O temi „Štovanje sv. Krševana u Zadru – Između tradicije i povijesti“ izlagao je izv. prof. dr. sc. Trpimir Vedriš u ponedjeljak, 25. studenog, u dvorani Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru.

Dr. Vedriš je predstavio povijesne podatke tko je bio sv. Krševan i što se zna o njegovom identitetu kao o povijesnoj osobi. Opisao je kad su njegove relikvije donesene u Zadar i predstavio ikonografiju sv. Krševana, njegovu i simboličku ulogu zaštitnika grada, u društvenim i političkim mijenama kasnog Srednjeg vijeka.

Među izvorima koji govore o sv. Krševanu kao mučeniku iz kasne antike, najranija tradicija je legenda Passio Anastasiae ili Muka sv. Anastazije / Stošije (Rim, o.380.-o.520.). U toj pripovijesti Krševan se spominje u jednom ulomku. Taj izvor je nastao najmanje 200 godina nakon života Stošije i Krševana. Ta pasija donosi temeljne podatke koje je moguće provjeriti u nizu suvremenih tekstova, istaknuo je dr. Vedriš. Među najvažnijima je Pasija o Kancijima, Passio Cantianorum (5.-6. st.) ili Acta SS. Cantii, Cantiani et Cantianille.

„Taj drugi neovisni izvor koji spominje sv. Krševana kaže da su Kancij, Kancijan i Kancijanila u pratnji svoga učitelja Prota napustili Rim i otputovali u Akvileju „radi ljubavi prema mučeniku Chrysogonu“, Krševanu. Tu se već govori o kultu sv. Krševana i tih petero mučenika koji stradavaju posjećujući njegov grob koji se nalazio in locello marmoreo… iuxta Chrysogonom – na tom mjestu bili su pogubljeni“, rekao je dr. Vedriš.

Nakon pogubljenja sv. Krševana, od 4. do 6. st., kult sv. Krševana bio je prilično raširen. Trag njegovog čašćenja ostao je sačuvan u nizu Martirologija, kalendara s datumima i mjestima pogubljenja mučenika. „Najpoznatiji među njima je tzv. Rominski martirologij prema kojem je Krševan pogubljen u vrijeme cara Dioklecijana. No, tijekom prijepisa tog dokumenta do 8. st., donose se različiti datumi pogubljenja sv. Krševana, četiri datuma. Najčešći datum koji spominje smrt sv. Krševana su 20., 22., 23. i 24. studenoga. Pojavljuje se kao mučenik i 17. veljače, sa skupinom Kancija u svibnju ili lipnju“, rekao je dr. Vedriš.

Agape, Chionie i Irene, Theodote i Anastasiae od ranog Srednjeg vijeka doživljavali su se kao skupina mučenika koji su se poznavali i zajedno prošli kroz događaje. U ulomku gdje se spominje sv. Krševan pojavljuje se i sv. Zoilo.

Prvo mjesto Krševanovog kulta – San Canziano u okolici Akvileje

Prema izvoru najranije tradicije iz 4. st., u interpretaciji Passio Anastasiae, Krševan se naziva vir christianissimus – vir Dei, kaže se da je dvije godine bio u službi vikara.

„Zbog veze s vikarom Rufom čiju je obitelj potaknuo na obraćenje bio je doveden pred Dioklecijana. Među „ispovjedateljima Gospodnjim“ imao je veliki duhovni i svjetovni ugled i po podrijetlu. Krševanu je bilo ponuđeno da preuzme neku službu, no on je to odbio i bio je pogubljen odsijecanjem glave. U rimskom pravu to pogubljenje govori o njegovom društvenom položaju, dakle, bez mučenja. To je relativno pouzdan profil sv. Krševana“, rekao je dr. Vedriš.

Predavač je opisao i gdje je izvorno bilo mjesto kulta sv. Krševana, gdje je sasvim izvjesno bio pogubljen i najranije štovan. To je u sjevernoj Italiji, u okolici Akvileje, glavnom gradu jedanaeste pokrajine Italije i velikom središtu kršćanstva. Akvileja je važna kao središte kulta i glavno crkveno središte toga vremena.

„U legendi Ad Saltus spominje se lokalitet u blizini mjesta Aquae Gradatae koje su identificirane s mjestom San Canzian d’ Isonzo, na Soči, desetak kilometara od Akvileje. Na tom mjestu nađeni su ostaci ranokršćanske bazilike i sarkofazi Kancija, Prota i Krševana. Relikvije sv. Krševana vjerojatno su bile prenesene u mjesto Grado u vrijeme dolaska Langobarda, u kasnom 6. stoljeću. Pokraj današnje crkve sv. Kancija nalazi se ranokršćanski kompleks u San Canzianu i tu je sasvim izvjesno prvo mjesto Krševanovog kulta; tu se i sada nalazi Krševanov sarkofag. U vrijeme dolaska Langobarda sarkofazi su tu stavljeni, a relikvije su u spremniku prenesene u Grado“, rekao je dr. Vedriš, pokazavši i slike natpisa na kamenom sarkofagu s imenima Prota, Kancija i Krševana.

Dr. Vedriš je opisao i ikonografiju sv. Krševana u širenju njegovog kulta izvan Zadra, koja pomaže razumijevanju njegove ikonografije i u Zadru. Sv. Krševana najbolje se može pratiti prema prikazima u raznim crkvama, od Akvileje gdje je nakon njenog uništenja sve zatrto. Važno središte njegovog kulta je Ravenna gdje su najstariji sačuvani prikazi sv. Krševana u crkvi San Apollinare Nuovo (6. st.) i u Nadbiskupskoj kapeli sv. Andrije u Ravenni (494.-519.).

Važna je i obnova bazilike sv. Marije Assunta u Akvileji, gdje su u kripti iz 11. st. stari prikazi zadarskih svetaca, među kojima i Krševana. Kult sv. Krševana u Rimu širi se od 5. st., gdje su stari prikazi u kripti crkve San Crisogono in Trastevere. Taj kult u rimskoj četvrti Trastevere (1290.-1300.) važan je za razumijevanje mnogih elemenata zadarske hagiografije, istaknuo je dr. Vedriš.

Mozaik Giovannija Bellinija je najstariji prikaz sv. Krševana kao ratnika, nastao oko 1290. godine. Nakon što je prvotno prikazivan kao mučenik ili monah, s velikim odmakom u Srednjem vijeku Krševan je kasnije dobio ratnički identitet. Dr. Vedriš smatra da se to dogodilo baš u Zadru. Kult sv. Krševana  proširio se i u Palermo na jugu Italije, s prikazom u Capelli palatini (12. st.).

Predaje o dolasku relikvije sv. Krševana u Zadar

Postoje četiri predaje o dolasku tijela sv. Krševana u Zadar, odnosno otkriću relikvija sv. Krševana, koje nisu jednako važne i proširene u Zadru.

Prema prvoj tradiciji, nastaloj prema izgubljenoj kronici iz spisa Šimuna Kožičića Benje u 16. st., relikvije su prenesene u Zadar u drugoj polovici 7. st., za vrijeme patrijarha Maksima (649.-670.) koji je poklonio prijateljima u Dalmaciji i Zadru relikvije sv. Krševana. Dr. Vedriš smatra da je to teško dokazati, no Zadrani su to vjerovali u 12. stoljeću.

Prema drugoj tradiciji, relikvije sv. Krševana donio je zadarski biskup Donat na povratku iz Diedenhoffena, 806. g., što je 1775. g. zabilježio talijanski povjesničar Daniele Farlati. Prema trećoj, važnoj tradiciji u zadarskoj hagiografiji, tijelo sv. Krševana otkriveno je u zadarskoj okolici, no ne zna se kad se to dogodilo. Zanimanje za taj prijenos obnovljeno je zadnjih desetljeća, a povezano je i s otkrićem kodeksa Filippi (13.-14. st.) kojeg čuvaju benediktinke sv. Marije u Zadru.

Prema četvrtoj tradiciji, relikvije sv. Krševana bile su izgubljene pa su ponovno pronađene u 11. st., u samostanskoj crkvi 1056., što je važno kod rekonstrukcije podrijetla i povijesti crkve sv. Krševana. Dr. Vedriš je podsjetio da dr. sc. Nikola Jakšić smatra kako je kult sv. Krševana prenesen u Zadar u karolinškom kontekstu, u doba širenja Franačkog carstva. Dr. Vedriš je predstavio i potvrde tih tradicija u neovisnim izvorima.

Najraniji pouzdani podatak, svjedočanstvo o sv. Krševanu u Zadru je izvještaj ‘O upravljanju Carstvom’ bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (950.). „Postoje brojne indicije da podaci o kojima to djelo govori potječu iz kasnog 9. stoljeća. To je dosta rano, neovisno svjedočanstvo nekoga tko je o tome izvijestio cara. Kaže da se u Zadru nalazi sv. Krševan, monah i mučenik i njegov sveti lanac.

Druga potvrda je s kraja 10. st., u Darovnici iz 986. se raspravljalo o tijelu i crkvi sv. Krševana koji postoje unutar grada Zadra. Mnoge darovnice iz 11. st. redovito se referiraju na sveto tijelo Krševana, njegove svete ostatke, crkvu sv. Krševana. U tome se vidi da je povijest štovanja i hagiografije sv. Krševana u Zadru vezana uz samostan sv. Krševana i zadarske benediktince“, rekao je dr. Vedriš. Neki dokumenti potvrđuju da je izvan Zadra bio lokalitet povezan sa sv. Krševanom, no nema konsenzusa gdje se to mjesto nalazilo. U dokumentima se spominju crkva sv. Krševana, zemlje sv. Krševana koje zadarskom benediktinskom samostanu sv. Krševana poklanjaju razne osobe svih staleža, stare rimske grobnice. Prvi spomen zemlje u Obrovcu je u oporuci priora Andrije 918. godine.

Istovjetni svibanjski datum prijenosa tijela sv. Krševana i posvete crkve sv. Krševana

Dr. Vedriš je opisao i posvetni natpis iz crkve sv. Krševana iz 1175. g., kad je crkva posvećena nakon obnove prethodnih godina. U apsidi crkve sv. Krševana nalazio se natpis koji je 1791. uništen, a svjedočanstvo o njemu je sačuvano u djelu Zara Cristiana Bianchija koji kaže da je bio uništen 1791. g. Ulomak na natpisu glasi: „Godine Kristove 1175., mjeseca svibnja, dana četvrtoga, biskup metropolitanski sv. Krševanu, čiju zaštitu Zadar uživa, za kraljevanja Kristova, od prije pet stoljeća“.

