Susret župnih kateheta Zadarske nadbiskupije održan je u utorak, 22. listopada u dvorani župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru. Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić izlagao je o temi „Župna kateheza i duh sinodalnosti“.
Nadbiskup je opisao praktični model, sustavno razrađeni katehetski rad kojeg je kao dugogodišnji župnik u redovitosti provodio u župnoj katehezi sa župnim animatorima. Još kao bogoslov, mons. Zgrablić smatrao je katehetiku važnim predmetom, misleći: „Što koristi da imam vjeru, ako je ne znam prenijeti drugima?“. Katehetika se provodi i metodom, načinom kako vjeru prenijeti drugima, istaknuo je mons. Zgrablić koji je za svoj diplomski rad obradio temu „Lik i uloga katehete“.
Proces sinodalnosti, što znači zajedno hodati, jako je važan, istaknuo je nadbiskup. Iz osobnog iskustva provedbe župne kateheze koji je bio rezultat zajedničkog promišljanja, njega kao župnika i župnih suradnika, mons. Zgrablić je naglasio da je imao redovitu i kvalitetnu suradnju s članovima Župnog pastoralnog vijeća te se s njima i konzultirao. Plodnost njegovog svećeničkog angažmana je i u činjenici da je mons. Zgrablić utemeljio Katoličku udrugu mladih Istre (KUMI) koja je bila prva katolička udruga mladih vjernika laika u Hrvatskoj, nakon pada komunizma.
„Imam pozitivno iskustvo zajedničkih razgovora s mladima. Počeo sam s malom skupinom mladih, počeli smo razgovarati, sastajati se i došli smo do zajedničke ideje redovitih susreta. Imam iskustvo da sinodalnost nije nešto negativno, suvišno, nego izuzetno pozitivno. Duh Sveti ne govori samo preko biskupa, svećenika i redovnica, nego preko krštenika koji imaju vjere i ljubavi. Bog djeluje preko njih i s njima i oni su jako važni. Bog ne djeluje samo po svećenicima i redovnicima. Duh Sveti daje i laicima, djeluje i po laicima! Vjernike laike treba slušati, vidjeti što se može učiniti. Reci mi, napravi, pomozi, doprinesi! Samo tako možemo ići naprijed i razvijati župnu katehezu, ali i cijelu zajednicu“, istaknuo je mons. Zgrablić. Pokazao je i osobne bilješke i materijale za katehezu koje je izradio u suradnji sa župnim animatorima 2002. godine.
Nadbiskup je predstavio konkretan način rješavanja izazova u pripremi za sakramente. Upozorio je da je „neplodna kateheza“ zbog kratke i neodgovarajuće pripreme općenito problem u Crkvi. Svaka župa ima osobitosti. „Svaka sredina ima svoje specifičnosti i treba pronaći prikladan oblik za katehezu. Naš je zadatak uvijek iznova tražiti novi oblik izričaja u novoj sredini“, potaknuo je nadbiskup.
„Promišljajući zašto je župna kateheza neplodna, smatrao sam da priprema za krizmu ne treba biti samo unutar katehetskog poučavanja, samo nešto tumačiti mladima, da imaju tek još jedan sat vjeronauka u župi, pored vjeronauka u školi. Župna kateheza mora biti nešto drugo od onoga što se događa u školi. U radu s mladima uvidio sam da nema dovoljno njihovog uvođenja u iskustvo vjere. Da se njihova vjera ne živi samo na razini saznanja, informacije, nego, potreban je i doživljaj, iskustvo“, istaknuo je mons. Zgrablić. Upozorio je na nedovoljno sudjelovanje mladih u liturgijskom životu i na nedovoljnu uključenost roditelja, kumova i cijele župne zajednice, svih njenih članova. Istaknuo je preopterećenost obavezama kandidata te disciplinu vjeroučenika, s obzirom i na veličinu skupina.
Rješavanje tih izazova mons. Zgrablić sa suradnicima uspješno je prevladao i imali su plodove. „Župna kateheza postupno uvodi u kršćansko iskustvo koje zahvaća osobu u svim njenim dimenzijama. To je uvođenje u crkveni život. U katehezu mora biti uključena cijela župna zajednica, aktivni ljudi, praktični vjernici koji će pronalaziti rješenja što činiti. Više animatora vodi različite skupine. Animator mora imati jasne ideje, znati što želi postići, koji je cilj. Kateheta mora biti praktični vjernik, da živi vjeru, da zna slušati, biti uravnotežen, animirati susrete tijekom liturgijske, školske i katehetske godine. Katehetski animator treba biti prisutan sa svojom skupinom u svim bitnim dijelovima godine, određivati sadržaj, mjesto i vrijeme programa, koordinirati susrete, voditi evidenciju o sudjelovanju, informirati roditelje, moliti za skupinu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je molitva za krizmanike prožimala cijelu župnu zajednicu gdje je djelovao.
