O temi utemeljenosti čašćenja relikvija svetaca u Svetom Pismu te apostolskoj i biblijskoj vjeri u prilog štovanju zemnih ostataka svetih mučenika, govorio je dr. sc. don Elvis Ražov u propovijedi misnog slavlja u crkvi sv. Šime u Zadru, u utorak, 14. studenoga, kada je relikvija sv. Jadvige predana Šimunovom svetištu.
Praksu čašćenja relikvija svetaca u katoličkoj vjeri neki osporavaju. Stoga je don Elvis pojasnio biblijsko utemeljenje koje potvrđuje važnost i značenje čašćenja relikvija, navodeći pritom i konkretne primjere iz Svetog Pisma za opravdanost tog načina katoličke pobožnosti. Predaja relikvije sv. Jadvige, poljske kraljice, prigoda je razmotriti važnost relikvija u katoličkoj vjeri.
„U prošlim vremenima znalo se čuti kako su relikvije ostatak nekih magijskih obreda, folklora, nečega što je prevladano u moderno, novije vrijeme. U prošlom stoljeću, čak i u crkvenim krugovima, ponestaje razumijevanja prema čašćenju svetih relikvija, odnosno ostataka tijela svetaca koje se uvijek i kroz povijest, vidi se to i u Svetom Pismu, častilo i poštovalo na osobit način“, rekao je don Elvis.
„Treba razlikovati čašćenje relikvija od magijskih čina. Sâma relikvija, materija, sâmo tijelo, nema u sebi neku magičnu moć koja bi Boga prisilila da učini po tom sredstvu, znaku, po tom tijelu, ono što mi hoćemo. Nego, relikvija je od Boga dana kao sredstvo koje on hoće, koje on uspostavlja, da bismo čašćenjem te relikvije dobili, ako je njegova volja, ono što od njega tražimo – milost, ozdravljenje, oslobođenje, koju već potrebu vjernik izlaže pred svecem“, poručio je dr. Ražov.
Propovjednik je istaknuo da je sve što je Bog stvorio, stvorio kao dobro. „Ljudsko tijelo i materijalne stvari bile su dobro. Kad je čovjeka stvorio, Bog kaže, ‘Bijaše veoma dobro’.
U prvo vrijeme Crkve, najveći problem ili najveća sekta, sljedba koja je bila osobiti takmac i protivnik kršćanske vjere, bili su gnostici koji su tvrdili da materija, tijelo, nema nikakvo značenje. Pozivajući se na stare grčke filozofe, tvrdili su da su materija i tijelo zatvor za ljudsku dušu. U vrijeme Marcijana, heretika iz prvih vremena Crkve, u 3. st., tvrdili su da je starozavjetni Bog zli Bog koji je stvorio materiju koja je po sebi zla, a novozavjetni Bog je dobri Bog, Bog Isusa Krista. Iz tog korijena proizlaze sve novije zablude i krivi stavovi, odnosi prema štovanju tjelesnih ostataka ljudi koji su bili proglašeni svecima ili su živjeli svetačkim životom“, upozorio je dr. Ražov.
Najsvjetliji primjer kako se Crkva odnosi prema tijelu svetaca, najjasniji primjer odnosa prema tijelu u katoličkoj vjeri predstavlja odnos prema tijelu Isusa Krista koje je skinuto s križa, naglasio je don Elvis.
„Umjesto da se tijelo Isusa ostavi na križu, da ga trgaju i raznose ptice grabežljivice ili da ga rimski vojnici bace negdje sa strane, kao što je bio običaj kod tako optuženih zločinaca, Josip iz Arimateje hrabro je posredovao kod Pilata za Kristovo tijelo, kaže sveti evanđelist Marko. Darovao je i vlastitu, tek isklesanu grobnicu u koju nitko nije bio položen, da bude prebivalište Kristovog tijela. Nikodem je došao i dao više od sto libara smjese smirne i aloe da se Kristovo tijelo umota, pomaže, a to je bila količina začina i miomirisa koja se koristila za najčasnije, najuglednije pokojnike.
Kad je Krist bio pokopan, žene su s poštovanjem otišle na grob i dodatno su htjele pomazati Kristovo tijelo, jer bio je petak, priprava za veliki blagdan u subotu. Dakle, ta djela poštovanja, koja nisu samo pitanje uobičajene ljubaznosti prema pokojnicima, nego izraz poštovanja, u Isusovom slučaju i štovanja njegovog tijela, pokazuju da je Crkva od početka štovala tijelo svojih svetaca i tijelo sâmoga Boga koji se utjelovio.
Kad je uzeo naše ljudsko tijelo, Isus je posvetio tijelo, posvetio je ljudsku narav, posvetio je materiju. Na tome se bazira i snaga naših sakramenata. Jer po sakramentima koje Krist utemeljuje i koje nam daruje, po materiji – po vodi, vinu, kruhu, po njima doista primamo sâmu milost Gospodina“, istaknuo je dr. Ražov.
Štovanje relikvija svetaca, osobito mučenika, u prvom vremenu na osobiti način zabilježeno je u izvještaju o Polikarpovom mučeništvu koje su napisali vjernici iz Smirne polovicom 2. stoljeća. U njemu se kaže: „Uzeli smo njegove kosti koje su vrijednije od dragog kamenja i finije od pročišćenog zlata i položili ih na prikladno mjesto, gdje će nam Gospodin dopustiti da se okupimo koliko možemo, u veselju i radosti i slavimo rođendan njegovog mučeništva“.