„Izraz ‘od prije pet stoljeća’ vraća nas u drugu polovicu 7. stoljeća. To nije dokaz da su relikvije tada donesene, ali pokazuje što su Zadrani vjerovali krajem 12. st.“, rekao je dr. Vedriš.

U zadarskim liturgijskim knjigama pojavljuje se datum 19. svibnja, blizak svibanjskom datumu na posvetnom natpisu iz crkve sv. Krševana, kao prijenosu tijela sv. Krševana. Najranija potvrda o prijenosu tijela sv. Krševana je u Kalendaru sv. Marije (1290.) i Kalendaru sv. Krševana (1292.).

„U svibnju su povezana dva događaja, prijenosa tijela i posvete crkve sv. Krševana. Smatram da crkva nije slučajno posvećena u to vrijeme. Posveta crkve je 4. ili 14. svibnja 1175., a proslava prijenosa 19. svibnja. Postoje naznake da se prijenos relikvije slavio i 4. ili 14. svibnja“, naglasio je dr. Vedriš, smatrajući da to „sugerira svjesno povezivanje obnove i posvete crkve s dolaskom relikvija u grad“.

Ikonografija sv. Krševana govori i o njegovom mjestu u životu Zadra. Dr. Vedriš je opisao četiri ikonografska tipa. Prvi tip mučenika podsjeća na Ravennu; bizantski tip s elementima istočne ikonografije prikazuje Krševana kao uglednika s elementima vojne odore. Tu je Krševan uspravan, s križem, blagoslivlja. Takav je na ninskom relikvijaru sv. Jakova i sv. Oroncija iz 11. st., zadarskim relikvijarima Škrinjice košulje sv. Krševana (1326.) i Glave sv. Grgura (14. st.). Treći je monaški tip s krunom mučenika te miješani tip s elementima rimske odore i prijelaza od monaha i mučenika prema ratniku.

„Nakon niza prikaza uspravnog Krševana kao ratnika sa štitom, viteza, pojavljuje se prikaz na kojem Krševan jaše na konju. Smatram da se Krševan kao konjanik nije mogao javiti prije kraja 13. st. i razvio se u 14. stoljeću. U Kodeksu Filippi prikazuje ga se kao konjanika, kao i na različitim relikvijarima iz 14. st., relikvijaru sv. Zoila, u zadarskim rukopisima, Misalu opata Veniera (15. st.), na zgradama i u javnom prostoru (13.-16. st.)“, rekao je dr. Vedriš. Krševana kao konjanika prikazuje i Michele Giambono (15. st.) u crkvi San Trovaso u Veneciji.

Uloga sv. Krševana kao zaštitnika Grada u otporu Zadrana protiv Mlečana

Dr. Vedriš je govorio o kultu sv. Krševana kao ratnika i kroz tri stoljeća zadarskih nevolja s Venecijom (1190.-1456.).

„Godine 1190. bila je pobjeda Zadrana nad Mlečanima, kad je okupljena zadarska zajednica 14. svibnja prisustvovala potpisivanju dokumenta darovnice za Maun. To okupljanje 14. svibnja je prvi slučaj gdje je sv. Krševan spomenut kao „naš zaštitnik grada“ za vrijeme organiziranja zadarske gradske komune. Rast toga procesa u 13. st. ima vrhunac u kasnom 14. st. To je simbolički iskaz samosvijesti i novog zanosa“, rekao je dr. Vedriš.

Sukob između samostana sv. Krševana i zadarskog nadbiskupa 1224. nametnula je Venecija, a „pokazuje ambijent u kojem su sveci, liturgijske procesije i crkvena događanja dio političkog otpora, imaju svoju simboličku važnost i iskazivanje političkih preferencija“, naglasio je predavač.

U 14. st. javljaju se Krševanov stijeg i njegov lik koji su povezani s otporom Mlečanima. „Sv. Krševan postaje simbol, zaštitnik u antimletačkoj dimenziji. Nakon rata i pobjede nad Mlečanima, niz odredbi kralja Ludovika u anžuvinskom vremenu procvata grada sugeriraju važno mjesto sv. Krševana: kovanje novca s njegovim likom, prinošenje svijeća, organizacije igara na njegov blagdan i sl.

U gradskoj odluci Statuta od 13. prosinca 1359. piše da je sv. Krševan branitelj i zaštitnik grada. Ta gradska odluka glasi: „Glede preslavnog mučenika svetog Krševana, zaštitnika i branitelja grada Zadra… onoga dana kad je grad Zadar bio izuzet i oslobođen od jarma tiranskog ropstva Mlečana… neka se nakon toga služi u crkvi svetog Krševana svečana misa“.

U verziji Statuta iz 16. st. nema te odluke. Prilikom sastanka vijeća u Veneciji, 1456. raspravljalo se o zadarskom Statutu. Ta odluka je izbrisana jer su Zadrani slavili sv. Krševana kao svoga zaštitnika, sa specifičnim političkim konotacijama, istaknuo je dr. Vedriš.

„Nakon što je Venecija preuzela Zadar, uloga Krševana je prestala biti moguća i on je postao jedan od drugih zaštitnika, vezan uz samostan. Ubrzo su i relikvije iz samostana velikim dijelom prenesene u katedralu sv. Stošije, gdje su 1427. prvi put popisane. U 15. st. počinje jačati kult sv. Donata i Venecija diskretno smiruje samostan sv. Krševana; rastjeruje tamošnju zajednicu i sv. Krševanu daje mjesto bez političkih reperkusija“, rekao je dr. Vedriš, istaknuvši da je kult sv. Krševana preživio do danas.

Dr. Vedriš je naglasio i poručio kako smatra važnim da se ponovno obnovi liturgijska svečanost proslave blagdana sv. Krševana u povezanosti sa crkvom sv. Krševana u Zadru, bazilikom iz 12. st. koja je biser romaničke arhitekture u Hrvatskoj. Crkva se najnovije obnavljala cijelo desetljeće 2000.-ih godina, a od 2019. do kraja 2022. godine bili su konzervatorski i restauratorski radovi. Sada se u crkvi sv. Krševana održavaju prigodni koncerti. Dodatnom čuvanju i poštovanju  kulta sv. Krševana koji je u Zadru višestoljetno i prirodno bio vezan uz tu svečevu crkvu, doprinijela bi i ponovna sakralna upotreba crkve sv. Krševana uz proslavu njegovog blagdana kao zaštitnika Grada Zadra.

Prigodnu i zahvalnu riječ na susretu uputila je dr. sc. Ana Jordan Knežević, kustosica SICU-a Zadar. Događaj je organizirala Stalna izložba crkvene umjetnosti u sklopu manifestacije ‘Krševanovi dani kršćanske kulture’ Zadarske nadbiskupije.

Ines Grbić

Rekolekcija za redovnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji održana je u srijedu, 27. studenog, u Samostanu školskih sestara franjevki u Arbanasima u Zadru. Nagovor o temi „Josip Egipatski – otajstvo poziva“ održao je don Marko Dokoza, župnik župa Ugljan i Lukoran.

Temeljem biblijskog teksta, razmatrajući lik Josipa Egipatskog, don Marko je odnos između Josipovog poziva i izazova aktualizirao s obzirom na odnos između poziva i izazova s kojima se redovnice susreću u svom svakodnevnom životu.

Kao što je Josip, vođen Božjom rukom, prošao kroz kušnje, nepravde, nesigurnosti i redovnice u svom redovničkom životu i poslanju često nailaze na poziv i poticaj na strpljenje, poniznost i povjerenje u Božji plan, rekao je don Marko. Naglasio je da Josipov život nije samo povijesni zapis, nego duboka poruka o vjeri i posvećenju koja nadilazi vrijeme i prostor. Istaknuvši da je Josip bio vjeran Bogu, don Marko je rekao da je Josip prolazio kroz mnoge kušnje i patnje i prevladavao ih jer je Bog uvijek bio s njim i on se pouzdavao u Boga. Unatoč nevoljama u kojima se nalazio, poput prezira i mržnje vlastite braće, prodaje u Egipat, po Josipu se ostvarivao Božji plan. Za žrtve, vjernost i spremnost u odricanju od svoje volje, Josip je primio Božji blagoslov i nagradu, rekao je don Marko.

Potaknuo je redovnice da se prisjete trenutaka i situacija u svom životu u kojima su se nalazile i kad su prolazile situacije koje ih podsjećaju na Josipova iskustva, kao što su prezir od drugoga, ostavljenost, odbačenost, ravnodušnost drugoga prema njima.

Don Marko je posvjedočio i primjerima iz osobnog života kako, kad se Božji plan prihvati, premda se odmah ne razumije zašto se nešto događa i kako, baš tada osoba ostvaruje svoj život kroz darove koje joj je Bog dao.

„Svaka poslušnost Bogu rađa plodom ne samo za nas, nego i za našu zajednicu. Puno puta bili smo svjedoci Božjih djela, mira i blagoslova. Josipova vjernost u malim stvarima na kraju je otvorila vrata velikim Božjim djelima. To je i nama poziv da ustrajemo i vjerujemo“, potaknuo je don Marko redovnice.

Nakon duhovnog nagovora bila je molitva Večernje, misno slavlje i mogućnost za sakrament sv. Ispovijedi. Susret je ujedno bio prilika za razmjenu iskustava među sestrama i izraze međusobne podrške i ohrabrenja. Uz molitvu i zajedničko razmatranje, sestre su izrazile zahvalnost na daru zajedništva. Rekolekcija je opet potvrdila važnost duhovnih susreta i razmatranja biblijskih tekstova u svakodnevnom životu redovničkih zajednica. Sestre različitih karizmi bile su ispunjene zahvalnošću i u želji da nastave živjeti svoje redovničko poslanje, s pouzdanjem u Božju providnost.

s. Rita Maržić

Foto: R. Maržić

Na 79. godišnjicu mučeničke smrti don Eugena Šutrina, misu u župnoj crkvi sv. Stjepana u Luci na Dugom otoku, rodnoj župi don Eugena, u utorak, 26. studenog, predvodio je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Propovijed mons. Sorića donosimo u cijelosti.

