Učenici Katoličke OŠ ‘Ivo Mašina’ u Zadru proslavili su svoj Dan škole u srijedu, 20. studenog, u sportskoj dvorani te škole.

Učenici su izveli predstavu o životu Ive Mašine, naslovnika njihove škole, čiji je tekst napisala Ana Bišćan, učiteljica Hrvatskog jezika u toj školi. Uz kreativnu scenografiju, učenici su izvrsno prikazali sve etape Ivinog uzornog života, njegovu osobnost, obiteljski, školski i zatvorski život, od rođenja u Preku 21. srpnja 1927., do njegove smrti u kaznionici u Staroj Gradiški, 20. studenoga 1961., gdje je ubijen u 34. godini života. Dugo se nije znalo gdje mu je grob unutar zatvorskih zidina. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u njegovo rodno mjesto Preko 24. srpnja 1998. godine.

Mašina je rođen u pobožnoj obitelji roditelja Ive i Marice s devetero djece. Bio je najbolji učenik gimnazije u Zadru. U Zagrebu je bio izvrstan student povijesti na Filozofskom fakultetu, najbolji u generaciji. Akademik Jaroslav Šidak vidio ga je kao svog nasljednika na katedri povijesti. Mašini je UDBA više puta onemogućavala diplomirati na studiju povijesti. Zbog domoljubnih stavova, taj svjedok vjere i mučenik uhićivan je više puta od 1954. do 1957. godine. Sudilo mu se kao dijelu Preške grupe. Bio je drugooptuženi u tom političkom procesu. Osuđen je na 11 godina zatvora. Iz istražnog zatvora uspio je pobjeći. Neko vrijeme bio je u Ogulinu, no ponovno je uhićen i kazna mu je povećana na 15 godina. Godine 1959. osuđen je na 15 godina zatvora. Komunisti su osudili i Ivinog brata Veljka, a njihov brat Melkior završio je na Križnom putu hrvatskog naroda. Ivo Mašina je jedini vjernik laik u skupini svećenika i s. Agneze Petroša kao Slugu Božjih za koje je Zadarska nadbiskupija pokrenula proces kauze.

Nakon predstave, prisutnima se, među kojima su bili i roditelji i rodbina učenika, obratio don Roland Jelić, ravnatelj škole. „Želimo izvući iz povijesti tog velikana koji i danas može biti uzor. Vjerujem da učenici mogu puno crpiti iz onoga što je Mašina živio. Želimo osuvremeniti Mašinu i svake godine prikazati nešto drugo o njemu, dati ga kao uzor mladima“, rekao je don Roland. Podsjetio je da smo u molitvama i sjećanjima na heroje i stradalnike koji su dali živote u obrani domovine u Vukovaru i Škabrnji. „Dok su nam misli s njima, sjećamo se i heroja Ive Mašine, kršćanskog domoljuba koji je svoj život položio za ideale u koje je čvrsto vjerovao: Boga, vjeru i domovinu. Ime Ivo Mašina škola nosi s ponosom. Trudimo se s marljivošću i ljubavlju prema Bogu i domovini veslati kroz uzburkano more života i čuvati neprolazne obiteljske i kršćanske vrijednosti koje je Ivo isticao i živio s tolikim žarom i ponosom. Taj velikan djeci, mladima i starijima može biti uzor. Svi imamo neke uzore, a jedan nam može biti i Mašina: marljiv, pobožan i gorljivi borac kršćanskog domoljublja“, istaknuo je don Roland. Zahvalio je djeci što su prenijeli duh života Mašine kao svijetlog lika hrvatske povijesti. „S ponosom slavimo Dan škole na dan smrti našeg naslovnika. Molimo Boga da naš Ivo bude uzdignut na čast oltara“, poručio je ravnatelj Jelić.

Don Roland je zahvalio zadarskom nadbiskupu Milanu Zgrabliću „na svemu što čini za školu, što se odaziva doći na događanja u školi i time im pokazuje svoju očinsku brigu“. Jelić je zahvalio i umirovljenom zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću koji je prije nepunih šest godina osnovao tu katoličku OŠ „i time dao novi zamah u školstvu na području Zadarske nadbiskupije“, rekao je don Roland.

U prvoj generaciji bilo je upisano devet prvaša, a sada školu pohađa 377 učenika. „Škola se širi. Svi koji bi htjeli pohađati našu školu ne mogu biti upisani zbog nedostatka prostora. Vjerujem da ćemo sljedećih godina uspjeti oformiti nove kapacitete i omogućiti da i druga djeca koja žele doći u našu školu to mogu, nastojati živjeti ideale koje je živio Ivo i za koje se borio: Bog, vjera i domovina“, poručio je don Roland.

Za katoličku OŠ vlada najveće zanimanje u Zadarskoj županiji, od svih osnovnih škola. „Roditelji upisuju djecu u želji da ih odgajaju u tradicionalnim vrijednostima koje se gube. Ističu da se vrijednosti koje su oni imali kao djeca, koje su u njih ulagali njihovi roditelji i učitelji, razvodnjavaju. Upisom u našu školu, roditelji žele djecu donekle sačuvati od loših vanjskih utjecaja“, rekao je don Roland. Na svečanosti su bili i don Ante Dražina, ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar te ravnatelji tri zadarske OŠ: Markica Perić (Stanovi), Dražen Adžić (Šimuna Kožičića Benje) i Ante Barać (Petar Preradović).

Prigodnu riječ uputio je i zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Čestitao je djeci, roditeljima i nastavnicima Dan škole. „Ova škola nije samo spomenik Ivi Mašini, nego je škola izgrađena za djecu. Vi ste škola, vi ste najdragocjenije, najvrjednije što škola ima i što se u njoj događa“, poručio je nadbiskup Zgrablić djeci.  Zahvalio im je i čestitao za uloženi trud u predstavi i zahvalio je Bogu za život djece, roditelja i nastavnika.

„Bogu hvala da postojite, što ste izabrali ovu školu, da se u njoj možete odgajati kao što je činio i Ivo Mašina. Odgajao se u zdravom duhu. Bio je nadaren i što je primio od Boga kao darove, do kraja je iskoristio, trudio se. Bio je najbolji učenik i najbolji student, a nije završio studij zbog neprijateljskih okolnosti u svom životu. Radio je, vježbao svoj karakter, izgrađivao se u istinskog čovjeka i kršćanina. Gajio je najveće vrijednosti koje su vrjednije od školovanja i fakulteta te je bio smetnja i izložen progonu. Ali, izdržao je do kraja, ostao je vjeran u kušnji života i postao nam je ponos. Pokazao nam je koje su istinske vrijednosti“, rekao je mons. Zgrablić, potaknuvši djecu da se nadahnjuju na vrijednostima koje je živio Mašina, da se svi odgajamo i rastemo u tom duhu, da nasljedujemo to dobro koje čovjeka čini najvrjednijim. „Neka Ivo Mašina postane takav uzor da jednog dana bude proslavljen i čašću blaženstva i svetosti, kao i drugi Božji ugodnici Zadarske nadbiskupije koji su hrabro položili svoj život za ideale kršćanstva, ljudskosti i ljubavi prema domovini“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Ana Bišćan, učiteljica Hrvatskog jezika i autorica predstave, napisala je tekst uz pomoć kolegice Petre Milete na prijedlog ravnatelja Jelića, u želji da se u to uključi sve učenike. „Škola je puna talentiranih učenika i kreativnih učitelja. Učenici su tjednima vježbali. Hvala svim učiteljima što su sudjelovali u stvaranju rekvizita, izrade scenografije. Mašinu smo htjeli približiti djeci i odraslima. Htjeli smo pokazati rast Mašine od rođenja do smrti. Vrlo mali broj ljudi zna tko je Mašina. Iz njegovih sačuvanih tekstova i drugih izvora htjeli smo pokazati njegovu ljubav prema obitelji, vjeri i domovini. Da djeca svojim trudom, radom i glumačkim sposobnostima pokažu kolika je bila njegova ljubav, ali i njegova hrabrost, jer je u svakom trenutku uspio, pred bilo kim, suprotstaviti se i pokazati što on zapravo jest“, rekla je Bišćan.

U predstavi su sudjelovali učenici od 1. do 8. razreda. Iz svakog razreda je sudjelovalo nekoliko učenika. Djeca su pokazala veliku umješnost u svim zadacima. Vježbajući tekst naučili su puno o Mašini, što i nisu prije o njemu znali. „Nakon nekih scena ostali smo razgovarati o tome. Učenici viših razreda sami su nam predlagali što bi u nekom trenutku bilo dobro učiniti ili kako bi Ivo mogao reagirati na nešto. Predstava je zajednički rad svih nas i jako nam je drago da je uspjela“, poručila je Bišćan.

Zadarska nadbiskupija je osnivač Katoličke OŠ ‘Ivo Mašina’ Odlukom o osnivanju od 21. ožujka 2017., tadašnjeg zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. Škola je počela s radom u rujnu 2018. u zgradi sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Iz godine u godinu broj učenika se povećavao. Početkom šk. god. 2021./2022., škola je premještena u novoizgrađenu suvremenu školsku zgradu u Novo naselje na zadarskom predjelu Bokanjac.

Na svečanosti Dana škole sudjelovao je i mons. Puljić. Pohvalio je predstavu o Mašini rekavši da je ona najbolji način kako dalje širiti glas među mladima o tako velikom čovjeku. „Ponosan sam što sam njega izabrao kao naslovnika škole jer se malo zna o Mašini. Tako zaboravljamo ljude. On je velikan naše prošlosti, velikan u svakom pogledu. Potječe iz brojne obitelji, s devetero djece, gdje se razvio u pozitivnu osobu; naučio je sa svojom braćom igrati se, učiti, pa i trpjeti. Bio je osobito nadaren i Božji čovjek. Dirljivo je njegovo pismo majci iz zatvora koju tješi za Božić, da je on napravio jaslice u zatvorskoj sobi, a brat će ih učiniti u njihovoj kući. Osobita je njegova zahvala nakon pričesti. Tu se osjetilo da je on zaista živio s euharistijom, za Isusa, s njime se družio, osjećao ga je kao dio sebe i moli ga: ‘Daj, Bože, da ostanem vjeran do kraja’. I ostao je vjeran do kraja. Možemo biti samo ponosni na Ivu Mašinu“, poručio je umirovljeni nadbiskup Puljić.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na poziv zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića i pod njegovim predsjedanjem, susret nadbiskupa Zgrablića i svećenika na kojem su dogovarali način otvaranja Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji održan je u Salonu Nadbiskupskog doma u Zadru, u utorak, 19. studenog.

Papa Franjo otvara Jubilejsku godinu na Badnjak, u utorak, 24. prosinca, a Jubilejska godina u svim mjesnim Crkvama otvara se na blagdan Svete Obitelji, u nedjelju, 29. prosinca 2024. godine.

Otvaranje Jubilejske godine u Zadarskoj nadbiskupiji će biti u nedjelju, 29. prosinca s početkom u 17 sati u crkvi sv. Šime u Zadru. Prema smjernicama Dikasterija za evangelizaciju i Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata u Obredniku otvaranja Jubilejske godine u mjesnim Crkvama, otvaranje Jubilejske godine sastoji se od tri dijela: okupljanja naroda u crkvi od osobitog značenja u biskupiji, tzv. collectio, hodočašća nadbiskupa, svećenika i vjernika od te postajne crkve do katedrale te misnog slavlja u katedrali.

Otvaranje Godine jubileja, u obrednom smislu, podrazumijeva postajnu liturgiju. Postajna liturgija ima početno mjesto svoga održavanja, okupljanje naroda u jednoj crkvi, odakle se, po uzoru na papinske stacionarne mise, hodočasti u drugu crkvu. U Zadru će čin hodočašća vjernika biti od crkve sv. Šime koja je ujedno i svetište do katedrale sv. Stošije, majke svih crkava u Nadbiskupiji.

U liturgijskom slavlju otvaranja Jubileja pozvani su sudjelovati svi vjernici iz grada Zadra, iz zaleđa i s otoka, predvođeni svojim župnicima, svećenicima. Na osobiti način u svečanosti otvaranja sudjeluju predstavnici obitelji iz svih župa Zadarske nadbiskupije, koji će u crkvi sv. Šime dobiti jubilejsku svijeću, s kojom će hoditi u procesiji od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije te će nakon slavlja u katedrali, obitelji odnijeti tu svijeću u svoju župnu zajednicu.

U crkvi sv. Šime će, između ostaloga, za vrijeme uvodnog  molitvenog obreda biti navještaj Evanđelja te će se pročitati ulomci iz Bule ‘Nada ne razočarava’ pape Franje povodom proglasa Godine jubileja.

