P. Hrvoje Mravak, SI, održao je duhovnu obnovu za mlade u katedrali sv. Stošije u Zadru u srijedu, 18. prosinca. U nagovoru je govorio na koji način se manifestiraju stanja duhovne utjehe i suhoće i kako se ophoditi s tim situacijama. P. Hrvoje je rekao da živimo u „društvu ovisnosti“ te se izvana sve lijepo prikazuje. Zli čovjeka može primamiti onome što izgleda lijepo na početku, a kasnije to može završiti u ovisnosti: na području seksualnosti, droge, alkohola, ovisnosti o vijestima, Internetu.
„Kad nastojimo ići prema dobrom, zao duh uvodi lažne strahove i lažne prepreke, kao što je pitanje kako ću to uspjeti. Pokazuje ti rano daleke ciljeve. Čovjek misli, kako sam grešan, padam opet u isti grijeh. Bog kaže, Sve ti je moguće u onome koji te ljubi“, ohrabrio je p. Hrvoje.
Odlikom današnjeg vremena smatra da su ljudi postali osjetljivi. Darovi Duha Svetoga su ustrajnost, strpljivost, kao što je Gospa bila ustrajna i strpljiva. Ljudi predani Božjem vodstvu „učinili su se neosjetljivima na svoju osjetljivost“, rekao je p. Hrvoje.
„Napasti moraju doći, nismo još u Nebu. Isus je rekao, napasti će doći, jer u ovom svijetu vodi se rat za duše ljudi. Ako padaš pri svakoj prepreci, to te odvede u nezadovoljstvo, očaj. Treba izdržati napast, neugodu borbe protiv zla“, ohrabrio je p. Hrvoje, rekavši da zlo ne dođe uvijek kao nešto veliko, nego ide malo pomalo. Dođe kao misao, razvija se u mašti.
Podsjetio je kako se po izlasku naroda iz Egipta pokazala prva kušnja, napast; govorili su da im je bilo bolje prije, u ropstvu i napravili su zlatno tele, a bili su na putu prema slobodi. „Teže je biti pronicljiv i naći nešto dobro, nego zlo – to je lakše. Bog poziva da pomalo, strpljivo gradim dobro koje mogu učiniti. Mojsije kaže Židovima, Ne bojte se. Bog to kaže, sjeća ih velikih djela koja je Bog učinio s njima. Bog krijepi i usmjeruje prema dobru.
Tri vrste duhovne utjehe
Crkva je sv. Ignacija Lojolskog proglasila zaštitnikom duhovnih obnova. Sv. Ignacije dva temeljna raspoloženja u duhovnosti naziva duhovna utjeha i duhovna dezolacija. Nekad se izraz ‘dezolacija’ prevodi sa suhoća, ali to nije potpuno ispravno. P. Hrvoje je opisao kako se, prema sv. Ignaciju, duhovna utjeha manifestira kroz tri stanja: prvo je intenzivnog osjećaja, drugo stanje je malo osjećaja, skoro bezosjećajno, a treće stanje je uravnotežena osjećajnost.
„Duhovna utjeha je uvijek kad je Bog prisutan. Vrlo jaka duhovna utjeha manifestira se kao vatra, u molitvi dođu trnci, krštenje u duhu. To su suze, ganuće, milina u nutrini. Opasno kod te najosjećajnije utjehe je što ona može biti kao jaki ljetni pljusak koji padne nakon dugo vremena, očisti zemlju i iza nje ništa ne ostaje. To se događa kad se navežemo na taj osjećaj. A ne vidimo da utjeha postoji da nas dovede do onoga tko je utjehu dao, a to je Bog. A Bog će biti s nama uvijek kad bude ugodno i neugodno, i u dobru i u zlu“, poručio je p. Hrvoje.
Upozorio je kako neki od svoje utjehe „naprave Boga te uvijek iznova traže takvo iskustvo“. Moguće je da se čovjek na klanjanju bori s navezanošću na neku situaciju; na putu obraćenja čovjek ima volju ići prema Bogu ali ga nešto koči, odvodi od toga, loše društvo, nešto teško, bezidejnost, depresija koja je psihološka i duhovna. „Ako ti se Bog jednom pokazao kroz utjehu da te oslobodi nekog grijeha, tada ti Bog to daje jer te ljubi, da bi te maknuo od toga zla. Jer te voli, Bog želi da rasteš, sazrijevaš i neće te učiniti robom tih utjeha“, poručio je p. Hrvoje.