Želeći iskazati razlikovanje štovanja Boga i čašćenja svetaca, odnosno relikvija, sv. Jeronim je u 4. st. posvjedočio: „Mi se ne klanjamo, ne štujemo, jer se bojimo da se ne bismo poklonili stvorenju, a ne Stvoritelju, ali častimo relikvije mučenika kako bismo se još bolje poklonili onome čiji su oni mučenici“.
„Želi reći da se po relikvijama svetaca mi još više klanjamo sâmom Bogu, sâmom Kristu, zbog kojega su oni postali mučenici“, rekao je don Elvis.
I u Starom Zavjetu, ne samo u Novom zavjetu, jasno je vidljivo korištenje relikvija u svrhu čudotvornog djelovanja. Po Elizejevim kostima oživio je jedan mrtvac. U Drugoj knjizi o kraljevima piše: „Elizej zatim umrije i pokopaše ga… Dogodilo se to da su neki, sahranjujući čovjeka, opazili razbojnika. Baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotaknuvši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge“.
„Tu je nedvosmisleno još u Starom zavjetu primjer čuda koje se dogodilo, koje je Bog učinio po dodiru s relikvijama sveca, po dodiru s kostima sveca koji je ukopan u grob. U Novom zavjetu nekoliko primjera jasno svjedoče o štovanju relikvija, odnosno o tome da Bog po tijelu ili predmetima koji pripadaju nekom svecu, može činiti čuda, može činiti razna ozdravljenja“, rekao je don Elvis. Primjer toga je kad je Isusa za njegove haljine dotaknula žena koja je mislila, dotakne li se samo njegove haljine, spasit će se. Isus joj je rekao ‘Vjera te tvoja spasila’ i žena je od toga trenutka bila spašena.
„Iz toga je vidljivo da relikvijama ne pristupamo magijskom, poganskom sviješću, praznovjerjem, nego pristupamo vjerom u Boga. Pristupamo vjerom da Bog može svojom snagom, po predmetima koji pripadaju svecima, učiniti čudesna djela. Isus je u tome jasan svjedok“, istaknuo je don Elvis.
U Djelima apostolskim, pak, piše kako su mnogi bolesnici ozdravljali samo zbog toga što je Petrova sjena pala na njih, kad je prolazio putem.
„Samo Petrova sjena učinila je da ljudi budu ozdravljeni. I kaže: ‘Sve više se povećavalo mnoštvo muževa i žena koji vjerovahu Gospodinu, tako da su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama, ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. I slijegalo bi se mnoštvo iz gradova oko Jeruzalema, donosili bi bolesnike i opsjednute od nečistih duhova i svi bi ozdravljali’. Na drugom mjestu u Djelima apostolskim kaže se da je Bog činio nesvakidašnja čudesa po Pavlovim rukama, tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela, pa bi s njih nestale bolesti i zli duhovi iz njih izlazili.
Svi ti primjeri jasan su pokazatelj da nam Sveto Pismo Novoga, ali i Staroga Zavjeta, jasno tumači i biblijski potvrđuje, od Boga određenu, po volji Božjoj, praksu čašćenja relikvija i čašćenja ostataka svetaca“, poručio je dr. Ražov.
Iz navedenih biblijskih primjera vidljivo je da su „sveci nama zagovornici ne samo u duhovnom smislu, nego da i njihovi tjelesni ostaci koji su znakovi njihovog spasenja, njihove buduće neraspadljivosti u životu vječnom, mogu poslužiti kao dobro, blagoslov i kao milost u našem u našem ovozemaljskom životu“, rekao je don Elvis.
Crkva prepoznaje tri vrste relikvija. Relikvije prvog stupnja pripadaju sâmom tijelu sveca. Zatim, u Evanđelju i u Djelima apostolskim govori se o stvarima, predmetima koje je koristio svetac kao relikvijama drugog stupnja, ili druge vrste. I treće, sve što dođe u dodir sa svetačkim tijelom je relikvija trećeg stupnja. To je u svetištu sv. Šime pamuk sv. Šime. Primjer toga je i kako su rupcima dodirivali Pavlovo tijelo pa su Pavlove rupce donosili bolesnicima koji bi po tome ozdravljali.
„Dakle, praksa čašćenja relikvija itekako je utemeljena u biblijskoj vjeri. Stoga to nije nikakva izmišljotina i prijevara Crkve, nije poganstvo ili ostatak neke mitologije, nego doista izraz prave, kršćanske vjere.
Također, i crkve su se gradile na mjestima koja su bila mjesta mučeništva raznih mučenika prvog vremena. Pa i na grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla izgrađena je bazilika sv. Petra, odnosno sv. Pavla“, naglasio je dr. Ražov.
I u dolasku relikvije sv. Jadvige u Zadar žele se počastiti zemaljski ostaci sv. Jadvige „i donijeti nam blagoslov i milosti našim dodirom, našom vjerom u njene moći. Relikvije se naziva i moćima, jer one mogu po Božjoj milosti, po toj materiji, po tom tijelu, donijeti blagoslov. Za razliku od sakramenta, u sakramentalima, kojima pripadaju relikvije, potrebna je vjera onoga koji to čini. Osoba to mora činiti iz vjere. Pristupimo čašćenju relikvija iz vjere da je po Božjoj volji, po njegovom dopuštenju, moguće da snagom tih tjelesnih ostataka i relikvija od Boga možemo zadobiti milost koju tražimo“, potaknuo je don Elvis Ražov.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