Drugi dio otvaranja Jubileja podrazumijeva hodočašće u katedralu u kojem će nadbiskup, svećenici i vjernici ići za križem. U Zadru će na početku hodočasničke procesije biti veliki križ iz katedrale sv. Stošije kojeg će nositi članovi Bratovštine sv. Šime. Simbol toga čina je u „znaku puta nade hodočasničkog naroda koji hodi iza Kristovog križa, kako je to i prikazano logotipom Jubileja. ‘U svijetu u kojem su napredovanje i nazadovanje isprepleteni, Kristov križ ostaje sidro spasenja: znak nade koja ne razočarava, jer se temelji na ljubavi milosrdnog i vjernog Boga“ (papa Franjo, Opća audijencija, 21. rujna 2022.). To je put Božje svete obitelji koja u sadašnjosti Crkve hodi prema nebeskom Jeruzalemu’“, navodi se u Obredniku otvaranja Jubilejske godine.

Za vrijeme hodočasničke procesije od crkve sv. Šime do katedrale sv. Stošije će se pjevati hodočasnički psalmi i psalmi ‘ulaska u hram’.

Po ulasku u katedralu sv. Stošije, križ iz katedrale koji će biti središnji križ u Jubilejskoj godini u Zadarskoj nadbiskupiji će se postaviti u prezbiteriju prvostolnice te će ga, prikladno urešenoga, vjernici moći častiti tijekom cijele Godine jubileja. Papa Franjo kaže da je „sadržaj razlomljenog kruha Isusov križ, njegova žrtva poslušnosti iz ljubavi prema Ocu“.

Također prema Obredniku, u katedrali će nadbiskup Zgrablić kod krsnog zdenca predvoditi obred spomena krštenja, znak sakramentalne inicijacije i u Crkvu te poškropiti narod blagoslovljenom vodom.

U nedjelju, 29. prosinca, u nijednoj crkvi u gradu Zadru poslijepodne neće biti slavljene mise, nego su svi vjernici pozvani sudjelovati u svečanoj misi u katedrali sv. Stošije povodom otvaranja Godine jubileja. Svi svećenici se pozivaju toga dana predvoditi dvije mise, da mogu navečer koncelebrirati s nadbiskupom u katedrali sv. Stošije. Misni obrazac je od blagdana Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa.

U poticaju da taj susret bude svjedočanstvo nadbiskupijskog zajedništva, nadbiskup Zgrablić će uputiti i prigodni Proglas vjernicima Zadarske nadbiskupije povodom otvaranja Jubilejske godine.

Uz nadbiskupa Zgrablića, na susretu su bili don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, župnici dviju župa u središtu Zadra na poluotoku, don Josip Radojica Pinčić, župnik katedrale sv. Stošije i don Damir Šehić, župnik župe sv. Šime, dekani dva gradska dekanata, don Igor Ikić, dekan dekanata Zadar – Zapad i don Mario Akrap, dekan dekanata Zadar – Istok, don Dario Tičić, predstojnik Povjerenstva za liturgiju, don Roland Jelić, glavni ceremonijar u katedrali sv. Stošije i don Tin Vidov, tajnik zadarskog nadbiskupa.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na 33. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, u ponedjeljak, 18. studenog, u Škabrnji se okupilo više tisuća poštovatelja žrtve za domovinu iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva.

Obilježavanje Dana sjećanja počelo je komemorativnim programom u predjelu  Ambar na ulazu u mjesto Škabrnja, na početku Ulice 18. studenog 1991., gdje se dogodio zločin nad nedužnim civilima 1991. godine. Toga dana u Škabrnji je ubijeno 43 ljudi, uglavnom starije životne dobi i branitelja. Sveukupno, u Škabrnji je u Domovinskom ratu ubijeno 86 branitelja i civila.

U komemorativnom programu sudjelovali su osmoškolci iz Škabrnje koji su čitali prigodne tekstove o stradanju i pijetetu žrtava, s porukom da su djeca budućnost koja trebaju poznavati prošlost svoga mjesta i naroda, kao i klapa Sveti Mihovil.

Nakon prigodnog programa, kolona sjećanja išla je od Ambara do spomen obilježja masovne grobnice kod OŠ Vladimira Nazora, gdje je vijenac i svijeće položilo izaslanstvo Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata.

Na početku kolone hrvatski vojnik je nosio križ. Uz pripadnike Hrvatske vojske i Hrvatske policije, na počelu kolone bili su stjegovi postrojbi koje su branile Škabrnju. To su Škabrnjski bataljun, 112. brigada Hrvatske vojske, 7. domobranska pukovnija, Specijalna jedinica policije Poskoci, Bojna Kralja Tomislava, 9. bojna HOS-a, Bojna Zrinski Frankopan, Otočki bataljun, Bojna Matija Vlašić i 72. bojna Vojne policije. Slijedili su predstavnici povijesnih hrvatskih postrojbi sa stijegovima.

Misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirali su zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, umirovljeni zadarski nadbiskup Želimir Puljić, umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, fra Tomislav Šanko, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, fra Marinko Vukman, rektor manje bazilike Gospe Sinjske iz Sinja i oko pedeset svećenika iz cijele Hrvatske.

U prigodnoj riječi na početku mise, nadbiskup Zgrablić rekao je da prikazujemo Bogu molitve za pokoj duša stradalih u Škabrnji, susjednom Nadinu, cijeloj Zadarskoj nadbiskupiji, za stradale u Vukovaru i u cijelom Domovinskom ratu. „Zahvaljujemo Bogu za slobodnu i neovisnu domovinu Hrvatsku. Molimo i za nas kako bismo po Božjoj Riječi i otajstvu euharistije očistili naš duh, pročistili naš spomen na zločine koji su se dogodili u Škabrnji i u Domovinskom ratu, da u nama ne bi „proklijao kakav gorki korijen, pa se unese zabuna i ne zarazi mnoge“ (Hebr 14,15). Neka se obilno Božje milosrđe izlije na sve žrtve Domovinskog rata, na pokojne branitelje i sve druge pokojne, kao i na sve nas da živimo u miru i slobodi, ljubavi i prijateljstvu; da se ‘Škabrnja i Vukovar’ nikada ne ponove i nigdje ne dogode! Neka i po našoj molitvi prestanu zla, ubijanja i razaranja, ratovi koji nisu dostojni niti ‘jedne suze majke koja opakuje svoje dijete’, kako kaže papa Franjo“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Ponosni smo i zahvalni „žrtvama na kojima počiva naša sloboda! Sve što danas gradimo, svi naši uspjesi mogući su jer je netko prije nas imao hrabrosti i ljubavi žrtvovati se za nas. Nisu gledali sebe, nisu čuvali svoj život, nego su darovali svoj život da bi ga drugi imali“, poručio je biskup Rogić, rekavši da je naša trajna Domovina na nebesima: „Ta konačna luka spasa daje smisao svim našim žrtvama i svakom plemenitom djelu“.

Osobito 18. studenog „u Škabrnji se drugačije doživljavaju Riječi Božje o žrtvi i ljubavi, o sebedarju i vjeri, o predanju u ruke Božje i uskrsnuću na život vječni“, rekao je mons. Rogić, podsjetivši da se prije 33 godine dogodilo stradanje bešćutnosti i neljudskosti, u nevjerici što čovjek može učiniti čovjeku. „Kad se pogazi ljudsko dostojanstvo, kad se u drugome ne vidi čovjeka, kad se zanemare Božje zapovijedi, onda zavlada zlo, događa se pakao, odsutnost ljubavi, dobrote, gubitak čovječnosti i svakog ljudskog dostojanstva. Tada samo još veća ljubav, herojska spremnost na žrtvu, na obranu obitelji, ognjišta, domovine i onoga što nam je sveto, mogu pobijediti zlo pomoću Božjom“, poručio je šibenski biskup.

U Škabrnji se na osobit način susreću naša prošlost, sadašnjosti i pogled u budućnost, smrt i uskrsnuće, život koji prolazi i neprolazne vječnosti; tu je „sudar bolnog pamćenja, nade u uskrsnuće i život vječni koji nam daje snage vjerovati u Božju pobjedu dobra“, istaknuo je mons. Rogić, rekavši da „raspelo, Sin Božji na križu, traži naš pogled vjere i istine. I naša povijest traži pogled vjere i istine i raskrinkavanja svake laži, o mjestima zločina ili pojedinim osobama“, naglasio je biskup.

Znakovi izbavljenja i pobjede nad zlom su krv Jaganjca Božjeg i riječ svjedočanstva. „Oni koji krenu za njim neće ljubiti svoj život, bit će ga spremni darovati, žrtvovati se za dobro drugih sve do smrti, za slobodu i budućnost naroda, za svjedočanstvo vjere, istine i iskrene ljubavi. Mučenici, žrtve, poginuli branitelji, nevino pogubljeni pridružuju se Jaganjcu, svojom žrtvom postaju dio njegove otkupiteljske žrtve“, rekao je biskup, dodavši da su rane s križa uskrslog Krista znak prepoznavanja Krista, raspetog i uskrslog, a „rane, žrtve i velikodušnost postaju odlikovanja za nebo, za vječnost“.

„Škabrnja i Vukovar traže od nas pogled vjere u Božju dobrotu, u Božju pobjedu koja je na dan stradanja izgledala odsutna. Kao da nas je Bog napustio. Samo pogled na Spasitelja na križu koji osjeća kao da ga je Otac napustio i uskrsnuće mogu nam dati snage, ponuditi smisao: da se suočimo, prihvatimo, da ugradimo sve žrtve i stradanja u temelje budućnosti našeg naroda“, rekao je mons. Rogić, upozorivši da nekad nismo svjesni ostvarenog napretka i postajemo nezahvalni.

Istaknuvši da je najveća ljubav dati život za drugoga, za ljubav, istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu, biskup je potaknuo da od Škabrnje učinimo „mjesto gdje se uči ljubiti i po cijenu žrtve, za razliku od  lažnih slika ljubavi i radosti bez odricanja; mjesto gdje se hranimo primjerom ljubavi i žrtve velikana, branitelja, u želji da idemo za vrijednostima koje su nam ostavili, za koje su ginuli; mjesto gdje se uči praštati, gdje se uči i na greškama, jer samo ljubav može pobijediti mržnju; mjesto gdje se uči voljeti brata čovjeka, obitelj i Domovinu,  kako nas je Krist učio; mjesto gdje se drugačije sagledava povijest i dobro vide djela Božja, izbavljenje nakon nevolja, vjera u novi početak i novo rađanje iz pepela“.

Naglasivši da Škabrnja treba biti „mjesto gdje se raste u vjeri, vjera budi, časte oni koji su ostvarili vječni život u Bogu, po kriteriju ljubavi i velikodušnog darivanja života“, biskup je potaknuo da se zapitamo kakvi ćemo doći pred Lice Božje.

Branitelji su „ugradili sebe u budućnost koju živimo danas. Neka nam budu trajni poticaj za one koji će doći sutra. Budućnost i hod prema vječnosti može se graditi samo na jasnoći onog pogleda vjere u Sina Božjega“, poručio je mons. Rogić, rekavši da gradimo Domovinu za našu i buduće generacije zahvaljujući velikodušnosti hrvatskih branitelja. „Svaki naš uspjeh i svako bolje danas i sutra čini i njihove žrtve vrjednijima. Zato je na nama odgovornost da uvijek iznova oplemenimo naše živote, jer su s time i njihove žrtve opravdane, ugrađene u našu sadašnjost i budućnost“, poručio je mons. Rogić.

Don Ivan Rončević, župnik Škabrnje, zahvalio je svima na dolasku, rekavši kako je pohvalno i dostojno da je broj sudionika na Dan sjećanja u Škabrnji svake godine sve veći.

U misi su sudjelovali Oleg Butković, potpredsjednik Vlade i ministar mora, prometa i infrastrukture, izaslanik predsjednika Vlade, Marko Primorac,  potpredsjednik Vlade RH i ministar financija, Marija Vučković, ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije, Damir Habijan, ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Ivan Šipić, ministar demografije i useljeništva, Šime Erlić, ministar regionalnog razvoja i fondova EU, Tonči Glavina, ministar turizma i sporta, Božidar Longin, župan Zadarske županije, Ivan Škara, načelnik Općine Škabrnja, predstavnici Hrvatske vojske i policije te udruga proizašlih iz Domovinskog rata.