Aktivna priprema za slavlje krizme naučila je krizmanike kako se ponašati u crkvi, imali su svijest prisutnosti Isusa u euharistiji i poklona pred Presvetim. Razmatrajući kako vrednovati pripremu i koji su kriteriji za pripuštanje sakramentima, nadbiskup je naglasio da priprema za krizmu treba prožimati sve vjerničke skupine, cijela župa treba doprinositi u ostvarenju župne kateheze.
„Ispravna župna kateheza je kao tronožac koji počiva na tri temelja. Evangelizacija se provodi u znaku tri slova s. To su slušanje, slavljenje i služenje. Kateheza treba počivati na slušanju. To je jako važno. Od Boga sve proizlazi. Papa Franjo često govori kako moramo osluškivati Duha Svetoga. Jako je važno da mi slušamo što Bog nama govori. Da se družimo s njegovom Riječi, da čujemo što nam govori, što nam Duh nadahnjuje u duši, našem srcu. Dakle, i kateheza mora proizlaziti od Boga, to mora ići u naše srce. To ne može ostati samo u našoj glavi, na razini informacije. Prva zapovijed je ‘Shema, Israel’ – Slušaj, Izraele! Prvo je – mi moramo slušati!“, poručio je mons. Zgrablić, upozorivši: „Ako prestanemo slušati i pretvorimo se samo u provoditelje pedagoških, katehetskih metoda, u metodologiju, gubimo u vidu da se radi o vjeri. U katehetskom radu ne radi se o znanstvenoj metodi. Nego, vjera mora počivati na slušanju, osluškivanju. Duh je onaj koji stalno čini. Duh će nam stalno nešto nadahnjivati, govoriti. I onda, ono što doživim, kad iskreno čujem Riječ Božju, to je uvijek Radosna vijest. Uvijek je to nešto lijepo. Uvijek ti to pogađa srce. Uvijek se događa neka toplina oko tvoga srca. Imaš ono iskustvo učenika u susretu s Isusom: ‘Zar nije gorjelo srce u nama dok nam je putem tumačio Pisma?’. Uvijek imaš iskustvo ljepote toga što čuješ“, poručio je mons. Zgrablić.
Riječ Božja osobu vodi u sakramente, u slavlje, jer osoba se druži s Bogom, sjedinjuje, približava mu se. „Vjera nas mora voditi u sakramente. Ali, ni to nije dovoljno. Nego, potrebna je treća dimenzija, služenje. Ako nas vjera i Bog nadahnjuju, a Bog je ljubav, to nas vodi u Caritas, u ljubav, u služenje. Tako se i župna kateheza za bilo koju skupinu vjernika mora provoditi u ta tri pravca, da bi to bila prava vjera u srcu čovjeka“, istaknuo je nadbiskup.
Na temelju toga, mons. Zgrablić osmislio je plan i program župne kateheze. Predložio je kako u praksi razraditi taj tronožac vjere kojega trebaju ostvarivati mladi i drugi vjernici u župi. Slušanje podrazumijeva čitanje Svetog Pisma, razmatranje, molitvu. Mladi su imali redovite biblijsko – molitvene susrete na kojima su čitali i razmatrali misna čitanja. „Mladi na misi moraju čuti Riječ Božju, da se nauče kako se ponašati u crkvi. Animator prati povjerenu skupinu, on je stalno s njom, dočekuje ih na misama, s njima radi u službi čitača Božje riječi i molitve vjernika, da mladi aktivno sudjeluju u liturgiji. Trebaju sudjelovati i na duhovno – rekreativnim susretima, prožeti ih zabavom, igrom, druženjem. Učiti mlade moliti, uputiti ih na vjerske sadržaje u medijima“, potaknuo je mons. Zgrablić.
Slavlje podrazumijeva sudjelovanje mladih pri podjeli sakramenata drugima. „U našoj župi bilo je puno krštenja, mladi su morali izbliza vidjeti roditelje, krštenika. Npr., kupili smo figuru anđela, mladi su je poklonili roditeljima, rekli bi da se raduju njihovom djetetu. Da krizmanik vidi što se događa na krštenju, vjenčanju, sprovodu. Posjetili su neki grob, očistili, ponijeli svijeću, cvijeće. Kroz svibanj i listopad grupe su se izmjenjivale predvoditi molitvu krunice, u tjednom klanjanju, više puta godišnje su dolazili na ispovijed. Mladi koji su pohađali župnu katehezu morali su doći na sve važne aktivnosti u župi“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.
