Katedrala
Sv. Stošije

Općenito o katedrali

 

Zadarska katedrala sv. Stošije (Anastazije), mučenice iz doba cara Dioklecijana, trobrodna je romanička građevina, izgrađena u dva navrata, u 12. i 13. st., sa sačuvanom starijom iz 9. i 11. st., koja je podignuta na mjestu starokršćanske bazilike iz 4. ili 5. stoljeća. Upravo iz toga razdoblja spominje se i prvi po imenu poznati zadarski biskup Feliks, koji je sudjelovao u radu dva sabora: u Akvileji 381. i u Milanu 390. godine. Bazilika je izgrađena neposredno uz glavni gradski trg – rimski Forum. Bizantski car Konstantin Porfirogenet posjetio ju je u 10. stoljeću i opisao u svom djelu „O upravljanju državom“ kao bogato ukrašenu baziliku s lijepim slikama i podnim mozaikom. Po predaji, bazilika je bila posvećena sv. Petru apostolu, a kad je zadarski biskup Donat početkom 9. st. dobio od bizantskog cara Nikifora (Nicefora) moći, pepeo, srijemske mučenice Stošije, bazilika je dobila njezino ime. Sarkofag u kojemu se čuvaju zemni ostatci sv. Stošije dao je izraditi zadarski biskup Donat i čuva se u katedrali na oltaru u sjevernoj apsidi.

U studenome 1202., grad Zadar osvojili su Mlečani uz pomoć vitezova IV.  križarske vojne. Tada je teško stradala i katedrala. Obnova katedrale trajala je čitavo 13. st., a kad je njezina obnova dovršena, ponovno ju je posvetio nadbiskup Lovro Periandar, 27. svibnja 1285. godine. Pročelje s kasnoromaničkim portalima, koje u gornjem dijelu ima arkade sa stupićima, dovršeno je 1324. godine. Kroz naredna stoljeća, katedrala je mijenjala svoj unutrašnji izgled dok se vanjski, u odnosu na onaj nakon obnove, iz 12. i 13. stoljeća, u bitnim crtama nije promijenio.

U sadašnjem obliku, katedrala je trobrodna bazilika duga 50 m, a široka 18 metara. Središnja lađa je tri puta šira od sporednih, a odijeljena je kamenim stupovima i pilonima. U prezbiteriju katedrale nalazi se glavni oltar nadsvođen mramornim ciborijem u gotičkom stilu iza kojega je i katedra biskupa u obliku kamenog prijestolja.  U prezbiteriju se nalaze korska sjedala izrađena u stilu cvjetne gotike (izradio Matej Morozan, 1418.-1450.).

Ispod prezbiterija nalazi se kripta – podzemna crkva, izgrađena kao trobrodni prostor presvođen križnim svodovima. U katedrali su smješteni još i oltari posvećeni sv. Dominiku, Dušama u čistilištu, Srcu Isusovom, Svetom Sakramentu te oltar za relikvije.

U sjevernoj lađi nalaze se relikvije sv. Anastazije, a u južnoj ulaz u sakristiju, odnosno nekadašnju kapelu sv. Barbare, koja je u ranokršćansko vrijeme bila prostor gdje su se katekumeni pripremali za krštenje, o čemu svjedoči i podni mozaik iz 5. stoljeća. Uz katedralu je vezana i krstionica u kojoj se nalazi osmerokutni krsni zdenac iz 12. stoljeća. U savezničkom bombardiranju Zadra krstionica je stradala, ali obnovljena je 1989. godine.

Pročelje katedrale

Pročelje katedrale pokazuje savršenu harmoniju horizontalnih i vertikalnih linija. Na rubovima pročelja ugrađeni su, na lijevom lav, a na desnom bik, simboli evanđelista Marka i Luke. Glavni portal ima u luneti gotički reljef Bogorodice s Djetetom iz 1324. godine. Bogorodica preko glave ima maforion, dugi veo koji se niz ramena spušta do trona. Uz Bogorodicu, tu su i sv. Stošija s desne te sv. Krševan s lijeve strane. Uz bogato izrađen portal ugrađene su figure četvorice apostola, izrađene u grubom reljefu.