Nakon mise, sudionici su u koloni sjećanja ‘Korak po korak’ išli od crkve do groblja sv. Luke, gdje su kod spomen obilježja stradalih i središnjeg križa izaslanstva položila cvijeće i svijeće te je izmoljeno odrješenje za pokojne. Kod središnjeg križa pročitana su imena 36 poginulih hrvatskih branitelja Škabrnje, imena desetorice poginulih branitelja u obrani Škabrnje koji su rodom iz drugih mjesta, imena 56 ubijenih civila iz Škabrnje te imena šestero škabrnjskih civila poginulih od mina u poraću. U koloni sjećanja od župne crkve do groblja sudjelovao je i Zoran Milanović, predsjednik RH.

Među svećenicima u Škabrnji bio je i fra Marinko Vukman. „Hodočasnici iz cijele Hrvatske, BiH i iseljeništva žele zahvaliti braniteljima i svima koji su dali svoje živote za Hrvatsku, jer njihova je žrtva ugrađena u slobodu naše Hrvatske“, rekao je fra Marinko, istaknuvši da se 18. studenog u Škabrnji vidi zajedništvo našeg naroda koji se osjeća kao jedno, što nam je uvijek potrebno, želeći domovini mir i zajedništvo.

Među pridošlima su bile i brojne redovnice. S. Lenka Begić iz Družbe sestara franjevki od Bezgrešnog začeća u Dubrovniku, a djeluju i u Zagrebu, u Škabrnju je došla s vjernicima iz zagrebačke župe Remete. „Došli smo odati počast našim braniteljima za sve za što su se borili, za naš narod. Da damo podršku narodu koju je tu ostao. Prvi put sam tu, mjesto se lijepo obnovilo i ljudi svake godine sve više posjećuju Škabrnju. To mi je osobito drago“, rekla je s. Lenka.

U Škabrnji su bili brojni mladi i djeca, u organiziranim školskim i klupskim dolascima i s roditeljima. Roko Surić, otac troje djece je rekao: „Kao što smo u Zadru hodali za život, tako i danas  hodamo u Škabrnji za one koji su položili svoje živote da bismo mi živjeli u slobodi. Kao otac osjećam potrebu da i svoju djecu naučim da odaju počast svima koji su im omogućili da žive kao slobodni ljudi. Djeci nije teško hodati koji kilometar. Objasnili smo im, ako možemo ići na izlete, onda možemo i 18. studenog prohodati koji kilometar za sve ljude koji su svoju žrtvu položili, da bi oni danas tu mogli hodati“, rekao je Roko.

Andrijanu Surić raduje vidjeti puno mladih obitelji s djecom u Škabrnji 18. studenog „jer u današnje vrijeme je izblijedila slika obitelji koja želi djeci prenijeti domoljubne i kršćanske vrijednosti. Hodamo da odamo počast, a smisao je i da se djeci prenese da znaju koji su im korijeni; jer ako ne poznaju svoju prošlost, neće znati u kojem smjeru trebaju ići u budućnosti. Domoljublje je sastavni dio identiteta čovjeka i mislim da je važan segment da se razvije kod djece, kako bi u budućnosti znali poštovati ljude i ljubiti zemlju u kojoj su rođeni, da jednog dana i oni nastave to prenositi na svoju djecu“, poručila je Andrijana Surić.

U Škabrnju su došla i četvorica biciklista koji su vozili bicikle 630 km od Vukovara do Škabrnje, a u Zagrebu su im se pridružili i članovi Biciklističkog kluba iz Dugog sela koji su također biciklima došli u Škabrnju od Zagreba, vozeći približno 350 km, u zahvalnosti za žrtvu branitelja i stradalih u Škabrnji i Domovinskom ratu.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na 33. obljetnicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, u ponedjeljak, 18. studenog, misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Propovijed biskupa Rogića donosimo u cijelosti.

Braćo i sestre u vjeri Kristovoj, nadbiskupe Milane i Želimire, biskupe Ante, svećenici, redovnici, redovnice, časni predstavnici državnih vlasti, udruga, župa, hrvatski branitelji, obitelji poginulih branitelja, hrvatski vojnici, hodočasnici iz cijele Hrvatske, dragi Škabrnjani!

Ovdje u Škabrnji, na današnji dan, drugačije se doživljavaju Riječi Božje o žrtvi i ljubavi, o sebedarju i vjeri, o predanju u ruke Božje i Uskrsnuću na život vječni. Godine sjećanja, pamćenje stradanja koje ne blijedi, 33 godine od – do tada nezamislivih stradanja. Nitko nije bio spreman na toliko zlo, bešćutnost, neljudskost, uopće pomisao što čovjek čovjeku može napraviti. Kad se pogazi ljudsko dostojanstvo, kad se u drugome ne vidi čovjeka, kad se zanemare sve Božje zapovijedi, onda zavlada zlo, događa se pakao, odsutnost ljubavi, dobrote, gubitak čovječnosti i svakog ljudskog dostojanstva. I tada samo još veća ljubav, herojska spremnost na žrtvu, na obranu obitelji, ognjišta, domovine i onoga što nam je sveto, mogu pobijediti zlo – pomoću Božjom.

U tom ozračju danas osluškujemo Riječ Božju, u ovoj crkvi, hramu, na svetom mjestu, mjestu susretanja s Bogom, bratom pored sebe, mjestu susreta s našom poviješću i pogleda u budućnost, susreta smrti i uskrsnuća, života koji prolazi i neprolazne vječnosti. Sudar bolnog pamćenja, nade u uskrsnuće i život vječni koji nam daje snage vjerovati u Božju pobjedu dobra, sada i uvijeke.

Knjiga Brojeva donosi događaj s putovanja Izraelskog naroda prema Obećanoj zemlji. Put je naporan. Putovanje traje. Iskušenja su velika, a narod nestrpljiv. Idu prema Crvenom moru. Tamo ih je Bog spasio, more pred njima otvorio da po suhu prođu, neprijatelje zaustavio. Toga se sada ne sjećaju, samo mrmljaju i prigovaraju, čak u pitanje postavljaju zašto su uopće izašli iz Egipta – iz ropstva. Stiže nevolja, kazna. Zmije ljutice, pomor. Tek ih je to otrijeznilo i vape za izbavljenjem. Priznaju grijeh “Sagriješili samo kad smo govorili protiv Boga i protiv tebe, Mojsije. Pomoli se Bogu da ukloni zmije od nas!”. Mojsije pravi zmiju od mjedi, stavlja na stup. Treba u nj pogledati. Zlo će biti zaustavljeno, samo ako vjeruju da ih Bog može spasiti i da će ih spasiti. Ako budu imali taj pogled vjere, ako se Bogu obrate, ozdravit će, neće umrijeti.

Stup će se pretvoriti u križ, a mjedenu zmiju zamijenit će sâm Božji Sin. Tada će nastati spasenje i snaga Kraljevstva Božjeg. Zbačen će biti tužitelj braće, zbačena laž zavođenja od početka, svjedoči Knjiga Otkrivenja.

Raspelo, Sin Božji na križu, traži naš pogled vjere i istine. I naša povijest traži pogled vjere i istine i raskrinkavanja svake laži – bilo o mjestima zločina ili pojedinim osobama.

Krv Jaganjca Božjeg i riječ svjedočanstva postaju znakovi izbavljenja, pobjede nad zlom. Oni koji krenu za njim neće ljubiti svoga života, bit će ga spremni darovati, žrtvovati se za dobro drugih sve do smrti, za slobodu i budućnost naroda, za svjedočanstvo vjere, istine i iskrene ljubavi. Mučenici, žrtve, poginuli branitelji, nevino pogubljeni – pridružuju se Jaganjcu, svojom žrtvom postaju dio njegove otkupiteljske žrtve. Zato se vesele nebesa i svi nebesnici.

Na svoj način, Škabrnja i Vukovar sa svojim stradanjima traže od nas pogled vjere u Božju dobrotu, u Božju pobjedu koja je na dan stradanja izgledala odsutna. Kao da nas je Bog napustio. Samo pogled na Spasitelja na križu koji osjeća kao da ga je Otac napustio i ono što će se dogoditi za tri dana, uskrsnuće – mogu nam dati snage, ponuditi smisao: da se suočimo, prihvatimo, da ugradimo sve žrtve i stradanja u temelje budućnosti našeg naroda.

Danas, poslije 33 godine, nije li tako? Obnova, novi život, obitelji, djeca, toliki ostvareni napredak kojega puno puta nismo ni svjesni – pa postajemo nezahvalni – svjedoče da je zlo pobijeđeno. Da se iznova rađa život. Ima poteškoća, novih prepreka, pogrešaka, ali sve to samo podgrijava pogled pouzdanja u providnost, buđenje nade i vjeru u uskrsnuće, vječni život i već sada i ovdje ljubav za brata čovjeka.

Uskrsli Krist svojim učenicima pokazuje rane s križa. Jedino što će ući u nebo, a napravljeno je ljudskim rukama. Te rane postaju znak prepoznavanja Krista: raspetog i uskrslog. Kao da rane, žrtve i svaka velikodušnost postaju odlikovanja za nebo, za vječnost.

Isus poziva na ljubav kakva je između njega i Oca. Ostanite u mojoj ljubavi! Čuvajte moje zapovijedi da bi ostali sa mnom povezani, da bi ostali u mojoj ljubavi i da istinska radost ostane u vama, da vaša radost bude potpuna. „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam“. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sâma koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu. To neka je poruka Škabrnje i Vukovara i cijelog Domovinskog rata.

Učinimo i od Škabrnje:

– mjesto gdje se uči ljubiti i po cijenu žrtve, za razliku od svih današnjih lažnih slika ljubavi i životne radosti bez odricanja;

– mjesto gdje se hranimo primjerom ljubavi i žrtve velikana, branitelja, u želji da idemo za vrijednostima koje su nam ostavili, za koje su ginuli;

– mjesto gdje se uči praštati, gdje se uči i na greškama, jer samo ljubav može pobijediti mržnju;

– mjesto gdje se uči voljeti brata čovjeka, svoju obitelj i Domovinu, onako kako nas je Krist učio!

– mjesto nove nade gdje se drugačije sagledava povijest i dobro vide djela Božja, izbavljenje nakon nevolja, vjera u novi početak i novo rađanje iz pepela.

Škabrnja želi biti mjesto gdje se raste u vjeri, gdje se vjera budi, gdje se časte oni koji su ostvarili radost neba, vječni život u Bogu. Svih onih koji po kriteriju ljubavi i velikodušnog darivanja života ugradiše sebe u budućnost koju živimo danas. Da budu trajni poticaj nama danas za one koji će doći sutra. Budućnost i hod prema vječnosti može se graditi samo na jasnoći onog pogleda vjere u Sina Božjega. Mjesto gdje se susreću prošlost i sadašnjost, a usmjeruju prema vječnosti. Da se zamislimo kakvi ćemo doći pred Lice Božje?

Danas smo ispunjeni ponosom i zahvalom žrtvama na kojima počiva naša sloboda! Sve što danas gradimo i radimo, svi naši uspjesi mogući su jer je netko prije nas imao hrabrosti i ljubavi žrtvovati se za nas. Nisu gledali sebe, nisu čuvali svoj život nego su darovali svoj život da bi ga drugi imali.

Ma na kakve probleme danas nailazili, ma s čime se danas mučili – mi ipak gradimo našu Domovinu, gradimo bolji život za našu i buduće generacije, a to možemo zahvaljujući velikodušnosti poginulih branitelja i redarstvenika. Svaki naš uspjeh i svako bolje danas i sutra čini i njihove žrtve vrjednijima. Zato je na nama odgovornost da uvijek iznova oplemenimo naše živote jer su s time i njihove žrtve opravdane, ugrađene u našu sadašnjost i budućnost.

Neka to ojača i našu vjeru u konačni ponovni susret s Bogom i sa svojim najmilijima, jer trajna je naša Domovina na nebesima. Ta konačna luka spasa daje smisao svim našim žrtvama i svakom plemenitom djelu.

Tek tada u punom smislu, i na ovome mjestu, imat će posebno značenje riječi: Hrvatski sinovi i kćeri: „Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga držati“ – u potpisu, Vaši pradjedovi! Amen.

mons. Tomislav Rogić

šibenski biskup

Širenje glasa svetosti fra Alojzija Palića, Hrvata rodom iz Janjeva, kojega Katolička Crkva svečano proglašava blaženim u subotu, 16. studenog u Skadru, počelo je u župi Prikazanja BDM u Kistanjama u Zadarskoj nadbiskupiji.

Kistanje je zadnja župa u bukovačkom, ratom opustošenom dijelu u zaleđu Zadarske nadbiskupije koju od 1997. nastanjuju Janjevci, najstarija hrvatska dijaspora koji su u Kistanje došli iz mjesta Janjevo na Kosovu.

