Na 33. obljetnicu stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu, u ponedjeljak, 18. studenog, misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Škabrnji predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić. Propovijed biskupa Rogića donosimo u cijelosti.
Braćo i sestre u vjeri Kristovoj, nadbiskupe Milane i Želimire, biskupe Ante, svećenici, redovnici, redovnice, časni predstavnici državnih vlasti, udruga, župa, hrvatski branitelji, obitelji poginulih branitelja, hrvatski vojnici, hodočasnici iz cijele Hrvatske, dragi Škabrnjani!
Ovdje u Škabrnji, na današnji dan, drugačije se doživljavaju Riječi Božje o žrtvi i ljubavi, o sebedarju i vjeri, o predanju u ruke Božje i Uskrsnuću na život vječni. Godine sjećanja, pamćenje stradanja koje ne blijedi, 33 godine od – do tada nezamislivih stradanja. Nitko nije bio spreman na toliko zlo, bešćutnost, neljudskost, uopće pomisao što čovjek čovjeku može napraviti. Kad se pogazi ljudsko dostojanstvo, kad se u drugome ne vidi čovjeka, kad se zanemare sve Božje zapovijedi, onda zavlada zlo, događa se pakao, odsutnost ljubavi, dobrote, gubitak čovječnosti i svakog ljudskog dostojanstva. I tada samo još veća ljubav, herojska spremnost na žrtvu, na obranu obitelji, ognjišta, domovine i onoga što nam je sveto, mogu pobijediti zlo – pomoću Božjom.
U tom ozračju danas osluškujemo Riječ Božju, u ovoj crkvi, hramu, na svetom mjestu, mjestu susretanja s Bogom, bratom pored sebe, mjestu susreta s našom poviješću i pogleda u budućnost, susreta smrti i uskrsnuća, života koji prolazi i neprolazne vječnosti. Sudar bolnog pamćenja, nade u uskrsnuće i život vječni koji nam daje snage vjerovati u Božju pobjedu dobra, sada i uvijeke.
Knjiga Brojeva donosi događaj s putovanja Izraelskog naroda prema Obećanoj zemlji. Put je naporan. Putovanje traje. Iskušenja su velika, a narod nestrpljiv. Idu prema Crvenom moru. Tamo ih je Bog spasio, more pred njima otvorio da po suhu prođu, neprijatelje zaustavio. Toga se sada ne sjećaju, samo mrmljaju i prigovaraju, čak u pitanje postavljaju zašto su uopće izašli iz Egipta – iz ropstva. Stiže nevolja, kazna. Zmije ljutice, pomor. Tek ih je to otrijeznilo i vape za izbavljenjem. Priznaju grijeh “Sagriješili samo kad smo govorili protiv Boga i protiv tebe, Mojsije. Pomoli se Bogu da ukloni zmije od nas!”. Mojsije pravi zmiju od mjedi, stavlja na stup. Treba u nj pogledati. Zlo će biti zaustavljeno, samo ako vjeruju da ih Bog može spasiti i da će ih spasiti. Ako budu imali taj pogled vjere, ako se Bogu obrate, ozdravit će, neće umrijeti.
Stup će se pretvoriti u križ, a mjedenu zmiju zamijenit će sâm Božji Sin. Tada će nastati spasenje i snaga Kraljevstva Božjeg. Zbačen će biti tužitelj braće, zbačena laž zavođenja od početka, svjedoči Knjiga Otkrivenja.
Raspelo, Sin Božji na križu, traži naš pogled vjere i istine. I naša povijest traži pogled vjere i istine i raskrinkavanja svake laži – bilo o mjestima zločina ili pojedinim osobama.
Krv Jaganjca Božjeg i riječ svjedočanstva postaju znakovi izbavljenja, pobjede nad zlom. Oni koji krenu za njim neće ljubiti svoga života, bit će ga spremni darovati, žrtvovati se za dobro drugih sve do smrti, za slobodu i budućnost naroda, za svjedočanstvo vjere, istine i iskrene ljubavi. Mučenici, žrtve, poginuli branitelji, nevino pogubljeni – pridružuju se Jaganjcu, svojom žrtvom postaju dio njegove otkupiteljske žrtve. Zato se vesele nebesa i svi nebesnici.