Kako su lijepe naše crkvice po cijeloj Dalmaciji? Svaka priča svoju jedinstvenu priču. Na zadarskim otocima možemo pronaći tragove starokršćanskih, predromaničkih i ranoromaničkih crkava koje čak i svojim temeljima danas svjedoče o ljepoti njihove gradnje i konstrukcije. Bile su davno izgrađene, neke još u bizantsko vrijeme, a veći dio njih za vrijeme Venecije. Koliko je samo truda i žuljevitih radničkih i ribarskih ruku bilo potrebno da se izgradi takva ljepota koja nam danas svjedoči o naseljenosti i kulturi nekadašnjih stanovnika škoja.

Slagao se kamen po kamen ljudske dobrote, kako bi Božji hram mogao rasti. Neke su crkve i danas opstale i sačuvane su kao i malobrojno stanovništvo, a neke su potpuno nestale. Bez obzira na njihovu vanjsku ljepotu, zub vremena odradio je svoje i kod mnogih „nije ostao kamen na kamenu“. Sve što je napravljeno rukama čovjeka, sva materija ograničenog je roka trajanja.

O tome govori i prvi dio današnjeg Evanđelja. Dok su se Židovi divili veličini i ljepoti židovskog hrama i zavjetnim darovima, Isus podsjeća: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen“. Zaista, 70. godine Tit je uništio Jeruzalem i njegov hram, o čemu svjedoči Titov slavoluk u Rimu, a Židovi do današnjeg dana oplakuju uništenje hrama. Kao što su Isusovi slušatelji bili zbunjeni u odnosu na njegovo istinito proroštvo, jer tko može srušiti tako veliki hram, tako smo i mi kao ljudi ponekad tužni kada se sjetimo crkvene i kulturne baštine koja nestaje u vrtlogu vremena.

Ljudski gledajući, svakoga obuzima tuga kada promatra nestajanje; ne samo da se raspada kamenje, nego i kruna Božjeg stvaranja – čovjek. Zanimljivo je primijetiti kako su se Židovi divili ljepoti materijalnog hrama u vremenu kada su zaboravljali vidjeti svoga bližnjega i njegove potrebne. Toliko gubavih, odbačenih, bolesnih, a oni zadivljeni gledaju kamenja. Materija, koliko god oblikom i funkcionalnošću bila lijepa, zamagljuje ljudima pogled na potrebe bližnjih.

Sva materija ima svoj rok trajanja i prolaznosti. Ipak, ima nešto što ostaje vrijednije od razrušenog kamenja, a to smo mi ljudi, zajednica vjernika, sastavljeni od propadljivog tijela, ali jedina bića koja imaju neraspadljivu dušu. Ljudi su bića koja su stvorena za vječnost. Mi smo živo kamenje Crkve, zajednica vjernika koja je pozvana na vječni život kod Boga. Najveća žalost bila bi kada bi propalo to živo kamenje, čovjek, ljudi koji su jedina stvorenja pozvana na život vječni. Bez obzira na slavnu prošlost i nestajanje kamenih svetišta, dok god postoji makar i mala zajednica vrjednija od materije, ne smije se upasti u pesimizam, jer čovjek kao kruna Božjeg stvorenja, Bogu je neizmjerno vrijedan. Isus je prolio svoju predragocjenu krv ne zbog kamenja, nego zbog čovjeka.

Bog je u našoj prošlosti i sadašnjosti bezbroj puta potvrdio da mu je čovjek vrjedniji od bilo čega drugoga na svijetu. Kad bismo se i mi tako odnosili prema ljudima!? Čuvali bismo tada naše ljudske odnose, u sefu najvrjednijeg dijela našega bića, u zlatnoj škrinji svoje nutrine.

Koliko je bio važan čovjek i Božjem svjedoku, mladom don Jeniju, kako su od milja nadimkom zvali don Eugena, svjedoči i malo podataka iz njegovog svećeničkog života. U teškim vremenima pred Drugi svjetski rat, zaređen je za svećenika 17. srpnja 1938. godine. Mladu misu služio je 3. kolovoza 1938. u Luci, kao 73. glagoljaški svećenik župe. Nakon službe odgojitelja u Splitu, preuzeo je upravljanje župe Molat i poslužitelja Brgulja, gdje se brinuo osobito oko logoraša. U teškom poratnom vremenu postao je župnik u Privlaci, gdje samo jedan podatak dovoljno svjedoči o njegovoj brizi za čovjeka. Otići u mračnim danima u studenom 1945. godine u posjet bolesniku, dovoljno pokazuje koliku odlučnost je imao za pomoći čovjeku. Postoji i informacija da su ga njegovi roditelji pozivali da dođe u Ameriku na sigurno, ali polet i briga za povjereno stado u Zadarskoj nadbiskupiji tog mladog svećenika tjerala je da ostane tamo gdje je posijan i da tu mučenički umre, u brizi za čovjeka i drugoga.

Takav primjer Božjeg svjedoka veći je od bilo kakvog kamenja, zgrade, crkve i katedrale jer je izgrađen na osobnoj molitvi i duhu Evanđelja. Takav entuzijazam brige, ne za sebe i svoje interese, nego za druge, ljepši je od bilo koje umjetnine i materije ovoga svijeta. Stoga nije čudno da se i danas, toliko desetljeća nakon njegove smrti, nalazimo u smrti, ne samo u spomenu na altruizam ovoga mladog čovjeka, nego i na njegovu vjernost Bogu sve do vlastite smrti.

Draga braćo i sestre!

U svijetu u kojem nestaju kamene zgrade i njezini stanovnici, a svakog dana šire se apartmani i kuće za boravak turista, jer od toga se uglavnom živi; u svijetu u kojem digitalne aplikacije rastu i tehnologija postaje sve značajnija – kao da samo čovjek ostaje malen. Kao da se zaboravlja da je čovjek, moj bližnji, važniji od pola metra katastarske čestice zemljišta.

Koliko nas samo materija razjedinjuje, a paradoks je u tome što je ona propadljiva, a čovjek je biće koje ostaje za vječnost. Sve što sada gledamo oko sebe jednog dana će nestati, ali ostaju brat i sestra koji su sada živi i do mene.

Kako je to shvatio mladi don Eugen, pun Božje mudrosti? Imao je prilike otići, pobjeći, naći bolji život u sigurnom svijetu, biti mladi svećenik ili neki kanonik u mirnoj američkoj biskupiji. Ali, ne! Briga za povjereno stado, njegovi prvi dekreti o brizi nad vjernicima bili su mu važniji od osobne sigurnosti!

Moram priznati da primjer njegovog života prvom meni, kao svećeniku, ispituje savjest? Koliko kao pastir dajem u brizi spasenja drugih ljudi? Koliko bježim u sigurnost mira svoga svećeničkog života? Je li prioritet moga života spasenje povjerenog stada?

Primjerom svoga života, taj mladi svećenik kao da i dalje propovijeda i propituje živote vjernika. Je li nam stalo do čovjeka, bližnjega, makar bili i mala zajednica?

Ono što uništava vječni život je grijeh, jedini neprijatelj kojeg imamo mi kršćani. Jesmo li spremni upozoriti druge, braću, sestre, mlade i sami sebe, da se čuvamo te zaraze ljudskog života? Pomoći drugome u starosti, nemoći, u zarobljenosti poroka i vlastite sebičnosti znači, poput don Eugena, ne bježati od temeljne brige za čovjeka.

Otišle su i propale pod zubom vremena tolike lijepe građevine i crkve, tek u temeljima nalazimo njihove tragove. Primjeri poput don Eugena ne mogu nestati. Ne može ih sakriti ni hladno more u kojem je bilo sakriveno tijelo don Eugena. Oni su za vječnost, jer su sazidani na čvrstom temelju Evanđelja. Neka primjer don Eugena ne bude uzaludan. Slijedimo ga u brizi, ne za prolazno kamenje, nego za živu zajednicu, za čovjeka, za kojeg će nas Bog jednog dana pitati: „A gdje ti je brat tvoj?“.

Lijepo je večeras u Luci vidjeti djecu i mlade. Odgojem prenosimo ne samo sjećanje na krv mučenika, nego i primjer istinske kršćanske hrabrosti u brizi za bližnjega. Amen.

Nakon mise, mons. Sorić predvodio je molitvu odrješenja za pokojnog don Eugena kod njegove obiteljske grobnice gdje je pokopan.

Foto: Župa Luka, Dugi otok

Vladika Mykola Byčok, ukrajinski grkokatolički biskup Eparhije sv. Petra i Pavla u Melbourneu, Australija, kojega je papa Franjo 6. listopada 2024. godine imenovao kardinalom, u petak, 29. studenoga, pohodio je Svetište sv. Šimuna u Zadru. U pratnji vladike Byčoka bili su križevački vladika Milan Stipić i đakon Livio Marijan. Vladika Mykola nalazi se na putovanju za Rim, u sklopu kojega pohađa marijanska svetišta Međugorje, Fatimu i Lurd.

Nakon pohoda Međugorju, s vladikom Stipićem zaustavio se u crkvi sv. Šimuna Bogoprimca u Zadru gdje se pomolio pred svečevim neraspadnutim tijelom. Iskazavši čast toj glasovitoj i jedinstvenoj relikviji, vladika Mykola pomolio se za svoje poslanje biskupa u Australiji, za blagoslov svoga novog poslanja kardinala Katoličke Crkve, kao i za mir u svojoj domovini Ukrajini te je otpjevao na staroslavenskom hvalospjev starca Šimuna ”Ninje otpušćaješi raba svojego, Vladyko” (Sad otpuštaš slugu svojega, Vladaru) koji se u bizantskom katoličkom obredu svakodnevno moli u sklopu Večernje.

Od župnika i upravitelja svetišta don Damira Šehića dobio je na dar posebno platno – relikviju III. stupnja, malu repliku škrinje sv. Šimuna te poznati pamuk koji se stavlja na svečevo tijelo i blagoslivlja. Župnik Šehić darovao je iste blagoslovljene uspomene i za Svetoga Oca kojega će uskoro vladika Mykola u Rimu susresti. ”Ovo je dragocjena relikvija koju imate čast čuvati u ovom lijepom i drevnom gradu koja vas podsjeća na blizinu samoga Krista, ali i na prolaznost ovozemaljskoga života koji će imati smisla jedino ako završi kao i Šimunov – u potpunom predanju Isusu Kristu, jedinom spasitelju i otkupitelju čovjeka”, rekao je vladika Mykola, koji će sa svojih 44 godine uskoro postati najmlađim kardinalom Katoličke Crkve i jedinim kardinalom iz Australije.

