskim nacionalnim predznakom u Crnoj Gori i zastupnik u Skupštini Crne Gore. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, pohodili su Generalni konzulat RH u Crnoj Gori u Kotoru gdje su se zadržali u prigodnom razgovoru s navedenih troje predstavnika Hrvata u Crnoj Gori.

Nakon mise u kotorskoj katedrali, hodočasnici su pohodili otočić Gospe od Škrpjela pokraj Perasta na kojem je molitvu krunice s vjernicima na otočiću ispred crkvice predvodio mons. Zgrablić. Hodočasnici su pohodili crkvicu u kojoj im je o Gospinoj slici i toj crkvi govorio don Srećko Majić, upravitelj crkve Gospe od Škrpjela i župnik župe sv. Nikole u Perastu. Perast ima dvadeset katoličkih crkava i kapela. Od nekadašnjih 2000 katolika u Perastu koliko ih je najviše bilo, u župi Perast sada je svega pedeset Hrvata katolika. Iz Perasta je rodom zadarski nadbiskup Vicko Zmajević (1670.-1745.) koji je utemeljio zadarsko sjemenište koje i nosi naziv ‘Zmajević’ po tom znamenitom i zaslužnom zadarskom nadbiskupu rodom iz Perasta. Hodočasnici su pohodili i crkvu bl. Ozane Kotorske u Kotoru u kojoj se nalazi tijelo te prve hrvatske blaženice i župnu crkvu sv. Nikole u Perastu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Pet stotina vjernika Zadarske nadbiskupije, predvođenih zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem, stiglo je u četvrtak, 17. listopada u Dubrovnik, prvu postaju višednevnog nadbiskupijskog hodočašća, te su u katedrali Gospe Velike sudjelovali na euharistijskom slavlju koje je predvodio dubrovački biskup Roko Glasnović.

Pozdravljajući zadarskog nadbiskupa, svećenike i hodočasnike, dubrovački biskup izrazio je radost i zadivljenost tolikim brojem hodočasnika iz Zadarske nadbiskupije koji su ispunili katedralu te sve podsjetio da „smo svi mi hodočasnici prema vječnoj domovini“.

Biskup Glasnović u propovijedi je govorio o raznim definicijama koje pokušavaju objasniti otajstvo čovjeka, a među njima je i ona koja kaže da je čovjek putnik. „Vi ste danas hodočasnici da biste obnovili svoju vjeru kao što to čine mnogi vjernici. Najvažnije je slušati Božju riječ, čuti je i onda je primijeniti u svom životu“, preporučio je biskup hodočasnicima na prvoj postaji njihovog hodočasničkog puta, govoreći o važnosti svjedoka vjere u životu kršćana.

Tumačeći prispodobu o sjemenu koje donosi rod, biskup Glasnović je istaknuo kako sjeme mora umrijeti da bi nastao novi život te to povezao sa životom čovjeka, istaknuvši kako je važno da čovjek prihvati Božji plan za svoj život. „Kršćanin svoj život shvaća i prihvaća polazeći od Krista. Kako Isus, tako ti i ja. Inače ćemo promašiti put, otići ćemo stranputicom. Isus na svom putu nosi svoj križ, a ja bih svoj križ bacio. Bez križa nema spasenja. Preko križa se ide do uskrsnuća“, rekao je biskup Glasnović i naglasio važnost služenja u ljubavi.

Biskup je također govorio o nekim aspektima i porukama života sveca dana, sv. Ignacija Antiohijskog, biskupa i mučenika iz prvih stoljeća. Nadbiskup Zgrablić na kraju mise obratio se hodočasnicima i zahvalio im što sudjeluju na hodočašću koje je toga jutra krenulo iz Zadra. Zahvalio je njihovim župnicima i svećenicima koji ih prate te izrazio zahvalnost dubrovačkom biskupu na predvođenju mise i gostoprimstvu.

Generalni vikar Zadarske nadbiskupije mons. Ante Sorić dao je upute hodočasnicima, a generalni vikar Dubrovačke biskupije i rektor zborne crkve sv. Vlaha mons. Ivica Pervan upoznao ih je sa životom dubrovačkog sveca zaštitnika sv. Vlaha, kao i njegovom crkvom smještenom u centru Dubrovnika. Hodočasnici su nakon toga posjetili Parčevu crkvu i u njoj se pomolili. Također su posjetili Moćnik katedrale u kojem se čuvaju relikvije brojnih svetaca. Po završetku posjeta Dubrovniku, zadarski hodočasnici nastavili su put prema Boki kotorskoj, a na povratku će posjetiti svetište hrvatske blaženice Marije Propetog Isusa Petković u Blatu na Korčuli.

Angelina Tadić

Foto: Ines Grbić

Povodom 350. godišnjice posvete crkve sv. Roka u Bibinjama, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Roka u Bibinjama u petak, 11. listopada.