Upravo su Janjevci u Kistanjama 2004. godine, i to čine redovito svaki dan, do danas, počeli molitvu za proglašenje blaženima dvojice svojih svećenika sunarodnjaka. Janjevac fra Serafin Glasnović Kodić beatificiran je 2016. godine,  kao i don Anton Muzić iz Vrnavokola, iz kosovske župe Letnica, u sklopu skupine mučenika vjere koji su ubijeni u Albaniji za vrijeme komunizma.

U ovom tekstu donosimo kronologiju kako se širio glas svetosti Palića i Kodića u vjerničkoj zajednici Janjevaca u Kistanjama koji su 20 godina, sve do danas, svakog dana molili, i izmolili, i hrvatskog blaženika Alojzija Palića. Svjedok i jedan od protagonista toga procesa je don Josip Dučkić. On je bio župnik u Janjevu od 1989. do 1998., a župni vikar u Kistanjama od 2002. do 2012. godine. Sada je umirovljeni svećenik Zadarske nadbiskupije.

U Kistanjama je 7. ožujka 2005. službeno počela i do danas traje svakodnevna molitva vjernika za Palićevo proglašenje blaženim, nakon svake večernje mise u tjednu i nedjeljom nakon svih misa. Upravo je don Josip osobno učinio zavjet da svaku nedjelju slavi misu na tu nakanu, i to čini bez prestanka od 2005. godine. Kao župni vikar, don Josip je svaku nedjelju služio misu u 9 sati u župnoj crkvi sv. Nikole u Kistanjama, s nakanom da se Kodić i Palić proglase blaženima.

„Mi smo bili ustrajni u molitvi. Kad smo prvi put čuli da je pokrenut proces za proglašenje blaženima Palića i Kodića, moj osobni zavjet je bio da ću svake nedjelje služiti misu da se taj proces uspješno završi. Hvala Bogu, Bog je uslišao našu molitvu. Zavjet je ispunjen“, rekao je don Josip koji je gostovao i o tome govorio i u emisiji ‘Aktualno’ HKR-a, emitiranoj u petak, 15. studenoga. S don Josipom Dučkićem razgovarala je i tu emisiju priredila Ines Grbić.

Don Josip je dao izraditi i misnicu „Bogu na čast“ na kojoj je motiv raspetog Krista u srcu, s nakanom da se „kad god u njoj misi, po zagovoru Sluge Božjega fra Alojzija  i fra Serafina, izmoli neka milost za dobro župe Kistanje i za spas njegove siromašne duše“.

Don Josip je 2003. godine priredio i knjižicu „Pobožnost Slugama Božjim fra Alojziju Paliću i fra Serafinu Kodiću“.

Fra Alojzije se suprotstavio pokrštavanju Albanaca na pravoslavlje i mijenjanju njihove narodnosti

Prikupljanje dokumenata za pokretanje procesa kauze počelo je još dok je Dučkić bio župnik u Janjevu. Tada je upravo don Josip dao krsni list fra Alojzija Palića župniku Gjergju Gjergjiju koji je tražio Palićev krsni list, a živio je u Stubli. „To je bila tajna. Gjergjj je prikupljao dokumente, napisao je i knjižicu na albanskom, ‘Otac Alojzije Palić’. U to vrijeme, u Hrvatskoj je bio Domovinski rat. U krsnom listu u rubriku ‘Nacionalnost’ upisao sam da je fra Alojzije Palić Hrvat. Gjergjij je protestirao protiv toga, zašto sam napisao da je fra Alojzije Hrvat“, rekao je don Josip, smatrajući: „Albancima je bilo važno povezati mučenike Kosova i Albanije na način da je to ‘jedan narod, jedna država’. To je moje mišljenje. Fra Alojzije je bio stavljen na čelo mučenika u Albaniji, on je ubijen 1913., da bi se povezao s 38 albanskih mučenika u Albaniji. Zato je smetala rubrika u krsnom listu, koje je nacije“, smatra don Josip, istaknuvši: „Fra Alojzije je podignuo glas u obranu Albanaca, zamjerio se crnogorsko – srpskim vlastima u vrijeme Balkanskih ratova i Kraljevine; to je bio povod da ga zatvore u Đakovici. Fra Alojzije nije bio samo protiv toga da se Albanci muslimani pokrštavaju na pravoslavlje, nego i da pod pritiskom vlasti mijenjaju svoju narodnost. Onda su ga vodili na sud u Peć, na zapadu Kosova, izvukli ga iz zaprežnih kola“, podsjetio je don Josip.

Upravo su na ispravno vrednovanje povijesnih činjenica i poštovanje hrvatske narodnosti Palića ukazali i hrvatski biskupi za vrijeme svoga zajedničkog, 26. zasjedanja HBK i BK BiH, 13. ožujka 2024. u Sarajevu, pod predsjedanjem dvojice predsjednika nadbiskupa metropolita, Tome Vukšića i Dražena Kutleše.

U svom Priopćenju, biskupi su tada izrazili podršku zaštiti hrvatske manjine na Kosovu, ističući da „daju potporu čuvanju uspomene i na njihovu hrvatsku narodnu pripadnost“. Naime, na grobu fra Alojzija bila je skinuta nadgrobna ploča, spomenik, kojeg je podigla rodbina Alojzija Palića na hrvatskom jeziku te je umjesto toga bio stavljen natpis na albanskom i s albanskim grbom.

U tom kontekstu, mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić je 20. lipnja 2024., komentirajući za HKR odluku pape Franje o objavi dekreta o mučeništvu iz mržnje prema vjeri sluge Božjega fra Alojzija Palića, rekao da to što se, „nažalost, dogodilo, nije dobro ni za samo štovanje, ni za tu malu zajednicu Hrvata i njihov identitet“. Biskup Palić tada je poručio: „Objavom dekreta i jasnim pisanjem prezimena blaženika Alojzija Palića, Sveta Stolica je prepoznala njegov identitet, ali i to da se on borio za očuvanje identiteta Albanaca, među kojima je djelovao. To je njegova velika zasluga i zbog toga je podnio mučeništvo. Vjerujem da bi svi koji sada djeluju na Kosovu, crkvene ili društveno-političke vlasti, trebale prepoznati uistinu povijesnu ulogu i mučeništvo fra Alojzija Palića. Priznajući mu pravi identitet, odali bi i svojevrsnu zahvalnost za sve što je učinio za albanski narod“, poručio je biskup Petar Palić. Naime, fra Alojzije Palić kritizirao je srpsko-crnogorske vlasti na Kosovu koje su nasilno pokrštavale albanske muslimane na pravoslavlje. Kao župnik u Glođanama suprotstavio se tome u nekoliko sela. Zbog toga je bio nekoliko dana u zatvoru u Đakovici.

Don Josip je istaknuo da je iz Dubrovnika i Hercegovine u Janjevo uvijek bio slan župnik Hrvat koji je čuvao hrvatsku svijest i katoličku vjeru. Janjevci su dali duhovna zvanja i za albanske župe. U jednom trenutku, u samostanu u Leshu, od 12 franjevaca, 9 čak bili su Janjevci.

Fra Alojzije je ubijen i zbog čuvanja ispovjedne tajne penitenata

Don Josip ističe da je prikupljanje dokumenata o Paliću počelo godinama prije nego je Skadarska biskupija 2002. pokrenula procesa njegove kauze.

Još je 14. rujna 1965. skopski biskup Smiljan Franjo Čekada pisao vlč. Josipu Pungerčaru, upravitelju župe Janjevo, da u Janjevu žive nećaci fra Alojzija Palića: Paško, Tuna i Nikola Joza Palić te u službenom dopisu potiče janjevačkog župnika Pungerčaru da se jedan od nećaka izjasni što zna o pogibiji svoga strica. Traži da da se taj zapisnik dostavi skopskom Ordinarijatu i arhivi župe Janjevo.

Biskup Čekada u tom dopisu navodi da je fra Alojzije poginuo na teritoriju novoselske župe, vršeći svoje svećeničke dužnosti i ističe: „Jedan nam je vjernik pisao da se njegov grob nalazi na otvorenom polju i predlaže da se premjesti u novoselsku crkvu ili negdje pokraj nje. Mi smo tu sugestiju prihvatili, jer smatramo da je umjesna i opravdan“.

Odgovarajući tom poticaju biskupa Čekade, u dokumentu janjevačke župe od 16. listopada 1965. zapisano je da je Alojzijev nećak, Paško Palić, pred župnikom Pungerčarom rekao: „Na mjestu gdje je fra Alojzije bio ubijen, stoji jedan gvozdeni krst između Peći i Đakovice. Ubojice su ga pokopali na mjestu gdje je bio ubijen. Poslije šest tjedana bio je iskopan, u prisustvu biskupa Media i vjernika i prevezen u župu Zjum te su ga sahranili u privremenoj crkvici sv. Ane u  Zjumu. Vjernici su često dolazili na njegov grob i palili svijeće“.

„Fra Alojzije je ubijen i podnio je mučeništvo zbog ispovjedne tajne, koju nije želio odati“, istaknuo je don Josip. Palić je ubijen mlad, u 36. godini života, svećenik je bio tek deset godina. U korizmi, ususret proslavi Uskrsa, blizu sela Janoš, 7. ožujka 1913., crnogorski vojnici na putu su mu skinuli habit i ubili, nakon što im je odbio odati ispovjednu tajnu.

„Fra Alojzije je išao ispovijedati po selima svoje župe pred Uskrs; 7. ožujka je bio na groblju. Ispovijedao je vjernike i tada su naišli pet crnogorskih vojnika koji su vidjeli okupljanje ljudi oko fratra, šaptanje na uho, kako se ispovijed obavlja, u diskreciji. Njima je to bilo čudno. Izvukli su fratra vani, tražili su od njega da im kaže što mu ti ljudi šapću.

Fra Alojzije nije htio ništa reći o tome, to je ispovjedna tajna. Izvukli su ga s groblja i nekoliko metara dalje, ubili su ga s pet metaka iz puške, bacili njegovo tijelo u jarak i pokrili ga suhim granjem. Kažu da se šest tjedana nije znalo za njegovo tijelo. Po noći, neki ljudi su primjećivali da iz toga jarka izlazi svjetlo. Išli su vidjeti što je to i vidjeli su neraspadnuto tijelo fra Alojzija Palića“, rekao je don Josip.

Nakon šest tjedana, pokojno tijelo fra Alojzija s mjesta ubojstva preneseno je u crkvu u Zjum gdje je pokopan, pet kilometara od Prizrena. O Alojzijevom glasu svetosti u Janjevu pričalo se „stidljivo, ne javno“, istaknuo je don Josip. No, podsjeća da su postojali znakovi.

„Jedno dijete je bilo palo u duboku jamu u Janjevu. Drugi dan pronašli su ga živog. O tom čudu postoji i službeni zapis kao dokument. Teta toga dječaka je učinila zavjet. Dotaknula je sliku fra Alojzija i rekla da će moliti devet Oče naša po Palićevom zagovoru, da dijete bude spašeno. I sutradan su našli dijete živo“, rekao je don Josip.

U Kistanjama je jedan dječak imao veliki strah, toliki da nije mogao ići u školu i crkvu bez majčine pratnje. Obitelj se pripremala za odlazak liječniku u Zagreb. „Prije njihovog odlaska, išao sam kod njih u obitelj i rekao im da učine zavjet po zagovoru fra Alojzija, da mole devet Oče naša, pa ćemo vidjeti. I strah dječaka je nestao“, istaknuo je don Josip.

Počeci javne pobožnosti i širenja glasa svetosti o Kodiću i Paliću u Kistanjama

Janjevački svećenik, fra Ivan Matić, voditelj Kuće susreta Tabor, od 2000. bio je 13 godina u Generalnoj kuriji Reda manje braće u Rimu kao generalni asistent Franjevačkog svjetovnog reda. Matić se tada upoznao s dokumentima o pokretanju kauze Palića i Kodića od strane Skadarske biskupije, koja je taj postupak pokrenula 10. studenog 2002. godine. Matić je javio Janjevcima u Kistanjama da je proces kauze počeo.

Mons. Marko Sopi, prizrenski biskup, na svečanoj proslavi 700. obljetnice spomena župe Janjevo, 9. svibnja 2003. u Janjevu, rekao je da je Sluga Božji fra Alojzije Palić, mučenik i kandidat za blaženika, ponos župe Janjeva i njihovog parca sv. Nikole, niknuo iz dičnog stabla janjevačkih svećenika i redovnika, zajednice koji su Crkvi dali brojna duhovna zvanja, tada je rekao da ih je četrdeset.