Križevačka eparhija

O temi „Hodočašće nade: jubilejski oprost kao dar Crkve svijetu“ izlagao je izv. prof. dr. sc. Richard Pavlić na svećeničkoj rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu, 27. studenog, u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.

Dr. Pavlić govorio je o značenju i smislu oprosta tijekom godine Jubileja te uvjetima za postizanje jubilarnog oprosta.

„Tema oprosta u Crkvi danas je zaboravljena, u teoriji i u praksi. Razlog tome je srednjovjekovna kontroverza o oprostima te njihovo odbacivanje od strane reformiranih Crkvi. Unatoč tome, nauk o oprostima i danas je dio nauka Katoličke Crkve i vezan je uz tri područja: sakramente, osobito sakrament pomirenja, govor o vječnoj kazni ili oproštenju; zatim, uz nauk o čistilištu te molitvu za pokojne. Korijeni toga nauka su biblijski, a razvoj se može pratiti od otačkog vremena do kulminacije u nauku o milosti sv. Tome Akvinskog“, rekao je dr. Pavlić.

Predavač je predstavio suvremeni nauk i praksu oprosta prema dokumentima Crkve iz 1967. g., dakle, neposredno nakon Drugog Vatikanskog Koncila, iz 2000. godine i 2015. godine. „Papa Pavao VI. izdao je 1967. apostolsku konstituciju ‘Nauk o oprostima’. Taj dokument je plod Koncila. Predstavlja želju Crkve za obnovom nauka i prakse o oprostima. Veliki jubilej 2000. godine oživio je temu oprosta. Papa Ivan Pavao II. u Buli najave Velikog jubileja ‘Otajstvo utjelovljenja’ govori o oprostu kao jednoj od sastavnica jubilarnog događanja. Godine 2015. bio je Izvanredni jubilej Milosrđa kojeg je papa Franjo odredio Bulom ‘Lice milosrđa’ u kojoj najavljuje poseban oprost u Godini milosrđa. Papa piše kako želi da svatko iskusi jubilarni oprost kao stvarno iskustvo Božjeg milosrđa“, rekao je dr. Pavlić.

Papa Franjo je opet aktualizirao temu oprosta najavom redovitog jubileja 2025., kojeg je proglasio Bulom ‘Nada ne razočarava’. „Naglašava se da Crkva tim Jubilejom ponovno otvara sveta vrata kako bi svima ponudila priliku za duboko iskustvo Božje ljubavi, nade i milosrđa. U vremenu nasilja i ratova, u kušnjama, treba obnoviti vjeru u Božju prisutnost. Jubilej je zamišljen kao hodočašće nade u kojem znakovi Božjeg milosrđa postaju prepoznatljivi u osobnom obraćenju i pomirenju“, rekao je dr. Pavlić.

U razmatranju bîti jubilarnog oprosta i uvjeta za njegovo postizanje, treba razlikovati grijeh i kaznu za grijeh, rekao je predavač. Prema KKC-u, grijeh ima dvostruku posljedicu: teški grijeh lišava nas zajedništva s Bogom i onesposobljava nas da postignemo vječni život. „To lišavanje zove se vječna kazna za grijeh. Svaki grijeh, pa i laki, povlači za sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, grešnu ovisnost koju treba čistiti na ovoj zemlji ili poslije smrti u čistilištu. To čišćenje oslobađa nas od vremenite kazne za grijeh“, rekao je dr. Pavlić.

Kazne za grijeh su vječna i vremenita. „Sakrament svete ispovijedi ima učinak na vječnu kaznu za grijeh. Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom odnose se na oproštenje vječnih kazni za grijeh, to dobivamo u ispovijedi. Ostaju vremenite kazne za grijeh, dakle, grešna, neuredna, nezdrava privrženost uz stvorenja. Sakramentom pomirenja opraštaju se teški i laki grijesi te vječna kazna za grijeh, ali nešto ipak ostaje – to što ostaje naziva se vremenita kazna za grijeh. Oprost se tiče vremenite kazne za grijeh“, istaknuo je dr. Pavlić.

Prema KKC-u, oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana. „To otpuštenje vjernik pravo raspoložen i uz određene uvjete dobiva posredovanjem Crkve, koja kao poslužiteljica otkupljenja svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca, blago Crkve. Crkvena praksa o oprostima temelji se na vjeri da zahvaljujući zaslugama Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i svih svetih, Crkva ima vlast odrješivati i vremenite kazne za grijeh. Ipak, da bi se postigao oprost od vremenite kazne za grijeh, treba ispuniti određene uvjete“, rekao je dr. Pavlić. Uvjeti za postizanje oprosta navedeni su u ‘Priručniku o oprostima’ čije je prvo izdanje objavljeno u lipnju 1968. godine. U tom Priručniku navodi se da oprost može biti dvostruk, djelomičan ili potpun te da se može namijeniti i za pokojne.

U Pismu Rinu Fisichelli, predsjedniku Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, među uvjetima za dobivanje oprosta papa Franjo kao prvi uvjet spominje pohod svetim vratima; na prvom mjestu, jednima od vrata četiri rimske bazilike, a onda bilo koje katedrale ili druge crkve koju za dobivanje oprosta u svojoj biskupiji odredi mjesni biskup.

Uz pohod svetim vratima, opći ili klasični uvjeti su sakrament pomirenja i sveta euharistija, Ispovijest vjere, molitva za Papu i njegove nakane. Ako netko zbog bolesti, starosti ili nemoći ne može pohoditi sveta vrata, Papa je te osobe pozvao da svoju patnju ujedine s Mukom Gospodnjom. Ako tome pridodaju primanje svete Pričesti te sudjelovanje na misi i zajedničkoj molitvi, makar putem medija, može se zadobiti jubilarni oprost. Dr. Pavlić je podsjetio da je nakon izvanrednog jubileja Godine milosrđa 2015. godine, papa Franjo sve katoličke svećenike trajno ovlastio da mogu odrješivati vjernike od grijeha pobačaja.

Odredbe o udjeljivanju jubilejskog oprosta 2025. izdao je Dikasterij za evangelizaciju u svibnju 2024. godine.

„U kontekstu Jubileja, oprost ima ključnu važnost – Božje milosrđe postaje oprost Oca koji po Crkvi dopire do grešnika, oprašta im grijehe i oslobađa ih posljedica grijeha. Temeljni uvjeti koji omogućuju potpuno otpuštenje vremenitih kazni za grijehe su iskreno kajanje, odluka za promjenom života, za slobodom od privrženosti grijehu; drugo je sakrament pokore i svete Pričesti i treće molitva na nakane Pape. Oprost se može namijeniti i za pomoć dušama u čistilištu“, rekao je dr. Pavlić.

Četiri su grupe načina za dobivanje potpunog oprosta. „Prva grupa su hodočasnički pohodi. Vjernici kao hodočasnici nade mogu zadobiti oprost ako pobožno hodočaste u Rim, Svetu Zemlju i druga sveta mjesta. U Rimu su to četiri glavne bazilike i druga sveta mjesta: bazilike sv. Križa jeruzalemskog i sv. Lovre, kršćanske katakombe ili rimsko svetište Divino Amore. Na tim svetim mjestima, za dobivanje potpunog oprosta treba sudjelovati na misi, u pobožnosti poput križnog puta, molitve krunice ili pjevanju himna Bogorodici“, rekao je dr. Pavlić.

Nadalje je pojasnio da drugu grupu načina zadobivanja potpunog oprosta čine pobožni pohodi općenito svetim mjestima i osobna molitva. Uz redovite uvjete, naglašava se euharistijsko klanjanje i razmatranje, molitva Oče naš, Vjerovanje i zazivi BDM. Treća grupa su posebne prilike za bolesnike i zatvorenike koji oprost mogu zadobiti molitvom, prikazivanjem svojih patnji u bolnicama, staračkim domovima, zatvorskim kapelama te duhovnim sudjelovanjem u bogoslužnim slavljima posredstvom medija.

Četvrta grupa su djela milosrđa i pokore. Tu se ističu posjeti bolesnicima, zatvorenicima i drugim osobama u potrebi, da u njima prepoznamo Krista. Potiče se na post, suzdržavanje od prekomjerne upotrebe medija i društvenih mreža te dobročinstva, pomoć siromašnima i podrška ugroženima u zajednici.

Biskupi određuju lokalna svetišta i svete crkve za jubilejske aktivnosti te omogućuju katehezu kako bi se produbilo razumijevanje jubileja i oprosta. Svećenici trebaju biti raspoloživi, dostupni za ispovijed i druge sakramente; organizirati pokornička slavlja, osigurati ispovjednike za vrijeme mise.

Među posebnim napomenama o oprostu je da se može zadobiti više oprosta dnevno. Jedan se može namijeniti za sebe, a drugi isključivo za pokojne. Na glavnim jubilejskim slavljima biskupi mogu udijeliti papinski blagoslov s potpunim oprostom. Istaknuta je potreba da se vjernicima približi teološki i duhovni značaj oprosta, da nije apstraktan te da se objasni razlika između oprosta, sakramenta pomirenja i vremenitih kazni za grijehe.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Na 79. godišnjicu mučeničke smrti don Eugena Šutrina, nositelja skupine 12 Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze, misu u župnoj crkvi Rođenja BDM u Privlaci u utorak, 26. studenog, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je služio misu u Privlaci, kako se to godinama čini, jer je u toj župi 26. studenog 1945. don Eugen ubijen u svojoj 31. godini života. U misi su suslavila sedmorica svećenika, među kojima privlački župnik don Žarko Relota i domaći sin, don Valter Kotlar, župnik župe sv. Roka u Bibinjama.

Nadbiskup Zgrablić zahvalio je privlačkim župljanima za svakodnevnu molitvu da se don Eugen beatificira, rekavši kako to nije malen čin. „Svaki dan u crkvi već niz godina molite da don Eugen bude proglašen blaženim. Hvala vam na toj ustrajnosti. Duboko vjerujem da vaša molitva neće biti uzaludna. Don Eugen je tako malo vremena kod vas bio župnik, svega šest dana. Nije uspio dočekati niti nedjelju da proslavi misu, nego je završio mučeničkom smrću i jednog dana će biti proslavljen čašću blaženstva. Ali, ne samo čašću, nego da mu se možemo utjecati kao našem zagovorniku na Nebu i suputniku na putu našeg života“, poručio je mons. Zgrablić Privlačanima, zahvalivši im što čuvaju spomen na don Eugena. Potaknuo ih je da i dalje nastave moliti iz dana u dan za don Eugenovo proglašenje blaženim, kao i na nakanu da se u budućnosti u Privlaci izgradi crkva posvećena don Eugenu Šutrinu, kao mjesto okupljanja vjernika u zahvalnom sjećanju na mučenike Crkve koji su ubijeni iz mržnje prema vjeri.

