ZADAR: Održan drugi susret rastavljenih i civilno ponovno vjenčanih osoba

Drugi susret rastavljenih i civilno ponovno vjenčanih osoba održan je u petak, 25. listopada u kapeli samostana Školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru. Susret je predvodio don Žarko Relota, predstojnik Povjerenstva za obiteljski pastoral Zadarske nadbiskupije u čijoj nadležnosti je održan taj susret.

Na prvom susretu za osobe u iregularnim situacijama u Zadarskoj nadbiskupiji, održanom 20. travnja 2024. u Ninu, sudionicima je predstavljen pravni aspekt temeljem odredbi Crkvenog prava za osobe u toj situaciji. Na ovom susretu sudionicima su upućeni prvenstveno duhovni i molitveni poticaji.

U nagovoru na početku susreta, don Žarko je podsjetio da su muž i žena komplementarna bića. „Bog ih je stvorio da zajedno žive jedno uz drugo i da nadopunjuju jedno drugo. Zato Bog kaže: ‘Načinit ću mu pomoć kao što je on’. Dakle, ne nešto usputno, žena koja stoji uz muškarca, nego pomoć kao što je on. Time Bog pokazuje da je muškarac pomoć ženi, a žena je pomoć muškarcu“, rekao je don Žarko. To znači da jedno drugo oplemenjuju, usavršuju, motiviraju za radost u životu. „Bog je izvadio Evu iz Adamovog rebra, time dajući do znanja da je ona dio njega s čime živi svakodnevno, s time se napaja i to mu daje smisao“, rekao je don Žarko, poželjevši da Bog pomogne u drugome osjetiti radost življenja i pomoć koju je Bog dao čovjeku na njegovom putu.

„Crkveni dokumenti kazuju što nam Bog poručuje kroz misli naših papa, kako živjeti u određenim situacijama. Crkveni dokumenti pokazuju širinu misli Crkve prema svima nama i koliko Bog preko crkvenih poglavara u naše vrijeme pokazuje svima da ne bježe iz Crkve, da je u Crkvi njihovo mjesto“, naglasio je don Žarko. Potaknuo je sudionike da se ne optužuju i poručio im da su dio Crkve.

Na susretu je vjeroučiteljica Ana Rücker pročitala ulomke iz enciklike Amoris laetita pape Franje i Familiaris consortio sv. Ivana Pavla II. Ti dokumenti Crkve „pokazuju kako se crkveni poglavari odnose prema osobama u partikularnim životnim situacijama. Taj izraz nije osuđujući, nego znači drugačiju situaciju osoba kojima treba pokazati posebnu brigu i skrb Crkve. Čovjeku treba pomoći baš kad nije sve u redu, kad se osjeća usamljen. Tada mu treba pokazati svoje milosrđe i ljubav“, potaknuo je don Žarko.

Na susretu je Rücker pročitala sljedeće poticaje pape Franje: „Crkva koja je ustanovljena na svim ljudima… ne može prepustiti samima sebi one koji su već povezani sakramentalnom ženidbenom vezom htjeli sklopiti drugi brak. Stoga se ona mora neumorno truditi da im stavi na raspolaganje svoja sredstva spasenja. Pastiri moraju znati da su ljudi radi ljubavi prema istini obvezani dobro razlikovati situaciju. Doista, postoji razlika između onih koji su se iskreno trudili da spase prvi brak, a ipak su sasvim nepravedno napušteni, od onih koji su teškom svojom krivnjom razorili kanonski valjanu ženidbu.

Konačno, ima i takvih koji su sklopili drugu vezu radi odgoja svoje djece, a koji često, prema njihovoj savjesti, imaju subjektivnu sigurnost da je njihova prethodna ženidba nepopravljivo razorena, nikada nije bila ni valjana. Zajedno sa Sinodom, toplo potičem pastire i cijelu zajednicu vjernika da pruže pomoć razvedenima koji su se ponovno oženili. I da velikom ljubavlju sve učine da se ne osjećaju odijeljeno od Crkve, jer oni mogu, dapače moraju, kao krštenici, sudjelovati u njenom životu. Valjda ih poticati da slušaju Božju riječ, da prisustvuju misnoj žrtvi, da ustraju u molitvi, da daju svoj prilog djelima ljubavi i pothvatima zajednice. Da odgajaju svoju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh pokore i pokažu svojim djelima da svakodnevno mole milost Božju. Neka Crkva moli za njih, neka ih hrabri i prema njima se pokazuje kao milosrdna majka i tako ih sačuva u vjeri i nadi“, poručuje papa Franjo u enciklici Amoris laetita.

Ivan Pavao II. piše: „Postoje dvije logike koje se ponavljaju kroz povijest Crkve: marginalizacija i reintegracija. Put Crkve od Jeruzalemskog sabora naovamo  oduvijek je bio Isusov put milosrđa i integracije. Put Crkve je ne osuditi nikoga zauvijek. Izlijevati balzam Božjeg milosrđa na sve koji to iskrenog srca traže. Jer prava ljubav uvijek je nezaslužena, bezuvjetna i besplatna.

Stoga valja izbjegavati prosudbe koje zanemaruju različite okolnosti te obratiti pozornost na način na koji osobe proživljavaju te okolnosti, odnosno, zbog njih trpe. Riječ je o tome da se sve uklopi, svakome treba pomoći da nađe vlastiti način sudjelovanja u crkvenoj zajednici i tako iskusi da mu je ukazano nezasluženo, bezuvjetno i besplatno milosrđe. Nikoga se ne smije zauvijek osuditi, jer to nije logika evanđelja. Tu ne mislim samo na rastavljene i ponovno vjenčane, nego na sve, bez obzira na stanje u kojem se nalaze“, poručuje sv. Ivan Pavao II. u enciklici Familiaris consortio.

„Ti lijepi citati govore da nikoga ne smijemo osuditi niti prema ikome imati neke predrasude, nego svakoga trebamo primiti s milosrđem, ljubavlju, dobrotom i Božjim odnošenjem prema ljudima. Ti citati iz papinih enciklika govore koliko je Bog milosrdan prema svima nama i ohrabruje nas da se ne bojimo, u kakvoj god situaciji, mi smo njegova djeca“, ohrabrio je don Žarko prisutne, rekavši im da ih ljudi mogu odbaciti i imati rezerve prema osobama u neredovitim situacijama, ali Bog ih ne odbacuje.

„Ne možemo ući u ničije životne situacije. Ovi citati iz apostolskih pobudnica pokazuju koliko Crkva i u današnje vrijeme pokazuje svoju samilosnu ljubav. Bog dijeli ljubav, ohrabruje ljude da nisu izolirani, ako su u nečemu i pogriješili u životu“, rekao je don Žarko, poručivši prisutnima: „Nisi odbačen jer ti se dogodila neka negativnost u životu s kojom se nisi znao suočiti i koja je odredila tvoj daljnji život. Ti si Božje dijete, pripadaš Crkvi. Mjesto ti je u župnoj i crkvenoj zajednici. Vaša specifična situacija govori da više trebate pripadnost župnoj zajednici, Boga i sudjelovanja u otajstvima. Crkveni dokumenti i Božja riječ daju na znanje: ‘Dođi k meni’. Može nas svatko napustiti, ali Bog nas nikad neće napustiti. Bog će se radovati jer smo s njim“.

Bog je naš sudac, ne ljudi, rekao je don Žarko. „Možda smo u dijelu života ponekad napravili neki pogrešan korak, možda nam se dogodila neka situacija kojoj nismo bili dorasli, nešto čega nismo bili svjesni, možda smo učinili neki korak koji nas je doveo do situacije u koju nismo željeli doći. Bog to zna. Bog je milosrdni otac koji svakoga grli, svakome prašta i nikoga ne napušta“, poručio je don Žarko.

U drugom dijelu susreta don Žarko je predvodio klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom i izricao molitve s obzirom na stanje rastavljenih osoba. Poželio je da osobama u iregularnim situacijama Bog podari snagu i pomogne im shvatiti stanje u kojem se nalaze, da im i ta situacija bude prilika da osjete što su Božja dobrota i ljubav.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 




BLATO, KORČULA: Hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije – Nadbiskup Zgrablić predvodio misno slavlje u Blatu na Korčuli

Blato na Korčuli, rodno mjesto bl. Marije od Propetog Isusa Petković, bilo je završna postaja trodnevnog Hodočašća vjernika Zadarske nadbiskupije koje je održano od četvrtka, 17. do subote, 19. listopada. Svečano koncelebrirano misno slavlje u dvorani Doma kulture u Blatu na Korčuli u subotu, 19. listopada, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Misa je slavljena u Domu kulture jer je blatska župna crkva Svih svetih prostorno mala za primiti petsto hodočasnika. Dobrodošlicu hodočasnicima izrazio je mons. Željko Kovačević, župnik župe Svih svetih u Blatu.

Nadbiskup Zgrablić poželio je da se hodočasnici vrate domovima obogaćeni duhom kojeg je svjedočila bl. Marija, ne samo doživljajem viđenih ljepota. Snažna poruka bl. Marije je dati se voditi Duhom Svetim i svjedočiti ljubav koju Duh Sveti kao veza između Boga Oca i Sina Isusa Krista predstavlja, rekao je nadbiskup.

„Bl. Marija rođena je između dva svjetska rata kad je bilo veliko siromaštvo i kad ljudi nisu imali najosnovnije za živjeti. Ona se jako brinula i karitativno djelovala da ljudi na Korčuli mogu opstati, preživjeti, školovati djecu. Željela je duboko živjeti Božju ljubav koju je doživjela u sebi, kojom je Gospodin ljubi i kojom ju je potpuno zahvatio. S ljubavlju je okupljala ljude i služila svom narodu“, rekao je mons. Zgrablić. Navještenu evanđeosku riječ Isusa ‘Tko se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se ja njegovim pred Ocem na nebesima’, oživotvorila je i Marija Petković. „Bl. Marija to priznavanje nije izricala deklarativno, da je samo rekla ‘Ja sam kršćanka, redovnica, ja živim zavjete’. Da se ponosila time što je. Nego, ona je to zaista živjela, priznavala Isusa pred drugima konkretnom ljubavlju koju je nosila prema svakom čovjeku. I to je njena veličina i svjedočanstvo koje je nadživjelo njen život“, naglasio je nadbiskup, rekavši da nam bl. Marija poručuje da se priznajemo Isusovima ne samo izvanjski, formalno, nego da nas Bog prepoznaje po ljubavi.

„Jer Bog nas je stvorio iz ljubavi i za ljubav. Jesi li svjestan da si stvoren iz ljubavi? Nekome se može dogoditi da i nije bio željen iz ljubavi roditelja. Ali, bez Božje volje, bez Božje ljubavi i djelovanja Duha Svetoga u trenutku tvoga početka života, ni tvoj život ne bi postojao. Toliko želja i dobrih nakana je u tvom srcu. Toliko te privlači dobro, zove te nešto lijepo, poziva te k sebi, što želiš ostvariti u svom životu. Nije li to Duh Sveti koji djeluje u nama? Duh Sveti pokreće naše tijelo, daje nam snagu, pokreće naše organe, svaku našu stanicu. Što mi činimo da dišemo, da nam kuca srce? Ne činimo ništa. To nam je jednostavno darovano. Ali netko nas pokreće i taj netko nije nepoznat. Bog nam je u Isusu objavio svoje lice. U Kristu, slušajući Sveto Pismo, kao u ogledalu gledamo ono što je Bog učinio u našem životu i prepoznajemo Boga koji je izlio toliku ljubav u naš život da se njegov Sveti Duh nastani u nama, da nam sv. Pavao kaže da smo hram Duha Svetoga“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Ime našega Boga je Otac, Sin i Duh Sveti, naglasio je nadbiskup. Križamo se spominjući njegovo ime, njegovo ime stavljamo na sebe. „Bog je zajedništvo, Bog je komunikacija. Ljubav je zajedništvo, ljubav je komunikacija. Bog najprije komunicira unutar tri božanske osobe. Bog je Otac koji svega sebe, bez ikakve zadrške, daruje drugoj osobi. Ta druga osoba je Sin koji u svojoj komunikaciji daruje sebe prvoj osobi, Ocu. Ono što struji, što izlazi od Oca i Sina je Duh Sveti. Ta sila, ta snaga počiva na svima nama. Na nama je tu ljubav trajno otkrivati u našem životu. Trajno je prepoznavati, od te ljubavi živjeti“, potaknuo je mons. Zgrablić, naglasivši: „Nema veće snage od Božje ljubavi Duha Svetoga koja nam se može dati, da bilo što možemo učiniti u životu. Bog nas prepoznaje po toj ljubavi. Ako želimo da nas Bog prepoznaje, a on nas je tom ljubavlju zahvatio, moramo dozvoliti da nas ta ljubav obuhvati, kao što je to učinila bl. Marija koju je vodio Božji duh. Ona se prepustila Božjoj ljubavi da je zahvati i da Božja ljubav djeluje u njenom životu“.