Druga utjeha očituje se kroz vrlo malo osjećaja, čak je bezosjećajna. Sv. Majka Terezija je bila 40 godina u suhoći, osjećala se napuštenom, samom. „U čemu se sastojala njena utjeha i po čemu je vidjela da je Bog prisutan? Po povećanju vjere, nade i ljubavi. Ona nije osjećala utjehu, ali je vidjela da raste u povjerenju, nadi i ljubavi, vidjela je Božju prisutnost po plodovima svoga djelovanja. Radila je s raspetim Kristom, u svakom bolesniku nalazila je raspetog Krista“, rekao je p. Hrvoje, poručivši: „Ta utjeha je dar jakima, događa se što više sazrijevamo. Nekad nam Gospodin to dopusti, ne ostavi nas bez utjehe. Daje nam laku utjehu, da bismo sve više rasli u ljubavi, bez dodatnih, čestih osjećajnih poticaja, jer onda postanemo ovisnici. To je kao podvodna voda koja iznutra natapa zemlju, nije pljusak. Ne vidimo tu vodu, a trava raste, cvijeće raste, stvara se ljepota“, opisao je p. Hrvoje drugu vrstu Božje utjehe.
„Treća utjeha mi je najdraža“, rekao je Mravak. To stanje je malo osjećajno, „nije jaka utjeha. To je tiha radost i tihi mir. Vidi se ljepota. S vremenom osobi nešto sjedne, donosi joj tihu radost, tihi mir i to traje. Ne izbacuje osobu previše iz ravnoteže, nije joj neugodno, nema velike suhoće“, rekao je p. Hrvoje.
Kad nam se dogodi utjeha, trebamo učiniti isto što i Gospa – ona je sve to pohranjivala u svome srcu, rekao je propovjednik.
„Za to služi, prije svega, ispit savjesti. Najprije da vidiš na čemu si zahvalan, što je bilo dobro, gdje je život prostrujao s tobom, barem mali, gdje se pojavila neka nada, strpljivost, ako već ne radost, mir, ljubav. Onda ostani s tim u kontaktu. Iskustvo zahvalnosti natapa naše i pogrešne emocije, prodire dublje, u osjećaje. Djeluje i na sliku koju imamo o sebi zbog istočnog grijeha, da nismo vrijedni, dobri, sposobni. Svatko je doživio neku milost u danu“, ohrabrio je p. Hrvoje. Upozorio je da nekad tražimo Boga tamo gdje on nije, u nekim svojim idejama. Podsjetio je kako je prorok Ilija, kad je bio razočaran, otišao u špilju. Bog je bio u šapatu blagog lahora, a ne u intenzivnim pojavama ognja. „To je mir, radost, nutarnja sloboda, ravnoteža, povećanje ljubavi, nade i vjere. Kako se ponašati u utjesi? Imaš pravo ostati u utjesi, uživaj u tome. Te utjehe su najčešće vrlo tihe, a velike mogu biti varljive. Sjeti se da se ne uzoholiš, kako će ti biti kad utjeha prestane.
Sjeti se da će doći dobro i zlo, ali Bog će biti u dobru i u zlu s tobom. Ne moraš biti mazohist, proživljavati neku suhoću. Pohranjuj tu utjehu u sebi, ostani uz nju, pusti da te umije. Bog je tu, ostani u zajedništvu s njim. No, sjeti se da će to proći, ali Bog će biti i tamo. Proći će, jer ti trebaš biti ljubav u dobru i u zlu. To je naša misija u ovom svijetu, nismo još u nebu. Nemojmo se dati zarobiti darom. Svaki dobar dar je od Darovatelja. To nas čini poniznima. Ostani ponizan“, potaknuo je p. Hrvoje, poručivši: „Kad doživimo utjehu, budimo oprezni. Nećemo mi promijeniti svijet. Isus bdije nad ovim svijetom, a mi surađujemo s njime. Najveće napasti dolaze kad nam je dobro i lijepo“.