Lijevi portal u luneti, tipično romaničkog oblika – polukruga, ima istaknuti reljef Jaganjca Božjeg koji je prikazan u kretnji, glavom okrenutom prema križu. Oblikovanjem pojedinosti glave, tijela, nogu, ali i lika u cjelini, ovaj reljef predstavlja ponajbolji primjer romaničke skulpture. Uz lunetu su smještene i dvije figure Navještenja: anđeo i Marija, koji su stariji od portala, a ispod njih nalazi se ukrasna traka s biljnim ornamentom izrađenim u niello tehnici (13. stoljeće). Srodno s primjerom na lijevom portalu, i na desnom se iznad vrata nalazi luneta u kojoj je smješten lik Jaganjca Božjeg.

Na pročelju se nalaze i dvije rozete. Velika romanička rozeta smještena u kvadratu datira iz 12., odnosno 13. st., kada je rekomponirana, a u 19. st. rekonstruirano je mrežište u rozeti. Gornja gotička rozeta koja je manja od donje, djelo je klesara Petra Matejeva iz Šibenika iz 1388. godine. Posebna je po tome što ima dva mrežišta: vanjsko sa zavijenim te unutrašnje s glatkim stupićima. U središtu rozete nalazi se kip Krista Pantokratora koji desnom rukom blagoslivlja, a u lijevoj drži svitak koji predstavlja Evanđelja, kao spasonosno učenje s kojim je Krist došao na svijet.

Kripta i prezbiterij

Prezbiterij je povišeniji u odnosu na ostali dio katedrale, a ispod njega nalazi se kripta iz 12. stoljeća.

Kripta je nastala s izgradnjom nove bazilike, a ukopana je duboko ispod prezbiterija koji je izrastao iz opsega kripte. Zanimljivo je da kripta punom mjerom stoji sva u širini samo glavne lađe, što je različito od romaničkih kripti koje se prostiru ispod prezbiterija u punoj širini bazilike, kao npr. u bazilikama srednje Italije. Nutrina kripte riješena je kao trobrodni prostor označen s dva reda stupova, njih 10 u prednjem dijelu, 4 u središnjem te 6 u stražnjem dijelu kripte.

Četiri stupa u sredini kripte deblja su od ostalih i postavljeni su u kvadratu ispod glavnog oltara u svetištu. Oni nose konfesiju smještenu među svodovima. Konfesija je zatvorena komora smještena upravo ispod glavnog oltara u svetištu, a imala je mali prozorčić, fenestella confessionis, koja je vjernike povezivala s relikvijama triju solunskih svetica: sv. Agape, sv. Irene i sv. Kione.

Glavni oltar u sadašnjem obliku složen je 1934. godine. Do tada, oltar je bio složen od većih ulomaka triju srodnih pluteja iz 8./9. stoljeća. Klesani dijelovi bili su okrenuti prema unutarnjoj strani, pa stoga nisu bili vidljivi sve do obnove. Kao takvi, pluteji predstavljaju dragocjeno svjedočanstvo o opremi interijera zadarske katedrale u doba predromanike. Po sredini prednjeg pluteja, antependija, nalazila su se malena vratašca, fenestella confessionis, (mjesto za relikvije), koja su zatvorena 1934. godine.

Nad glavnim oltarom nalazi se gotički ciborij iz 1332. godine, što svjedoči natpis na pročelnoj arkadi koji spominje i nadbiskupa Ivana Butovana. Na ključnom kamenu križno-rebrastoga svoda u kruni ciborija nalazi se lik Jaganjca Božjeg, a sâmi stupovi ciborija ukrašeni su različitim ornamentima.

Iza oltara nalazi se kameno prijestolje iz 12. st., katedra, odnosno mjesto za nadbiskupa i subselij, mjesto za svećenike.