Nadbiskup je upozorio da ljudi pod ljubavlju obično misle na emociju. „Emocije su mali dio ljubavi, možda početni dio. Ali, ljubav nije samo emocija. Jer emocije su prolazne. Raspoloženje čovjeka se mijenja iz dana u dan, od dobroga do lošega. Koju god emociju doživimo, ona nije trajna u nama. Ona samo ima neki vremenski tijek, ali emocija ne traje, ona blijedi, nestaje u našem životu.

Ako ljubav svedemo na emociju, samo na naše osjećaje, ako ljubav nije dio naše vjere, naše opredjeljenje… Ljubav je prije opredjeljenje, izbor života, nego emocija. Emocija je znak. I ljubav prema Bogu ide kroz križ, trpljenje. Zato je bl. Marija izabrala biti Propetog Petković. Dakle, ljubiti Isusa koji je raspet, koji je trpio, bio mučen. Bog nam se objavio u ljubavi svoga Sina, u trpljenju na križu. Tu je vrhunac Božje ljubavi prema nama. Kakvu je to pozitivnu emociju Isus imao na križu, kad je trpio silne muke? A mi smo sveli ljubav na emociju. Pa supružnici kažu jedno drugome da više ništa ne osjećaju jedno prema drugome i rastave se. Ljubav koju Gospodin nama daruje ne ovisi o emociji, nego Bog nas bezuvjetno i zauvijek ljubi. Ljubav je kad se mi opredijelimo za Boga“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Istaknuo je da Bog ljubi čovjeka i kad je najgrešniji, i kad čovjek Boga ne ljubi. „Bog ne može povući ljubav koju nam je već darovao. Duha Svetoga koji počiva u meni ne mogu istjerati iz moga života, iz moje duše. Mogu to zatrpati, mogu sve to grijehom staviti u tamu, da to ne vidim, ne primjećujem, ne dati da djeluje u mojoj duši. Ali, ako očistim svoje srce, ako se otvorim Božjoj ljubavi, ako je vjera moje htijenje se opredijelim za Gospodina, taj žar moga srca postaje ljubav čineći dobro drugome. Bl. Marija bezuvjetno je činila dobro drugima. To je naš kršćanski poziv, činiti dobro drugome, bez obzira kakav bio. Ako mi je drugi i težak po naravi, ali ja ću njega ljubiti ne po mojoj naravi, po mojim osjećajima, nego po Duhu Svetom koji mi je darovan, jer Gospodin i tu osobu ljubi“, poručio je mons. Zgrablić.

Ljudi su skloni izbjegavati nekoga tko im nije drag, simpatičan. „Zaboravljamo da upravo kod osobe koja mi je teška mogu ‘kupiti’ najviše ljubavi. Tu mogu imati najviše zasluga, jer tu se moram najviše savladavati od svoje sebičnosti. Moram se odricati od onoga što je suprotno mojoj ljubavi. Moram gospodariti sobom, reći da hoću toj osobi učiniti dobro. Ne mogu promijeniti svoje osjećaje. To i nije bitno. Ali, hoću joj učiniti dobro kao da je najviše ljubim. Bl. Marija je svim žarom tako živjela. Ona je provodila ljubav u životu i to svjedočanstvo dala je u svom vremenu. Ona to  hoće i nama prenijeti, da u toj ljubavi živimo, da Boga možemo prepoznati. Jer Bog je ljubav koja se komunicira. I kada živim u ljubavi, približavam se Bogu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Poželio je da se hodočasnici vrate s hodočašća promijenjeni. Ne samo s osjećajem da su negdje bili, nego s odlukom da žele nasljedovati bl. Mariju. „Svi sveci željeli su ljubiti Gospodina, da ih on prepoznaje. Željeli su Duha Svetoga koji govori našoj duši, samo se trebamo sabrati, prepoznati ga, surađivati s njim, dati da zahvati moje biće. Opet ćemo pasti, jer nismo se opredijelili za ljubav, i to najviše prema onima koji nam nisu dragi. Vratimo se sa čvršćom vjerom da želimo nasljedovati Gospodina koji hoće da ne griješim protiv Duha Svetoga. Kad ne živim ljubav, griješim protiv Duha Svetoga“, upozorio je nadbiskup.

„Bl. Marija koja je živjela ljubav s narodom i za narod, neka i nama izmoli najveću milost da možemo ljubiti, nasljedovati Gospodina kako ga je ona bezuvjetno i do kraja nasljedovala, da ga ljubimo i kad je križ i kad je teško. Njoj je bio križ kad su bili glad i nevolja, velike poteškoće. To nije doživjela kao Božje odbacivanje, nego kao prigodu za ljubav“, naglasio je nadbiskup, potaknuvši da na nevolju, poteškoću, bolest gledamo kao prigodu da iskazujemo ljubav, da „možemo najviše profitirati kad nešto dobro činimo. Stavimo u središte Gospodina, Duha Svetoga koji nas krijepi i vodi, da budemo prepoznatljivi kršćani pred Božjim licem, a onda će i drugi znati da smo njegovi učenici, ako imamo ljubavi jedni prema drugima“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio hodočasnicima što su željeli ići na taj susret, da zajedno mole i hvale Gospodina, „da jedni drugima budemo potpora na putu života, da se izmijenjeni vratimo u naše domove, da nas Gospodin prepozna po ljubavi koju nosimo u sebi. To nam nitko ne može oduzeti. Sve materijalno će ostati na zemlji, a ljubav koju si nosio u duši ćeš ponijeti u vječnost. Bogat si koliko imaš ljubavi u duši i dobrih djela. Kad netko nije dobar, to je milost da to dobro ‘utržiš’, da ljubiš. Ako te netko ne prihvaća, da odgovoriš suprotno tome. To je najveće bogatstvo“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je zahvalio blatskom župniku Kovačeviću, sestrama Kćeri milosrđa za ljubav kojom primaju hodočasnike i koju su velikodušno i rado pokazale i prema zadarskim hodočasnicima. „To je duh bl. Marije Petković koja je tu živjela. Sestre su sve lijepo pripremile, koliko truda i ljubavi su pokazale dočekom. Hvala sestrama koje nasljeduju duh bl. Marije Petković na toj milosti, daru i gostoprimstvu“, rekao je mons. Zgrablić te je puk na kraju mise blagoslovio s relikvijom bl. Marije Propetog Petković.

Hodočasnike su po dolasku u Blato dočekale volonterke i svaku grupu od deset autobusa hodočasnika odvele do dvorane gdje je slavljena misa. Na kraju mise, s. Danijela Škoro rekla je da je Blato posebno i drago mjesto koje odiše svetošću zahvaljujući sv. Vincenci i bl. Mariji Propetog koja će prinijeti potrebe Gospodinu. „Marijin primjer svetosti neka nas nauči biti vjerni Gospodinu, biti uz njega. Ona je uvijek nastojala vrijeme posvećivati njemu, biti s Gospodinom i neizmjerno se pouzdavala u njega. Za bl. Mariju Bog je najprije i nadasve bio Otac. Ona u svojim autobiografskim zapisima piše da kad bi počela moliti Vjerovanje, došla bi do Vjerujem u Boga Oca, i dalje više ne bi mogla moliti. Ta činjenica da je Bog otac nju je toliko obuzela da bi zastala i to je kontemplirala. Dao Bog da to svi osjetimo, doživimo u životu, kako je Bog velik i kako nas očinski ljubi“, poručila je s. Danijela.

Na kraju mise, hodočasnicima se obratio don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Ideja nadbiskupijskog hodočašća inicijativa je nadbiskupa Zgrablića prije dvije godine koji je poželio da jedanput godišnje bude zajedničko nadbiskupijsko hodočašće. Nakon Hodočašća 2023. godine u Istru, Padovu i Trsat, ovogodišnje je bilo u Dubrovnik, kotorski Zaljev svetaca i Korčulu.

„Zahvaljujem nadbiskupu na ideji, volji i želji da nas upozna s blaženicima koje dovoljno dobro i ne poznajemo. Hvala mu i što je s nama bio istinski hodočasnik. Strpljivo je čekao sa svojom torbom u redu za recepciju na prijavu za smještaj, nije htio ići preko reda, što je kao nadbiskup mogao učiniti. Nije se bunio, nije me ‘napadao’. Bio je miran, čekao je svoj red, sa štapom i ruksakom na leđima, pa mu od srca hvala što je ovih dana bio ne samo pastir, nego zaista je bio i primjer, strpljivosti i točnosti, primjer hodočasnika i drugima“, rekao je vikar Sorić.  Hodočašće je bilo popunjeno s prijavama u svega pet dana. I ove godine vladalo je veliko zanimanje vjernika. Na svim misama tijekom Hodočašća svirala je Marija Dedić iz zadarske župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu, a pjevao je zbor od članova iz župnih zborova Zadarske nadbiskupije.

Nadbiskupijsko hodočašće operativno i izvršno organizirao je generalni vikar don Ante Sorić, uz tehničku pomoć u koordinaciji don Tina Vidova, tajnika zadarskog nadbiskupa. Don Mario Karadakić priredio je prigodni tiskani Vodič s molitvom Časova, pjesmama i podacima o svecima i mjestu postaja Hodočašća, kojeg je dobio svaki hodočasnik. Uz vikara Sorića, još deset svećenika bili su voditelji autobusa.

Nakon mise, hodočasnici su pohodili blatsku župnu crkvu Svih svetih, u kojoj je grob sv. Vincence i krstionica gdje se krstila bl. Marija, a u blizini župne crkve je Marijina rodna kuća. Pohodili su i Muzej bl. Marije Propetog i svetište blaženice u kojem je njen grob i relikvija krvi bl. Marije koja je i sada u tekućem stanju. Tu su im o životu blaženice govorile dvije redovnice. Bl. Marija je napisala više od tri tisuće pisama, a osobito joj se mole roditelji na nakanu za začeće i supružnici za blagoslov braka. U svetištu ispred groba blaženice, na kojem su brojne fotografije djece u zahvali vjernika za uslišanja i molitverne nakane, u postolju oltara je veliki kamen, dio stijena s obale poluotoka Ratak u Prižbi, zaseoku na južnoj strani otoka Korčule, gdje je bl. Marija običavala sjediti dok je pisala prve Konstitucije Družbe Kćeri Milosrđa.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




ZADAR: Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar proslavila Dan škole

Klasična gimnazija Ivan Pavao II. Zadar proslavila je svoj Dan škole na blagdan sv. Ivana Pavla II., u utorak, 22. listopada. Svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je čestitao učenicima i profesorima blagdan njihovog naslovnika i zaštitnika i Dan škole, istaknuvši da je Ivan Pavao II. pokazao kako se istinski ljubi Crkvu.

„Pokazao je ljubav prema svim generacijama i svim narodima, i prema našem narodu kojeg je pohodio tri puta, a 2003. godine bio je veličanstveno dočekan i u Zadru. Ivan Pavao II. jako je volio mlade i pokrenuo je održavanje svjetskih susreta mladih. Posvećivao im je puno vremena i pažnje, s puno strpljenja i ljubavi je tumačio Božju riječ“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši svima njegov zagovor.

Nadbiskup je podsjetio na poruku sv. Ivana Pavla II.: „Izgradnja svijeta bez Boga, prije ili poslije, završava protiv čovjeka“. To se događa u pojedincima i u društvu, rekao je mons. Zgrablić. „Znanje treba stjecati, treba učiti, stalno se nešto razvija, ali, to nije dovoljno. Puno ulažemo u znanje, što je potrebno da bismo se razvijali, da bi život bio bolji i napredovao. Ali, samo to nije dovoljno. Svatko osobno treba graditi svoj život s Bogom i u Bogu da bi život bio blagoslovljen. Ako život počiva na Bogu, onda vodi u veliko bogatstvo i blagoslov“, poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je pojasnio tri stvarnosti iz navještenog evanđelja koje su poticaj da se ne izgubimo na putu života. „Isus kaže učenicima da trebaju biti kao oni koji čekaju svoga zaručnika koji se vraća sa svadbe. U takvoj atmosferi života trebamo živjeti. Vjeru moramo živjeti kao napetost u kojoj čekamo, iščekujemo nešto veliko, onoga koji nas ljubi, svoga zaručnika“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši da se ne smijemo priviknuti na znakove koji nas okružuju, nego moramo bdjeti da nam uvijek budu podsjetnik na Boga koji nas ljubi.

Isus kaže i neka nam bokovi budu opasani. To je slika čovjeka koji je u Isusovo vrijeme nosio dugu haljinu koja je bila opasana, da bi mogao nesmetano hodati. „Naše bokove opasujemo Božjim zapovijedima, one su taj pojas. Bog je čovjeku dao Dekalog, a deka logos znači deset riječi. Bog je izgovorio svoju riječ. Bog nas je uputio na koji način moramo živjeti. Rekao je gdje se nalazi opasnost. Bog nam progovara ne da nam nešto zabranjuje, nego iz velike ljubavi prema nama; da nam otkrije istinu, jer mi istinu ne prepoznajemo i ne vidimo. Nekad je prepoznamo kasno, shvatimo da smo bili prevareni, premda nas je isprva nešto privlačilo. Božja riječ nam pomaže da otkrijemo pravo mjesto u našem životu“, poručio je mons. Zgrablić, istaknuvši da Isus sve zapovijedi svodi na zapovijed ljubavi.