Tri vrste duhovne suhoće
Drugo stanje duhovnosti je suhoća. „To je zamračenost i uzburkanost duše, pobude na niske i zemaljske stvari, nemir, uzrujavanje, napasti. Duša se osjeća kao odvojena od Boga, zato je dezolacija. Ako si s Bogom, makar bilo teško, a nekad je neugodno ili je lakše, to je utjeha. Kad nisi s Bogom, makar se najumornije osjećaš, to je dezolacija. U toj dezolaciji zao duh nas napada. Zao duh je lažac i laže ti o tebi, o drugima, optužuje te pred Bogom, naglašava ti laž o tebi, samoća“, rekao je p. Hrvoje.
„Kao što postoje tri vrste utjehe, postoje i tri vrste suhoće. Jedno je osjećajna zamračenost duše, pobuda na niske strasti, ugode. Druga je malo osjetna suhoća, osjećaš apatiju, mlakost, sumnje, pad vjere, ufanja i ljubavi. Treća suhoća je gotovo neosjećajna, to je prava apatija“, rekao je p. Hrvoje.
I kod suhoće, ispit savjesti je temeljan da uopće prepoznamo što nam se događa. „Zlo ne dođe odjednom, nego pomalo. Ispit savjesti osoba ne radi sama, nego u predanju Duhu Svetom. On otkriva i daje unutarnje spoznanje, povjerenje“, rekao je Mravak.
U stanju suhoće, osoba ne radi ono što čini u stanju utjehe, kad osoba ostane uz utjehu i kuša je. Nego, suhoću treba prepoznati, u tome pomaže Duh Sveti. „Osjeti suhoći, ali ne pristani na nju. Čini suprotno od nje. Moliš, a dođe ti napast da to nema smisla, pa preskočiš molitvu; ne dolaze ti lijepi osjećaji, strah te moliti. To je napast. Suprotno djelovati znači da neću skratiti molitvu, nego ću produžiti moliti. Donesi povrijeđenost koju si od nekoga doživio pred Boga i ne idi za tim mislima, koliko god ti bile opterećujuće“, potaknuo je p. Hrvoje, podsjetivši na riječ sv. Pavla: „Kad sam slab, onda sam jak“.
Kako se ponašati u slučaju suhoće, dezolacije?
„Shvati da to nekad ne ovisi o tebi, nisi ti kriv zbog toga što ti zao duh želi nametnuti. Duh Sveti ti kaže, To je stanje koje nekad ne ovisi o tebi, a nekad ovisi.
Kad ste u velikom ushitu ili u velikom padu, nemojte mijenjati odluke koje ste prije donijeli. Npr., da mijenjaš fakultet ako ne položiš jedan ispit. Reagiraj malim gestama.
Drugi stav u suhoći je, prije svega, povjerenje. To je kao kad su apostoli bili u oluji, a Isus spava. Tako se mi osjećamo u suhoćama. Čini nam se da njega nema, a on je tu, spava. I onda ga probudimo. Znajmo da je tu, makar ga ne osjećamo“, potaknuo je p. Hrvoje.
Kad osoba doživi neku teškoću i ako ima priliku čekati, vježba se u strpljivosti. P. Hrvoje je opisao i tri razloga zbog kojih nas obuzima suhoća, prema sv. Ignaciju.
„Prvi razlog je zlo koje sam učinio. Bog mi daje milost da me trgne. Nezadovoljan sam zbog nečega lošeg što sam učinio. Ispovijedi se i nestat će suhoće. Drugo, Bog nekad dopušta suhoću da pročisti našu ljubav. On je kao cjevčica koja nas drži na životu. To je molitva. Želi te pročistiti od tvoga ega.
Ako u kršćanstvu padneš u neku zamku, Bog će dopustiti suhoću. Suhoća u duhovnim vježbama znači da je osoba otišla u nekom smjeru gdje nije Bog. Ili radimo neke blokade svojim očekivanjima, forsiranjima, nevjerovanjima ili tražimo utjehu da nama bude dobro – a to nije životno.
Treći uzrok suhoće je što nismo ponizni. Ne poznajemo sebe ni Boga. Ne shvaćamo da nam sve dolazi od Boga, pa i utjeha. Da nas Bog čuva kao malu djecu i da nam po suhoći pomaže da budemo ponizniji, realniji, autentičniji, više u ljubavi prema drugim ljudima“, rekao je p. Hrvoje.
Neprijatelj nas može napasti na način da je uporan, ali slab. „Kad mu se odupreš, on odustaje. Isus ti uvijek kaže, Ne boj se. Jači si od tisuće, milijarde demona, ako si sa mnom. Najveći demon ne može ti ništa, ako si s Isusom.