Trodnevnica u čast fra Alojzija i fra Serafina prvi put održana je u Kistanjama 2004. godine. Učinili su to don Josip i njegov stric, tadašnji kistanjski župnik, don Nikola Dučkić, da vide reakciju ljudi. Kripta tada nedovršene župne crkve sv. Nikole u Kistanjama bila je puna oduševljenih ljudi.

Za vrijeme prva Trodnevnice u četvrtak, petak i subotu, mise su slavljene u 17 sati, a dan proslave bio je u nedjelju u 17 sati. Prvog dana Trodnevnice, 4. ožujka 2004., don Josip Dučkić u propovijedi je rekao da su Kodić i Palić živjeli svoj poziv iz Euharistije. „Iz ploda vjere u euharistijskog Isusa razvila se želja, poput bačenog pšeničnog zrna koji niče iz zemlje, da se na poseban način posvete Bogu, u redovničkom i svećeničkom staležu, gdje su direktno uključeni u stvarnost događaja euharistije na oltaru. Ono što je najsvetije na zemlji, Bog je povjerio smrtniku čovjeku, euharistiju. Na taj dar odgovara se s povjerenjem onoga koji je taj dar primio“, rekao je don Josip.

Ohrabren podrškom vjernika, tadašnji kistanjski župnik Nikola Dučkić 2005. moli zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđu za dozvolu da počne i javno širenje glasa o svetosti Palića i Kodića.

Nakon Svećeničke skupštine Zadarske nadbiskupije u Zadru, 16. veljače 2005., don Nikola Dučkić obavijestio je nadbiskupa Prenđu da „mi Janjevci u Kistanjama želimo započeti s molitvama da dva naša franjevca, rodom iz Janjeva, za koje se vodi postupak, budu što prije proglašeni blaženima… Lijepo Vas molimo, Oče nadbiskupe, da nam odobrite moljenje molitve i prihvatite predvoditi svetu misu 7. 03. 2005. u Kistanjama, s početkom u 17 sati“, piše don Nikola Dučkić u službenom dopisu nadbiskupu Prenđi.

„Drage volje, drage volje“, uzvratio im je mons. Prenđa i 7. ožujka 2005. predvodio svečano misno slavlje u kripti župne crkve sv. Nikole u Kistanjama. Taj dan izabran je jer je baš toga dana, 7. ožujka 1913., Palić ubijen. Tim misnim slavljem označen je i službeno, uz odobrenje mjesne crkvene vlasti, početak molitve za proglašenje blaženima janjevačkih franjevaca Palića i Kodića, o čemu je nadbiskup Prenđa obavijestio i nadležni Dikasterij,.

Od toga dana, 7. ožujka 2005., u Kistanjama je počela svakodnevna, javna molitva u zajedništvu vjernika u župnoj crkvi, na nakanu njihove beatifikacije.

U propovijedi te mise, nadbiskup Prenđa je rekao da je u „Crkvi Božjoj u 20. st. puno mučenika, među njima su i dva franjevca, sinovi vjernog janjevačkog puka koji su svoje živote položili za vrednote vjere. I Sveti Otac osjetio je važnost mučenika te je Crkvi pred Veliki jubilej dao zadatak sabrati mučeničke svjedoke vjere, pozivajući mjesne Crkve da učine popis mučenika, kako bi se ta imena stavila u baštinu Crkve prošlog, teškog i krvavog 20. stoljeća, u kojem su se iz mržnje uklanjali milijuni ljudi zbog vjernosti Kristu. Fra Alojzije i fra Serafin spadaju u tu vjernu povorku dičnih i velikih imena Crkve“, rekao je nadbiskup Prenđa, istaknuvši da su duše pravednika su u Božjoj ruci, uzdignuti od Boga i ne dotiče ih se muka nikakva.

„Oni su svjetlo za buduća pokoljenja koja pamte njihovo junaštvo. Crkva iz krvi svojih mučenika izlazi ojačana, snažnija i pomlađena. I dvojica janjevačkih franjevaca će doprinijeti da Crkva u 21. stoljeću zasja ljepotom vjernosti i snagom svjedoka. To je paradoks, da se iz onoga koji po ljudsku nestaje, rađa novo i ostaje svjedočanstvo vitalnosti kršćanstva i svetosti. Fra Serafin i fra Alojzije Kristu su povjerovali do kraja. Oni ohrabruju našu vjeru i pokazuju da Božja riječ ima snagu. Ti su mučenici neprolazna baština našeg identiteta koji ne može nestati i treba trajati dok god postojimo“, poručio je tada mons. Prenđa.

Slika na kojoj su fra Alojzije i fra Serafin u pobožnosti prema tim blaženicima

Za vrijeme te mise, nadbiskup Prenđa blagoslovio je i sliku koja se do danas nalazi na zidu u župnoj crkvi u Kistanjama, autora Drage Glasnovića. Slika prikazuje fra Alojzija i fra Serafina. „Fra Serafin rukom podržava janjevačku crkvu i prikazuje je Gospi, a fra Alojzije prima krunicu od Gospe Letničke. Nismo htjeli izostaviti ni Letnicu, jer i u Letnici živi hrvatsko stanovništvo, da budemo zajedno povezani. Dakle, Gospa Letnička drži krunicu i pruža je fra Alojziju. Tako da su nebo i zemlja povezani zajedno“, istaknuo je don Josip.

U propovijedi mise u Kistanjama, 13. siječnja 2005., župnik don Nikola Dučkić govorio je o razlogu narudžbe slike Slugu Božjih Kodića i Glasnovića. „Danas polazimo na put po Božjem nadahnuću i htijenju da učinimo jedan od prvih koraka za širenje glasa svetosti Slugu Božjih Palića i Kodića, da kod umjetnika Drage Glasnovića, našeg Janjevca, naručimo sliku s njihovim likovima, kako bi im se pobožni puk mogao lakše moliti i zagovor od njih iskati, ali i kako bi oni svojim molitvama pred Bogom isprosili nama potrebne milosti te ih Crkva stavi na čast oltara, kao uzore i zagovornike.

Naša je pobožna misao i ideja da slika prikazuje lik Letničke Gospe kako daje krunicu fra Alojziju i kako fra Serafin prikazuje janjevačku crkvu Isusu i Gospi, imajući je u rukama. Na taj način želimo reći da se svi Hrvati s Kosova, Janjevci i Letničani, utječu u svojim potrebama svojim sunarodnjacima. Ta će nas slika poticati na pobožnost i na dublje shvaćanje čovjekove svetosti. Čovjek je slika Božja… Čvrsto vjerujemo da se i na našim Slugama Božjim vidi ta slika Božja. Ponajviše kao siromašnih i čista srca, jer su bili vezani redovničkim zavjetima, ali i isticali su sliku Božju kao mirotvorci, kao ljubitelji Boga i čovjeka.

Fra Alojzije Palić ubijen je jer je ljubio Boga u čovjeku, zauzimajući se za njegova prava i vodeći brigu o spasu duša, pa je ispovijedao ljude. Okolnost u kojoj je bio ubijen je baš ispovijed, ubijen je iz mržnje na ispovijed i na sve što je katoličko i fratarsko. Činom koji činimo svjedočimo da su Palić i Kodić doista u pravom svjetlu pokazali sliku Božju te da se u Nebu raduju.

Molimo stoga Gospodara Neba i Zemlje, suca povijesti i svake ljudske sudbine, da plaću koju uživaju u Nebu pokaže i zemaljskoj Crkvi, da ih proslavi čudesima, kako bi im Crkva na zemlji priznala čast oltara. To molimo danas i svaki dan. Amen“, rekao je tada župnik Nikola Dučkić. Po sliku u Zagreb išli su kistanjski župni vijećnici Nikola Golomejić, Filip Berišić i Marijan Dodić.

Stric i nećak Dučkić, župnik don Nikola i župni vikar don Josip, pazili su da nijedan dan nakon večernje mise u Kistanjama ne propuste molitvu za Kodićevu i Palićevu beatifkaciju. Janjevci u Kistanjama svih uzrasta, od najmlađih, znaju je napamet.

Kad ne bi molili tu molitvu za velike svetkovine, na Božić i Uskrs, ljudi bi ih pitali: „A gdje je molitva?“.

„U svijest ljudi ušlo je da se to treba moliti. Sve je to Božja milost. Bog nam je pokazao da on to čini“, rekao je don Josip. Don Nikola Dučkić, kojeg svi Janjevci zovu ‘Naš župnik’, napisao je ovu molitvu koju su u Kistanjama molili svaki dan, dvadeset godina.

„Gospodine Bože, ti si slugu svoga fra Alojzija i fra Serafina pozvao da ti služe kao svećenici u savršenstvu redovničkog života. Oni su ljubav i vjernost prema tebi posvjedočili mučeničkom krvlju. Daj da sveta Crkva ove tvoje sluge uzdigne na čast oltara i da po njihovom zagovoru postignemo vječno spasenje, po Kristu Gospodinu našemu. Amen“. Nakon te molitve moli se Slava Ocu i zaziv ‘Marijo, kraljice mučenika, moli za nas’.

Tu stvarnost o širenju glasa svetosti dvojice hrvatskih blaženika rodom iz Janjeva, u Kistanjama, potvrdila je i Sveta Stolica; 7. ožujka 2010. svečano misno slavlje u Kistanjama predvodio je postulator iz Rima, fra Giovangiuseppe Califano. Rekao je tada da „postulator ne radi smo u Rimu, nego pohađa i mjesta gdje se širi glas svetosti slugu Božjih fra Alojzija i fra Serafina. Ovdje u Kistanjama vidim da stvar ide pravim putem“, poručio je Califano.

Don Josip Dučkić predao je tada postulatoru dokumentaciju svjedočanstava vjernika o Palićevoj svetosti. Sve je zapisao i u svom tekstu u knjizi ‘Kistanje – Novo Janjevo’, u župi gdje je počelo širenje glasa svetosti Serafina Glasnovića Kodića i Alojzija Palića.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Manifestacija ‘Krševanovi dani kršćanske kulture 2024./2025.’ Zadarske nadbiskupije obuhvaća trinaest događaja: predavanja, izložbi i koncerte koji predstavljaju kršćansku kulturu u različitim područjima ljudskog stvaralaštva.

„Manifestacija okuplja djelatnike u kulturi s područja Zadarske nadbiskupije i poziva ih da se pridruže sa svojim programima u obilježavanju sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra. Kultura predstavlja trajni imperativ za Crkvu, kao povlašteno mjesto u kojem se može komunicirati s lijepim i s Bogom. I ovogodišnji odaziv djelatnika u kulturi pokazuje da postoji potreba za komunikaciju s lijepim, za komunikaciju u kulturi“, rekao je don Damir Šehić, predstojnik Povjerenstva za kulturu Zadarske nadbiskupije u čijoj nadležnosti je organizacija te manifestacije. Šehić je zahvalio ustanovama i institucijama koje su se odazvale organizirati programe u kontekstu manifestacije sv. Krševana.

„Kultura predstavlja i mogućnost susreta s drugim i drugačijim. Manifestacija poput ove je mogućnost da se ljudi iz područja kulture susretnu, kao i brojni zainteresirani vjernici i ljudi dobre volje koji žele sudjelovati u kulturnim događajima. Ova manifestacija je u službi promicanja dijaloga u kulturi i mogućnost susreta s raznim temama koje su obilježile povijest a izazivaju zanimanje i u sadašnjosti“, rekao je don Damir, istaknuvši da zadarska manifestacija, poput takvih u drugim europskim gradovima, promiče kulturu kao povlašteno mjesto susreta ljudi i različitih vrsta kulturnog stvaralaštva.

Sadržaj ovogodišnje manifestacije je sljedeći. U četvrtak, 14. studenog je predstavljanje knjige o korespondenciji zadarskog nadbiskupa i humaniste Maffea Vallaressa (1450. – 1496.) u sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru (organizatori Teološko-katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru i Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’). U subotu, 16. studenoga, u 20 sati u svetištu sv. Šime u Zadru, Mješoviti pjevački zbor ‘Condura Croatica’ pod ravnanjem mo. Ive Nižića će izvesti oratorij ‘Svit za spasom vapije’ (organizatori Koncertni ured Grada Zadra i svetište sv. Šime).