„Isus kaže i da imamo upaljene svjetiljke. Za svjetiljku je bitno da ima ulja. Ulje su dobra djela koja činimo u životu. Nije dobro samo da nešto ne činiš. Treba činiti dobro drugome, ne činiti mu nažao. Kad to činimo, naše svjetiljke punimo uljem. One nam pomažu da hodamo ispravno u životu. Na kraju života te svjetiljke će nam pomoći da obasjamo naše lice, da Gospodin može prepoznati u nama odraz svoga lica“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je potaknuo učenike da grade kuću svoga života na stijeni Isusu, da budu ponosni što ih Bog ljubi; da imaju puno svjetla u duši i da budu opasanih bokova, jer su tada sigurni u koracima svoga života, da ih ne zahvati zlo i da ih ništa ne rastavi od ljubavi Božje. Za vrijeme mise na oltaru se nalazio relikvijar s moćima sv. Ivana Pavla II.

Misi u katedrali prethodio je susret učenika i profesora u sportskoj dvorani Klasične gimnazije gdje je prigodni program održalo Hrvatsko nadzemlje. Izveli su skečeve o molitvi, potrebi izgradnje osobnog odnosa s Bogom, značenju mise; prikazali su kratke motivacijske filmove, npr. o značenju ispovijedi. Poticajni nagovor srednjoškolcima u gimnaziji održale su Josipa Krželj i Anita Dadić iz Hrvatskog nadzemlja. Don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije, čestitao je učenicima i djelatnicima Dan škole, poželjevši svima da nasljeduju vrednote koje je promicao sv. Ivan Pavao II.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić




BILJANE DONJE: Nadbiskup Zgrablić pohodio Dom za starije i nemoćne Ivan Pavao II.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić pohodio je Dom za starije i nemoćne Ivan Pavao II. u Biljanima Donjim u utorak, 22. listopada, na blagdan sv. Ivana Pavla II., naslovnika i zaštitnika te socijalne ustanove u kojoj živi 104 korisnika.

Vrijeme starosti može biti najdragocjenije životno razdoblje kako bi se čovjek bavio najvrjednijim u životu, a to je mudrošću, rekao je mons. Zgrablić. Podsjetio je na misao pape Franje koji često ističe da je velika vrijednost starosti u mudrosti života koju je osoba stekla u starijoj životnoj dobi.

„Tijekom života dosta se bavimo prolaznim stvarima, premalo mudrošću. Sv. Pavao kaže da se naša snaga usavršuje u slabosti. Našu nemoć i slabost pružimo Gospodinu. Sv. Pavao kaže i ‘Kad sam slab, onda sam jak’. Jak sam jer sam se predao Bogu. Prije sam se pouzdavao u sebe, a sada se u svojoj nemoći i poteškoćama predajem Bogu. Mogu se povjeriti Bogu, vidjeti da me on nije napustio i da me nikad neće napustiti“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Potaknuo je korisnike Doma da ispune vrijeme ljubavlju u zahvalnosti za ono što Bog čini u našem životu. „Bog nas ne odbacuje. Bitan si u Božjim očima, Bog te neizmjerno ljubi, što je pokazao i na križu. Završio je na križu i time rekao, Tolika je moja ljubav prema tebi. Postoji netko tko te neizmjerno ljubi i u čijim očima si dragocjen“, poručio je nadbiskup korisnicima. Potaknuo ih je da uvijek ulaze u to otajstvo, da to promatraju, kako se ne bi prepustili razočaranju, tuzi i depresiji. „Što više budemo gledali Boga kroz molitvu i molitvene susrete, promatrajući križ i razmatrajući otajstva naše vjere, uvijek ćemo naći da nas Bog ljubi onakvima kakvi jesmo, da nas Bog nije odbacio, bez obzira na našu prošlost. Važno je da ljubimo Gospodina, da naše srce ne bude prazno“, potaknuo je mons. Zgrablić. Svjetiljka našeg života ne smije se ugasiti, a to su ljubav i poštovanje koje međusobno imamo, što pokazuju i ljudi u Domu jedni prema drugima, rekao je mons. Zgrablić.

„Budimo svjetlo jedni drugima, da ne živimo u tuzi i nevolji, pa će to svjetlo prosvijetliti i našu bolest, smrt, jer ćemo vidjeti Krista koji nam dolazi ususret, da nas spasi. Imate ljubav i zahvalnost prema ljudima koji žive s vama i služe vam. Djelatnici koji rade u Domu imaju ljubavi prema vama, gledajte jedni u drugima odraz Kristovog lica“, potaknuo je nadbiskup korisnike i djelatnike Doma, naglasivši da djelatnici imaju privilegirani posao jer služe ljudima u potrebi, nemoći, starosti. „Isus kaže da je velik onaj tko služi. Kad osoba ugradi puno ljubavi u posao i rad, ona time najviše sebe obogaćuje. Kad se djelatnici žrtvuju za korisnike, prazne se od svoje sebičnosti i ispunjavaju ljubavlju. Oni čine velike, svete stvari“, poručio je nadbiskup, poželjevši da im Gospodin daruje puno ljubavi, snage i svoga Duha, da i dalje mogu služiti ljudima.

„A vama neka Gospodin daruje otvoreno srce da tu njihovu ljubav primite, da im s ljubavlju i zahvalnošću uzvratite. Svadba o kojoj Isus govori u evanđelju, da trebamo živjeti kao da čekamo svoga zaručnika je znak ljubavi. Neka nas ljubav nosi u životu. Neka taj duh žive djelatnici i štićenici Doma, da budete budni u duhu, vjeri i mudrosti“, poručio je mons. Zgrablić korisnicima i djelatnicima Doma.

U misi su koncelebrirali don Ivan Rončević, župnik Škabrnje, don Boris Pedić koji također pohodi korisnike Doma pružajući im duhovnu i sakramentalnu skrb, don Valter Kotlar, predstojnik Povjerenstva za bolnički pastoral Zadarske nadbiskupije i don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa.

Nadbiskup Zgrablić susreo se i s upravom Doma na čelu s ravnateljem Tomislavom Odžakovićem koji su također sudjelovali u misnom slavlju te je osobno pozdravio korisnike Doma i s njima razgovarao.

Na uočnicu blagdana, u ponedjeljak, 21. listopada, duhovnu obnovu za korisnike Doma predvodio je don Boris Pedić, župnik župe Gorica – Raštane koji je završio stručni tečaj o duhovnosti za osobe u palijativnoj skrbi.

Susret zajedništva sastojao se od pjesme, molitve Srednjeg časa i desetice krunice. „To nosi starije: molitva koju smo proželi molitvom za mir, vjeru i ljubav, što je potrebno u Domu za stare; da im se donese mir, da im se daruje vjera da ih Bog nije ostavio i da ljube jedni druge“, rekao je don Boris. Imali su razmatranje Božje riječi, zaziv Duha Svetoga, a molili su i za obitelji korisnika, za osobe koje nemaju mir, a žive u njihovim obiteljima, da im Bog donese mir i preko molitve starijih članova njihove obitelji.

U tom Domu dva puta tjedno korisnici na zajedničkom susretu mole krunicu, a jedanput mjesečno slavi se misa. Aktivnosti u duhovnom životu korisnika  animira, vodi i koordinira Marija Burčul, radna terapeutkinja u tom Domu, inače angažirana vjernica laikinja.

Ines Grbić

Foto: Marija Burčul




ZEMUNIK DONJI: Nadbiskup Zgrablić krstio peto dijete u obitelji Dundović

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić krstio je u nedjelju, 20. listopada, Niu, peto dijete u obitelji Dundović u župnoj crkvi Kraljice mira u Zemuniku Donjem, za vrijeme misnog slavlja koje je predvodio u zajedništvu sa zemuničkim župnikom don Gašparom Dodićem.

Ivana i Ante Dundović imaju petero djece. To su Lucijan, Šimun, Eva, Dominik i Nia. Mons. Zgrablić uručio je obitelji prigodni dar.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao što znači piti čašu i krstiti se krstom, u duhu navještenog Evanđelja u kojem Isus učenike Ivana i Jakova pita: „Možete li piti čašu koju ja pijem i krstiti se krstom kojim se ja krstim?“.

„Božja riječ je koncentrat Duha, ona je puna Duha Svetoga koji nam pomaže da Duh Sveti dodirne naše srce, da nas prosvijetli i da spoznamo lijepo i veliko što Bog čini za nas; da se Bogu možemo radovati i ljubiti ga, zahvalni za ono što Bog čini u našem životu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da „Bog duboko zahvaća u naš život. Gospodin svakoga želi dodirnuti svojim milostima koje su velike i važne“.

„Sakrament krštenja nije samo lijepa molitva, nego taj sakrament čini nešto od nas. On čini slično i veliko kao što se dogodilo u trenutku našeg začeća, kad smo počeli život. To je bio učinak ljubavi naših roditelja. Tako i sakrament krštenja čini nešto novo i spasonosno u našem životu“, istaknuo je nadbiskup.

U navještenom ulomku Markovog evanđelja, Isus po treći put govori učenicima da će biti ubijen, mučen i da će slavno uskrsnuti. Ivan i Jakov pitaju Isusa mogu li biti prvi u njegovom Kraljevstvu. „Da bismo bili prvi u spoznaji Boga, da bismo se Bogu mogli približiti, Isus nam govori kako to možemo učiniti. Ne na način ovoga svijeta, kako su Jakov i Ivan željeli, biti zdesna i s lijeva. Isus im govori o čaši. Čaša je simbolična gesta, znak kojeg spominje i prorok Ezekiel kad kaže da će oni koji čine zlo, koji Boga ne ljube i ne služe mu, popiti čašu pustošenja i užasa“, podsjetio je mons. Zgrablić, naglasivši da je Isus popio čašu ljudske zloće.

„Isus je prvi popio čašu kad se krstio, kad je uronio u rijeku Jordan, uronio je u naš svijet, u naš život, u našu zloću, naš grijeh. Isus je popio čašu zloće koju mi činimo, on je to prihvatio. Kao Bog, ušao je u to da bi svojom božanskom snagom, božanskom silom, Duhom Svetim, pobijedio ljudsko zlo; da bi Isus popio zlo koje je u nama i ima moć uništiti nas. Isus je za nas popio čašu gorke muke, grijeha da bi taj grijeh pobijedio, da bismo mi mogli piti iz čaše spasenja. Isus je popio taj otrov da mi ne bismo zauvijek umrli. Isus je to učinio svojom smrću i svojim slavnim uskrsnućem kojim je umjesto nas pobijedio otrov čaše zla i time nam donio spasenje. Time nam je Isus donio novi život, piti čašu spasenja, da i mi možemo piti iz novog saveza“, rekao je mons. Zgrablić. Nova čaša je znak njegove prolivene krvi, Isusovog života koji nam se daruje u euharistiji, da bismo pili novu čašu Božjeg života.

Razmatrajući Isusovo pitanje učenicima mogu li se krstiti krstom kojim se on krsti, nadbiskup je rekao da na grčkom riječ krstiti, ‘baptizo’, znači uroniti, zaroniti u vodu. „Dakle, Isus pita učenike mogu li biti uronjeni u stvarnost u koju je on uronjen. Kad se Isus krstio, kad je uronio u vodu, Isus je uronio u naš život da bi njegov život ušao u naš život. I mi uranjamo u Isusa Krista, u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Na taj način i mi uranjamo u Božji svijet, u Božju prisutnost“, rekao je mons. Zgrablić, poručivši: „Krist se krstio, uronio u naš život da bismo mi mogli uroniti u Božji život. To je veliko djelo koje je Bog učinio u našem životu, pokazavši nam svoju neizmjernu ljubav“.

Za razliku od učenika koji razmišljaju ljudski, tko će biti prvi, Isus nam govori da je velik onaj tko poslužuje. „Onaj tko je uronjen u Božje ime, tko je popio čašu spasenja, što činimo u sakramentima koje primamo, tada smo pozvani biti uronjeni u služenje. Služiti znači ljubiti jedan drugoga“, poručio je nadbiskup. Upozorio je da ljubiti ne znači imati samo emocije, koje se i ne mogu stvoriti na silu. „To nije bitno. Bitno je da činimo dobro, kao što je Bog nama bezuvjetno učinio dobro. Odlučiti živjeti Božjim životom, kako je živio Krist“, potaknuo je nadbiskup, naglasivši: „Isus nam je dao novu čašu svoje ljubavi, svoga Duha Svetoga. Uronio nas je u svoju ljubav, u sebe. To nam daje snagu da možemo biti istinski kršćani, da možemo svjedočiti i biti misionari po načinu našeg života“.