Crkva sv. Roka je nekadašnja bibinjska župna crkva. Nova, velika župna crkva u kojoj se Bibinjci okupljaju od 1985. godine, posvećena je Uznesenju BDM. Crkva sv. Roka posvećena je 11. listopada 1674., za vrijeme bibinjskog župnika don Šime Berlovića i zadarskog nadbiskupa Ivana evanđeliste Parzahgija.

Nadbiskup je čestitao Bibinjcima na visokoj obljetnici posvete crkve, rekavši da je to „važan događaj za zajednicu vjernika koja se okuplja u posvećenom prostoru, ali i za građevinu koja posvećenjem postaje privilegirano i najčasnije mjesto susretanja Boga i čovjeka, koje se na osobiti način događa u liturgijskim slavljima. Zbog toga dan posvete crkve u liturgijskom stupnju slavljenja zauzima najviše mjesto“.

Godišnjica posvete crkve je svetkovina za župnu zajednicu kojoj je pojedina crkva namijenjena. „Nakon izgradnje i opremanja, crkva se posvećuje i postaje posvećeni prostor. Važno je razumjeti čin posvećenja, riječ svetost. Pod svetošću obično mislimo na osobu koja ne čini nešto što ne valja, da je bezgrešna. A to su bili samo Krist i Marija. Ali, svi mi smo posvećeni.

Na hebrejskom jeziku, riječ svet – kadosh, dolazi od glagola koji prvotno znači sjeći, odijeliti“, rekao je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, to znači da je crkva „prostor koji je odvojen, odijeljen od svakodnevne upotrebe, od svega što je profano, svjetovno, od svega što nije posvećeno. Dakle, postoji sveto mjesto koje je označeno posebnom Božjom prisutnošću i time je drugačije, odijeljeno od svih ostalih mjesta“, istaknuo je mons. Zgrablić, dodavši da bi se „moglo reći da je pojam svet drugo ime za Boga“.

„Bog je drugačiji od nas, drugačiji od ovozemaljskoga. U očima Izraelaca, Bog je u svijetu toliko drugačiji, izdvojen, odijeljen od svega drugoga što se može vidjeti“, poručio je predvoditelj slavlja. Nadbiskup je potom u propovijedi razmatrao tri važne uloge svetosti koja očituje Božju nazočnost u crkvi: to su navještaj Božje riječi, slavlje sakramenata i molitva.

„U crkvi se svečano naviješta i tumači Riječ Božja. To prostor crkve čini svetim. Bog je jedini svet, drugačiji od nas. Svetost je bitno obilježje Božjeg života i po njegovoj riječi i prostor crkve postaje svet, jer ono što je Bog, po njegovoj riječi dopire do nas. Spoznajemo što je i kakav je Bog po njegovoj objavi, po Riječi koju nam progovara. Po otajstvu Božje riječi Bog nam se priopćuje i daruje“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da Crkva ima svoje temelje u Riječi Božjoj te u njoj crpi snagu i nadahnuće kako bi rasla i sazrijevala.

„Kad bismo s takvom pažnjom slušali riječ Božju, da nam omogućuje pristup, komunikaciju u zajedništvu s Božjim životom Presvetog Trojstva, s Bogom po kojemu sve postoji i jest. Nigdje se kao ljudi i osobe ne možemo ostvariti i biti nešto veći, nego u Bogu. U središtu Božje objave je druga božanska osoba, po Kristu čujemo riječ Božju, slušamo Božji glas“, poručio je nadbiskup.       

U crkvi mnogi rastu u prihvaćanju i življenju Božje riječi čiji navještaj djeluje oslobađajuće za čovjeka, naglasio je mons. Zgrablić. „Naime, riječ Božja kazuje kako sve što postoji nije plod slučajnosti i iracionalnosti, već djelo Božje volje, Božjeg plana, po kojem i u kojem nam se nudi sudjelovanje u životu njegovog Sina, da ostvarimo dobro na koje nas poziva Bog u dubini našeg bića.

Božja riječ nas poziva da živimo sukladno pozivu na dobro koje je duboko upisano u naša srca. Sv. Pavao kaže da je ono što Zakon nalaže upisano u našim srcima, u našoj naravi. Bog ništa ne traži od nas što već duboko nije upisano u našu narav. Najdublje želje u nama su odraz Božje volje koja je u nama. Stoga možemo reći da mi i Bog isto želimo“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da je naravni zakon duboko upisan u naša srca.

Sudjelovanjem u Božjem životu, životu ljubavi, Bog čovjeku daje milost kojom nadvladava svoj egoizam, rekao je nadbiskup. „Riječ Božja pomaže nam promijeniti naš pogled na sve stvoreno i graditi život na solidnom, čvrstom temelju Isusa Krista. Principi posjedovanja, moći i uživanja zavladali su mnogim srcima, ali nisu sposobni zadovoljiti najdublje čežnje ljudskog srca.

Božja riječ ne izražava se prvenstveno raspravama, promišljanjima, zapovijedima, nego nas stavlja pred osobu Isusa Krista. Pred kršćaninom nije neka velika ideja ili određeni etički princip, nego osoba Isusa Krista, Božjeg Sina, koji nam poklanja novi život“, poručio je mons. Zgrablić.