U ponedjeljak, 18. studenog u 18 sati, u svetištu sv. Šime u Zadru Misa za Domovinu i koncert Akademskog zbora Pro musica iz Mostara, pod ravnanjem mo. don Dragana Filipovića. U četvrtak, 21. studenog, ‘Zadar Mostaru’ – na Sveučilištu u Mostaru u 17,30 sati će biti Izložba i predavanje ‘Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru – Tragom bogate prošlosti’, autorice Ane Jordan Knežević, kustosice SICU-a Zadar (organizator Stalna izložba crkvene umjetnosti – SICU, Zadar). Događaj se organizira i povodom održavanja međunarodne znanstvene konferencije o kršćanskoj umjetnosti ‘Ars Sacra’.

U subotu, 23. studenog u 18 sati, Svečana Večernja sv. Krševana u katedrali sv. Stošije u Zadru i potom orguljaški koncert Pavla Mašića. U ponedjeljak, 25. studenog u 11,30 sati, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru: ‘Stručno vodstvo za javnost: U potrazi za sv. Krševanom“ (organizatori SICU Zadar i Narodni muzej u Zadru). U ponedjeljak, 25. studenog u 18 sati, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru u 18 sati, izlaganje „Štovanje sv. Krševana u Zadru – između tradicije i povijesti“ će održati izv. prof. dr. sc. Trpimir Vedriš (organizator SICU, Zadar). U srijedu, 27. studenog u 18 sati, predavanje „Kako je ponovno pronađen sv. Krševan“, u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu n/m će održati prof. dr. sc. Ante Uglešić (organizatori Muzej Biograd n/m i Zadarska nadbiskupija).

U četvrtak, 28. studenog u 12 sati, u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru započinje Izložba „Portreti pape Ivana Pavla II. u suvremenom hrvatskom slikarstvu“ (organizatori Udruga Hrvatska dijaspora, SICU Zadar i Zadarska nadbiskupija). U četvrtak, 5. prosinca, u 17 sati, u župnoj dvorani u Ninu predstavljanje Monografije ‘Ecclesia Nonensis – o prošlosti Ninske biskupije’ (organizatori Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru, Društvo za povjesnicu Zadarske nadbiskupije ‘Zmajević’ i Grad Nin).

U petak, 13. prosinca u 11,30 sati u Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru predstavljanje publikacije, muzejskog vodiča „Škrinja sv. Šimuna i njezino blago“, autorica dr. sc. Đurđine Lakošeljac i doc. dr. sc. Ane Jordan Knežević te edukativne slikovnice za djecu i mlade „Kraljica Elizabeta i Škrinja sv. Šimuna“ (organizatori SICU Zadar i Prirodoslovno – grafička škola Zadar). U utorak, 7. siječnja u 19 sati, u dvorani župe sv. Ante Padovanskog na Smiljevcu u Zadru, predstavljanje knjige „Duhovne misli i zazivi Riječke majke Marije Krucifikse Kozulić“ (organizatori Zadarska nadbiskupija i Družba sestara Presvetog Srca Isusova). U nedjelju, 12. siječnja u 19 sati, u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu n/m predavanje „Mons. Ivan Zorica – svećenik, pastir i svjedok“ (organizatori Teološko – katehetski odjel Sveučilišta u Zadru  i Zadarska nadbiskupija).

Ines Grbić

Tradicionalno, 39. hodočašće vjernika Zadarske nadbiskupije sv. Nikoli Taveliću u Šibenik održano je u nedjelju, 10. studenog.

Koncelebrirano misno slavlje u katedrali sv. Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić, a propovijedao je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Koncelebrirali su i umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, generalni vikar Zadarske nadbiskupije don Ante Sorić te zadarski svećenici koji su vodili hodočasnike iz svojih župa. Ove godine hodočastilo je oko 550 vjernika. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor sv. Cecilije iz Kistanja, pod vodstvom s. Blaženke Delonga.

U pozdravnoj riječi hodočasnicima na početku mise, biskup Rogić istaknuo je da se u šibenskoj katedrali nalazi prvi podignuti oltar u čast Nikoli Taveliću, još kad je bio proglašen blaženim, krajem 19. stoljeća. Biskup Rogić zahvalio je vjernicima Zadarske nadbiskupije što čuvaju „tu lijepu tradiciju koja povezuje dvije nad/biskupije i koja svjedoči da nismo zaboravili sv. Nikolu Tavelića, da nam njegov svetački lik i danas govori, svjedoči, potiče nas i ostaje naš zagovornik pred Ocem nebeskim“.

Nadbiskup Zgrablić podsjetio je u propovijedi na podatke iz života sv. Nikole koji je prvi proglašeni hrvatski svetac. Nikola se rodio oko 1350. g. u plemićkoj obitelji šibenskih Tavelića, plemena Šubića. „Kao mladić, oduševio se idealom života sv. Franje, pa je stupio u Franjevački red. U Bosnu dolazi 1379., gdje djeluje kao misionar među bogumilima – patarenima, vrativši mnoge u zajedništvo Katoličke Crkve. Nakon smrti bosanskog kralja Tvrtka, 23. ožujka 1391., nemiri u Bosni onemogućili su misijski rad, pa je Nikola s dvojicom braće franjevaca, fra Adeodatom iz Ruticinija (to je rimska pokrajina Akvitanija u jugozapadnoj Francuskoj) i fra Petrom iz Narbone (Francuska), kao misionar pošao u Svetu Zemlju, gdje su još uz fra Stjepana iz Cunea (Italija) podnijeli mučeništvo“, rekao je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je podsjetio na misli iz pisma pape Pavla VI. kojeg je taj papa objavio 1971., proučavajući život i mučeničku smrt fra Nikole i njegove subraće. U tom Pismu, Pavao VI. piše da su po primjeru svoga oca sv. Franje, oni posvetili život na korist vjernika i da druge narode privedu kršćanskoj vjeri. U  Jeruzalem su došli vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao Otkupitelj ljudi. Željeli su privesti narod Kristovom nauku, po  primjeru sv. Franje „koji je ljude radije obraćao krepostima i svetim životom, nego učio naukom i riječima“. Živjeli su pobožno i kreposno.

Otišli su u najveću muslimansku, Omarovu džamiju  do kadije koji je vršio vjersku upravu u gradu. Na Kurban-bajram 11. studenog 1391., ušli su u kuću državnog službenika i smjelo govorili o spasonosnom Kristovom nauku. Nosili su ih zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. Na prijetnje kadije i drugih da se odreknu Krista i kršćanske vjere, što su franjevci odbili učiniti, osuđeni su na smrt. „Tri su dana Kristovi borci trpjeli najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali”, napisao je Pavao VI. u svom Pismu.

Šibenski biskup Antun Josip Fosco pokrenuo je 1880. postupak da Sveta Stolica dopusti štovati Nikolu Tavelića kao blaženika, što je odobreno posebnim dekretom 1889. za Šibensku biskupiju, a 1898. za cijeli Franjevački red. Dvije godine kasnije, štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Nikola Tavelić proglašen je svecem 1970. godine.

Istaknuvši Tavelićevu nepokolebljivost u vjeri i spremnost na mučeništvo, mons. Zgrablić je rekao: „Vjera Nikole Tavelića i njegove subraće mučenika zasjela je u trenutku kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje u kojem se nalazi blago i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje“.

Nadbiskup je razmatrao i naviješteni evanđeoski ulomak (Mk 12, 41-44) u kojem je opisano kako u hramu siromašna udovica daje dva novčića. Božja riječ te nedjelje predstavlja dvije udovice kao uzore vjere: u Prvoj knjizi o kraljevima i u Evanđelju po Marku. Njihov unutarnji stav, još u davnim vremenima velikih životnih potreba, predstavlja osobe koje svoj život temelje na Bogu, na njegovoj Riječi i potpuno se pouzdaju u Boga, istaknuo je mons. Zgrablić. Veličina i vrijednost toga čina udovice kojeg je uvidio i prepoznao i sâm Isus je tolika da je u narodu nastala i poslovica o davanju „udovičinog novčića“.

„Bog ne gleda količinu, nego srce. Bog ne mjeri po materijalnoj vrijednosti, nego po iskrenosti i ljubavi našeg srca. Bog ne traži velike materijalne darove, on traži predanje samoga sebe“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da je „gesta te udovice simbol potpunog predanja Gospodinu“. Taj tekst i primjer udovice pozivaju „da usmjerimo pažnju na pogled sâmoga Isusa, na odlučujući detalj: gestu udovice koja baca dva novčića. Njena gesta važna je za one koji su ‘živo kamenje’ novoga Hrama, a to je potpuno darivanje sebe Gospodinu“, rekao je mons. Zgrablić.

U tom kontekstu, nadbiskup je istaknuo važnost sredine u kojoj se događaj s udovicom zbiva. To je jeruzalemski hram, vjersko središte Izraelskog naroda i srce cjelokupnog života. „Hram je mjesto hodočašća, javnog bogoštovlja, tradicionalnih obreda, rasprava. Isus, pak, ukazuje na drugi hram, kao ‘dom molitve’. Zato ga želi očistiti od neprikladnih običaja; dapače, želi otkriti njegov najdublji smisao vezano uz ispunjenje njegovog Vazmenog otajstva. On postaje novi i konačni Hram, mjesto susreta Boga i čovjeka, Stvoritelja i njegovog stvorenja“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se Krist daruje potpuno Crkvi koju žarko ljubi. „Riznica Hrama je sâm Isus koji je ‘ubacio’ sve svoje za nas. ‘Ubacimo’ Isusa u hram svoga srca“, potaknuo je mons. Zgrablić.

O svetosti Hrama kao posvećenog, osobitog mjesta Božjeg prebivališta govori i Isusov čin kad je potjerao trgovce iz Hrama. O ljudima koji su hram, mjesto u kojem prebiva Duh Božji govorio je i apostol Pavao Korinćanima  (1 Kor 3, 16): “Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi”.

Isus je Židovima rekao neka razvale hram kojeg će on u tri dana podići. Ivan u drugom poglavlju svoga Evanđelja piše: „ Rekoše mu na to Židovi: ‘Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?’. No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče”.

Nadbiskup je podsjetio na misao pape Franje iz njegove najnovije enciklike „Dilexit nos – enciklika o ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista“ u kojoj Papa govori o srcu kao o „mjestu u kojem se nalaze najdublje ljudske misli, gdje se otkriva istina, u kojem nema prijevare ni pretvaranja; mjestu u kojoj se otkriva prava nakana, o mjestu intime u kojoj se čuvaju tajne, u kojem nema privida i prijevare, nego je sve autentično i osobno. Zato, zaključuje papa Franjo: „Ništa vrijedno se ne može izgraditi bez srca“.

Sv. Nikola Tavelić je uzoran primjer sebedarja, kao što je i Marija savršen primjer sebedarja, rekao je nadbiskup. „Marija je savršen primjer osobe koja nudi sve od sebe, pouzdajući se u Boga. S tom vjerom rekla je anđelu svoje ‘Evo me’ i prihvatila volju Gospodnju. Neka Marija pomogne svakome od nas ojačati svoje pouzdanje u Boga i njegovu Riječ“, potaknuo je mons. Zgrablić.

Zaključno, nadbiskup je predvodio Molitvu za proglašenje blaženima ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije. Među Slugama Božjim Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze je i don Janez Kranjc koji je bio zaređen za svećenika 18. lipnja 1939. u benediktinskoj crkvi sv. Lucije u Šibeniku. Rođen je 24. kolovoza 1914. u Voglajni kod Celja u Sloveniji, a ubijen je u 26. godini života. Ispečen je na ražnju na Badnjak 1941. te donesen župljanima u Nunić gdje je, uz župu Ervenik, Kranjc tri godine bio župni vikar, a tamošnji župnik bio je don Frane Ivanković.

Molitva za proglašenje blaženima ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije glasi: „Bože, dobri naš Oče, Ti si nevino prolivenu krv svojih slugu, don Eugena Šutrina, don Janeza Kranjca, Ive Mašine i drugih svojih ugodnika Zadarske nadbiskupije, primio kao najveći izraz ljubavi prema sebi, prema Tvome Sinu Isusu Kristu i bližnjemu, koje su ljubili i kojima su služili. Proslavi, molimo Te, ove svoje sluge čašću blaženstva, kako bismo potaknuti i osnaženi njihovom žrtvom ljubavi prema Tebi i bližnjemu, iz dana u dan rasli u vjeri, nadi i ljubavi, i tako napredovali na putu spasenja, te bili sve sličniji Tvom ljubljenom Sinu Isusu Kristu, koji s Tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen“.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je hodočasnicima na dolasku, kao i na domaćinstvu šibenskim biskupima Rogiću i Ivasu, don Krešimiru Mateši, župniku katedrale sv. Jakova i župnom vikaru, don Šimi Pleadinu te fra Josipu Ivanoviću, gvardijanu franjevačkog samostana sv. Frane i rektoru Hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića u Šibeniku.