U duhu Misijske nedjelje, nadbiskup je potaknuo na molitvu za misionare diljem svijeta, „da imaju hrabrosti, mudrosti i mogućnosti svim ljudima dijeliti veliko što nam je Krist donio, a tiče se našeg vječnog spasenja, Radosnu vijest i sakramente; da i drugi ljudi budu dionici onoga što je Bog po svome Sinu Isusu učinio za nas“.

„Misijske nedjelje pridružujemo se molitvi za misionare i misije, da se i tamo gdje riječ o Kristu još nije dospjela, navijesti i dogodi čudo spasenja, da svako ljudsko srce može doživjeti veličinu i ljepotu Božjeg spasenja“, poručio je mons. Zgrablić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 




KOTOR: Hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije – Pohod Kotoru – Misno slavlje u katedrali sv. Tripuna predvodio nadbiskup Zgrablić

Kotor je bio druga postaja Hodočašća petsto vjernika Zadarske nadbiskupije koje je od 17. do 19. listopada obuhvaćalo Dubrovnik, Zaljev svetaca i Korčulu. Svečano koncelebrirano misno slavlje drugog dana hodočašća, u petak, 18. listopada, na blagdan sv. Luke, u katedrali sv. Tripuna u Kotoru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebriralo je jedanaest zadarskih svećenika.

Koliko je Bog dostojan naše ljubavi pokazali su mučenici i sveci, sv. Tripun koji je u 3. st. položio svoj život sa svega 17 godina, a mogao ga je spasiti, rekao je nadbiskup. „Sv. Tripun nije se želio odreći Krista niti riječima, jer mu je bio toliko u srcu. Odgovorio je na Božju ljubav u potpunosti. Milost je biti pred relikvijom glave mučenika sv. Tripuna“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši vjernike da se pridruže vjeri i ljubavi s kojom je sv. Tripun žrtvovao svoj mladi život za Gospodina. Nadbiskup je rekao da se u slavlju mise vjernici ujedinjuju s općinstvom svetih, u kojem su i sv. Leopold Bogdan Mandić, bl. Ozana Kotorska i bl. Gracija iz Mula, rodom iz kotorskog zaljeva.

Važno je sudjelovati na hodočašću s raspoloženjem vjernika da čuju Božju riječ koja je spasonosna, želi prodrijeti u nas i nešto nam poručiti. Božja riječ čini da se čovjek trgne, istaknuo je mons. Zgrablić. „I s hodočašćem smo se otrgnuli. Cilj hodočašća je maknuti se od svakodnevnice, naše rutine, od onoga što radimo, da se prisjetimo da je naš život hodočašće, nije samo dnevna obaveza. Hodočašće je izmijenilo naše obaveze i ono što činimo svaki dan, stavilo je pred nas novost. Božja riječ stavlja pred nas novost, Boga koji nas toliko ljubi“, poručio je  mons. Zgrablić, rekavši da je Božja riječ čvrsta, poput dvosjeklog mača, kaže Sveto Pismo. „Dakle, snažna je, ima snagu prodrijeti u naše tkivo, naše biće, u ono što mi jesmo. Božja riječ želi svakome od nas osobno progovoriti. Bog koji je sve stvorio ljudima je osobno progovorio“, naglasio je nadbiskup, istaknuvši da  Bog uvijek svakome progovara osobno.

„Bog kao da progovara jedino tebi jer ga ti u dubini svoje duše možeš čuti. Ono što čuješ u svojoj duši, što ti Bog govori, šapće u tebi, ta poruka iznutra koja nije samo u glavi i mislima, nego ono što ti dolazi u srcu – to ti Gospodin nadahnjuje i tebi želi progovoriti. Božja riječ pomaže da razumijemo ono što čujemo u srcu“, poručio je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu razmatrao je navješteno Lukino evanđelje koje govori kako je žetva velika, a radnika malo, jer ta poruka odnosi se na svakog pojedinca. Tu Isusovu riječ primijeniti samo na molitvu za duhovna zvanja znači usko shvaćati Božju riječ, upozorio je mons. Zgrablić.

„Sv. Luka govori kako je Isus odredio drugih 72 učenika. Dakle, postoje  prvi, pa drugi učenici. Ali, ne prvi i drugi po redu vrijednosti, značenju, nego drugi u smislu da su malo drugačiji. Isus je izabrao 12-icu apostola i dao mi je određeno poslanje. A izabrao je i 72-icu i šalje ih, daje im isto poslanje koje nije drugačije. Isti je izvor toga poslanja, Isus bira i šalje prve apostole i drugu 72-icu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da ti drugi izabrani „nisu samo broj 72“.

„To je pisano među Židovima, u drugom mentalitetu od našega u kojem živimo. Židovi imaju brojke kojima izražavaju i misli. Mi brojkama izražavamo količinu. U misi tri puta pjevamo Gospodine, tri puta molimo Svet i Jaganjče Božji. Broj tri je simboličan, znači superlativ“, rekao je mons. Zgrablić. Simbolično značenje kojim se nešto poručuje, u biblijskom smislu, imaju i brojevi 7, 12, 40, 72.  „Broj sedam označava broj punine: sedam darova Duha Svetoga znači da su svi Božji darovi sadržani u tih sedam. Sedam glavnih grijeha znači da su u njima sadržani svi grijesi. Broj 7 na desetu povećava se u smislu vrijednosti, važnosti. Prema tome, ako kaže da je Isus poslao njih 72, znači da je poslao svakoga. I ti si u toj 72-ici učenika. Svi su poslani. Nema osobe koju Isus ne šalje“, istaknuo je mons. Zgrablić, podsjetivši da misa završava s otpustom Idite u miru.

„Crkva te šalje, Krist te šalje u ime Crkve, ti si poslan. Bog te izabrao. Bog te najprije nečim obdario, Bog ti je nešto darovao, objavio, darovao svu svoju ljubav i sad te šalje da tu ljubav dalje širiš; 72 znači ljude koji ostvaruju glavno kršćansko, a to je svjedočanstvo da je uskrsli Gospodin s nama, da nas Bog nije napustio“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da Bog ljude nije samo stvorio, stavio u postojanje, nego svi smo dio Božjeg plana.

„Ti si dio Božjeg plana. Nisi suvišan, važan si u Božjim očima. Bog te za nešto izabrao i važno je da razmišljamo koji je naš zadatak. Jer kad vršim taj zadatak, u sebi ostvarujem ono bitno što jesam, za što me Bog opredijelio, što najdublje stoji u mom srcu. Onda ja pronađem svoj identitet, ostvarujem svoju originalnost i osobnost, kad otkrijem da me Bog šalje, da mene bira, da mi daje poslanje, da svemogući Bog na mene računa“, ohrabrio je nadbiskup.

Isus šalje ljude u poslanje gdje god jesu. „Naše poslanje je biti svjestan da te Bog izabrao i da preko tebe želi nešto učiniti, ostvariti u tvom životu. Isus kaže, ‘Žetva je velika, radnika malo’. To nam kaže kako Bog gleda na ovaj svijet. Bog je pokazao svoje lice, odraz Božje volje i lica u Isusu Kristu. Znači, Isus gleda na ovaj svijet kao na veliku žetvu, ne gleda kao na nešto zlo, negativno, suvišno, depresivno, nego kao na žetvu. A žetva je uvijek izvor radosti. To je kršćanski pogled, tako gleda onaj tko je Isusov, tko se druži s Isusom, tko je shvatio Božje poslanje. Ali moraš gledati Božjim pogledom na svijet, kako Bog gleda. A Bog gleda s velikom ljubavlju na ovaj svijet. Bog neizmjerno ljubi svakog čovjeka, to je neizbrisivo“, naglasio je nadbiskup. Istaknuo je da u svakom čovjeku ima nešto dobra te smo pozvani usmjeriti svoj pogled na dobro u svom i životu drugoga.

Isus potiče na molitvu. „Molitva nam je potrebna jer to vrijeme posvećujemo Bogu, slušamo što nam Bog govori, s njim komuniciramo, da bismo mogli spoznati što Bog nama šalje, naše poslanje, da bismo mogli otkriti sebe. Da bi onda mogli naći zadovoljstvo svog života i naći se na Božjem putu. To je i smisao hodočašća, da to čujemo, da možemo slijediti ono kamo nas Gospodin šalje“, rekao je nadbiskup.

Isus u evanđelju kaže i da zaželimo mir kući u koju uđemo. „Mir proizlazi od Boga, to je blagoslov i dar koji izlazi od Boga. To s čime si ispunjen i ti želiš drugome, svakom životu. Isus dva puta ponavlja neka učenici jedu i piju što im se ponudi u kući gdje budu. Osoba ne jede i ne pije sa svakim. Nekad i bira s kime će sjesti, koga će pozvati u kuću, s kim će se družiti. Isus nas poziva da s takvom intimnošću činimo bitno, da se družimo i prihvaćamo drugoga. Da gostoprimstvo dajemo drugome“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da čovjek ne može opstati dugo bez hrane i pića, a bez Boga ni sekunde. „To znači da s drugima dijelimo bitno, bez čega ne možemo opstati. Bog je važan za naš opstanak. Isusova riječ da liječimo tuđe bolesti znači da pomažemo drugome da zlo u njegovom životu postaje manje, da umanjujemo ono što uništava našu nutrinu“, rekao je nadbiskup.

Isus kaže da neće svi primiti dar mira. Isusova riječ učenicima neka otresu prašinu sa svojih nogu kad odu iz kuće gdje nisu primljeni znači da ne uzmemo za zlo ono što nam je drugi učinio nažao. „A mi nosimo prašinu sa sobom, opterećuje nas kad nas je netko povrijedio. Skini to, nemoj da to uđe u tebe, nemoj to nositi u svoj dom. Skini to sa svojih nogu, da bi tvoje srce ostalo cijelo i Božje. Neka nam sv. Tripun i sveci pomognu da blagoslovljeno živimo i budemo blizu Gospodinu, da ga možemo častiti i slaviti“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Na kraju mise, nadbiskup je predvodio molitvu po zagovoru sv. Tripuna, da „vjera koja je njega učinila slavodobitnom nad vlašću tmina i nas očuva na spasenje“ te je blagoslovio puk s relikvijom sv. Tripuna.

Nadbiskup je prenio pozdrave i blagoslov upravitelja Kotorske biskupije, mons. Roka Gjonlleshaja, podsjetivši da će ređenje novog kotorskog biskupa Mladena Vukšića biti 16. studenoga.

Mons. Zgrablić zahvalio je Kotorskoj biskupiji na lijepom prijemu hodočasnika,  don Robertu Tonsatiju, katedralnom župniku i kancelaru Kotorske biskupije, koji je pred vjernike izložio i moći sv. Tripuna, relikvijar njegove glave, koju su vjernici počastili nakon mise. Katolička Crkva u Crnoj Gori je skromna i siromašna Crkva, žive od milodara te je na poticaj nadbiskupa Zgrablića prikupljena milostinja hodočasnika za vrijeme mise u katedrali darovana Kotorskoj biskupiji u kojoj živi oko deset tisuća vjernika.

Na misi su bili i Jasminka Lončarević, generalna konzulica u Crnoj Gori, Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Crnoj Gori i Adrijan Vuksanović, predsjednik Hrvatske građanske inicijative koja je prva politička stranka s hrvatskim nacionalnim predznakom u Crnoj Gori i zastupnik u Skupštini Crne Gore. Nakon mise, nadbiskup Zgrablić i don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, pohodili su Generalni konzulat RH u Crnoj Gori u Kotoru gdje su se zadržali u prigodnom razgovoru s navedenih troje predstavnika Hrvata u Crnoj Gori.

Nakon mise u kotorskoj katedrali, hodočasnici su pohodili otočić Gospe od Škrpjela pokraj Perasta na kojem je molitvu krunice s vjernicima na otočiću ispred crkvice predvodio mons. Zgrablić. Hodočasnici su pohodili crkvicu u kojoj im je o Gospinoj slici i toj crkvi govorio don Srećko Majić, upravitelj crkve Gospe od Škrpjela i župnik župe sv. Nikole u Perastu. Perast ima dvadeset katoličkih crkava i kapela. Od nekadašnjih 2000 katolika u Perastu koliko ih je najviše bilo, u župi Perast sada je svega pedeset Hrvata katolika. Iz Perasta je rodom zadarski nadbiskup Vicko Zmajević (1670.-1745.) koji je utemeljio zadarsko sjemenište koje i nosi naziv ‘Zmajević’ po tom znamenitom i zaslužnom zadarskom nadbiskupu rodom iz Perasta. Hodočasnici su pohodili i crkvu bl. Ozane Kotorske u Kotoru u kojoj se nalazi tijelo te prve hrvatske blaženice i župnu crkvu sv. Nikole u Perastu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

 




DUBROVNIK: Hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije počelo misnim slavljem u katedrali u Dubrovniku

Pet stotina vjernika Zadarske nadbiskupije, predvođenih zadarskim nadbiskupom Milanom Zgrablićem, stiglo je u četvrtak, 17. listopada u Dubrovnik, prvu postaju višednevnog nadbiskupijskog hodočašća, te su u katedrali Gospe Velike sudjelovali na euharistijskom slavlju koje je predvodio dubrovački biskup Roko Glasnović.