Razmatrajući navještenu Božju riječ u kojoj Isus govori o hramu koji će biti razvaljen, nadbiskup je rekao da se to ne odnosi samo na hram u Jeruzalemu, nego, Isus je hram u kojem Bog boravi u svojoj punini.

„Bog se nastanio u tom hramu u osobi Isusa Krista. Isus se nastanio u svom uskrsnom mističnom tijelu. Evanđelisti govore da je Isus govorio o hramu svoga tijela. Novi hram u kojem se Gospodin nastanio i gdje boravi je naš život. Mi smo Božji hram“, istaknuo je mons. Zgrablić, potaknuvši da rastemo u svijesti da Bog boravi u nama, da je naša duša mjesto gdje Bog boravi. Pritom je podsjetio na poruku sv. Pavla: „Zar ne znate, hram ste Božji. Duh Sveti prebiva u vama“.

„Zahvalimo Bogu za tu najveću milost. Ne može se dogoditi ništa ljepše i veće niti možemo primiti od toga što već imamo – da se Bog nastanio u našem srcu. Ako smo svjesni da Bog boravi u našem životu, onda nam više ništa ne treba, jer imamo najveće i najvažnije“, poručio je nadbiskup. Potaknuo je da produbimo u sebi zahvalnost Gospodinu što je učinio tako veliko djelo u našem životu; što nas je kao živo kamenje ugradio u duhovni dom, kako kaže sv. Petar u Prvoj poslanici.

„Gospodin je nas sagradio u divan hram u kojem Bog boravi“, naglasio je nadbiskup, potaknuvši da poželimo odgovoriti Gospodinu na toliku njegovu ljubav, da budemo živo kamenje Božjega duha.

„Don Eugen je ugradio sebe u živi kamen proslavljene Crkve. Poticaj nam je i uzor koje vrijednosti živjeti, primjer kako je on djelovao u svom životu, iz ljubavi prema Gospodinu. Kao svećenik, prošao je strahote. Šest godina je bio župnik na Molatu i u Brguljama. Živio je na otoku Molatu gdje je bio veliki fašistički logor kroz kojeg je prošlo 40 000 ljudi. Don Eugen je obilazio i tješio te zatvorenike“, istaknuo je mons. Zgrablić. Podsjetio je da je don Eugen 9. ožujka 1943. vodio sprovod s. Agneze Petroša na Molatu, koju su mrzitelji Crkve dva dana prije toga mučili i okrutno ubili, objesivši je o drvo. I s. Agneza je među skupinom Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije za koje je pokrenut proces kauze.

„Kad je vodio sprovod s. Agneze, don Eugen možda nije mogao ni misliti da će i njega zadesiti isto. Dvije godine poslije zločina nad s. Agnezom, i don Eugen je ubijen i postao je mučenik. Na prevaru su ga dvojica izvela iz župne kuće. Iako je znao kako su opasne okolnosti, više od straha za gubitkom vlastitog života, don Eugenu je bilo važnije da podijeli sakrament bolesničkog pomazanja osobi koja umire, premda je to što mu je rečeno bila laž. Govorili su mu da ne ide u noć, ali velika ljubav prema spasenju duše vodila ga je da riskira svoj život, kako bi spasio tuđi život“, naglasio je mons. Zgrablić, podsjetivši na Isusovu riječ: „Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje“.

„Ljubav koju je don Eugen posvjedočio svojim životom, svojim svećeničkim poslanjem i nama je primjer i uzor da i mi živimo nasljedujući Gospodina. Poticaj je da svakoga možemo ljubiti, pa i uz rizik da nešto izgubimo u životu; da se odreknemo svoje sebičnosti i koristi, pa i uz vlastiti rizik. Don Eugen nam je u tome uzor, primjer. On je to duboko i iskreno živio“, istaknuo je nadbiskup.

Premda je kratko vremena bio župnik u Privlaci, don Eugen je „ostavio duboki trag i ne prestaje propovijedati u crkvi i mjestu Privlaka, o ljubavi Božjoj koju je on nosio u svom srcu, o ljubavi koju je imao prema drugome. To nas okuplja i potiče na molitvu, da ga promatramo kao primjer istinskog kršćanskog života.

Don Eugenova prolivena krv nije uzaludna, prazna, nego ljubav koja vodi Bogu u zajedništvo ljubavi. Don Eugen je primjer i ohrabrenje da što god nam se dogodilo u životu, kakva god prijetila opasnost da se sruši naš život i rad, to je prolazno. Postoji novi, drugi, drugačiji, Božji hram. To je Kraljevstvo nebesko, raj, gdje sve nas Gospodin želi okupiti u svom zajedništvu i u svojoj blizini“, poručio je mons. Zgrablić. Nadbiskup je potaknuo da nam spomen na don Eugena bude poticaj na još intenzivniju molitvu da ga Gospodin proslavi čašću oltara s drugim Slugama Božjim Zadarske nadbiskupije, da im se možemo utjecati kao našim zagovornicima.

Na kraju propovijedi, nadbiskup Zgrablić izmolio je molitvu za proglašenje blaženima Božjih ugodnika Zadarske nadbiskupije u kojoj se spominju dva svećenika i jedan vjernik laik. Molitva glasi: „Bože, dobri naš Oče. Ti si nevino prolivenu krv svojih slugu don Eugena Šutrina, don Janjeza Kranjca, Ive Mašine i drugih svojih ugodnika Zadarske nadbiskupije, primio kao najveći izraz ljubavi prema sebi, prema tvome Sinu Isusu Kristu i bližnjima koje su ljubili i kojima su služili. Proslavi, molimo te, ove svoje sluge čašću blaženstva, kako bismo potaknuti i osnaženi njihovom žrtvom i ljubavlju prema tebi i bližnjemu, iz dana u dan rasli u vjeri, nadi i ljubavi i tako napredovali na putu spasenja te bili slični tvom ljubljenom Sinu Isusu Kristu, koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić predvodio je molitvu odrješenja za pokojnog don Eugena na lokaciji Sebačevo, prema privlačkoj uvali, gdje je don Eugen ubijen.

Don Eugen je bio imenovan župnikom u Privlaci 20. studenog 1945. godine. Nakon samo šest dana, 26. studenoga, iz župne kuće su ga odvela dvojica komunista na prevaru, zatraživši od don Eugena da podijeli sakrament bolesničkog pomazanja navodno umirućoj majci jednoga od njih, rekavši mu da je tu ženu udario konj. Sutradan, 27. studenog 1945., privlački ribari pronašli su tijelo ubijenog don Eugena.

Don Eugen Šutrin rođen je 26. lipnja 1914. u Luci na Dugom otoku, od oca Šime i majke Justine, rođ. Škifić, kao četvrto od sedmero djece u obitelji. Nakon završene pučke škole u Luci, u Biskupskom đačkom sjemeništu u Šibeniku završio je Klasičnu gimnaziju, a bogoslovne nauke u splitskom Bogoslovnom sjemeništu. Za svećenika je zaređen 17. srpnja 1938. godine. Mladu misu služio je 3. kolovoza 1938. u Luci, kao 73. glagoljaški svećenik iz te župe.

Njegovo mladomisničko geslo je ‘O Bože, vječna Istino, ujedini me sa sobom u trajnoj ljubavi’; to je misao iz knjige ‘Nasljeduj Krista’ Tome Kempenca. Nakon jednogodišnje službe prefekta u splitskom Bogoslovnom sjemeništu, šibenski biskup Jeronim Mileta imenovao je don Eugena 2. rujna 1939. upraviteljem župe Molat i poslužiteljem Brgulja. U to vrijeme talijanske okupacije, na Molatu je izgrađen koncentracijski logor gdje je don Eugen imao dozvolu služiti misu i podjeljivati sakramente. Don Eugen je velikodušno obavljao svoju svećeničku službu te bio veza između logoraša i njihovih obitelji. Koliko je dobra učinio, potvrđuje i da su ga logorski zatvorenici zvali ‘Naš Anđeo’.

U svojoj propovjedi od 15. listopada 1939., don Eugen je proročki rekao: „Dižu se novi tamni oblaci koji navještaju novo sveopće klanje. Zaboravilo se na Boga. Mnogi hoće da toga Boga nestane. Pa što smo dočekali? Bog ih je pustio da se poput neodgovorne djece igraju i srljaju u propast. Budimo uvjereni da neće biti mira dok god se Europa ne vrati Kristu, dokle god evanđeoska načela ljubavi ne zavladaju svijetom“.

Na lokaciji Sebačevo gdje je don Eugen ubijen i gdje su Privlačani uredili spomen obilježje sa cvijećem, župljani su na godišnjicu smrti upalili i svijeće.

Privlački župljanin Roko Surić je rekao: „Ljudi dolaze don Eugenu kao svom bratu, donose svijeće i tako ga častimo. Velika je čast i odgovornost da u našoj župi imamo takvog svećenika kojeg, iako je bio samo šest dana župnik u župi,  nosimo u srcu i smatramo ga svojim svećenikom na Nebu, zagovornikom kod Gospodina.

Sljedeće godine je 80 godina od njegove mučeničke smrti. Intenzivno razgovaramo kako bismo dogodine to obilježili, jer je okrugla obljetnica. Smatramo da to trebamo obilježiti na poseban način, sa znanstvenim skupom na kojem bi se govorilo o životu don Eugena, o uvjetima života u izazovno vrijeme Drugog svjetskog rata, o tome koju su žrtvu podnijeli don Eugen i drugi svećenici. Kao Privlačani, želimo sljedeće godine posjetiti rodno mjesto Luka don Eugena gdje bismo mu s pijetetom odali počast i povezali naše dvije župe“, rekao je Roko Surić.

Privlačka župljanka Rozika Skoblar je rekla: „Don Eugen je bio svega šest dana župnik u Privlaci, ali osjećamo kao da je živ među nama. Mladi, nevin svećenik, došao je u župu i što ga je dočekalo. Ali, krv mučenika je sjeme kršćanstva. Vjerujem da žrtva don Eugena nije uzaludna, kao ni mnoge druge žrtve.