U služenju koje je gradilo zajedništvo Crkve, animatori su s mladima pohodili Cenacolo, domove za stare, za djecu s poteškoćama, nosili su poklone štićenicima, uključili su se u Misijsku nedjelju. Provodili su božićne i korizmene akcije za potrebnoga u školi, siromašne, poticani su nečega se odreći, činiti djela milosrđa, vježbati se u tome, pomoći u slaganju potrebnoga i u biskupijskom caritasu.
„Mi smo znali slušati i osluškivati jedan drugoga s ljubavlju, zanosom i žrtvom“
Mons. Zgrablić priredio je i knjižicu u kojoj su evidentirane aktivnosti svakog krizmanika koje je animator zapisivao. Roditelji su potpisali prijavnice da prihvaćaju da njihova djeca preuzimaju sve obaveze u pripremi za krizmu. Nadbiskup je pojasnio i sadržaj stupnjevite pripreme za krizmu, prijelaze faza. Četiri stupnja pripreme pratili su prigodni molitveni obrasci i obred.
Susreti župne kateheze počinjali su u rujnu, u nedjelju nakon prvog tjedna nove školske godine. Prvi stupanj, oglašenika, provodio se od početka školske godine do došašća. Tada su predstavljeni krizmanici, podijeljene su knjižice, znamenovani su križem, išli su na hodočašće. Drugi stupanj, status kandidata, provodio se od došašća do početka korizme. Na početku korizme svaki krizmanik dobio je Novi zavjet i hodočastili su u katedralu. Treći stupanj pripravnika provodio se od korizme do krizme. Tada su mladi imali ispovijest vjere, predaju Vjerovanja, kad su osobno izgovorili svoje ime moleći u crkvi pred župljanima. Četvrti stupanj, vrijeme mistagogije, uvodilo je u skupinu mladih koji su ulazili u katoličku udrugu mladih Istre.
Nadbiskup je pokazao i knjižicu koja je sadržavala podatke o krizmanicima, bilješke faza, evidenciju o pohađanju crkve, popis obaveza, datume susreta na kojima moraju biti; pratila se redovitost njihovog pohađanja mise, sudjelovanje na hodočašću, u caritasu, molitvenim susretima, animator je provjeravao osnovno poznavanje molitvi. Uz to, svaki animator dobio je i skriptu s praktičnim uputama, molitvama, načinom praćenja krizmanika, što im je pomoglo i olakšalo rad. Krizmi je pristupao tko je prošao sva tri stupnja.
„Radio sam tako godinama, imam pozitivno iskustvo suradnje s između 25 i 30 župnih animatora u katehezi. Djeca su zavoljela takav način rada s njima, govorili su šteta što je to završilo, da bi tako nastavili. Mladi su to zavoljeli jer su im animatori pristupili s puno ljubavi i majčinski, rado su se okupljali oko njih. Jedna animatorica se toliko zauzela za krizmanika kojeg je pratila, da se potrudila da ima instrukcije kako bi ispravio negativne ocjene u školi. Ta pozitivna atmosfera duboko se utisnula u mlade“, istaknuo je mons. Zgrablić
Priredili su i 15 kateheza koje nisu imali obavezu obraditi, uz određene blagdane. Na početku školske godine, svakog dana poslije krunice, molili su za jedan dar Duha Svetoga, za sve krizmanike. „Voditelj grupe svaki dan molio je za svoju grupu, poimence je spominjao mlade za koje moli, za jedan dar Duha Svetoga. Bilo je toliko članova Apostolata molitve, da je svaki njihov član dobio jednog krizmanika za kojeg je molio svaki dan. To se prenijelo i roditeljima kojima sam rekao: ‘Župnik moli za vaše dijete, dijete moli za sebe, animatori mole za vaše dijete i netko iz župe posebno moli za vaše dijete. Pa i Vi molite za vaše dijete, za darove Duha Svetoga’. To je jako pozitivno iskustvo roditelja i Apostolata molitve. Kad je bila krizma, molitelji su se radovali prozivkama krizmanika, govorili bi: ‘To je moj krizmanik, za kojeg sam ja molio cijelu godinu’“, istaknuo je mons. Zgrablić važnost da se molitvom prati krizmanike, „da se župna zajednica osjeća odgovornom da moli za krizmanike, pojedinačno i kao zajednica“.