Pozdravljajući zadarskog nadbiskupa, svećenike i hodočasnike, dubrovački biskup izrazio je radost i zadivljenost tolikim brojem hodočasnika iz Zadarske nadbiskupije koji su ispunili katedralu te sve podsjetio da „smo svi mi hodočasnici prema vječnoj domovini“.

Biskup Glasnović u propovijedi je govorio o raznim definicijama koje pokušavaju objasniti otajstvo čovjeka, a među njima je i ona koja kaže da je čovjek putnik. „Vi ste danas hodočasnici da biste obnovili svoju vjeru kao što to čine mnogi vjernici. Najvažnije je slušati Božju riječ, čuti je i onda je primijeniti u svom životu“, preporučio je biskup hodočasnicima na prvoj postaji njihovog hodočasničkog puta, govoreći o važnosti svjedoka vjere u životu kršćana.

Tumačeći prispodobu o sjemenu koje donosi rod, biskup Glasnović je istaknuo kako sjeme mora umrijeti da bi nastao novi život te to povezao sa životom čovjeka, istaknuvši kako je važno da čovjek prihvati Božji plan za svoj život. „Kršćanin svoj život shvaća i prihvaća polazeći od Krista. Kako Isus, tako ti i ja. Inače ćemo promašiti put, otići ćemo stranputicom. Isus na svom putu nosi svoj križ, a ja bih svoj križ bacio. Bez križa nema spasenja. Preko križa se ide do uskrsnuća“, rekao je biskup Glasnović i naglasio važnost služenja u ljubavi.

Biskup je također govorio o nekim aspektima i porukama života sveca dana, sv. Ignacija Antiohijskog, biskupa i mučenika iz prvih stoljeća. Nadbiskup Zgrablić na kraju mise obratio se hodočasnicima i zahvalio im što sudjeluju na hodočašću koje je toga jutra krenulo iz Zadra. Zahvalio je njihovim župnicima i svećenicima koji ih prate te izrazio zahvalnost dubrovačkom biskupu na predvođenju mise i gostoprimstvu.

Generalni vikar Zadarske nadbiskupije mons. Ante Sorić dao je upute hodočasnicima, a generalni vikar Dubrovačke biskupije i rektor zborne crkve sv. Vlaha mons. Ivica Pervan upoznao ih je sa životom dubrovačkog sveca zaštitnika sv. Vlaha, kao i njegovom crkvom smještenom u centru Dubrovnika. Hodočasnici su nakon toga posjetili Parčevu crkvu i u njoj se pomolili. Također su posjetili Moćnik katedrale u kojem se čuvaju relikvije brojnih svetaca. Po završetku posjeta Dubrovniku, zadarski hodočasnici nastavili su put prema Boki kotorskoj, a na povratku će posjetiti svetište hrvatske blaženice Marije Propetog Isusa Petković u Blatu na Korčuli.

Angelina Tadić

Foto: Ines Grbić




BIBINJE: Nadbiskup Zgrablić predvodio misu povodom 350. godišnjice posvete crkve sv. Roka

Povodom 350. godišnjice posvete crkve sv. Roka u Bibinjama, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje u crkvi sv. Roka u Bibinjama u petak, 11. listopada.

Crkva sv. Roka je nekadašnja bibinjska župna crkva. Nova, velika župna crkva u kojoj se Bibinjci okupljaju od 1985. godine, posvećena je Uznesenju BDM. Crkva sv. Roka posvećena je 11. listopada 1674., za vrijeme bibinjskog župnika don Šime Berlovića i zadarskog nadbiskupa Ivana evanđeliste Parzahgija.

Nadbiskup je čestitao Bibinjcima na visokoj obljetnici posvete crkve, rekavši da je to „važan događaj za zajednicu vjernika koja se okuplja u posvećenom prostoru, ali i za građevinu koja posvećenjem postaje privilegirano i najčasnije mjesto susretanja Boga i čovjeka, koje se na osobiti način događa u liturgijskim slavljima. Zbog toga dan posvete crkve u liturgijskom stupnju slavljenja zauzima najviše mjesto“.

Godišnjica posvete crkve je svetkovina za župnu zajednicu kojoj je pojedina crkva namijenjena. „Nakon izgradnje i opremanja, crkva se posvećuje i postaje posvećeni prostor. Važno je razumjeti čin posvećenja, riječ svetost. Pod svetošću obično mislimo na osobu koja ne čini nešto što ne valja, da je bezgrešna. A to su bili samo Krist i Marija. Ali, svi mi smo posvećeni.

Na hebrejskom jeziku, riječ svet – kadosh, dolazi od glagola koji prvotno znači sjeći, odijeliti“, rekao je mons. Zgrablić. U tom kontekstu, to znači da je crkva „prostor koji je odvojen, odijeljen od svakodnevne upotrebe, od svega što je profano, svjetovno, od svega što nije posvećeno. Dakle, postoji sveto mjesto koje je označeno posebnom Božjom prisutnošću i time je drugačije, odijeljeno od svih ostalih mjesta“, istaknuo je mons. Zgrablić, dodavši da bi se „moglo reći da je pojam svet drugo ime za Boga“.

„Bog je drugačiji od nas, drugačiji od ovozemaljskoga. U očima Izraelaca, Bog je u svijetu toliko drugačiji, izdvojen, odijeljen od svega drugoga što se može vidjeti“, poručio je predvoditelj slavlja. Nadbiskup je potom u propovijedi razmatrao tri važne uloge svetosti koja očituje Božju nazočnost u crkvi: to su navještaj Božje riječi, slavlje sakramenata i molitva.

„U crkvi se svečano naviješta i tumači Riječ Božja. To prostor crkve čini svetim. Bog je jedini svet, drugačiji od nas. Svetost je bitno obilježje Božjeg života i po njegovoj riječi i prostor crkve postaje svet, jer ono što je Bog, po njegovoj riječi dopire do nas. Spoznajemo što je i kakav je Bog po njegovoj objavi, po Riječi koju nam progovara. Po otajstvu Božje riječi Bog nam se priopćuje i daruje“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši da Crkva ima svoje temelje u Riječi Božjoj te u njoj crpi snagu i nadahnuće kako bi rasla i sazrijevala.

„Kad bismo s takvom pažnjom slušali riječ Božju, da nam omogućuje pristup, komunikaciju u zajedništvu s Božjim životom Presvetog Trojstva, s Bogom po kojemu sve postoji i jest. Nigdje se kao ljudi i osobe ne možemo ostvariti i biti nešto veći, nego u Bogu. U središtu Božje objave je druga božanska osoba, po Kristu čujemo riječ Božju, slušamo Božji glas“, poručio je nadbiskup.       

U crkvi mnogi rastu u prihvaćanju i življenju Božje riječi čiji navještaj djeluje oslobađajuće za čovjeka, naglasio je mons. Zgrablić. „Naime, riječ Božja kazuje kako sve što postoji nije plod slučajnosti i iracionalnosti, već djelo Božje volje, Božjeg plana, po kojem i u kojem nam se nudi sudjelovanje u životu njegovog Sina, da ostvarimo dobro na koje nas poziva Bog u dubini našeg bića.

Božja riječ nas poziva da živimo sukladno pozivu na dobro koje je duboko upisano u naša srca. Sv. Pavao kaže da je ono što Zakon nalaže upisano u našim srcima, u našoj naravi. Bog ništa ne traži od nas što već duboko nije upisano u našu narav. Najdublje želje u nama su odraz Božje volje koja je u nama. Stoga možemo reći da mi i Bog isto želimo“, poručio je mons. Zgrablić, naglasivši da je naravni zakon duboko upisan u naša srca.

Sudjelovanjem u Božjem životu, životu ljubavi, Bog čovjeku daje milost kojom nadvladava svoj egoizam, rekao je nadbiskup. „Riječ Božja pomaže nam promijeniti naš pogled na sve stvoreno i graditi život na solidnom, čvrstom temelju Isusa Krista. Principi posjedovanja, moći i uživanja zavladali su mnogim srcima, ali nisu sposobni zadovoljiti najdublje čežnje ljudskog srca.

Božja riječ ne izražava se prvenstveno raspravama, promišljanjima, zapovijedima, nego nas stavlja pred osobu Isusa Krista. Pred kršćaninom nije neka velika ideja ili određeni etički princip, nego osoba Isusa Krista, Božjeg Sina, koji nam poklanja novi život“, poručio je mons. Zgrablić.

Božja nazočnost očituje se i u sakramentima koji su u službi svetosti. „Crkva je posvećeni prostor u kojem se dijele sakramenti koje je ustanovio Isus Krist, Riječ koja je tijelom postala. Bog nije u odnosu prema čovjeku ostao samo na riječima. Sakramenti su vidljivi znakovi koji nam daruju nevidljivu milost. Nešto izvanjski vidimo, ali ono bitno, nutarnje, zapravo ne vidimo. Kao kad nekome pružimo ruku ili ga poljubimo, mi vidimo vanjski znak. Ali, ako to činimo od srca, iz našeg srca izađe nešto nevidljivo i važnije od toga znaka.

Ali, bez znaka, mi ne možemo prenositi ono što nosimo u sebi. I glas je znak koji osoba koristi da drugome prenese ono što želi reći. To je princip naše komunikacije – bez znakova i simbola ne možemo međusobno komunicirati. Oni su bitni!“, poručio je nadbiskup Zgrablić, rekavši: „Bog je izabrao bitnu dimenziju našeg života, znakove koje je izabrao Krist, po kojima je on komunicirao sa svojim učenicima i to je povjerio Crkvi da ona to nadalje čini. Da Crkva koristi znakove koje je Krist izabrao, da koristi materiju, vidljivi znak, po kojem bi sâm Bog pristupao nama“.

Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina po kojima se vjerski život kršćanina rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje, rekao je nadbiskup. Tri sakramenta namijenjena su čovjekovom posvećenju: krštenje, potvrda i euharistija. Dva su nam darovana za liječenje, pokora i bolesničko pomazanje i dva za služenje: sveti red i ženidba.

„Sakramenti su čin po kojem Bog nešto bitno čini u našem životu, a ne tek lijepa molitva i pobožnost. U trenutku krštenja uronjeni smo u Isusov život, na nama počinje novi, uskrsli život kojeg je Krist donio u ovaj svijet. Čin krštenja može se usporediti s našim začećem. Kao što začećem započinjemo naš zemaljski život, tako nam se po krštenju daruje novi život po kojem primamo spasenje i puninu života“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da u sakramentima sâm Bog pristupa nama ljudima.

Treća dimenzija koja crkvu čini posvećenim prostorom je da je ona prostor sabranosti, osobne i zajedničke molitve. „Molitva su duboki trenuci koje provodimo s Bogom, kada u sabranosti naših misli i srca, promišljajući otajstvo Isusa Krista i ono što Bog čini u našem životu, pronalazeći što Bog svakodnevno čini u našem životu, proživljavamo Božju blizinu koja nas u crkvi hrabri, tješi i komunicira nam svoj božanski život“, rekao je nadbiskup. Poželio je da ta proslava visoke godišnjice posvete crkve bude velika zahvala Bogu za milosti koje smo primili u životu u svakoj crkvi.

„Te milosti su velike i neizmjerne. Milost nikad nije mala stvar. Milost je besplatan, nezasluženi dar, veliki dar kojeg primamo. Uspoređujemo ga s našim životom. Milost je da živimo, da postojimo. To je milost koju smo primili od Boga. Takve darove nam donose sakramenti. Koliko puta smo primili milosti, bili na misi, slušali riječ Božju, pričestili se, ispovjedili… Koliko je Bog svoga Duha Svetoga posijao u naša srca… Toliko smo bogati, da od toga možemo živjeti“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Godišnjica posvete crkve je prigoda da „Bogu zahvalimo na brojnim milostima koje nam on daruje: da nam je otkrio svoje lice, da nam je darovao svoga Sina, daruje nam samoga sebe, svoga Duha Svetoga, svoju vječnost, toliko nam je blizu da bliži ne može biti. Na tome želimo zahvaliti Gospodinu u svakodnevnom primanju darova Božje milosti u našoj molitvi, pobožnostima i zajedništvu s Gospodinom, kad smo sami i u crkvi“, potaknuo je nadbiskup Zgrablić.

Na kraju mise, bibinjski župnik Valter Kotlar zahvalio je Bogu za sve prošle, sadašnje i buduće milosti, kao i nebeskom zaštitniku, sv. Roku. Podsjetio je da su 300. godišnjicu posvete bibinjske crkve sv. Roka slavili pokojni fratri trećoredci. „Kad sam vidio program te proslave posvete, za mene je to bila škola poniznosti. Vidio sam s koliko mara i žara, koliko kvalitete i sadržaja su unosili u mjesto Bibinje, u župu i u sve što bibinjska župa je. Župa je dobrim dijelom odraz i njihovog rada i njihovog truda. Neka im dobri Bog bude nagrada“, rekao je don Valter. Zahvalio je svima koji rade i surađuju u župi, da ih i dalje prate Božja milost i zagovor sv. Roka.