Sjećamo ga se, svake godine dolazimo na mjesto njegovog ubojstva. To je lijepa gesta, da ga nismo zaboravili i nećemo ga nikad zaboraviti. Svaki dan i svake nedjelje molimo molitvu za njegovo proglašenje blaženim. Vjerujem da će se jednog dana i to dogoditi, jer je don Eugen to svojim životom i svojom smrću zaslužio. Jer bio je svećenik, čovjek za druge. Isus je rekao: ‘Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj da za prijatelje’. A on ga je zaista dao za sve nas, za Krista. Hvala mu i neka ga dragi Bog uzdigne na čast oltara, kao što vjerujem da hoće. Hvala don Eugenu na svemu što je činio za nas, a vjerujem da čini i sad; da blagoslivlja Privlaku, jer njegova žrtva za nas neće biti uzaludna“, rekla je Rozika Skoblar.

Istog dana, misu za don Eugena u njegovoj rodnoj župi Luka na Dugom otoku, u lučkoj župnoj crkvi sv. Stjepana, predvodio je don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Nakon mise, don Ante je predvodio i molitvu odrješenja za pokojnog kod obiteljske grobnice Šutrin gdje je don Eugen pokopan.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je na blagdan sv. Katarine, u ponedjeljak, 25. studenog, misno slavlje u crkvi sv. Katarine u Zemuniku Donjem koja se nalazi na zemuničkom groblju. Za vrijeme mise, nadbiskup je blagoslovio oltar u toj crkvi i kip bl. Alojzija Stepinca.

„Oltar je središnje mjesto u crkvi. Svaki put kad slavimo euharistijsku gozbu, događa se nešto osobito, veliko, što uvijek iznova trebamo posvijestiti; tada na oltaru koji je slika Golgote, žrtvenika, Bog svoga Sina žrtvuje za nas da bi nam darovao svu svoju ljubav. Bog ponovno otvara svoje srce za nas, da bismo mi mogli ući u njegovo presveto srce. Zato je euharistija toliko sveta. Zato je oltar tako važan, blagoslivlja ga se, posvećuje, jer će se na njemu to događati. Svećenik se naklanja pred oltarom i ljubi ga, jer je on znak ljubavi koju Bog ima prema nama“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Prema pročitanom ulomku iz Knjige Otkrivenja, Jaganjca prate oni koji su zajedno s njime. „Sv. Katarina i sveti prate Jaganjca. Sveti su već u potpunosti ušli u puninu Božjeg života, sudjeluju u činu u kojem se ujedinjuje cijelo Nebo da slavi Gospodina i Božju ljubav. Pozivaju i nas da se pridružimo sv. Katarini i mnoštvu svetaca i mučenika koji slave i žive ljubav Gospodnju. I mi smo pozvani biti dionici te ljubavi“, poručio je nadbiskup, upozorivši da smo puno puta ravnodušni prema onome što Bog u misi čini za nas i odnosimo se prema tome s malo ljubavi.

„Čini li nas euharistija sretnima? Moramo raspirivati ljubav u našem srcu prema Gospodinu koji nam se daruje na oltaru. Imamo prigodu sjediniti se s Gospodinom u svetoj pričesti, primiti njegovo uskrsno tijelo, jer njegov život ne završava na križu, nego u slavnom uskrsnuću. Taj novi život Gospodin želi dijeliti s nama, želi hraniti naš život, da bismo napredovali“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Razmatrajući navješteno Evanđelje o udovici koja je sav žitak kojeg je imala ubacila u hramsku riznicu, nadbiskup je upitao gdje je sav naš žitak, ono što mi jesmo; što je bitno u našem životu, u što mi ulažemo najviše svoga vremena.

„Krist je sav svoj žitak ubacio u riznicu našeg života. Isus nije ništa zadržao za sebe, tolika je Božja ljubav. To i nama mora biti izazov, da ne ostanemo ravnodušni, da ne ubacujemo od svoga suviška; da Gospodinu ne dajemo mrvice, malo vremena, malo molitve, da nas Gospodin ne mijenja i ne obogaćuje. U nama postoji riznica, a to je naša duša, gdje se čuva najdragocjenije. Gospodin nam nije daleko, on je u našoj duši“, istaknuo je mons. Zgrablić. Nadbiskup je istaknuo ljepotu duše sv. Katarine koju opisuju mudrom, načitanom, pametnom. Bavila se filozofijom i zaštitnica je filozofa. Odbila je svoju zemaljsku karijeru, mogla se udati za rimskog cara koji je bio božanstvo.

Sv. Katarina nije pristala na udaju za rastavljenog cara te je car angažirao pedeset učenih ljudi da pridobiju Katarinu za udaju. Svojom mudrošću i znanjem, Katarina je uspjela uvjeriti učenjake koji su bili poslani promijeniti njeno mišljenje, no ona je njih promijenila. Onda je car naredio da se Katarinu muči kotačem s noževima, no kotač je oštetio one koji su Katarinu željeli ozlijediti. Nakon što je ničim nije uspio pridobiti za sebe, car je dao odrubiti Katarininu glavu.

„Sv. Katarina je dala sav svoj žitak Isusu i za njega. Nije mjerila sebe uspjehom ovoga svijeta, nego joj je Krist bio važan i glavni. Zato je Katarina postala slavna i velika, jer je živjela s Bogom. Ako Gospodina držimo na prvom mjestu, onda i mi nasljedujemo sv. Katarinu i najveće vrijednosti koje nam Gospodin daruje“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Nadbiskup i zemunički župnik don Gašpar Dodić zahvalili su darovateljima sredstava za nabavu oltara i Stepinčevog kipa. Donaciju za oltar darovala je Općina Zemunik Donji čiji je načelnik Ivica Šarić također bio na misi. Drveni oltar izradio je zemunički stolar Jure Krnčević. Općina Zemunik Donji ima dobru suradnju sa župom i podržava potrebe crkve. Oltarnik je darovala obitelj pokojnog Nediljka Pinčića, dugogodišnjeg zemuničkog župnog vijećnika.

Zemuničanka Ankica i njen suprug Šime Bilaver darovali su donaciju za brončani kip bl. Alojzija Stepinca kojeg je izradio akademski kipar Tomislav Kršnjavi. Kip će biti postavljen u zemuničkoj župnoj crkvi Kraljice Mira, na mjestu gdje puk pali svijeće.

Župnik Dodić zahvalio je nadbiskupu Zgrabliću koji je već više puta bio u Zemuniku i don Anti Soriću, generalnom vikaru Zadarske nadbiskupije koji je također sudjelovao u misnom slavlju. Vikar Sorić je u subotu, 23. studenog, u Zemuniku predvodio duhovnu obnovu za ovogodišnjih 37 krizmanika, za njihove roditelje i kumove, o temi „Isus je naš prijatelj, ne zove nas slugama“.

Nakon mise, nadbiskup Zgrablić izrazio je poštovanje u zahvalnom sjećanju na blagopokojnog zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđu te je pohodio grob Ike i Jure Prenđe, roditelja mons. Prenđe, pomolivši se za pokoj njihovih duša. U crkvi sv. Katarine mise se služe na blagdan njene naslovnice i na sprovodima Zemuničana.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Blagdan sv. Krševana, zaštitnika grada Zadra, ranokršćanskog mučenika iz 4. stoljeća, proslavljen je svečanim koncelebriranim misnim slavljem koje je u nedjelju, 24. studenoga, u katedrali sv. Stošije u Zadru, predvodio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Ovogodišnji blagdan sv. Krševana, čije se relikvije u Zadru nalaze i časte već 14 stoljeća je na zadnju nedjelju u liturgijskoj godini kad se slavi svetkovina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja, pa je nadbiskup u propovijedi razmatrao značenje Isusa kao kralja.

„Kraljevstvo Kristovo, cijeli njegov život, njegova povijest, događaji iz njegovog života, od začeća do smrti i uskrsnuća, uzašašća na nebo i poslanja Duha Svetoga  su ‘svjedočanstvo istine’“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić, tumačeći razgovor između Pilata i Isusa navješten u evanđelju po Ivanu, u kojem Isus Pilatu kaže: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet, da svjedočim za istinu“.

„Iako Isus nije odgovorio Pilatu što je istina na način kako bismo to i mi možda očekivali, Isus je svojim životom otkrio i posvjedočio Istinu i to na najveći mogući način, osobito svojom smrću na križu“, istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da nas blagdan Krista Kralja poziva da razmatramo „svjedočanstvo istine“ ljubavi Boga Oca sjedinjenog sa Sinom u Duhu Svetom za svakog čovjeka, za cijeli svijet.

„Kristovo kraljevstvo je „svjedočanstvo istine“ o besplatnoj i bezuvjetnoj, bezgraničnoj i vječnoj Božjoj ljubavi po kojoj se ostvaruje Božji plan savezništva i spasenja za cijelo čovječanstvo“, poručio je nadbiskup.

U suđenju pred rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom, „u kontekstu tadašnjeg političkog uređenja, neposredno pred svoju smrtnu presudu, Isus potvrđuje Pilatov upit: „Ja sam kralj“. U isto vrijeme, Isus pojašnjava rimskom prokuratoru: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima“. Kraljevstvo na koje Isus misli ne odgovara zemljopisnim granicama i ljudskim politikama. Isus nije imao na raspolaganju strukture koje bi branile i štitile granice fizičkog prostora, kako smo navikli slušati o narodima koji imaju monarhije, diktature ili demokratska društva. Kristovo kraljevstvo je, kako kaže Predslovlje blagdana Krista, Kralja svega stvorenja, „neizmjerno, vječno i sveopće“, „kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, ljubavi i mira““, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuvši da Isus nikad nije prekinuo svoje zajedništvo s Bogom Ocem, nadbiskup je rekao da „Isus nije usamljeni kralj Kraljevstva nebeskog. Uvijek je ostao sjedinjen s Bogom Ocem u poslušnosti njegovoj volji, svjedočeći „ja i Otac jedno smo“. Isus, u jedinstvu s Ocem, svjedoči da nas Bog ljubi, da nas je prolivenom krvlju svoga Sina, tj. ljubavlju, otkupio od naših grijeha i učinio nas kraljevstvom i svećenicima Bogu našemu, Ocu svojemu i Ocu našemu. Isusovo Kraljevstvo odgovara našem iskustvu spasenja, tj. „biti oslobođen od grijeha“. To je pobjeda besplatne božanske ljubavi protiv svih sila zla ljudske zarobljenosti, pobjeda protiv svakog idolopoklonstva“, naglasio je mons. Zgrablić.