Mons. Zgrablić predao je roditeljima i popis mogućnosti kako mogu s mladima i nakon krizme sudjelovati u odgoju u vjeri. Kao župnik imao je barem četiri susreta s roditeljima kad im je govorio o krizmi, Duhu Svetom, uz praktične informacije, prije svake etape i krizme. Roditelji su se uvijek odazivali na te susrete.
„Važno je da nosimo duboko vjeru, da imamo ljubav prema apostolatu i evangelizaciji. Teško je ako nas ljubav ne nosi. Kateheta, svećenik može biti profesionalac, ali ako nema vjere, ljubavi, to odrađuje mehanički, a ne sa srcem i dušom. Teško ćeš biti animator ako te kao vjeroučitelja ne nosi zanos da radiš za najveće dobro čovjeka, za spasenje duše, da brineš za vječno dobro čovjeka. Ako te to ne ‘progoni’, ako te to ne zanima i ne zanosi, ako te ne muči što učiniti i kako to ostvariti, teško je raditi. Jako je važno nositi to u sebi“, poručio je mons. Zgrablić.
Dugogodišnje pozitivno iskustvo župne kateheze živio je najprije u radu s članovima Župnog pastoralnog vijeća, onda u susretima s animatorima. „Na tim susretima su bili razgovori, diskusije, razmatranje prijedloga. To je bio plod dugogodišnje suradnje, u stalnom dijalogu i razgovoru s animatorima. Mi smo znali slušati i osluškivati jedan drugoga s ljubavlju. Neki su privatno pohađali studij teologije u Rijeci. To su bili vjernici laici s puno zanosa, ljubavi, vjere i žrtve. To nisu bili besposleni ljudi, da su u župnoj katehezi radili u dokolici. Nego, pustili su i obveze u svojoj obitelji. Roditeljima je rečeno neka ne misle da su animatori plaćeni za to što rade. Oni sve to rade iz ljubavi prema njihovom djetetu. To svjedočanstvo je bilo jako važno. Animatori su bila živa jezgra vjernika koja je radila s ljubavlju i Bog ih je vodio, među njima su bili inženjeri, profesori, poštar, različitih zanimanja. Djeca su zavoljela animatore, animatori su zavoljeli njih. Ta konkretna ljubav živjela je u župi kao posebno iskustvo, kao ‘materijal’ za raspravu, za dijalog i ta ljubav se prenosila“, poručio je nadbiskup, rekavši da njegovo iskustvo ne treba primijeniti u svakoj sredini. „Ali, važno je tražiti načina pristupa mladima i animatorima. Važno je ne prestati, ne reći ‘Ne možemo’. Ne odustati, unatoč početnom neodazivu sudionika. Mi nismo odustajali. Ja se nisam pomirio s neuspjehom. Nisam htio stati. Idem vidjeti što mogu. Molio sam ‘Bože, pomozi mi, nadahni me, što da radim?’. Hajdemo učiniti neki koračić. Pomozite mi. Ne mogu sam. Dođite vi. Mi smo to ostvarili u dijalogu. Zaista je sve to bilo u duhu zajedničkog rada i suradnje“, istaknuo je nadbiskup Zgrablić.
„Jedan od naših prvih zadataka je staviti se u školu Duha Svetoga“
Dr. sc. s. Marijana Mohorić, SCJ, predstojnica Povjerenstva za župnu katehezu Zadarske nadbiskupije koje je organiziralo taj susret, zahvalila je nadbiskupu za podijeljeno iskustvo. Na tom tragu su i materijali za pripremu krizmanika za Zadarsku nadbiskupiju. „U temelju toga programa je katekumenalno nadahnuće od oglašenika do onoga koji ulazi u vrijeme mistagogije. Tako se preporuča raditi s djecom i odraslima“, rekla je s. Marijana, istaknuvši da je rad mons. Zgrablića značio veliki angažman njega kao župnika, uz međusobno slušanje, osluškivanje, razgovor, dogovaranje, godinama stvarajući duh sinodalnosti, čime su ostvarili i konkretan rezultat. Cilj toga susreta župnih kateheta je zajedno stvarati moguće modele rada, bolje povezati župne katehete, stvoriti grupu komunikacije na široj razini; pomoći jedni drugima u formaciji na nadbiskupijskoj razini, da katehete predlažu smjernice i da svatko u župi sa župnikom traži najbolji način provedbe, istaknula je dr. Mohorić.