Zlo traži tamo gdje si slab ili gdje si jak. To trebaš prepoznati kroz ispit savjesti i nad time bdjeti. Ako si srdit, impulzivan, slab u jelu i piću, seksualnosti, znači da ti je to slaba točka. Shvaćaš da ti treba Bog, to je milost. Možeš cijeli život nositi tu slabost, ali će te ona uvijek voditi Bogu, neće te odvesti tome da uništavaš sebe i druge ljude oko sebe“, poručio je p. Hrvoje.
Danas su puno opasnije napasti koje se pojavljuju pod vidom dobra, radosti. „Duši koja od dobra ide prema boljem Bog daje radost, a zao duh uvijek unosi nemir. Nekad se Sotona može pokazati pod svjetlom dobra: od lijepe ideje, lijepog nadahnuća. To nije došlo od Boga, ako vidim da nedostaje ljubav, mir, strpljivost, uslužnost, velikodušnost.
Bog donosi utjehu koja zahvaća dubine našeg bića. Kad zahvati tvoj život, Bog zahvaća i emocije, dubine srca; znaš da se promijenila slika o tebi, znaš da si vrijedan, bolji, vjeruješ u svoje sposobnosti. Predaš sebe Gospodinu uz svako svoje djelo, odnose i molitvu. Zao duh ti oduzima radost tako da stvarnost tumači uvijek negativno. Osoba se treba susresti sa samim sobom“, potaknuo je p. Hrvoje.
Kako prepoznajemo je li određena utjeha od Boga ili ne?
To prepoznaješ po tome kamo te vodi. Je li usmjerenje Bog ili nije. Ima li na kraju mira ili ne, jesam li zadovoljan ili ne, kad prođe neko vrijeme.
„Zao duh nas napastvuje preko materijalnih užitaka, ali i preko duhovnih. Užitak najčešće nije isto što i sreća. Užitak najčešće traži za sebe. Koristi ljude za sebe, jelo ili bilo što, tu nema odnosa. Tu sam bitan samo ja.
Sreća dolazi kad tvoj užitak ima svrhu u drugom – taj užitak traje, ne ostavlja te praznim. Najbolje je kad se užitak i sreća spoje. Svrha je uvijek ljubav. Ako imam svrhu ljubavi prema drugome, onda će taj užitak trajati i biti drugačiji“, poručio je p. Hrvoje.
Ako smo doživjeli neki pad, učimo iz iskustva. „Zašto je nešto završilo loše, iako sam imao dobre namjere? Prođi taj put gdje si krivo skrenuo, tako će te Duh Sveti učiti za sljedeća iskustva.
Kod onih koji idu od dobra na bolje, Bog djeluje kao kap koja padne na spužvu, to je dio tebe. Jednostavno znaš da je to – to“, poručio je p. Hrvoje, istaknuvši nekoliko poticaja.
Važno je bdjeti nad sobom svaki dan kroz ispit savjesti, ispovijed, razgovor i otvarati se Božjoj ljubavi. Ne staviti naglasak na sebe, nego na Isusa. Vidjeti darove koje nam je Gospodin dao, na što nas Gospodin poziva – to je razlučivanje.
Ima li neki razbijeni prozor u meni, neko osuđivanje, neprihvaćanje drugih, ako su mi učinili i nažao. Gdje me tu Bog poziva na žrtvu? Potražiti u onome što je danas bilo u mom danu Božju prisutnost. Da stanem uz neku milost i utjehu koju mi je Bog dao, donesem Bogu neku suhoću, otpor, zatvorenost, napast, da ih Bog oslobađa i liječi.
Pred Presvetim je p. Hrvoje molio neka nas Bog nauči da budemo zreli kršćani koji znaju da se stvari ne događaju u jednom trenu, nego da pomalo rastemo u ljubavi; da nas Bog nauči da ga prepoznajemo u svim stvarima i da sve stvari gledamo Njegovim pogledom.
Duhovna obnova sastojala se od misnog slavlja koje je predvodio p. Hrvoje, a nakon mise, p. Hrvoje održao je i nagovor i predvodio euharistijsko klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Pod vodstvom Luke Kotlara, pjevanje je predvodio Zbor mladih iz crkve sv. Pavla na zadarskom Bokanjcu. Duhovnu obnovu je organizirao don Ivan Šibalić, studentski kapelan u Zadru.
Ines Grbić
Foto: Ines Grbić