Isto tako, Isus svoju kraljevsku vlast „dijeli s nama koji svojim životom postajemo proroci istine života, slušajući njegov glas. Vrhunac njegovog ljudskog poslanja, njegova smrt na križu, otkriva svu istinu Božje ljubavi prema čovjeku, istinu da je život koji je Isus donio svojim uskrsnućem jači od smrti“, rekao je nadbiskup, dodavši da nas je Isus učinio kraljevstvom, svećenicima, da bismo mu zauvijek mogli dati slavu i moć, u jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim.

Vjernici su „kraljevstvo, svećenici Bogu i Ocu svome“ po svojim djelima ljubavi, istaknuo je mons. Zgrablić. U ljubavi gradeći zajedništvo s Bogom i međusobno, postajemo dionici Kristovoga „ja i Otac jedno smo“.

„Duh Sveti koji se izlijeva u naša srca i savjesti, dolazi nam u pomoć i postaje snaga našeg poštovanja prema drugima, naše zauzetosti za dobro drugoga. U Kristu, jedinom i Velikom Svećeniku, učimo kako ispravno ispunjavati našu svećeničku ulogu u svakom trenutku i situaciji našeg života, kao ljudi koji se ne suobličavaju ovome svijetu, nego preobražavaju svoje pameti kako bi mogli razabrati što je volja Božja, što je dobro, Bogu milo“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se Krist, do svoga konačnog dolaska, u svom kraljevstvu očituje svijetu preko nas koji smo udovi njegovog Tijela.

„Svatko od nas pozvan je živjeti Božju ljubav i milosrđe u životu u ime besplatne Božje ljubavi koju smo primili, u ime bezgraničnog Božjeg dostojanstva koje nam je darovano. Po našem krsnom svećeništvu, općem svećeništvu, pozvani smo slaviti Boga po međusobnoj ljubavi i poštovanju.

Što više napredujemo u slušanju i vršenju Isusovih riječi, u proročkom svjedočanstvu, u vršenju djela milosrđa, to više otkrivamo naše dostojanstvo koje primamo kao ljubljena djeca Božja. Što smo više sretni da možemo biti „progonjeni zbog pravednosti“, da i pod cijenu žrtve prihvaćamo vršiti Božje djelo, to nam više pripada kraljevstvo nebesko“, poručio je mons. Zgrablić.

Riječ Božja i spomen Krista Kralja pozivaju nas i potiču „da ne izgubimo nadu u Kristovu pobjedu u globalnom kontekstu, u kojem čovječanstvo trpi uzdajući se u moć oružja, novca i osobnosti koje silovito uzdižu vlastitu sebičnost“, poručio je mons. Zgrablić.

U tome nam je uzor i sv.  Krševan, koji je kao vjerni svjedok vlastitim životom dao osobito svjedočanstvo za Istinu, za Krista Kralja, za njegovo kraljevstvo, rekao je nadbiskup. Sv. Krševan je postao dionik punine života Kraljevstva nebeskog te mu Zadarska Crkva pjeva: “Evo pravoga mučenika koji je za Kristovo ime krv svoju prolio; nije se bojao prijetnja sudačkih i tako je ušao u kraljevstvo nebesko”.

„Sv. Krševana, čije ime Chrysogonus dolazi iz grčkog i znači ‘rođen iz zlata’, Crkva časti niz stoljeća i spominje svakog dana u Kanonu sv. Mise. Sv. Krševan povezan je sa sv. Stošijom, mučenicom. Dok je bila u zatvoru, kao njen vjeroučitelj on ju je tješio svojim pismima. I sv. Krševan bio je stavljen na veliku kušnju. Uz uvjet da se odrekne Isusa Krista, nudili su mu visoki društveni položaj – prefekturu rimske provincije. Nudili su mu da bude dio kraljevstva ovoga svijeta. Krševan je odbio tu laskavu ponudu, izabravši radije smrt i svjedočanstvo za kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta, nego odreknuće od Isusa Krista. Zbog toga mu je odrubljena glava, 24. studenog 303. godine, u Aquae Gradatae, mjestu udaljenom oko dvanaest milja od Akvileje. Njegovo tijelo ostavljeno je na morskoj obali, u blizini imanja gdje su živjele tri kršćanke, Chione, Agape i Irene sa starim svećenikom Zoilom. Oni su uzeli njegovo tijelo i odsječenu glavu i dostojno ga pokopali. Tijelo sv. Krševana preneseno je u Zadar 649. godine, prije 1375 godina“, rekao je nadbiskup Zgrablić, poželjevši da nam sv. Krševan, „vjerni svjedok Istine, bude zagovornik i zaštitnik, poticaj i primjer, da i mi svojim životom gradimo Kraljevstvo nebesko u svojim životima i budemo istinski svjedoci Istine“.

Na kraju mise, mons. Zgrablić blagoslovio je puk relikvijarom sv. Krševana u obliku ruke, za kojeg je nadbiskup rekao da svojim uzdignutim oblikom pokazuje prema Nebu i vječnim vrijednostima koje nadilaze zemaljsko.

U misi su sudjelovali Branko Dukić, gradonačelnik Grada Zadra sa suradnicima iz Gradskog poglavarstva i Šime Erlić, ministar regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Naime, lik sv. Krševana nalazi se na zastavi, grbu i pečatu Grada Zadra, a pred njegovim relikvijarom nekad su upravitelji grada Zadra polagali prisegu da će časno raditi za opće dobro građana.

I.G.

Foto: I. Grbić

Susret članova župnih zborova Zadarske nadbiskupije održan je u subotu, 23. studenog, u katedrali sv. Stošije u Zadru, prigodno i uz blagdan sv. Cecilije, zaštitnice glazbenika.

Na susretu su govorili liturgičari, o. Jozo Milanović, OSB i mr. don Dario Tičić, predstojnik Liturgijskog povjerenstva Zadarske nadbiskupije koje je inicijator održavanja toga susreta.

O. Milanović govorio je o osobitostima liturgijske glazbe prema Uputi o svetoj glazbi ‘Musicam Sacram’. „Liturgija je vrhunac i vrelo svega života Crkve. Sve ostalo teži prema tom vrhuncu i iz toga izvire. U liturgiji je sve usmjereno prema slavlju Gospodina“, rekao je o. Jozo, naglasivši da za liturgijska slavlja treba biti osobito pripremljen.

Upozorivši da nije svejedno kako se i što pjeva i svira tijekom bogoslužja, o. Jozo je opisao tri stupnja u dijelovima liturgijskog slavlja po važnosti u načinu kako se pjevaju, prema uputi ‘Musicam Sacram’.

„Najvažnije je ono što svi izvode za vrijeme bogoslužja, kad predslavitelj i narod, zbor, zajedno pjevaju, mole. To je važnije od popratnog pjevanja koje izvodi samo zbor ili samo narod. Osim predslavitelja, biskupa ili svećenika, važni su i sudionici slavlja, dakle i pjevanja, ministranti, čitači i članovi crkvenog zbora“, rekao je o. Jozo, naglasivši da je služba dijela naroda koji predvodi liturgijsko pjevanje osobito važna.

„Sudjelovanje naroda mora biti ponajprije nutarnje. Kad se govori o svečanom slavlju, ne polazi se od izvanjskog, od glazbala, aranžmana cvijeća,  nego najprije od nutrine vjernika. Srce i duša trebaju biti u svečanom raspoloženju. No, izvanjsko očituje ono nutarnje. U bogoslužju ne može biti ništa svečanije ni ugodnije od zajednice u kojoj svi svoju vjeru i pobožnost izražavaju pjevanjem“, rekao je o. Jozo, istaknuvši da Uputa naglašava važnost i izvanjskog držanja vjernika, sudjelovanja koje će kretnjama, usklicima, držanjem tijela, odgovorima pjevanjem, očitovati nutarnje sudjelovanje. Uputa potiče neka se za vrijeme liturgijskog slavlja u svoje doba obdržava i sveta šutnja te da u misi nedjeljom i blagdanom prednost treba dati pjevanoj misi.

Uputa ‘Musicam Sacram’ opisuje tri stupnja prema kojima Crkva određuje što je najvažnije i što je najmanje važno za način kako se pjeva, odnosno moli.

Na prvi stupanj spadaju u obredima ulaza pozdrav svećenika, Gospodin s vama i odgovor naroda I s duhom tvojim, u bogoslužju Riječi usklici kod evanđelja, u euharistijskoj službi prinosna molitva, ono što svećenik moli, a svi odgovore Amen; predslovlje s uvodom i Svet, završna doksologija, Po Kristu i s Kristom i u Kristu, Gospodnja molitva s uvodom i dodatkom, Oče naš, Mir Gospodnji, popričesna pjesma i obrazac otpusta.

Na drugi stupanj spadaju Gospodine, smiluj se, Slava, Jaganjče Božji, Vjerovanje, ako se pjeva i Molitva vjernika. Na treći stupanj spadaju pjesme kod ophoda za ulaz i pričest, pjesme poslije čitanja i poslanice, Aleluja prije evanđelja, prinosna pjesma, odlomci Svetog Pisma, ako ih nije bolje pročitati bez pjevanja.

„Sve to troje nije važnije od Svet koje je svečano, zajedničko, kad svi kličemo Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot. Zato je jako ružno kad se umjesto Svet koji je tako važan i svi ga trebaju svečano izvoditi, nekad izvodi nešto što nije ni blizu i ne smije biti zamjena za taj stalni dio mise“, upozorio je o. Jozo.

„Odgovori na pozdrave svećenika i drugih službenika su razlog zašto uvodni pozdrav svećenika Gospodin s vama te zborna, prinosna, popričesna molitva spadaju među najvažnije dijelove mise koje bi trebalo pjevati. Istu molitvu pjevaju predslavitelj i narod. Uputa kaže, koliko je moguće, nekad se pjesme puka, ako se nešto pjeva višeglasno ili vjernici nisu dovoljno poučeni, mogu prepustiti samom zboru, uz uvjet da se puk ne isključi od drugih dijelova koji na njega spadaju. Nije ni potrebno da svi sve izvode. Neke dijelove na misi će pjevati samo zbor, a neke će prihvatiti cijeli narod“, rekao je o. Jozo.

Najčešće se pjevaju ulazna i darovna pjesma, a to je na trećem stupnju po važnosti, rekao je o. Jozo, istaknuvši da ono što se može pjevati, odnosno moliti na različite načine, u kraćoj ili dužoj formi, znači da nije na prvom stupnju, npr. Gospodine, smiluj se.