Na kraju mise, Mara Škara, vjernica iz Škabrnje, darovala je biskupu Rogiću domaći kruh kojeg je ispekla jedna druga župljanka iz Škabrnje, ujedno i znak dobrodošlice mons. Rogiću koji će 18. studenog u Škabrnji predvoditi misno slavlje na 33. godišnjicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu. Ta je gesta bila i u duhu pročitanog prvog čitanja na misi kad je udovica proroka Iliju počastila  kruhom, a prorok je rekao da joj nije ponestalo brašna u posudi.

Prije mise u šibenskoj katedrali, hodočasnici su se, tradicionalno, okupili u samostanu sv. Frane gdje je nadbiskup Zgrablić predvodio Molitvu Srednjeg časa.

Ines Grbić

Foto: Ivo Kronja

Knjiga ‘Hrvatska za život – Tri koraka do hrvatskog preporoda’ autora Krunoslava Puškara predstavljena je u petak, 8. studenog, u dvorani Samostana Školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru.

U knjizi su zapisi četrdeset svjedočanstava iz raznih gradova, u 40 poglavlja, a nakon svakog svjedočanstva je i prigodno, poticajno duhovno razmatranje. Opisujući kako izgleda „borba za život“ po djelovanju inicijative ’40 dana za život’, Marija Šošić, voditeljica Centra za život u Splitu, istaknula je da molitelji ne mole ispred bolnica kako bi se „pravili pobožni i drugima izvanjski pokazali kako mole; nego da osobe koje dvoje o životu znaju da postoje ljudi koji im mogu u potpunosti i u svakom trenutku pomoći“.

U deset godina djelovanja te inicijative u Hrvatskoj, u Hrvatskoj je spašeno 160 djece koje su majke rodile, a prethodno su ih mislili pobaciti. To je broj rođenih za koji znaju u Inicijativi, prema kazivanju majki koje su rodile i koje su im rekle da im je u odluci za porod pomogao isključivo susret s moliteljima ispred bolnice.

„Da nije bilo nekoga ispred bolnice, tih 160 djece ne bi sada živjelo, kako svjedoče te obitelji. To su danas zahvalne majke, pitajmo njih je li vrijedilo sve što radimo. Trudimo se biti dostupni što široj javnosti. Kroz naše djelovanje, po molitvi, mnogi više ne sudjeluju u pobačaju, puno žena izliječeno je od rana pobačaja. Uvijek ćemo biti tu za majke koje razmišljaju o pobačaju, za nerođenu djecu“, rekla je Šošić, poželjevši da i ta knjiga bude poticaj i ohrabrenje svima da se do kraja zauzimaju u apostolatu za nerođene.

Dr. sc. don Antun Mate Antunović, studentski kapelan u Splitu, u svom svjedočanstvu rekao je da je baš molitvu inicijative ’40 dana za život’ ispred bolnice „prepoznao kao trenutke gdje može biti više u molitvi s Bogom i s braćom koja su intenzivno u molitvi. Upravo u tom molitvenom ambijentu stekao sam  sigurnost da Bog mene zove u svećenike“, rekao je don Antun, koji je baš u vrijeme molitve te inicijative poslao molbu za primanje među svećeničke kandidate. Prethodno je godinama bio kolebljiv u odluci za svećeništvo.

Molio je tijekom kampanje ispred bolnice za nerođene i za svoje ređenje. Baš na dan kad je p. Marko Glogović donio relikviju sv. Ivana Pavla II. u splitsku katedralu, Antunović je dobio odgovor s Bogoslovije s potpisom iz Splitsko – makarske nadbiskupije, da je primljen na Bogosloviju. Uz to, molio se i o. Anti Antiću, a pozvan je doći u Bogosloviju 4. ožujka, što je baš spomendan o. Ante Antića. Antunović je rekao kako je kao maleno dijete, pohađao je tek 3. razred osnovne škole, svojoj majci u jednoj prigodi bio rekao ‘Abortiraj’, premda kao dijete uopće nije znao što je pobačaj. Upozorivši koliko je to dio mentaliteta u društvu, Antunović je rekao da je Božja milost kako je on, kroz kojeg je kao dijete na trenutak bio progovorio zloduh pobačaja, poslije postao Božji svjedok ljubavi prema životu. „Presretan sam kao svećenik. Svojim srcem slušajte srce Božje“, potaknuo je Antunović okupljene.

Helien Čoko, predsjednica udruge ‘Betlehem’ u Šibeniku, posvjedočila je u kakvim je okolnostima, pa i na preporuke liječnika o rizičnoj trudnoći, učinila četiri pobačaja, a ujedno je majka jedne kćeri. Pohađala je seminar ‘Oprostom oslobođene’ u organizaciji inicijative ’40 dana za život’. „Oprost je tu, bol ne prolazi. Pobačaj je bio početak moje depresije, osjećaja praznine, tuge, otuđivanja. Bila sam se osjećala jadno, povrijeđeno, krivom. Povrijedila sam savjest, ženu i majčinstvo u sebi. Ranila sam duh, dušu i tijelo, s bolnim posljedicama užasa pobačaja“, rekla je Čoko. Počela je moliti ispred bolnice u Šibeniku 2017. godine. „To nisam bila planirala. Mjesto molitve ispred bolnice je na putu do moje kuće. Ja sam samo skrenula i jedva upitala: ‘Mogu li ja doći moliti?’. Želim moliti za spas začete i nerođene djece i svjedočiti o svetosti života do kraja svoga života. Da nije Božjeg milosrđa, ni mene ne bi bilo“, poručila je Čoko.

Ante Buturić iz Zadra posvjedočio je iskustvo spontanog pobačaja njegove supruge Miriam, njihovog prvog djeteta. Opisao je zadivljenost iskustvom kad je na liječničkom pregledu vidio kako izgleda „maleno ljudsko biće u majčinoj utrobi, kako se vidi sav njegov izgled tijela, udova i organa“. Osobito ga se dojmilo snažno kucanje srca djeteta starog osam tjedana. Alojzija Marija Buturić, dijete koje je preminulo spontanim pobačajem nakon dva mjeseca trudnoće, Buturići su pokopali u grobnici za nerođene u Gospiću, posredovanjem udruge ‘Betlehem’. Na odjelu patologije u bolnici i pravno je uređeno da se može uzeti nerođeno dijete i pokopati. Buturić je istaknuo kako je blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa svojevremeno njegovom djedu rekao da njegova baka ne pobaci, što je bilo veliko ohrabrenje i poticaj da njegova baka rodi dijete.

Prisutne je na kraju u djelovanju za život ohrabrio i na kraju susreta blagoslovio  don Milan Ivančević, provincijal Hrvatske salezijanske provincije.

Predstavljanju knjige prethodila je misa u arbanaškoj crkvi Gospe Loretske koju je predvodio don Antun Mate Antunović. Predstavljanje knjige organizirala je zadarska podružnica inicijative ’40 dana za život’. Donacije koje se ostave kao prilog za knjigu služe kao pomoć majkama koje udruga ‘Hrvatska za život’ i materijalno podržava u raznim životnim potrebama, prateći ih s pomoći i nakon rođenja djeteta, u zapošljavanju, plaćanju stanarine, drugih troškova i slično.

Ines Grbić

Foto: Inicijativa ’40 dana za život’

Na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija, izv. prof. dr. sc. Domagoj Runje, profesor Biblijske teologije na KBF-u u Splitu, izlagao je o temi „Značenje Jubileja za život Crkve – pogled iz biblijske perspektive“, u srijedu, 6. studenog, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Ususret proslavi Jubileja 2025., dr. Runje predstavio je značajke slavljenja Svete godine u Rimskoj Crkvi. „Prva Sveta godina proglašena je tek 1300. godine. Tu Svetu godinu proglasio je papa Bonifacije VIII., potaknut velikim hodočašćima u Rim koja su se spontano događala“, rekao je dr. Runje. Podsjetio je da je to bilo vrijeme pada križarskog kraljevstva. Zbog pada Jeruzalema pod vlast nevjernika, hodočašća u Svetu Zemlju bila su otežana te je narod spontano hodočašća u Jeruzalem zamijenio s hodočašćima u Rim. Papa je primijetio tu pojavio. Odredio je da, za dobivanje oprosta u Svetoj godini, oni koji žive u Rimu 30 puta pohode bazilike sv. Petra i sv. Pavla, a hodočasnici koji su dolazili izvan Rima bili su potaknuti pohoditi te bazilike 15 puta.

„Prva jubilejska godina u središtu je imala oprost i hodočašće, što je ostalo do danas. Papa Bonifacije odredio je da se Sveta godina slavi svakih sto godina. Papa Klement 1343. g. određuje da se Sveta godina slavi svakih pedeset godina. Papa Urban VI. određuje 1389. g. da se Sveta godina slavi svakih 33 godine, što je broj godina Kristovog zemaljskog života. Papa Pavao II. određuje 1470. g. da se Sveta godina slavi svakih 25 godina, da se svakom omogući da tijekom svog života doživi jubilejsku godinu“, rekao je dr. Runje, istaknuvši da papa Pavao II. prvi u Buli proglašenja Svete godine koristi riječ jubilej. Taj Papa to je povezao s biblijskim poimanjem jubilejske godine i tako je do danas, ne računajući izvanredne jubilejske godine.

Dr. Runje predstavio je neke poruke iz Bule pape Franje povodom proglašenja Godine jubileja 2025. „Papa je u toj Buli podsjetio na vrijednosti jubilejske godine u Svetom Pismu u Knjizi Levitskog zakonika, gdje je naglasak da je to godina kad se oslobađaju robovi, otpuštaju dugovi i svatko se vraća na svoju očevinu koju je morao zbog nekog razloga prodati“, rekao je dr. Runje.

U Knjizi Levitskog zakonika govori se o subotnjoj godini. „Levitski zakonik je središnja knjiga Petoknjižja koje je najvažniji dio cijele Biblije. U židovskoj tradiciji djeca Bibliju počinju čitati s Knjigom Levitskog zakonika. Levitski zakonik sastoji se od riječi koje je Bog govorio Mojsiju iz šatora sastanka“, istaknuo je dr. Runje, citirajući ulomak iz te Knjige u kojem je Jahve rekao Mojsiju na Sinajskom brdu neka traži od Izraelaca da zemlja u koju uđu, a  koju im on daje, „odražava Jahvin subotnji počinak… Sedme godine neka i zemlja uživa subotnji počinak, Jahvinu subotu…“.

„Taj zakon ima poljodjelsku pozadinu, da se zemlja pusti jednu godinu da se odmori, da se u potpunosti ne iscrpi. Tada nije bilo gnojiva i na taj način čuvala se plodnost zemlje. Stoga taj propis ima i važnu ekološku poruku, da se zemlja ne smije iscrpljivati bez mjere. Ima i socijalnu poruku, jer navode se ljudi kojima treba priskrbiti prehranu, da čovjek bude gospodar stoci. Čovjek se treba brinuti za održavanje života na ovom svijetu. Jedno od sredstava je subotnja godina“, rekao je dr. Runje. Nakon te subotnje godine dolazi jubilejska godina koja je, između ostalog, opisana riječima: „Sedam sedmica godina iznosi 49 godina, a onda zaori u trubu. Pedesetu godinu proglasite svetom. To neka vam bude jubilej, oprosna godina“. Jubilejska godina poziva na povjerenje, na vjeru u Boga.

„U središtu jubilejske godine su oprost, oslobađanje, opraštanje. Riječ jubilej, hebrejski jobel, znači ovan, a onda znači rog ovna. Jer rog se najčešće koristio kao truba kojom se zatrubilo desetog dana sedmoga mjeseca, to je dan pomirenja, Jom Kipur – toga jedinog dana u godini veliki svećenik ulazio je u svetinju nad svetinjama, kad se prinosila žrtva za grijehe svećenika i svega naroda. To je bilo kao godišnje generalno čišćenje, kao duhovni servis. U jubilejskoj godini oslobađali su se robovi, opraštali dugovi i tada se svatko vraćao na svoju očevinu. Ako je netko zbog nekog razloga morao prodati neku zemlju, ona mu se vraćala u jubilejskoj godini. Ako je sljedeća jubilejska godina bila blizu, prodajna cijena zemlje bila je manja,  a ako je bila daleko, cijena zemlje bila je veća. Jer ne prodaje se zemlja, nego se prodavao broj ljetina“, rekao je dr. Runje.