U prezbiteriju se nalaze korska sjedala izrađena u stilu cvjetne gotike (gotico fiorito). Izradio ih je rezbar Mateo Moronzon iz Venecije u prvoj polovici 15. stoljeća. Poredana su u prezbiteriju uzduž bočnih strana kora, u dva reda. Na gornjoj lijevoj strani nalazi se nadbiskupska katedra. Nasuprot nje, na donjoj strani nalazilo se mjesto za gradskog kneza. Sjedala su ograđena pregradama s cvjetnim reljefima.

Sveta Stošija (Anastazija)

Biskup Donat, ujedno i graditelj rotonde, crkve sv. Trojstva (poslije crkve sv. Donata), kao zahvalu za sklapanje mira između Istoka i Zapada, na dar iz Carigrada dobiva relikvije sv. Anastazije mučenice. Relikvije donosi u Zadar, a već sredinom 10. st., car Konstantin Porfirogenet spominje čašćenje te svetice u gradu Zadru.

Sarkofag s njezinim relikvijama nalazi se u sjevernoj bočnoj lađi koja završava apsidom. Sarkofag je dug 102 cm, širok 57 cm i visok 77 cm, a dao ga je izraditi biskup Donat u 9. st., o čemu svjedoče natpisi na sarkofagu:

1. Natpis:

+ IN NOMINE  S(AN)C(T)E  TRINITATIS  HIC  REQVIESCIT  CORP /

VS  BEATE  S(AN)C(T)E  ANASTASIE  +  DE  DONIS  D(E)I  ET /

S(AN)C(T)E  ANASTASIE  DONATVS  PECCATVR  EPISCO /

PVS  FECIT  D(E)O  GRATIAS

2. Natpis:

+ IN NOMINE  S(AN)C(T)E  TRINITATIS  HIC  RE /

QUIESCIT  CORPVS  BEATE  S(AN)C(T)E  ANA /

STASIE

3. Natpis:

+  DE  DONIS  D(E)I  DONATVS

PECCATVR  EPISCOPVS

FECIT

Zaziv sv. Trojstva na sâmom početku natpisa ukazuje na karolinški utjecaj, ali i upućuje na zaključak da je relikvijar izvorno možda bio položen u crkvu sv. Trojstva, koju je dao izgraditi biskup Donat.

Životopis sv. Stošije (Anastazije)

Sveta Stošija (Anastazija) živjela je u Sirmijumu – prijestolnici rimskog Ilirika, sadašnjoj Srijemskoj Mitrovici, za vrijeme vladavine rimskog cara Dioklecijana. Po predaji, bila je udana za poganina, rimskog časnika Publija, koji ju je držao u kućnom pritvoru zbog kršćanske vjere koju je primila od majke.

Predaja je povezuje sa sv. Krševanom kojeg Zadar također časti kao svog zaštitnika. On joj je bio vjeroučitelj, a dok je bila u tamnici tješio ju je i bodrio svojim pismima. Stošija biva oslobođena tek nakon smrti muža te sve imanje razdaje za siromahe i brine oko progonjenih kršćana.

Na Božić, 25. prosinca 304. godine, u današnjoj Srijemskoj Mitrovici, osuđena je zbog ispovijedanja kršćanske vjere i živa spaljena na lomači. Tako je na dan Isusova rođenja doživjela svoj nebeski rođendan i u potpunosti spoznala poziv svog krsnog imena. Naime, u prijevodu njezino ime znači Vazmenka (Uskrsnica), što je izjednačuje s Isusom Kristom u njegovom mučeništvu i smrti, a njegovim uskrsnućem ona je to postala.

Iz Sirmijuma, gdje je izgrađena njezina prva crkva, njezino štovanje prenijelo se najprije u Carigrad, a odatle u Rim, gdje su joj podignute bazilike. I danas u Rimu, na Carskom Palatinu, postoji bazilika u koju je sâm Papa došao slaviti drugu božićnu misu – misu zornicu, u spomen na njezino mučeništvo.

Stošijino ime, uz imena najpoznatijih starokršćanskih mučenika, uvršteno je u Rimski kanon – glavnu posvetnu molitvu na svetim misama, a uvršteno je i u litanije Svih Svetih.

Za vrijeme barbarskih provala Huna i Avara, kršćani su relikvije, ostatke moći svojih mučenika, prenijeli na sigurnija mjesta. U to vrijeme, mučenički prah svete Stošije prenesen je u Carigrad.

U znak priznanja i nagrade za mir sklopljen između Karla Velikog i Bizanta, bizantski car Nicefor 810. godine poklonio je spaljeni prah svete mučenice Stošije. Od tada do danas, grad Zadar u svojoj katedrali, koja je do tada bila posvećena svetom Petru apostolu, s poštovanjem i pobožnošću čuva ostatke svete mučenice Stošije, koja postaje pokroviteljica zadarske katedrale. Sv. Stošija slavi se u Zadru i Zadarskoj nadbiskupiji 15. siječnja, kao zaštitnica Zadarske nadbiskupije.

Sakristija

KATEKUMENEION

Sakristija ili, kako se nekad nazivala, kapela sv. Barbare, sa svojim zidovima, apsidom i podnim mozaikom, pripada najstarijim dijelovima katedrale koji se mogu datirati u prvu polovicu 5. stoljeća.

U vrijeme ranokršćanstva, prostor današnje sakristije nazivao se katekumeneion, katekhoumeneion, prostor za poduku vjere, a bio je smješten na prostoru tri nekadašnje taberne na rimskom Forumu. Tragovi vrata koja povezuju katekumeneion s bazilikom i baptisterijem te izuzetno vrijedan mozaik u katekumeneionu upućuju na to da je izgrađen zajedno s njima kao jedna cjelina episkopalnog kompleksa u 5. stoljeću. Toj cjelini pripada i dijakonikon, koji je bio smješten uz pročelni ugao na donjoj strani ranokršćanske katedrale, u prostoru nekadašnje rimske taberne.

MOZAIK

Vrijedna ostavština iz toga razdoblja je i mozaik u prednjem dijelu ketakumeneiona, koji je u dobroj mjeri sačuvan. Površine je 43,22 m², a uz njega, u srednjem dijelu katekumeneiona, nalazio se još jedan mozaik koji je sačuvan tek u rubnim dijelovima.

Očuvani mozaik u prednjem dijelu sastoji se od dva ruba: vanjskog uskog ruba u formi pletenice sačinjene od triju prepletenih traka, tj. završne bordure te unutrašnjeg bogato ukrašenog okvira.

Naime, radi se o ornamentu koji čine u križ postavljeni akantovi listovi bedemaste forme. Po četiri takva lista tvore krugove koji se, slično onima na mozaiku u apsidi katedrale, međusobno preklapaju i čine križeve. Među njima, posred svakog kruga je po jedan kalež, a bilo ih je ukupno trinaest.

Mozaik Izvor života u središtu ima oveći vrč, kantharos, s košutom na lijevoj i jelenom na desnoj strani. Lijevo i desno od njih je po jedno stablo, a nad cijelom kompozicijom je u šest valova ovješena traka. Prikaz je to poznate biblijske teme iz starozavjetnog psalma Jadikovke prognanog levita (Ps 42, 2).

Likovi su predočeni narativno u vrlo kvalitetnom crtežu s vješto korištenim bojama tesera, kojima je postignuta i određena plastičnost naslikane forme. U cjelini, prizor odaje visoku kvalitetu umjetničkog izražavanja u tehnici mozaika.

Po geometrijskim motivima, vanjskom i unutarnjem okviru, može se zaključiti da je ovaj mozaik nastao u 5. st. u ravensko-akvilejskom kulturnom krugu. Pletenicu, npr., pronalazimo u Akvileji, Poreču i u brojnim drugim mjestima kasnoantičkog svijeta, a četiri u križ postavljena akantova lista pronalazimo u Ravenni, Iesole, Gradu, Poreču…

Zaključno, svojom visokom kvalitetom, ovaj mozaik opravdava primjedbu o „divnim mozaicima“ u zadarskoj bazilici, kako je to zabilježeno u knjizi O upravljanju državom bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta iz prve polovice 10. stoljeća.

U ranom Srednjem vijeku, iz kasnoantičkog katekumeneiona, nastaje prostor sakristije u kojem su se u 11. st. održavali i kapituli Zadarske Crkve, a također i sinode biskupa Dalmacije i Hrvatske, kao npr. 1072., kada je Sinodu predvodio splitski nadbiskup Lovro. U doba romanike, kao gotovo svaka, tako i ova sakristija, dobiva svoga titulara, a to je sveta Barbara.

Što se preuređenja tiče, nije znatno poprimila obilježja romanike, kao što će to biti slučaj u kasnijem razdoblju gotike.

FRESKA „JIŠAJEVO STABLO“

Sakristija u 14. st. dobiva križno-rebrasti svod koji je, prema ugovoru iz 1398., izgradio svećenik Luka, sin Ivana Gaje iz Nina. Osim toga, među značajnijim zahvatima oko preuređenja pripadaju slikarski zahvati, a jedan od najsačuvanijih primjera je prizor Jesejevog ili Jišajevog stabla.

To je freska na donjem dijelu zida apside u sakristiji koja prikazuje Kristovo rodoslovlje koje započinje ocem kralja Davida, Jišajem. Osim Jišaja, sačuvani su još neki likovi, kao npr. kralj David na tronu u sredini i četiri proroka sa strane, uz kojih su sačuvani i inicijali imena: [A]MOS i [ESE]KIEL, te …ASAP (?).

Naslikani likovi pokazuju veliku dozu grafizma, to jest naslikani su snažnim crnim linijama među kojima su polja ispunjena bojom. Najupadljiviji je lik sâmoga Jišaja kojega je slikar pokušao postaviti kako spava u prirodnom položaju, oslonjen na lakat lijeve ruke.

Fizionomija, a osobito brada, izvedeni su tankim crnim linijama, a tijelo i perizoma širokim crnim linijama. Oko glave, kao i drugi likovi, ima aureolu u oker boji. Prema uobičajenoj ikonografiji, Jišaj je prikazan kako spava. Ovdje je, protivno ikonografiji, prikazan gol s perizomom, perisoma, poput Krista. Iz srca mu se izvija zeleno stablo oblikovano kao trs vinove loze, s prutovima koji iz njega rastu na jednu i drugu stranu, što podsjeća na usnulog Adama iz čijega je boka izašla Eva, pramajka svega stvorenja.

Uobičajen je prikaz Blažene Djevice Marije na vrhu toga stabla, no na ovoj fresci nema sačuvanih dijelova iznad lika Davida koji sjedi na tronu. Do trsa s lijeve strane zapisan je natpis: HIC DORMIT IESE, a s desne strane: MVNDVM DESIGNAVIT DE SE.

Ispod lika Jišaja stoji i treći natpis: RADIX JESE, što u prijevodu znači „Korijen Jišajev“, ukazujući na citat iz knjige proroka Izaije kao najavu dolaska Spasitelja (Iz 11,1-3):

Isklijat će mladica iz panja Jišajeva,

izdanak će izbit’ iz njegova korijena.

Na njemu će duh Jahvin počivat’,

duh mudrosti i umnosti,

duh savjeta i jakosti,

duh znanja i straha Gospodnjeg.

Jišajevo stablo nastoji vizualno predstaviti važnu obiteljsku povijest našeg Spasitelja – obiteljsku povijest koja u Kristu postaje povijest našeg spasenja.

Sâm prikaz Jišajevog stabla u povijesti umjetnosti pojavljuje se od 11. do 15. st. u ikonografiji, manuskriptima i na vitrajima, od kojih se najpoznatiji nalazi u katedrali u Chartresu u Francuskoj.

Najava događanja