„Većinu misnih dijelova predviđenih za pjevanje, na prvom stupnju, izvodi predslavitelj mise. Ono što ne izvodi predslavitelj nije na prvom stupnju u smislu važnosti zadanog pjevanja“, istaknuo je o. Jozo.

O. Milanović je rekao da se sadržaj koji je u Misalu predložen za pjevanje „u Crkvi birao, određivao stoljećima, dotjerivao. To nije radila jedna osoba i ništa nije slučajno tako određeno. Oslonimo se s više povjerenja na upute koje Crkva daje i na izbor Crkve, kako bi liturgijska slavlja bila svečanija po našem nutarnjem sudjelovanju i po izvanjskom pjevanju, da nutrina i vanjština svečano slave Boga“, potaknuo je o. Jozo.

Don Dario Tičić je rekao da je ostvaren napredak u pjevanju zborova mladih na misi, za razliku od nekad kad su se umjesto nepromjenjivih dijelova mise pjevale  druge pjesme. „Pjevanje na misi je i vid evangelizacije. Zato nije nevažno kako se i što pjeva“, naglasio je don Dario, rekavši da je i crkveno pjevanje odraz stanja našeg duha. Upozorio je da treba izbjeći pjevanje i sviranje koje stvara dojam izvođenja nečijeg koncerta na misi.

„Idealno bi bilo kad bi se svake nedjelje i blagdana pjevala ulazna pjesma koja je u Misalu. Liturgija vodi prema Bogu, ona nije samo čin svećenika. Riječ liturgija označava narodni čin, to je zajednički čin Boga i ljudi. Kršćanska liturgija je hvalbena liturgija. Svi su obuhvaćeni i trebaju imati osjećaj pripadnosti, sudjelovanja u liturgiji“, poručio je don Dario.

Istaknuo je i važnost šutnje u bogoslužju te podsjetio da je u nekim župama u Zadarskoj nadbiskupiji sačuvana tradicija glagoljaškog pjevanja koju i dalje treba njegovati i poštovati kao osobitost višestoljetne bogoslužne baštine.

Tičić je pohvalio pjevače što se trude i ulažu napora da bi se božanski čin svete liturgije i kroz glazbu, pjevanje i sviranje, uzdigao do dostojanstvene razine. Potaknuo je zborove da i dalje razvijaju osjećaj odgovornosti između onoga što  se može pjevati i što se nudi po odrednicama u dokumentima Crkve.

„Kad nam je teško, kad ne osjećamo polet, sjetimo se Božje ljubavi i svega što je Bog za nas učinio, da je Božji Sin umro iz ljubavi za nas ljude. Trebate biti vođeni čistoćom liturgije. Pjevati Bogu je prvenstveno davanje hvale Bogu, ali i u službi spasenja vlastite duše“, poručio je don Dario članovima župnih zborova, zahvalivši im na trudu kojeg ulažu sudjelujući u misnim slavljima svojim pjevanjem i sviranjem te pritom animiraju i cijelu župnu zajednicu u pjevanju.

Ines Grbić

Foto: I. Grbić

Svečanu Večernju uoči blagdana sv. Krševana, zaštitnika Grada Zadra, u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu, 23. studenog, predvodio je mons. Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.

U propovijedi je mons. Sorić govorio o sv. Krševanu kao „građaninu Isusovog kraljevstva“, jer je ovogodišnja uočnica blagdana uoči nedjelje kojom je navještena svetkovina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja.

Prema pročitanom ulomku iz Poslanice Efežanima, “Bog uskrisi Krista od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovome svijetu, nego i u budućem“.

Isusu Kristu, „pravom Bogu i čovjeku, Otkupitelju i Spasitelju ljudskog roda, koji je izvor i središte naše vjere, pripadaju sva kraljevstva svijeta, čitav stvoreni kozmos, materija i duhovni svijet, zemlja i nebo u kojem se nadamo i mi gledati njegovu kraljevsku slavu“, istaknuo je mons. Sorić, upozorivši da su „zemaljska kraljevstva, društveno politički sustavi i njihovi vladari prolazna stvarnost, o čemu svjedoči i humanistička znanost koja istražuje, otkriva i tumači ljudsku prošlost“.

„Povijest, koju zovemo ‘učiteljica života’, ukazuje kako sve zemaljsko ima svoj rok trajanja, pokazuje prolaznost zemaljskih institucija i čovjeka. Vjernicima povijest svjedoči i da postoji samo jedan vječni Kralj, Isus Krist, čije ime stoji nad prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zbog toga Isusa nazivamo Alfom i Omegom, kraljem koji je Gospodar vjekova i vremena, o kojem svjedoči i židovski natpis na drvu križa: ‘Isus Nazarećanin, kralj židovski’“, istaknuo je mons. Sorić.

Kada vjernici Isusu žele izraziti najuzvišeniju čast i najveću društvenu titulu, onda koriste pojam kralj, rekao je generalni vikar. „Isus je zaista Kralj svega stvorenoga jer u našem ljudskom rječniku, institucija kralja predstavlja vrh društvene hijerarhije, visokog vladara i vođu.

Ipak, Isus je netipičan kralj. Kralj svega stvorenja rekao je Pilatu: ‘Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta’. Razmišljajući o božanskom hodu Isusa zemljom, možemo uočiti kako njegova kraljevska titula i njegovo kraljevstvo nadilaze zemaljsko poimanje kralja i kraljevstva. Od betlehemske špilje do jeruzalemskog groba, od obala Galilejskog mora, preko Samarije do Judeje, vidimo da Isus nije tipičan ljudski kralj. Taj nebeski Kralj naviještao je istinsku pravednost, mir, poniznost, ljubav i brigu za svoje ‘podanike’. Njegova trnova kruna i drvo križa dokaz su drugačijeg kralja u odnosu na one povijesne. Taj netipični kralj pozivao je na ljubav prema neprijatelju i oprost prema bratu“, rekao je mons. Sorić, istaknuvši da kralj Isus nije poput ljudskih kraljeva okupljao vojsku, pozivao na osvetu, ubojstva, uništavanje naroda.

„Dok su ljudski kraljevi mačem osvajali, pljačkali i ubijali ljude, Isus, istinski Kralj, ima samo jednog neprijatelja, a to je zlo, grijeh. Grešnika je prihvaćao i pozivao na obraćenje, kako bi svaki grešnik bio dio njegovog kraljevstva“, poručio je mons. Sorić. Stoga jedino pred tim Kraljem spuštamo koljena, klečimo pred svetohraništem i zazivamo njegovo Kraljevstvo riječima: ‘Dođi kraljevstvo tvoje’.

Crkva zadnju nedjelju u liturgijskoj godini posvećuje duhovnom kraljevstvu vječnog Kralja, a čitanja svetkovine Krista Kralja pozivaju nas da propitamo koliko smo blizu Kristovom kraljevstvu, rekao je mons. Sorić.

„Sve što radimo, molimo, trudimo se, mora imati svoje ispunjenje u Kristu Kralju i njegovom kraljevstvu, jer konačni cilj vjerničkog života je pripadati kraljevstvu Isusa kralja“, poručio je predvoditelj slavlja, podsjetivši da je raskajani razbojnik na križu molio: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje!“.

Put dolaska u Isusovo kraljevstvo je jednostavan, u ljepoti Evanđelja i težak, u življenju tih principa, upozorio je mons. Sorić, rekavši da u Kraljevstvo nebesko dolazi onaj tko prihvaća evanđeosku logiku Isusa, a to znači oprostiti drugome, u čovjeku prepoznati brata, ne osvećivati se te prihvaćati prijestolje vječnog Kralja, a to je križ, „ljudski, simbol prokletstva, a kraljevski i nebeski znak spasenja“.

„Isus ne želi širiti svoje kraljevstvo ovom zemljom silom, vojskom i snagom ovoga svijeta. Opomena koju je izrekao Petru na Maslinskoj gori: ‘Djeni mač u korice!’ je svevremenska, nadvremenska. Isus isto i nama poručuje: vrati u korice mač jezika mržnje i osvete, klevete i proklinjanja, psovke i uvrede. Kraljevstvo nebesko postiže se kada donosimo mir Evanđelja među druge“, poručio je mons. Sorić.

Nebeskom kraljevstvu služio je i sv. Krševan, akvilejski mučenik za vrijeme Dioklecijanovih progona, čije se relikvije od 649. g. nalaze u Zadru. Taj rimski vojnik i časnik riskirao je karijeru konzula rimske provincije i vlastiti život zbog vjernosti Kristu. „Odrekao se ljudskog, da bi služio Nebeskom kraljevstvu. Sv. Krševan se odrekao mjesta konzula u Rimskom carstvu da bi postao glasnik velikog Kralja, da bi postao konzul Kristovog evanđelja, Božjeg kraljevstva“, rekao je mons. Sorić.

Podsjetio je da su se zadarski preci stoljećima okupljali u zadarskoj crkvi sv. Krševana i u molitvama tražili zagovor toga simbola grada Zadra, a gradska uprava stavila je lik sv. Krševana na zastavu i grb Grada Zadra.

„Sv. Krševan i drugi sveci ne žele biti simbolima, nego primjerima. Žele svjedočiti kako doći do Kraljevstva nebeskog. Znakovit je grafički prikaz sv. Krševana na grbu i zastavi Grada Zadra. Nadahnuti umjetnik prikazao je lik sv. Krševana na konju koji je u trku, uzdignutih nogu, u hitrosti. Kao da nam je umjetnik htio poručiti da trčanje, hitrost, brzina prema Nebeskom kraljevstvu mora biti u vjerničkoj svakodnevici“, rekao je mons. Sorić, potaknuvši da po primjeru sv. Krševana i mi usmjerimo naše korake i našu žurnost prema Kristu kralju i njegovom kraljevstvu kojem nikad neće biti kraja.

„Neka nam sv. Krševan pomogne ostvariti da, poput njega, budemo građanima Kristovog kraljevstva na nebesima“, poručio je mons. Sorić i čestitao svima Dan Grada. Na kraju Svečane Večernje, vikar Sorić blagoslovio je puk relikvijarom sv. Krševana u obliku ruke, pred kojim su nekad članovi zadarskog gradskog poglavarstva polagali prisegu da će upravljati gradom na opće dobro građana.

I.G.

Foto: I. Grbić