Među svećenicima koncelebrantima bili su i svećenici rodom iz Bibinja: don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, Jerolim Lenkić, župnik Pakoštana, Mario Sikirić, župnik Ražanca, Stipe Mustapić, župnik Kistanja i Frane Šindija, župnik Sali.

Ines Grbić

Foto: Screenshot Laudato TV




ZADAR: ‘Moralno – teološka i vjerska reafirmacija svetišta života’, dr. sc. Damir Šehić: Izlaganje na skupu ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’

Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“, izlaganje o temi „Moralno – teološka i vjerska reafirmacija svetišta života“ u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, održao je doc. dr. sc. don Damir Šehić s Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru, ujedno i čuvar svetišta sv. Šime. Izlaganje dr. Šehića donosimo u cijelosti.

Sve Vas srdačno pozdravljam i čast mi je kao čuvar Svetišta Svetog Šime zahvaliti svima ponajprije na organizaciji ovog znanstvenog simpozija o Kultu sv. Šime, počevši od predstavnika Sveučilišta u Zadru, Teološko-katehetskog odjela, Papinskog odbora za povijesne znanosti u Rimu i osobno, u ime Svetišta sv. Šimuna Bogoprimca.

Ovo će se izlaganje osvrnuti na Moralno-teološku i vjersku reafirmaciju svetišta života.

Sažetak

            Promišljanje iz moralno-teološke perspektive koncipirano je u dvije tematske cjeline te ćemo se u prvom dijelu kroz teološku refleksiju osvrnuti na opravdanost ideje i potrebe za reafirmacijom života. U tom ćemo dijelu nazvanom Moralno-teološka refleksija na kršćansku kulturu zahvaćenu kulturom smrti, iz perspektive moralne teologije, pogledati naše suvremeno okruženje i kulturu u kojoj danas, u ovom trenutku živimo, a u kojoj se naslućuje nešto vrlo neljudsko u zraku.

            Druga tematska cjelina donosi odgovor na prvu, pri čemu je Sveti Šime Bogoprimac kao simbol i sveti lik koji prigrljuje Božanski život, onaj po čijem zagovoru i u čijem svetištu pronalazimo afirmaciju svetosti života.

Uvod – Potreba reafirmacije života?

Perspektiva moralne teologije iz koje govorim i promišljam, na život i  čovjeka promatra iz pozicije katoličke teološke antropologije koja ljudsku stvorenost, konačnost i kontingentnog ljudskog stvorenja razumijeva jedino u odnosu na Boga Stvoritelja. Sâm Bog Stvoritelj temelj je ideje o ljudskom životu koji je svet, temelj je čovjekove vrijednosti i dostojanstva. No, u interdisciplinarnom i pluriperspektivnom kontekstu znanstvenog diskursa, nameće se pitanje relevantnosti kršćanske antropologije i moralne teologije i njihovog govora o ljudskom životu.

Promotrimo li aktualne prilike svijeta i čovjeka, već na ovlaš i površinski pogled uočljive su vrlo jasne, neskrivene i štoviše ponosne općeprihvaćene prakse uništavanja čovjeka od samog početka njegova života. Upotrijebimo li znanstveni metodološki aparat i evaluiramo potvrđene činjenice i relevantne izvore argumenata jednostavno se dolazi do spoznaje povijesnih uzroka i ideologija koje stoje u pozadini praksi koje teže raščovječenju i uništenju čovjeka.

Današnje postmoderno društvo se hvali najvišim civilizacijskim dosegom ikad i najvišim rangom zaštitite ljudskih prava i života. No, kako upravo ta ista postmoderna kultura loše pokušava prikriti, razina zaštite čovjeka nikad dosad nije bila ovoliko selektivna i diskriminatorna. Društveno uređenje koje jedan ljudski život smatra vrjednijim od drugoga nije Božji, odnosno društvo koje jedan ljudski život štiti dok drugi zatire nije i ne može biti ni Božji, ni human, ni civiliziran ni pošten.

1. Moralno-teološka refleksija na kršćansku kulturu zahvaćenu kulturom smrti

Raskrinkavajući filozofsko utemeljenje ideologija koje zagovaraju i opravdavaju otvoreni rat protiv čovjeka, ponižavanje i uništavanje života uz ismijavanje kršćanske borbe za poštovanje svetosti života, sv. Ivan Pavao II. je detektirao izvore i prominentne zagovornike istoga, pokazujući kako pripadaju istoj platformi graditelja kulture smrti. Nemoguće je ne primijeti kako sve navedene prakse usmjerene na dehumanizaciju, ponižavanje dostojanstva i konačno uništenje čovjeka, dijele iste ideje i vizije o čovjeku, te imaju isti vrijednosni sustav koji se opire stvorenom moralnom redu, odnosno imaju istog nadahnitelja.

Graditelji kulture smrti pokušavaju konstruirati novi poredak stvarnosti s novim moralnim poretkom, pri čemu stvoreni moralni i društveni red dekonstruiraju i transformiraju, stvarajući okruženje koje doista nalikuje ratnom stanju. Dovoljan je tek površni pogled na društvo posljednja dva stoljeća kako bi se primijetio rat protiv života, kojeg možemo bolje razumjeti prisjetimo li se svetopisamske slike zametnutog neprijateljstva između „roda ženina i roda zmijina” (Post 3,9). Otada se vodi rat koji je zapravo već završen, pobjedom Boga na čiju se stranu rod ljudski ima priliku svrstati, jer se „razgnjevio zmaj na Ženu i zaratio s ostatkom njezina potomstva” (Otk 12,17). Crkva je od svojih početaka toga jako dobro svjesna, unatoč tomu što joj se predbacuje militaristički govor i stav, te Crkvu na zemlji neprestano podsjeća kako je ona vojujuća.

Kršćanskoj tradiciji je dobro poznata filozofija zla, nad kojim kršćanin pobjedu slavi ponajprije prevladavajući u vlastitom srcu sklonost i težnju za zlom, a potom ustajanjem i bespoštednom borbom protiv zla u svijetu oko sebe, u snazi Onoga koji je u najfundamentalnijem smislu zaustavio zlo na sebi, na križu.

No, uočava se kako zadah kulture smrti dolazi i ulazi u kršćanske redove, u kršćanske domove i kršćanske zajednice. Dovoljno je pogledati, a ovdje nećemo zbog ograničenja ulaziti u statistike, stopu ubojstava nerođene djece u jednoj kršćanskoj zemlji Hrvatskoj i postaje posve jasno kako se suvremeni kršćanin i vjernik odvojio od temeljnog kršćanskog nauka o svetosti i nepovredivosti ljudskog života (Evangelium vitae, br. 53.).

1.1. Nešto vrlo neljudsko u zraku…

Teme poput uništenja života kroz patnju nerođene djece, ukradenog djetinjstva, prisilnog siromaštva, trgovanja organima i embrijima, čedomorstva, genetske selekcije, pasivnog genocida, holokausta najmanjih ili dječjeg roblja su suviše invazivne za udobni i uljuljani postmoderni lagodni život te ljudi, kršćani, vjernici i društvo u cjelini odbija i pogledati a kamoli prihvatiti surove činjenice. Kada se ova moralno teološka refleksija obrati hrvatskom teološkom krugu može se uočiti kako je ono jednako nezrelo za ozbiljan i zauzeti teološki angažman oko pitanja na kojem cijelo kršćanstvo stoji ili pada, čovjek je slika Božja od početka ili nije uopće. Misterij čovjeka i svetosti njegova života postaje doista jedino vidljiv u misteriju utjelovljene Riječi, kako nas uči Gaudium et spes, br. 22., te Isus Krist kao svjetlo naroda, osvjetljuje lice svoje Crkve koju šalje cijelom svijetu propovijedati Evanđelje svakom stvorenju (Mk 16,15). Postavljamo stoga s razlogom pitanje, jesmo li kao Isusovi poslanici svijetu doista navijestili Evanđelje života? I gdje je u aktualnom trenutku suvremenog čovjeka Evanđelje života?

Bez ikakve sumnje se očituje kako svi navedeni oblici uništenja i raščovječenja ljudskih bića imaju zlog nadahnitelja, pod njegovim se uputstvom i vodstvom odvijaju, imaju njegov kukavički rukopis, i konačno, završit će kao i on sam, pobijeđeni i kažnjeni. Suočiti se s praksama poput odabira embrija, prednatalnom eugenikom, modernim kanibalizmom, depopulacijom i antipopulacijskom politikom znači doslovno se suočiti sa zlom. Ako čovjek odluči učiniti što mu stvorena ljudska savjest i kršćanski poziv nalažu te se založi u bitci protiv tog istog zla, mora biti svjestan kako ulazi u rat s neprijateljem koji nema etike i kojemu je cilj uništenje svega bez iznimke. Bolje je onda sa zlom ne imati posla, misle kršćani. Zaboravljajući pritom kako ulazak u rat s porodom sotoninim nije opcionalan. Njegov je rod zaratio s ljudima (Otk 12,17), bili toga ljudi svjesni ili ne, nalaze se u ratu. Jedini izbor koji čovjeku u ratu sa zlom preostaje jest vlastita uloga. Zatvaraju oči i negirajući stvarnost ili ostajući po strani kao da se uništavanje drugih ljudi ne tiče njegova osobnog života, čovjek odabire kršćanstvu dobro poznatu ulogu onoga koji se želi zamjeriti moćnome i ugroziti svoju poziciju. Povijest bilježi, a i Knjiga Života na čijoj su strani odlučili biti oni opranih ruku.

Tražit ću račun od čovjeka za život čovjeka” (Post 9,5), proziva sveto pismo, a crkveno učiteljstvo opetovano poziva na dužnost koju nam je stavio kršćanski poziv dužnosti biti bližnji svakom čovjeku, osobito ugroženom jer u dramatičnoj borbi između kulture života i kulture smrti, potreban je „hitni opći pokret savjesti i zajednički etički napor, da se u djelo provede velika strategija u korist života” (Evangelium vitae, br. 95).

1.2. Moralno-bioetička perspektiva vrijednosti i svetosti života

Nisu kršćani izmislili život, ali je život u kršćanstvu shvaćen iz slike Božjeg stvaranja i otkupljenja po Isusu Kristu dobio potpuno drugačiju vrijednost. Novost jest da je svaki život svet i veličanstven. Neke se druge kulture žrtvovale ljude, neki su životi odnosno ljudi bili manje vrijedni ili bezvrijedni, samo brojevi. Takvi se svjetonazori potkradaju i danas. Kršćanstvo, s druge strane, govori kako je čovjek stvoren na sliku Božju, čovjek je Imago Dei. Zbog toga je svaki čovjek posinjeno i okupljeno dijete Božje. Svaka je osoba jednakog dostojanstva, prema Božanskom zakonu na kojem se nadahnjuju ljudski zakoni. Koncept osobe je nastao u okviru ranokršćanske filozofije i teologije, utemeljeno na Božanskom zakonu, iz kojeg proizlazi i ljudski zakon koji štiti pravo na život svakog ljudskog bića.

Iz toga su koncepta proizišla i danas toliko proklamirana ljudska prava i na tom je konceptu utemeljena demokracija, ali ne ona u kojoj vlada narod kao neka amorfna masa iz koje se čuju najjači glasovi, nego princip „jedan čovjek, jedna glas”. Svaki je pojedinac toliko vrijedan da odlučuje o tome tko će i kako upravljati društvenim sustavom. Dakle, cijeli svijet koji se ponosi civilizacijskim dosezima, prava čovjeka duguje judeo-kršćanskom krugu i zapadnoj civilizaciji grčke filozofske misli na koje se danas ustaje.

Moralno-bioetička perspektiva kršćanske antropologije o ljudskom životu, možda je najjasnije izražena u enciklici Evangelium vitae br. 53, „ljudski život svet i nepovrediv kao stvaralačko Božje djelo od samog početka te nitko i ni u kakvim okolnostima ne može prisvojiti pravo neposrednog uništenja ljudskog bića”. Proizlazi kako je jedini gospodar života Stvoritelj od kojega se život prima i s njime, u samoj čovjekovoj naravi inherentno pravo na život. Kršćanska antropologija se ovime konfrontira postmodernim materijalističko-redukcionističkim konceptima koji ljudski život ne priznaju kao Božji dar, nego se čovjekom smatra tek onaj pojedinac kojega je majka prihvatila i odlučila roditi kao čovjeka.

2. Svetište sv. Šimuna Bogoprimca kao svetište života

            Usred borbe života i smrti, usred vladavine kulture smrti jedini odgovor koji kršćanstvo ima je kultura života. Život dakle bira kršćanin koji odabire prihvaćanje života, pouzdavajući se u Sina Božjega koji je svojom smrću objavio veličinu i vrijednost ljudskog života, te božanskim paradoksom s drva križa i smrti izvire novi život čovjeku (Evangelium vitae, 33.)

            Ljudski je život po Kristu postao božanski i vječni, dobio je puninu vrijednosti i u ovozemaljskom životu koji usmjeren i pozvan svrhu naći u pogledu prema vječnom i božanskom životu. (EV, br. 30) Život prihvatiti i prigrliti kao Božji dar i poziv.