Na svoj način, Škabrnja i Vukovar sa svojim stradanjima traže od nas pogled vjere u Božju dobrotu, u Božju pobjedu koja je na dan stradanja izgledala odsutna. Kao da nas je Bog napustio. Samo pogled na Spasitelja na križu koji osjeća kao da ga je Otac napustio i ono što će se dogoditi za tri dana, uskrsnuće – mogu nam dati snage, ponuditi smisao: da se suočimo, prihvatimo, da ugradimo sve žrtve i stradanja u temelje budućnosti našeg naroda.
Danas, poslije 33 godine, nije li tako? Obnova, novi život, obitelji, djeca, toliki ostvareni napredak kojega puno puta nismo ni svjesni – pa postajemo nezahvalni – svjedoče da je zlo pobijeđeno. Da se iznova rađa život. Ima poteškoća, novih prepreka, pogrešaka, ali sve to samo podgrijava pogled pouzdanja u providnost, buđenje nade i vjeru u uskrsnuće, vječni život i već sada i ovdje ljubav za brata čovjeka.
Uskrsli Krist svojim učenicima pokazuje rane s križa. Jedino što će ući u nebo, a napravljeno je ljudskim rukama. Te rane postaju znak prepoznavanja Krista: raspetog i uskrslog. Kao da rane, žrtve i svaka velikodušnost postaju odlikovanja za nebo, za vječnost.
Isus poziva na ljubav kakva je između njega i Oca. Ostanite u mojoj ljubavi! Čuvajte moje zapovijedi da bi ostali sa mnom povezani, da bi ostali u mojoj ljubavi i da istinska radost ostane u vama, da vaša radost bude potpuna. „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam“. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sâma koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu. To neka je poruka Škabrnje i Vukovara i cijelog Domovinskog rata.
Učinimo i od Škabrnje:
– mjesto gdje se uči ljubiti i po cijenu žrtve, za razliku od svih današnjih lažnih slika ljubavi i životne radosti bez odricanja;
– mjesto gdje se hranimo primjerom ljubavi i žrtve velikana, branitelja, u želji da idemo za vrijednostima koje su nam ostavili, za koje su ginuli;
– mjesto gdje se uči praštati, gdje se uči i na greškama, jer samo ljubav može pobijediti mržnju;
– mjesto gdje se uči voljeti brata čovjeka, svoju obitelj i Domovinu, onako kako nas je Krist učio!
– mjesto nove nade gdje se drugačije sagledava povijest i dobro vide djela Božja, izbavljenje nakon nevolja, vjera u novi početak i novo rađanje iz pepela.
Škabrnja želi biti mjesto gdje se raste u vjeri, gdje se vjera budi, gdje se časte oni koji su ostvarili radost neba, vječni život u Bogu. Svih onih koji po kriteriju ljubavi i velikodušnog darivanja života ugradiše sebe u budućnost koju živimo danas. Da budu trajni poticaj nama danas za one koji će doći sutra. Budućnost i hod prema vječnosti može se graditi samo na jasnoći onog pogleda vjere u Sina Božjega. Mjesto gdje se susreću prošlost i sadašnjost, a usmjeruju prema vječnosti. Da se zamislimo kakvi ćemo doći pred Lice Božje?
Danas smo ispunjeni ponosom i zahvalom žrtvama na kojima počiva naša sloboda! Sve što danas gradimo i radimo, svi naši uspjesi mogući su jer je netko prije nas imao hrabrosti i ljubavi žrtvovati se za nas. Nisu gledali sebe, nisu čuvali svoj život nego su darovali svoj život da bi ga drugi imali.
Ma na kakve probleme danas nailazili, ma s čime se danas mučili – mi ipak gradimo našu Domovinu, gradimo bolji život za našu i buduće generacije, a to možemo zahvaljujući velikodušnosti poginulih branitelja i redarstvenika. Svaki naš uspjeh i svako bolje danas i sutra čini i njihove žrtve vrjednijima. Zato je na nama odgovornost da uvijek iznova oplemenimo naše živote jer su s time i njihove žrtve opravdane, ugrađene u našu sadašnjost i budućnost.
Neka to ojača i našu vjeru u konačni ponovni susret s Bogom i sa svojim najmilijima, jer trajna je naša Domovina na nebesima. Ta konačna luka spasa daje smisao svim našim žrtvama i svakom plemenitom djelu.
Tek tada u punom smislu, i na ovome mjestu, imat će posebno značenje riječi: Hrvatski sinovi i kćeri: „Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga držati“ – u potpisu, Vaši pradjedovi! Amen.
mons. Tomislav Rogić
šibenski biskup