U govoru o temi „Kateheta u sinodalnom hodu Crkve“, s. Marijana je rekla da među službama evangelizacijskog poslanja Crkve katehetska služba zauzima značajno mjesto i jako je potrebna za rast vjere. „Ta služba uvodi u vjeru i s liturgijskom službom ‘rađa’ djecu Božju u krilu Crkve. Zato specifičan poziv katehete vuče korijene iz zajedničkog poziva Božjeg naroda pozvanog služiti Božjem naumu spasenja u korist čovječanstva“, rekla je s. Marijana, upozorivši da često nismo svjesni važnosti katehetske službe i poziva na kojem se temelji.
„Poziv na službu kateheze proizlazi iz sakramenta krsta i ojačan je potvrdom, sakramentima kojima vjernik sudjeluje u Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi. No, osim na zajednički poziv na apostolat, neki vjernici osjećaju da ih Bog poziva da preuzmu zadaću katehetâ u zajednici te se stave u službu cjelovitije i bolje oblikovane kateheze, tj. praćenja procesa rasta u vjeri. Taj osobni poziv i odnos s Isusom pokretna su sila djelovanja katehete“, istaknula je dr. Mohorić.
Prema Direktoriju za katehezu, „snagom vjere i krsnog pomazanja, u suradnji s crkvenim učiteljstvom, kateheta stoji u službi Duha Svetoga koji je na djelu u zajednici. Trebao bi biti svjedok vjere i čuvar spomena na Boga koji je iskusio osobno istinu evanđelja u osobnom susretu s Isusom. Na temelju toga iskustva čuva, njeguje i svjedoči novi život koji postaje znakom za druge. Na taj način i njegova vjera postaje spomen Božje povijesti s ljudima. Zvanje katehete je čuvati taj spomen, buditi ga u drugima i staviti ga u službu navješćivanja“, navela je s. Marijana naglaske iz novog Direktorija za katehezu.
„Svjedočenje života katehete potrebno je za vjerodostojnost njegovog poslanja. Kateheta je učitelj i mistagog koji uvodi u Božje otajstvo, objavljeno u pashalnom misteriju. Kao slika Isusa Učitelja, kateheta ima i zadaću prenositi sadržaj vjere i voditi do otajstva vjere, otkrivajući otajstva spasenja u pologu vjere i aktualizirana u liturgiji Crkve. Kateheta je pozvan biti i pratitelj i odgojitelj onih koje mu je Crkva povjerila. Zato mora usvojiti vještinu duhovnog praćenja osoba. Uz odgojno-obrazovne vještine, treba znati slušati i ući u dinamiku ljudskog sazrijevanja te postati strpljivi suputnik s istančanim osjećajem za progresivnost u procesu rasta u vjeri. Zato je jedan od naših prvih zadataka staviti se u školu Duha Svetoga, biti poučljivi njegovom vodstvu u procesu formacije, pomažući braći i sestrama rasti u kršćanskom životu i napredovati na putu prema Bogu“, potaknula je dr. Mohorić, rekavši da kateheta to može ostvariti ako djeluje iz zajedništva s Bogom i bližnjima, u zajednici i u ime kršćanske zajednice.
Na postati aktivnim sudionikom hoda zajednice poziva i Sinoda 2021. – 2024. Za sinodalnu Crkvu. Zajedništvo, sudjelovanje, poslanje, pozivajući na „obnovu Božjeg naroda u nasljedovanju Gospodina i predanosti služenju njegovom poslanju. U tom hodu jako je važno moći čuti, prepoznati i uvažiti one koji su s nama na putu, zajedno ići prema cilju i zajedno sazrijevati u vjeri. Kako je isticao sv. Augustin, to je zajednički put ‘prema Bogu ne koracima, nego osjećajima’, a ostvaruje se ‘dijeleći život sačinjen od molitve, naviještanja i ljubavi prema drugima’“, istaknula je s. Marijana.
Prema Sažetku Hrvatske biskupske konferencije za Sinodu o sinodalnosti, u odgajanju za sinodalnost metode odgoja su promatranje, osluškivanje i učenje o potrebama Crkve, osobito na konkretnim primjerima unutar župa, da se Crkvi pomogne živjeti zajedništvo i hodočasnički duh. „Takve metode ističu da svatko ima svoje mjesto u Crkvi, koja bi svojim poslanjem trebala poticati na zajednički hod. Odgoj ovdje označuje otvorenost za rast i promjenu putem važnosti međusobne potpore i zajedničke molitve. Do gubitka interesa i volje za aktivnim projektima i promjenama nerijetko dolazi zbog nedostatka međusobne podrške, ali i zbog nedostatka molitve. Tu se nalazi srž govora o sinodalnosti, kao i odgoja za nju”, citirala je spomenuti dokument HBK dr. sc. Marijana Mohorić.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