            Svetište sv. Šimuna nosi upravo tu poruku. Sveti je Šimun kao Bogoprimac Duhov Svetim upućen, prigrlio Isusa ukazao na dijalektiku prihvaćanja i odbacivanja života koju danas živimo. Kako Ivan Pavao II ističe, unatoč Isusovim svetim roditeljima koji su ga prihavtili iz ruke Božje, svijet ga je odmah odbacio, za njega nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,7). Isusov nerođeni život i njegova trudna majka nisu poželjni. Štoviše, odbacivanje svijet je kulminiralo u neprijateljskom traženju da se dijete ubije (usp. Mt 2,13). Iz kontrasta prijetnji i nesigurnosti s jedne strane i moći Božjega dara s duge strane, sjaji sve većom snago slava koja izlazi iz nazaretske kućice i betlehemske štalice – život koji se rađa spasenje je cijelom čovječanstvu (Evangelium vitae, br. 33.)

Umjesto zaključka – Afirmacija Svetišta života

            Upravo ta poruka i kršćanska vizija svetog Šimuna Bogoprimca, onoga koji život prihvaća, štoviše koji u tom životu vidi i spasenje svojeg života za vječnost, je ona koju nalaze vjernici koji dolaze u Šimunovo Svetište života. Svetište koje promiče svetost ljudskog života, a u skladu s naukom katoličke Crkve priznajući i svetost i nepovredivost ljudskog tijela ima još jednu nevjerojatnost Božje snage i sile, a to je neraspadnuto tijelo Šimuna Bogoprimca. Tako svetište sv. Šimuna ovom suvremenom svijetu, Zadru i Hrvatskoj naviješta kako je ljudski život svet, ali i ljudsko tijelo koje nam je na ovoj zemlji dar. Stoga će svako oskvrnuće duše i tijela, osobito najranjivijih dočekati Božji sud. Sveti Šimun i kroz uslišanja vjerničkih molitava poručuje i svojom relikvijskom prisutnošću svjedoči kako će pobijediti Božji život i Sinovi svjetla koji se za život bore.

Zaziv zagovora sv. Šime i zahvala!

Foto: I. Grbić




ZADAR: Znanstveni skup ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’ – Izlaganja predavača: Faričić, Kužić, Bodrožić, Ražov i Miočić

Na znanstvenom skupu ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’ u četvrtak, 10. listopada, u svečanoj dvorani Kneževe palače u Zadru, u ovom tekstu donosimo sažetke sljedećih pet izlagača i njihovih tema.

O temi „Svetište sv. Šime u religijsko – geografskom kontekstu“ govorio je prof. dr. sc. Josip Faričić, rektor Sveučilišta u Zadru i inicijator održavanja toga skupa; „Hodočasnici u Svetu Zemlju i pobožnost prema sv. Šimunu u Zadru“, dr. sc. Krešimir Kužić, pukovnik HV-a u mirovini; „Pravednik s proročkom službom. Lik svetog Šimuna u misli svetih otaca“, prof. dr. sc. Ivan Bodrožić s KBF-a Sveučilišta u Splitu; „Šimun – pneumatološka perspektiva ispunjenja ljudske čežnje (Lk 2, 25-35), izv. prof. dr. sc. Arek Krasicki i izv. prof. dr. sc. Elvis Ražov) sa Sveučilišta u Zadru i „Mogućnosti turističke valorizacije sakralne baštine Zadra“, izv. prof. dr. sc. Božena Krce Miočić i izv. prof. dr. sc. Tomislav Klarin sa Sveučilišta u Zadru.

Donosimo dojmljive i snažne, osobne zapise hodočasnika iz cijelog svijeta koji su u Srednjem vijeku pohodili tijelo sv. Šime u Zadru. To je osobito jako i argumentirano, živopisno svjedočanstvo koliko je kult sv. Šimuna bio svjetski poznat, jak, prisutan, poznat i kako se, po povratku u njihove matične zemlje, pronosio glas o njemu. Ujedno su pokazatelj koliko se Zadar respektabilno nalazio na svjetskoj hodočasničkoj ruti putovanja prema Svetoj Zemlji.

„Svetište sv. Šime u religijsko – geografskom kontekstu“ – dr. sc. Josip Faričić

U dolasku tijela sv. Šime u Zadar bio je važan geografski položaj Zadra u pomorsko-geografskom sustavu Jadrana i Sredozemlja, što se podudara s istočno-jadranskim plovidbenim pravcem kao važnom dionicom jedne od mediteranskih transverzala (Jeruzalem-Carigrad-Zadar-Venecija), rekao je dr. Faričić, istaknuvši: „U Srednjem i ranom Novom vijeku, zahvaljujući geografskom položaju, Zadar je postao hodočasničko odredište Europljana koji su u Svetu Zemlju putovali preko Venecije i redovito su posjećivali svetište sv. Šime“.

„Na putu prema Svetoj Zemlji, važno hodočasničko čvorište bila je Venecija u kojoj su se susretali hodočasnici iz mnogih dijelova Europe prije nego su kretali na putovanja brodovima (na galijama ili na teretnim jedrenjacima) uz istočnu obalu Jadrana i Jonskog mora, preko Egejskog mora, do svetih mjesta na Bliskom istoku. O tim putovanjima postoje brojna svjedočanstva, među kojima su mnogi objavljivali svoje putopise, pa su to postali prvorazredni izvori u kojima se nalaze geografski opisi ljudi i krajeva duž hodočasničkih ruta“, naglasio je dr. Faričić, rekavši da su „sveta mjesta – mjesta susreta, mjesta dodira, simbolična veza zemaljskog (materijalnog) i nebeskog (duhovnoga, transcedetalnoga)“.

„U suvremenim okolnostima izvrsne prometne povezanosti, mogućnosti primjene digitalne komunikacije, postoji potencijal ponovnog etabliranja zadarskog svetišta sv. Šime u europsko, pa i globalno relevantno hodočasničko odredište kršćana           raznih denominacija“, istaknuo je dr. Faričić, rekavši da je daljnji razvoj svetišta sv. Šime potrebno sagledati i u kontekstu ekumenskih nastojanja za zajedničko čuvanje i štovanje kršćanskih korijena.

Mogućnost povezivanja zadarskog svetišta sa zajednicama u kojima se nalaze crkve s titularom sv. Šime su u Italiji (Venecija, Rim, Marcianise, Camigliano i Frattaminore u Campaniji, Alvito u Laziju), u Izraelu (Jeruzalem, katolički franjevački samostan sv. Šime i sv. Ane, pravoslavni samostan sv. Šime u Katamonu), u Rusiji (Veliky Novgorod) i Estoniji (katedrala sv. Šime i sv. Ane u Talinnu).

Naglasivši da je sv. Šime važna sastavnica urbanog identiteta Zadra, dr. faričić je rekao da je u materijalnom obliku, njegova identitetska sastavnica iskazana u monumentalnom relikvijaru i uspostavi svetišta. Crkva sv. Šime nalazi se na ključnoj zadarskoj urbanoj osi, antičkom decumanusu maximusu, na kojoj se nalaze i katedrala sv. Stošije i crkva Gospa od Zdravlja. U svom nematerijalnom obliku, vidljivo je u običajima štovanja sv. Šime u pučkoj pobožnosti, pjesmama te čestom korištenju imena Šime u različitim izvedenicama koje zadarske obitelji daju djeci (Šime, Šimun) što je u pojedinim slučajevima preraslo i u druge imenske formulacije (npr. prezimena poput Šimičić i Simičić). Prema popisu stanovništva iz 2021. u Hrvatskoj živi: 3695 osoba s imenom Šime, 3204 osoba s imenom Šimun i 502 s imenom Šimo. Najveći broj osoba s imenom Šime živi u Zadru, oko 500 njih, rekao je dr. Faričić.

„Hodočasnici u Svetu Zemlju i pobožnost prema sv. Šimunu u Zadru“ – dr. sc. Krešimir Kužić

Prema povijesnim zapisima, dr. Kužić predstavio je kako su sv. Šimu doživljavali ljudi koji nisu bili Zadrani i Hrvati, a bili su hodočasnici „spremni riskirati i ugroziti vlastiti život, zdravlje i posvjedočiti vjeru putovanjem od 14. do 17. st. iz Venecije u Svetu Zemlju. Dali su iskreni prikaz svoga putovanja tijekom duge, mučne i opasne plovidbe. Na tom putu relikvija sv. Šime, zbog svoga porijekla iz Svete zemlje, dodatno ih je pripremala za dolazak u Svetu Zemlju“, rekao je dr. Kužić.

U tim zapisima opisani su naši hrvatski preci te kontekst nekadašnjih političkih, društvenih okolnosti. Ključeve škrinje sv. Šime držali su knez, biskup i prokurator. U Zadar su dolazile veće i manje grupe hodočasnika, nekad više od 200 hodočasnika u jednoj galiji, nekad grupe galija, od Portugala do Litve, od Velike Britanije do Srednje Italije. Putovanje sâmog prijevoza hodočašća je koštalo. Njemačke vojvode plaćale su cjelokupno putovanje za 140 ljudi.

Dr. Kužić pokazao je zapise kako se hodočasnici osvrću na postojanje tijela sv. Šimuna u Zadru i naveo imena mnogih uglednika iz svijeta koji su pohodili Zadar. U Zadru je 1392. bio vojvoda Henry Lancaster koji je kasnije postao engleski kralj, Henrik IV., školovani William Wey (1458.) i barun Jan Hasištejnsky iz Češke (1493.). Mnogi su darovali prstenove sv. Šimi kao zavjetni dar. Juan de la Ancina (1519.), otac španjolskog kazališta, napisao je i slavljenički tekst o sv. Šimi. „Nisu svi bili crkvene osobe ni učeni, ali poznavali su Lukino evanđelje. Umjetnici su radili vrijedne likovne prikaze prizora Šimuna u hramu, npr. Giovanni Bellini (1469.) i Rogier van der Weyden (1451.)“, rekao je dr. Kužić.

Pisana svjedočanstva hodočasnika iz svijeta koji su pohodili tijelo sv. Šime

Dr. Kužić je pokazao zapise hodočasnika iz njemačkih, talijanskih i francuskih zemalja, iz Flandrije i Nizozemske te drugih zemalja u kojima iznose svoje dojmove nakon pohoda tijelu sv. Šime u Zadru.  Hodočasnici iz njemačkih zemalja pišu: „Nitko od nas nije čuo ni vidio takvu neraspadnutost nekog svetog tijela. Ponekad se dogodi da jedan vrlo mili miris i plemeniti vonj izbija iz tog tijela, kojega ljudi, koji se u to vrijeme približe grobu, osjete i uvelike se zadive“.

Hodočasnici iz talijanskih zemalja pišu: „Ne vjerujem da se može naći cjelovitije, čvršće i sjedinjenije tijelo od ovoga. Ništa ne nedostaje, nokti, genitalije i druge posebnosti tijela vide se spojene i sjedinjene sa svojim mjestima kao da je bio umro prije nekoliko dana… Vrlo dojmljiva relikvija, zacijelo najdivnija koju sam ikad vidio – bilo u Rimu ili negdje drugdje. Tijelo je savršeno sačuvano i nema baš ništa što bi nedostajalo – bilo na licu, bilo na rukama ili na nogama“.  

Hodočasnici iz francuskih zemalja pišu: „I čim oni iz grada shvatiše da će nam ga svećenici pokazati, smjesta narod grada dođe u tolikoj sili da ga ne mogosmo vidjeti… Njegovi stanovnici se hvale što u svojoj crkvi imaju tijelo sv. Šimuna koji je primio našeg novorođenog Otkupitelja u svoje naručje“.

Hodočasnici iz drugih zemalja pišu: „Na desnoj ruci ima nekoliko prstenova s dragim kamenjem, a kapica mu je u njedrima (kao što je to bio običaj u to vrijeme, prema židovskom zakonu), koju je imao na glavi kad je obrezivao našeg Gospodina… Tamo leži cijelim tijelom sveti Šimun, jednak upravo kao što je bio onoga dana kad je umro ili na dan kad je nosio Krista. Iz toga se može spoznati Božja sveta moć“. Nadalje pišu: „Tamo leži cijelim tijelom sveti Šimun, jednak upravo kao što je bio onog dana kada je umro ili na dan kad je nosio Krista. Iz toga se može spoznati Božja sveta moć… Na blagdan sv. Marka nazočili smo procesiji koju toga dana održavaju s državnim ceremonijama u svim mletačkim krajevima. Tada posjećuju i druge crkve, osobito onu u kojoj je tijelo sv. Šimuna, koji je primio Krista Gospodina u svoje ruke. Ono je očuvano ispod visokog oltara još cijelo i neraspadnuto, a mi smo ga vidjeli i dodirnuli“.