Božja nazočnost očituje se i u sakramentima koji su u službi svetosti. „Crkva je posvećeni prostor u kojem se dijele sakramenti koje je ustanovio Isus Krist, Riječ koja je tijelom postala. Bog nije u odnosu prema čovjeku ostao samo na riječima. Sakramenti su vidljivi znakovi koji nam daruju nevidljivu milost. Nešto izvanjski vidimo, ali ono bitno, nutarnje, zapravo ne vidimo. Kao kad nekome pružimo ruku ili ga poljubimo, mi vidimo vanjski znak. Ali, ako to činimo od srca, iz našeg srca izađe nešto nevidljivo i važnije od toga znaka.

Ali, bez znaka, mi ne možemo prenositi ono što nosimo u sebi. I glas je znak koji osoba koristi da drugome prenese ono što želi reći. To je princip naše komunikacije – bez znakova i simbola ne možemo međusobno komunicirati. Oni su bitni!“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši: „Bog je izabrao bitnu dimenziju našeg života, znakove koje je izabrao Krist, po kojima je on komunicirao sa svojim učenicima i to je povjerio Crkvi da ona to nadalje čini. Da Crkva koristi znakove koje je Krist izabrao, da koristi materiju, vidljivi znak, po kojem bi sâm Bog pristupao nama“.

Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina po kojima se vjerski život kršćanina rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje, rekao je nadbiskup. Tri sakramenta namijenjena su čovjekovom posvećenju: krštenje, potvrda i euharistija. Dva su nam darovana za liječenje, pokora i bolesničko pomazanje i dva za služenje: sveti red i ženidba.

„Sakramenti su čin po kojem Bog nešto bitno čini u našem životu, a ne tek lijepa molitva i pobožnost. U trenutku krštenja uronjeni smo u Isusov život, na nama počinje novi, uskrsli život kojeg je Krist donio u ovaj svijet. Čin krštenja može se usporediti s našim začećem. Kao što začećem započinjemo naš zemaljski život, tako nam se po krštenju daruje novi život po kojem primamo spasenje i puninu života“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da u sakramentima sâm Bog pristupa nama ljudima.

Treća dimenzija koja crkvu čini posvećenim prostorom je da je ona prostor sabranosti, osobne i zajedničke molitve. „Molitva su duboki trenuci koje provodimo s Bogom, kada u sabranosti naših misli i srca, promišljajući otajstvo Isusa Krista i ono što Bog čini u našem životu, pronalazeći što Bog svakodnevno čini u našem životu, proživljavamo Božju blizinu koja nas u crkvi hrabri, tješi i komunicira nam svoj božanski život“, rekao je nadbiskup. Poželio je da ta proslava visoke godišnjice posvete crkve bude velika zahvala Bogu za milosti koje smo primili u životu u svakoj crkvi.

„Te milosti su velike i neizmjerne. Milost nikad nije mala stvar. Milost je besplatan, nezasluženi dar, veliki dar kojeg primamo. Uspoređujemo ga s našim životom. Milost je da živimo, da postojimo. To je milost koju smo primili od Boga. Takve darove nam donose sakramenti. Koliko puta smo primili milosti, bili na misi, slušali riječ Božju, pričestili se, ispovjedili… Koliko je Bog svoga Duha Svetoga posijao u naša srca… Toliko smo bogati, da od toga možemo živjeti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Godišnjica posvete crkve je prigoda da „Bogu zahvalimo na brojnim milostima koje nam on daruje: da nam je otkrio svoje lice, da nam je darovao svoga Sina, daruje nam samoga sebe, svoga Duha Svetoga, svoju vječnost, toliko nam je blizu da bliži ne može biti. Na tome želimo zahvaliti Gospodinu u svakodnevnom primanju darova Božje milosti u našoj molitvi, pobožnostima i zajedništvu s Gospodinom, kad smo sami i u crkvi“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, bibinjski župnik Valter Kotlar zahvalio je Bogu za sve prošle, sadašnje i buduće milosti, kao i nebeskom zaštitniku, sv. Roku. Podsjetio je da su 300. godišnjicu posvete bibinjske crkve sv. Roka slavili pokojni fratri trećoredci. „Kad sam vidio program te proslave posvete, za mene je to bila škola poniznosti. Vidio sam s koliko mara i žara, koliko kvalitete i sadržaja su unosili u mjesto Bibinje, u župu i u sve što bibinjska župa je. Župa je dobrim dijelom odraz i njihovog rada i njihovog truda. Neka im dobri Bog bude nagrada“, rekao je don Valter. Zahvalio je svima koji rade i surađuju u župi, da ih i dalje prate Božja milost i zagovor sv. Roka.

Među svećenicima koncelebrantima bili su i svećenici rodom iz Bibinja: don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, Jerolim Lenkić, župnik Pakoštana, Mario Sikirić, župnik Ražanca, Stipe Mustapić, župnik Kistanja i Frane Šindija, župnik Sali.

Ines Grbić

Foto: Screenshot Laudato TV