„Smisao toga je da se svakih 50 godina u zemlji u Izraelu, koja je bila podijeljena između dvanaest plemena, sve vraća na početak. Da se vraća u stanje u koje je zemlja bila podijeljena kad su Izraelci došli u Obećanu zemlju i svatko je bio dobio svoj komad zemlje, kako je to Bog odredio. Smisao jubilejske godine je vraćanje na početak, da se uvijek počinje iznova, na neki način i da se popravljaju pogreške naraštaja. Jer prirodno je da otac stječe, a sin rastječe. U sistemu postojanja jubilejske godine, to se popravlja. Kada ne bi postojala jubilejska godina, tko bi pao u siromaštvo, više ne bi mogao iz njega izaći“, rekao je dr. Runje.

Biblijski povjesničari kažu da je jubilejska godina funkcionirala do 722. godine, do Asirskog progonstva, kad je palo Sjeverno kraljevstvo, odakle su ljudi odvedeni u asirsko ropstvo. „Ta se teza temelji na tome da je do tada svako pleme živjelo na svom području. Nakon toga to se više nikad nije vratilo u prvobitno stanje, a jubilejska godina može se slaviti samo kad je svako pleme na svom području“, rekao je dr. Runje. Naglasio je da se jubilejska godina, sadržajno praktično u svom biblijskom značenju, u stvarnosti ne održava stoljećima, nego samo u svom načelnom spomenu što ta godina znači.

Povratak na očevinu tijekom jubilejske godine, poziv ‘Neka se svatko vrati na svoju očevinu’, u kasnijim vremenima može se izraziti s pojmom kojeg danas nazivamo hodočašće.

Predavač je pojasnio i značenje boja u logu ‘Hodočasnici nade’ Godine jubileja 2025. Crvena boja označava ljubav, djelovanje, žuta ljudsku toplinu, zelena mir i ravnotežu, plava sigurnost i zaštitu, a autoritet i unutarnji respekt odnosi se na križ koji u dnu ima sidro, jer križ je naša nada.

Dr. Runje rekao je da postoje dva načina biblijskog shvaćanja vremena, potkrijepivši to s dva biblijska citata. Prvi je iz Poslanice Galaćnima (Gal 4,4): „A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga, od žene bi rođen, zakonu podložan, da podložnike zakona otkupi te primimo posinstvo“.

„U tom tekstu vrijeme se shvaća kao cjelina, cjelovito, u čijem središtu je Kristov dolazak. Krist dolazi u punini vremena. Ne na kraju vremena, nego u punini vremena, jer Krist to vrijeme u potpunosti ispunja. Krist je središte vremena, njegov početak i kraj“, istaknuo je dr. Runje.

U drugom tekstu, iz Prve Petrove poslanice (1 Pt 1, 20-21)  je drugačije shvaćanje vremena. „On bijaše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu“.

„U tom slučaju vrijeme je shvaćeno periodično, kao raspodijeljeno na određena vremenska razdoblja. Isto je ono vrijeme koje je cjelovito i ovo koje je raspoređeno na razdoblja“, istaknuo je dr. Runje.

Važan tekst za kršćansko shvaćanje jubilejske Svete godine nalazi se u Knjizi proroka Izaije u 61. poglavlju; to je vrijeme nakon povratka Židova iz Babilonskog progonstva. „Duh Jahve Gospoda na meni je jer me Jahve pomaza, posla me da Radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena, da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima, da navijestim Godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega“ (Iz 61, 1-2).

U tim riječima spominje se ‘Godina milosti’ koja ima sadržaj koji ima jubilejska godina: oslobađanje dugova, međusobno opraštanje i opraštanje s Božje strane.

Godina milosti Gospodnje poistovjećena je s Isusovim dolaskom i s njim sâmim, jer u Isusu se ispunilo Izaijino pismo čije je riječi i sâm Isus izgovorio, a prenio ih je evanđelist Luka uz početak Isusovog javnog djelovanja. Sadržaj godine Milosti Gospodnje vrijedi i za jubilejsku godinu: naglasak je na oslobođenju, opraštanju, na brizi za siromašne i bolesne, istaknuo je dr. Runje. To je i vrijeme obnove, baš i u materijalnom smislu, kad su se Izraelci vratili iz Babilonskog progonstva te treba obnoviti hram i cijelu zemlju.

Razmatrajući odnos kategorije vremena, ljudi u vremenu i Božje milosti, predavač je istaknuo usporedbu između milosti i odmazde, odnosno između milosrđa i kazne. Ta je usporedba izražena u kategorijama vremena, pa se govori o „godini milosti“, a o „danu odmazde“.

„’Bog kažnjava grijeh na djeci do trećeg i četvrtog koljena, ali milost iskazuje tisućama koljena nad onima koji ga se boje’ (Usp Izl 34,6-7). Dakle, uvijek prevladava milost i milosrđe, ali ne ignorira se ni realnost kazne. S obzirom na vremensko trajanje, dan kazne za zlo znači vremensku jedinicu koja je manja, a termin godina kazuje da je milost neusporedivo veća od trajanja kazne“, poručio je dr. Domagoj Runje.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Crkva u Hrvata ovih dana u iščekivanju je važnog događaja koji će obogatiti popis hrvatskih blaženika i svetaca. A razlog tomu jest život jednog hrabrog mučenika fra Alojzija, rodom iz malog mjesta, imenom Janjevo. Kao svojevrsnu pripremu za ovaj znakovit događaj valja se prisjetiti nekoliko značajnih trenutaka iz života fra Alojzija, ali i tijeka širenja glasa o njegovoj svetosti, koji nije nestao hitcima njegovih ubojica kako su se nadali; već tu zapravo započeo. Motiv ovog prisjećanja jest potaknuti u nama vjernicima pitanje našeg življenja vjere kao i istaknuti važnost ovog događaja za Crkvu u Hrvata te njegovu, pomalo „škrtu“, prisutnost u medijskom prostoru. Svojedobno biskup Ratko Perić napisa da ovaj svjedok ne zaslužuje samo skromni člančić nego cijelu knjigu[1]. Stoga ovaj kratki prikaz možda nekog i potakne na ostvarenje ove biskupove ideje; za početak makar i kojom novom molitvom za zagovor budućeg blaženika.

Alojzije Palić, rođen je 20. veljače 1877. u Janjevu kao Matej, sin Tome Palića i Pauline rođene Đurić. U katoličkom okruženju mladom je Mateju došao i dar svećeničkog poziva, pa je tako u franjevački red stupio je 23. rujna 1896. i dobio redovničko ime Alojzije. Svoj studij filozofije Alojzije je završio u Skadru dok je teološko obrazovanje stekao u talijanskim gradovima Bologni i Parmi. Doživotne zavjete položio je 8. prosinca 1901., a za svećenika je zaređen 20. travnja 1902. u Parmi.

Nakon završenog studija vraća se u svoju provinciju gdje je od 1905. do 1907. bio župni vikar u Skadarskoj nadbiskupiji. Kasnije je djelovao i kao župnik, u Bazu (sjeverna Albanija) i Đakovici, gdje je bio i rektor hospicija, a od 1911. do 1913. u Peći i Glođanama. To je vrijeme, malo je reći, bilo izrazito turbulentno. U tijeku su balkanski ratovi, za vrijeme kojih su srpske i crnogorske vojne postrojbe počinile strašne zločine nad albanskim i drugim nesrpskim stanovništvom Kosova i Albanije, nad muslimanima i katolicima. Kao župnik u Glođanama fra Alojzije Palić suprotstavio se nasilnom pokrštavanju muslimana u okolnim selima, od strane pravoslavaca. Zbog toga je uhićen 4. ožujka 1913. godine, te je nekoliko dana proveo u zatvoru u Peći, gdje pretučen je i mučen, te prisiljavan odreći se svoga svećeništva i katoličke, kako bi prešao u pravoslavnu vjeru. 7. ožujka 1913., čak i prije suđenja, ubijen je od strane crnogorskih vojnika blizu sela Janoš. Odmah je pokopan, a tek nakon četiri mjeseca njegovo tijelo je nađeno i preneseno u crkvu u Zjumu, na jugozapadu Kosova. Svojom mučeničkom smrću ovaj je 35-godišnji fratar pokazao kako dati život za istinu Isusa Krista, nije lako, ali je to put kojim bi svaki kršćanin trebao ići, počevši od svakodnevne žrtve preko koje primamo obilje Božje milosti.

Nakon njegove smrti, kako to obično biva, nastupio je strah čak i od spominjanja imena mučenika. Tako je neprijatelj naizgled „pobijedio“. No svijetli lik fra Alojzija živio je u mislima i molitvama hrvatskih vjernika rodom iz Janjeva, a sâm proces za njegovu beatifikaciju započeo 2002. godine u Skadarskoj biskupiji, u okviru kauze 40 mučenika ubijenih zbog mržnje prema katoličkoj vjeri od 1913. do 1974. u Albaniji. Dana 5. studenoga 2016. u Skadru je beatificirano 38 albanskih mučenika, među kojima su i Hrvati fra Serafin Glasnović Kodić i don Anton Muzić. Zaseban proces za fra Alojzija nastavljen je 9. ožujka 2012. u Rimu. Papa Franjo odobrio je prefektu Dikasterija za kauze svetaca kardinalu Marcelu Semeraru 20. lipnja 2024. objavljivanje dekreta o mučeništvu iz mržnje prema vjeri sluge Božjega fra Alojzija Palića, a sâma beatifikacija održat će se u Skadru 16. studenog 2024. godine.

Treba naglasiti da iako je proces za proglašenje blaženim započet u Skadarskoj nadbiskupiji, glas o svetosti budućeg blaženika prisutan je i u nekim hrvatskim gradovima i naseljima, kao npr. u Kistanjama, gdje živi zajednica Hrvata doseljenih iz Janjeva. Neizostavno je za reći kako je molitva za proglašenje blaženim, uz ostale pobožnosti, bila itekako prisutna u ovoj obnovljenoj župi Zadarske nadbiskupije. Posebno je važan datum 7. ožujka 2004. godine kada je pok. mons. Nikola Dučkić predvodio sv. Misu u znaku svojevrsnog početka slavljenja i spominjanja mučeničke smrti fra Alojzija Palića i fra Serafina Glasnovića. Trodnevnu pripravu vodio je tadašnji župni vikar don Josip Dučkić, koji je narodu približio lik budućih blaženika. Mons. Nikola Dučkić uputio je 2005. godine nadbiskupu Ivanu Prenđi molbu da se za sluge Božje fra Alojzija i fra Serafina može širiti glas svetosti u župi Kistanje. Nadbiskup je molbu rado prihvatio a u propovijedi koju je održao na Misi spomena slugu Božjih (7. ožujka 2005.) rekao: “Oni ohrabruju našu vjeru i pokazuju da Božja riječ ima snagu. Ti su mučenici neprolazna baština našeg identiteta koji je može nestati i treba trajati dok god postojimo”. Tada je blagoslovljena i slika s likom Gospe Letničke i budućih blaženika.

Kao važan događaj treba istaknuti slavlje sv. Mise 7. ožujka 2010. koju je predvodio postulator iz Rima fra Giovangiuseppe Califano naglasivši u svojoj propovijedi kako postulator ne radi smo u Rimu: „nego pohađa i mjesta gdje se širi glas svetosti slugu Božjih fra Alojzija i fra Serafina. Ovdje u Kistanjama vidim da stvar ide pravim putem“. Don Josip Dučkić predao je tada postulatoru prikupljenu dokumentaciju svjedočanstava vjernika o njegovoj svetosti. Slijed svih ovih događaja detaljno je prikazan u knjizi Kistanje – Novo Janjevo, u članku don Josipa Dučkića. A o životu fra Alojzija Palića snimljen je 2016. i dokumentarni film „Svete vjere mučenici: hrvatski blaženici iz Janjeva i Vrnavokola“ redatelja i scenarista Bože Vodopije.

Zaključno, uskoro proglašenje fra Alojzija Palića blaženim simbolizira priznanje njegovog života ispunjenog vrlinama i odanošću Kristu, te gorljivom snagom za svjedočenjem Njegove ljubavi. I možemo se zapitati zašto je sve ovo važno? Jedan od odgovora mogle bi biti riječi sv. Ignacija Antiohijskog, mučenika: „Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hoću koji je za nas uskrsnuo“. Lik i zagovor budućeg blaženika može i nama pomoći u otkrivanju svjedočenja kakvo je potrebno danas. To je svjedočenje za istinu Isusa Krista, koji nam je svojom smrću i uskrsnućem darovao vječni život, za koji se svim snagama vrijedi boriti.

don Mario Karadakić

[1] Ratko Perić, Crkva na kamenu, XL. – br. 3, Mostar, 2019.