Predavač je pokaz i prikaz vrijedne umjetničke slika bogate skupine hodočasnika iz nizozemskih i gradova Flandrije. Do opadanja hodočašća došlo je od 16. st., jer je Venecija, zbog troškova, prestala s linijskom plovidbom galija na određene destinacije po Sredozemlju, kao i zbog reformacije koja je u zemljama nekadašnjih hodočasnika govorila o prestanku štovanja svetaca, pa su ljudi prestali ići u Svetu Zemlju. Opadanju hodočašća doprinijeli su i turska opasnost, ljudi su se počeli bojati jer se neki nisu vraćali s hodočašća, kao i rat, kuga i glad, rekao je dr. Kužić.

„Pravednik s proročkom službom. Lik svetog Šimuna u misli svetih otaca“ – dr. sc. Ivan Bodrožić

Dr. Bodrožić pojasnio je i pokazao citate crkvenih otaca, što su oni pisali o sv. Šimi. Sv. Šimun nije toliko prisutan kod svetih otaca jer se Lukino evanđelje nije koristilo intenzivno kao evanđelje sv. Mateja, rekao je predavač.

Trojica autora komentirali su Lukino evanđelje. Za Origena, crkvenog pisca u polovici 3. st., sv. Šimun je Božji ugodnik. Origen o sv. Šimi piše: „Što je dobio gledajući Krista? Je li mu samo ovo obećano, da će ga vidjeti, a da neće imati nikakve koristi od toga da ga vidi? Ili se ovdje krije neki dar dostojan Boga, dar koji je blaženi Šimun i zaslužio i primio?

Držao ga je u naručju i neprestano se radovao i veselio. Vidio je da je dijete koje je držao došlo osloboditi zarobljenike i osloboditi samog Šimuna iz okova tijela. Šimun je znao da nitko ne može osloboditi čovjeka iz tamnice tijela s nadom u budući život, osim onoga koga je on držao u naručju”.

Ali to ne vrijedi samo za Šimuna, već za cijeli ljudski rod. Svatko tko odlazi s ovoga svijeta, svatko tko je pušten iz zatvora i kuće onih u okovima, da ide naprijed i kraljuje, trebao bi uzeti Isusa u svoje ruke. Trebao bi ga zagrliti u naručje i potpuno ga privinuti na svoje grudi. Tada će on moći ići u radosti kamo želi ići. Razmislite o tome kako se velik spasonosni čin dogodio ranije, tako da je Šimun trebao zaslužiti držati Božjeg Sina. Prvo je dobio odgovor od Duha Svetoga da “neće vidjeti smrt dok prije ne vidi Pomazanika Gospodnjeg”.

 „Šimun je model pravog čovjeka koji se oslobađa iz svojih okova tijela, ne svojom snagom i inteligencijom, nego snagom Kristovom. Spašava se onaj tko posjeduje Božji duh i onaj tko dođe u hram Božji. To je za njega Crkva, živa zajednica, ima pneumatološki i ekleziološki naglasak“, rekao je dr. Bodrožić, istaknuvši da Šimuna treba promatrati kao pravi stav vjere koji nije ljudska samosvijest, gnostička i nije samo-spasenje, nego spasenje unutar Crkve, snagom duha Božjega. Origen se takvim razmišljanjem stavlja nasuprot gnostika.

Sv. Ambrozije, u drugoj polovici 4. st. naglašava univerzalnost spasenja. Šimun je u nizu onih koji svjedoče o Kristu. Ambrozije nabraja sve kategorije ljudi koji čekaju Spasitelja. Šimun predstavlja pravednika koji iščekuje Milost za narod. Šimun je zagrlio Isusa rukama vjere. Smrti neće vidjeti tko je vidio život, Krista.

Sv. Ambrozije piše: „Evo, bijaše u Jeruzalemu čovjek imenom Šimun, čovjek pravedan i bogobojazan koji iščekivaše utjehu Izraelovu. O Gospodinovu rođenju ne svjedoče samo anđeli i proroci, pastiri i roditelji, već također i starci i pravednici. Sve dobi i oba spola čudesa događaja i vjeru potvrđuju: djevica rađa, nerotkinja je začela, nijemak govori, Elizabeta prorokuje, mudrac se klanja, zatvorena utroba klikće, udovica ispovijeda, pravednik čeka. I doista je pravednik onaj koji ne svoju, već milost za narod očekuje, želeći se sam osloboditi okova tjelesne krhkosti, ali iščekujući vidjeti obećanoga. Znao je naime da su blažene oči koje vide.

Sad kaže: otpusti slugu svoga. Vidi pravednika koji kao u tamnici tjelesnoga zdanja zatvoren želi se osloboditi, da započne biti s Kristom, jer naime bolje je biti razriješen i biti s Kristom. Ali onaj tko želi biti otpušten, neka dođe u hram, neka dođe u Jeruzelem, neka čeka Krista Gospodnjega, neka primi u ruke Riječ Božju i neka ga zagrli kao rukama svoje vjere. Tada će biti otpušten i neće vidjeti smrti taj koji je vidio život. Vidiš obilje milosti raširenu na sve po rođenju Gospodinovu i proročanstvo koje je osporeno nevjernicima, ali ne i pravednicima.

Evo i Šimun prorokuje da je Gospodin Isus Krist došao na propast i uskrsnuće mnogih, da razluči zasluge pravednika i bezakonika, te da po vrijednosti naših djela kao pravi i pravedni sudac ili odluči kazne ili nagrade. I tvoju će dušu, reče, probosti mač. Niti spisi niti povijest nas uči da je Marija prešla iz ovoga života kao mučenica. Ne probada se duša, već tijelo materijalnim mačem. A isto tako pokazuje da Marija kao mudra (osoba) nije bila nimalo u neznanju glede nebeskih otajstava. Prorokovao je Šimun, prorokovala je ona vezana brakom, prorokovala je djevica, morala je također i udovica, da ne bi nedostajao neki stalež ili spol“.

Sv. Ćiril Aleksandrijski, u prvoj polovici 5. st., što je doba Efeškog sabora, kaže da je Šimun pravednik obdaren milošću proroštva. Prorekao je da će Isus biti na propast i spasenje, rekao je dr. Bodrožić.

Sv. Ćiril piše: „Krist je dakle bio odnesen u hram, dok je bio još dijete na prsima: a blaženi Šimun, obdaren milošću proroštva, uze ga u naručje i ispuni se najvećom radošću, blagoslovi Boga, i reče; „Gospodine, sada otpuštaš slugu svojega da ode u miru po riječi svojoj, jer vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo pogana na otkrivenje i slavu naroda svojega Izraela”. Jer Kristovo otajstvo bilo je pripravljeno još prije samog postanka svijeta, ali se očitovalo u posljednjim razdobljima vremena i postalo svjetlom za one koji su u tami i zabludi pali pod đavolju ruku.

 „Krist je dakle postao svjetlo pogana za objavu: ali i za slavu Izraela. Jer čak i priznajući da su se neki od njih pokazali drskima, neposlušnima i nerazumnim umovima, ipak postoji ostatak spašen i primljen u slavu kroz Krista. A prvina njih bili su božanski učenici, čiji sjaj obasjava cijeli svijet. I u drugom smislu Krist je slava Izraela, jer on je proizašao iz njih po tijelu, iako je on “Bog nad svima, i blagoslovljen zauvijek, Amen.” (Rim 9,5).

Jer međutim Izraelu nije bio svet Emanuel koji je Gospodin i Bog, niti je bio spreman pouzdati se u njega, posrnuvši kao na kamen zbog nevjere, razbio se i pao, ali mnogi su, naime, prigrlili vjeru u njega: iz ropskog duha u sebi su bili obogaćeni Duhom koji oslobađa, Duhom Svetim: postali su dionici božanske naravi (2 Pt 1,4): smatrani su dostojnima posinjenja i žive u nadi da će dobiti grad koji je gore , čak i državljanstvo, odnosno kraljevstvo nebesko.

I Šimun također blagoslivlja svetu Djevicu kao službenicu božanskog savjeta i oruđe rođenja koje se nije pokorilo zakonima ljudske prirode. Budući da je bila djevica, ona je rodila, i to ne po čovjeku, već snagom Duha Svetoga koji je sišao na nju.

A Šimun dalje reče svetoj Djevici: “Evo, i tvoju će dušu proći mač”, misleći pod mačem na bol koju je pretrpjela za Krista, gledajući Onoga Koga je rodila raspeta; i uopće ne znajući da će on biti moćniji od smrti i ustati iz groba. Niti se čudite što Djevica to nije znala, kad ćemo čak i same svete apostole naći s malo vjere u to: jer uistinu, blaženi Toma, da nije stavio svoje ruke u njegov bok nakon uskrsnuća, i opipao također otiske čavli, ne bi povjerovao drugim učenicima koji su mu govorili, da je Krist uskrsnuo i da im se pokazao.

A što prorok Šimun kaže o Kristu? Gle, ovo je dijete postavljeno za pad i ponovno uskrsnuće mnogih u Izraelu, i za znak protiv kojeg će se govoriti.” Jer Emanuela je postavio Bog Otac za temelje Siona, “kao kamen izabran, poglavar ugao, i častan” (1 Pt. 2,6). Oni koji su se tada pouzdavali u njega nisu se posramili: ali oni koji su bili nevjerni i neupućeni, i nesposobni sagledati otajstvo u vezi s njim, pali su i bili razbijeni“. Dr. Bodrožić citirao je i tekstova Apokrifa o sv. Šimunu.

„Šimun – pneumatološka perspektiva ispunjenja ljudske čežnje (Lk 2, 25-35) – dr. sc. Elvis Ražov

Dr. Ražov istaknuo je da Šimunova gesta uzimanja u naručje djeteta pokazuje ispunjenje svih Šimunovih čežnji. „Biti u nečijem naručju simbol je blizine. Optika Duha Svetoga zahvaća Šimuna, čini ga novim čovjekom, iako je već star. Šimun je simbol svih koji čeznu za Bogom. U himnu se Šimun indirektno obraća Bogu, naziva ga Gospodarom, na isti način kako je to učinio Abraham. Šimun svojom zahvalnom molitvom uvodi u obećano Božje spasenje“, rekao je dr. Ražov, istaknuvši da Šimun poput Ivana Krstitelja premošćuje starozavjetna očekivanja u novu stvarnost.

„Šimun kao predstavnik Staroga zavjeta spremno i budno dočekuje Zaručnika, prema tome, onaj koji ima Duha ima i Zaručnika. Šimun ponukan od Duha, dođe u Hram. Duh Sveti je Šimunov voditelj koji mu otkriva put“, istaknuo je dr. Ražov. Središnji događaj u Hramu dogodio se „Kada su se navršili dani…“, što označava puninu i zrelost trenutka u kojem će se dogoditi veliki susret Šimuna i Spasitelja.

Objavio mu (Šimunu) Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega.  Hebrejski oblik imena Šim’on govori o uslišanju, jer ime Šim’on znači Bog čuje. Pneumatološka perspektiva otkriva izuzetnu povezanost Bogoprimca s Duhom Svetim. Šimun nastupa kao pravi prorok čije je poslanje isprepleteno s čežnjom za Utjehom Izraela, Mesijom. Isus donosi spasenje, što označava njegovo ime te ženski oblik imena Ješu’a, što znači spasenje. Šimun u svom proročkom govoru kaže da spasenje nije ponuđeno isključivo Židovima nego svim narodima. Šimun ukazuje na izvor radosti i spasenja u Isusu Kristu“, poručio je dr. Ražov.

„Mogućnosti turističke valorizacije sakralne baštine Zadra“ –  dr. sc. Božena Krce Miočić

Od 300 do 330 milijuna turista svake godine posjeti ključna svjetska vjerska mjesta s otprilike 600 milijuna nacionalnih i međunarodnih vjerskih putovanja u svijetu, od kojih se 40% odvija u Europi, istaknula je dr. Krce. Vjerski turizam jedna je od pokretačkih snaga za okupljanje ljudi iz različitih sredina u zajedničkom cilju: divljenje i zaštita materijalne i nematerijalne baštine. „Putovanja do svetih mjesta nude vjerska, duhovna i kulturna iskustva te su način za provođenje slobodnog vremena. Vjerske atrakcije se koriste za brendiranje mjesta. Vjerski turizam je oblik turizma koji je otporan na krize“, rekla je dr. Krce. Ipak, prema istraživanju, broj ljudi koji putuju samo u vjerske svrhe je relativno malen. Prema recentnom istraživanju, vjerski motiv je na zadnjem mjestu kao motiv dolaska u neku destinaciju.

„Jezgra vjerskog turizma je duboko religijsko iskustvo, ali značajno je veći broj turista koji posjećuju vjersku materijalnu baštinu ili sudjeluje u vjerskim obredima. Vjerski turizam je važan za održivi razvoj turizma kao gospodarske grane“, rekla je dr. Krce. Potaknula je da se objedini sakralna ponuda turističke regije i predstavi je se kroz interpretacijske centre sakralne baštine Zadra. Istaknula je važnost brendiranja regiju kroz bogatstvo sakralne umjetnosti, s posebnim naglaskom na kult Sv. Šimuna u Zadru.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić