Kratka povijest
Zadarske nadbiskupije

O početcima kršćanstva na zadarskome području još uvijek nemamo sigurnih spoznaja – utemeljenih na povijesnim vrelima – te se u znanstvenoj literaturi pretpostavlja da je kršćanstvo u Zadar došlo vrlo rano, osobito ako se uzme u obzir da je Zadar kao važno višestoljetno središte naroda Liburna, osvojen od Rimljana, dobio od potonjih u 1. st. naslov i prava kolonije te se s pravom smatrao središtem rimske Liburnije, odnosno prostora kasnije sjeverne Dalmacije. Neosporno je prvi imenom poznati zadarski nadbiskup bio Feliks, što je razvidno iz njegova sudjelovanja na saborima u Akvileji 381. godine i u Milanu 391. godine, gdje je zabilježen kao Felix episcopus Jadertinus. U relativno dugome razdoblju od 391. godine do 530. godine zasada nisu poznata povijesna vrela koja bi mogla rasvijetliti stanje Zadarske nadbiskupije ili sa sigurnošću potvrditi imena zadarskih biskupa, koja za to razdoblje navodi zadarski arhiđakon i povjesničar Carlo Federico Bianchi u djelu Kršćanski Zadar (Zara Cristiana).

U turbulentnim vremenima raspada Zapadnoga Rimskog Carstva i Justinijanove rekonkviste zadarska Crkva pamti biskupa Andriju u prvoj polovini 6. stoljeća, koji je na dvama saborima u Saloni, održanima 530. i 533. godine, potpisao sinodalne zaključke odmah poslije salonitanskog nadbiskupa i metropolite Honorija – Andreas episcopus Iadertinae ecclesiae subscripsi. Tijekom seobe naroda, koncem 6. i početkom 7. stoljeća, zadarskom biskupijom upravljao je Sabinijan, što je razvidno iz pisma pape Grgura I. (590. – 604.). Uslijed političkih previranja Zadar je postao središte Bizantske Dalmacije. Postupnim slabljenjem, a zatim i slavenskim osvajanjem i razaranjem Salone, dokinuta je jedinstvena crkvena organizacija na čelu s metropolitom te je svaka biskupija na istočnoj obali Jadrana postala samostalna. Po svemu sudeći već tijekom rane bizanske vlasti u Zadar su s akvilejskog prostora preneseni zemni ostatci zadarskog zaštitnika sv. Krševana.

San Trovaso (Venice) – San Crisógono a caballo – Michele Giambono

Za vrijeme biskupa Donata, čijim imenom se danas krasi predromanička crkva Sv. Trojstva, koju je dao sagraditi, u 9. stoljeću su prenesene relikvije sv. Stošije (Anastazije) iz Carigrada u Zadar čime su postavljeni temelji štovanja te ranokršćanske mučenice kao zaštitnice nadbiskupije. Zadarska nadbiskupija obuhvaćala je tada otoke koji su pripadali zadarskoj svjetovnoj jurisdikciji od Premude i Paga do Kornata, potom obalni pojas od Petrčana do Biograda te neposredno zaobalje, dok je ninsko priobalje i šire zadarsko zaleđe s južnom Likom pripadalo Ninskoj biskupiji, a dio biogradskog priobalja s neposrednim zaleđem Biogradskoj biskupiji.

Tijekom obnove redovite crkvene hijerarhije u Dalmaciji na crkvenim saborima u Splitu 925. i 928. godine zadarski biskup Formin, kao biskup grada u kojem je bilo sjedište bizantske teme Dalmacije, pretendirao je na položaj metropolite, što nije ostvareno jer je prvenstvo pripalo splitskom biskupu Ivanu kao nasljedniku salonitanskih metropolita. Ipak, nešto više od 200 godina kasnije papa Anastazije IV. bulom Licet universalis Ecclesiae Pastor od 17. listopada 1154. godine uzvisio je zadarsku Crkvu na naslov nadbiskupije i metropolije. Političkim pritiscima Venecije papa Hadrijan IV. 1155. godine podvrgnuo je zadarsku metropoliju gradeškom (Grado), a kasnije mletačkome patrijarhu, unatoč otporima Zadrana i njihova prvog nadbiskupa Zadranina Lampridija. Zadrani se nisu mirili s tom papinom odlukom te su se u nekoliko navrata pobunama i protjerivanjem mletačkoga kneza nastojali osloboditi političke i crkvene ovisnosti o Veneciji. O ponosu Zadrana najzornije kazuje dolazak pape Aleksandra III. (1159. – 1181.) u Zadar 13. ožujka 1177. godine kada su ga zadarski kler i puk dočekali gromkim pjevanjem lauda i kantika na svom hrvatskom jeziku (cum imensis laudibus et canticis altisone resonantibus in eorum sclavica lingua).

Škrinja sv. Šime

Žalosni događaj za Zadarsku nadbiskupiju uslijedio je tijekom IV. križarske vojne kada su Mlečani s križarima u studenome 1202. godine razorili grad, pri čemu je stradala i stara zadarska katedrala. Zadrani su nakon 120 godina sagradili novu, koju je svečano 27. svibnja 1285. godine posvetio zadarski nadbiskup Lovro Periandar (1247. – 1287.). Tijekom 13. stoljeća u Zadar je doneseno i tijelo sv. Šimuna Pravednika te smješteno u crkvu Sv. Marije Velike (Svećeničke) čime je započeo kult štovanja još jednoga u nizu zaštitnika grada, uz kult sv. Krševana i sv. Zoila. Veličanstvenu škrinju sv. Šimuna – najvrjednije djelo srednjovjekovne zlatarske umjetnosti u Hrvatskoj – dala je izraditi kraljica Elizabeta Kotromanić, kći bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića i žena Ludovika I. Anžuvinca 1380. godine. Nešto manje od tri stoljeća kasnije (1632. godine) tijelo sv. Šimuna premješteno je u tadašnju crkvu sv. Stjepana.

U vrijeme zadarskoga nadbiskupa Petra Matafara (1376. – 1398.) provedena je korjenita reforma crkvenih struktura u Zadru prema kanonskim propisima u drugoj polovini 14. stoljeća te je obnovljen Prvostolni kaptol sv. Stošije u zadarskoj katedrali. O sjaju zadarske katedrale i njenoga Kaptola svjedoče gotička korska sjedala čiju je izradu za potrebe bogoslužja i molitve časova naručio zadarski nadbiskup Luka Turriani iz Ferma (1400. – 1420.) 1418. godine. Izradio ih je glasoviti mletački drvorezbar Matteo Moronzon a bila su dovršena tek 1450. godine.

Katedrala i nadbiskupska palača dobili su novo lice tijekom službe zadarskoga nadbiskupa široke humanističke izobrazbe Maffea Vallaressa (1450. – 1496.), koji je dao izgraditi novi zvonik uz prvostolnicu sv. Stošije. Jedan od učenijih zadarskih nadbiskupa bio je zasigurno Egidije Canini iz Viterba (1530. – 1533.), kojega je papa Leon X. imenovao kardinalom, a kasnije i naslovnim carigradskim patrijarhom. Kratko vrijeme (1554. – 1555.) nadbiskupijom je upravljao još jedan kardinal – Alojzije Cornaro, koji najizglednije nije nikada boravio u Zadru već je upravu prenio na svoga vikara Mucija Callinu iz Brescie, koji ga je naslijedio na čelu zadarske Crkve 1555. godine.

Tijekom katoličke obnove u 16. stoljeću nadbiskup Mucio Callina (1555. – 1566.) sudjelovao je aktivno u radu Tridentskoga sabora te je nastojao uvesti tridentsku obnovu u Zadru putem sabora (via concilii). Zauzimao se za otvaranje sjemeništa prema naputcima Tridentskoga sabora, s obzirom da je u Zadru u to vrijeme djelovala samo kaptolska škola za klerike uz katedralu sv. Stošije. Unatoč nastojanjima i njegovim nasljednika o tome pitanju prvo zadarsko (latinsko) sjemenište otvoreno je 1669./1670. godine zahvaljujući oporučnoj odredbi i novčanoj zakladi zadarskoga nadbiskupa Bernarda Florija (1642. – 1656.).

Prekretnicu u povijesti Zadarske nadbiskupije označio je dolazak nadbiskupa Vicka Zmajevića (1713. – 1745.) na njeno čelo. S obzirom na to da su tijekom mletačke vladavine u Dalmaciji najveći udio u niski zadarskih nadbiskupa činili Mlečani, dolazak nadbiskupa domaćega podrijetla označio je preokret u povijesti Zadarske nadbiskupije. Oštra uma i pera, Zmajević je pronicljivo uviđao pastoralne poteškoće s kojima se susretalo glagoljaško svećenstvo ruralnoga i otočnoga područja Zadarske nadbiskupije te je posebnu pozornost usmjerio odgoju svećenika glagoljaša i uporabi hrvatskoga jezika u liturgiji. Naime, svećenstvo unutar gradskih zidina uglavnom se koristilo latinskim jezikom u liturgiji, dok se većinsko glagoljaško svećenstvo na otocima i u zaleđu Zadarske nadbiskupije služilo hrvatskim (staroslavenskim) jezikom i glagoljicom. Zbog toga su u Zadarskoj nadbiskupiji kroz više stoljeća u uporabi bila oba pisma i jezika u crkvenoj administraciji, uključujući matične knjige, koje danas služe kao prvorazredna povijesna vrela za demografska i druga povijesna istraživanja.

Zalaganjem nadbiskupa Zmajevića podignuto je 1735. godine, uz zadarsku katedralu, glagoljaško sjemenište, za što je ishodovao od pape Benedikta XIII. nadarbine benediktinskih opatija sv. Krševana u Zadru i sv. Petra u Osoru. No, zbog specifičnosti tadašnjega crkvenoga poreznog sustava nije dočekao otvorenje škole i sjemeništa, što je konačno učinio 1. svibnja 1748. godine njegov nasljednik zadarski nadbiskup Mate Karaman (1745. – 1771.).

Nakon pada Mletačke Republike 1797. godine vlast je u Dalmaciji preuzela prva austrijska, potom nakratko francuska, a onda druga austrijska uprava. Austrijske vlasti ukinule su 1821. godine Zmajevićevo glagoljaško sjemenište te su u Zadru osnovale Središnje ilirsko bogoslovno sjemenište za cijelu Dalmaciju (Seminarium Illyricum totius Dalmatiae). Centralno bogoslovno sjemenište u Zadru bilo je visoko učilište izjednačeno s drugim teološkim učilištima u Austriji. Zbog okupacije Zadra 1918. godine ono je moralo preseliti u Split 1912. godine, čime je bilo prekinuto stogodišnje djelovanje ovog slavnog sjemeništa.

Za upravljanja nadbiskupa Josipa Franje Nowaka (1823. – 1843.) Zadarska nadbiskupija postala je metropolijom za cijelu Dalmaciju bulom pape Leona XII. Locum Beati Petri od 30. srpnja 1828. godine, kojom su dokinute splitska i dubrovačka metropolija. Na temelju bule Locum Beati Petri austrijska državna uprava provela je 1830. godine crkveni preustroj u habsburškoj Kraljevini Dalmaciji te je Zadarskoj nadbiskupiji pripojeno područje tada dokinute Ninske biskupije, a podvrgnute su joj sve dalmatinske dijeceze – Kotorska, Dubrovačka, Splitska, Hvarska i Šibenska – mnoge među njima proširene zbog ukidanja manjih dalmatinskih biskupija (Skradinske, Trogirske, Makarske, Stonske i Korčulanske). Istodobno su zadarski metropolite izgubile dotadašnju jurisdikciju nad kvarnerskim otocima.

Nakon Prvoga svjetskog rata (1914. – 1918.) Zadarska nadbiskupija doživjela je težak udarac. Po odredbama Rapallskog ugovora 1920. godine Zadar je predan Kraljevini Italiji. Zadar s četiri župe u najužem zaleđu pripao je Italiji, a nadbiskup Vinko Pulišić (1910. – 1922.) odstupio je s mjesta metropolite Dalmacije. Apostolskim administratorom najvećega dijela nadbiskupije, koji je bio u Kraljevini SHS (od 1929. Jugoslaviji), postao je 1922. godine šibenski biskup dr. Jeronim Mileta, dok je apostolski administrator talijanskog dijela nadbiskupije bio Ivan Borzatti (1922. – 1926.). Nakon njegove smrti upravu talijanskog dijela nadbiskupije preuzeo je Petar Dujam Munzani (1932. – 1948.) najprije kao apostolski administrator od 1926. godine, a od 1932. godine kao rezidencijalni nadbiskup. Bulom Pastorale munus od 22. kolovoza 1932. godine ukinuta je metropolija u Zadru, a ostala je samo nadbiskupija koja je zajedno s njezinim nekad sufraganskim biskupijama izravno podređena Svetoj Stolici. Zadarska nadbiskupija dobila je nove granice: oduzeto joj je područje koje je pripojeno Kraljevini Jugoslaviji, a pripojeni su joj otoci Lošinj, Cres, Lastovo i neki manji otoci tada već pod Italijom. Novoustanovljena apostolska administratura povjerena je šibenskom biskupu sa svim pravima rezidencijalnog biskupa, dok Sveta Stolica ne odredi drukčije.

Tijekom Drugoga svjetskog rata, osobito od 1943. do 1945. godine, grad Zadar je stradao više nego ijedan hrvatski grad. Mnogi građani su smrtno stradali ili su izbjegli, a preko 80% grada ostalo je u ruševinama, pri čemu su stradale i mnoge crkve. Takvo stanje ostalo je sve do svršetka Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraća. Reskriptom Svete Stolice od 1. ožujka 1948. godine obnovljena je Zadarska nadbiskupija u svojim starim, predrapalskim granicama. Upravu je preuzeo nadbiskup Munzani, koji je dana 4. lipnja 1948. godine imenovao za generalnog vikara Matu Garkovića, profesora i rektora bogoslovije u Splitu da bi u kolovozu 1948. godine optirao za Italiju. Sveta Stolica imenovala je hvarskog biskupa Mihu Pušića privremenim administratorom Zadarske nadbiskupije, ali je stvarno nadbiskupijom upravljao Mate Garković, koji je 22. veljače 1952. godine imenovan naslovnim adraškim biskupom i posvećen u zadarskoj katedrali 30. ožujka iste godine. Papa Ivan XXIII. imenovao ga je 12. siječnja 1961. godine rezidencijalnim zadarskim nadbiskupom. Mate Garković otvorio je 1949. godine dječačko sjemenište Zmajević s Nadbiskupskom klasičnom gimnazijom te 1959. godine bogoslovno sjemenište i Visoku bogoslovnu školu. Nakon njegove smrti upravu Nadbiskupije preuzeo je Marijan Oblak, koji je od 1958. godine bio pomoćni biskup, najprije kao kapitularni vikar, zatim 1969. godine kao apostolski administrator i iste godine kao rezidencijalni nadbiskup.

Vodio je Nadbiskupiju zajedno sa svojim nasljednikom Ivanom Prenđom u tegobnim godinama velikosrpske agresije te obrambenoga i oslobodilačkog Domovinskoga rata. Tada je Nadbiskupija doživjela mučeničke dane s mnoštvom smrtno stradalih i ranjenih te prognanih vjernika te s mnogim materijalnim štetama, posebno s do temelja uništenim sakralnim objektima. Ivan Prenđa bio je zadarski nadbiskup-koadjutor, a od 1996. godine i rezidencijalni nadbiskup vodeći Nadbiskupiju u vremenima obnove nakon Domovinskog rata. Nakon njegove smrti 25. siječnja 2010. godine naslijedio ga je 15. ožujka 2010. tadašnji dubrovački biskup Želimir Puljić, koji je vodio nadbiskupiju do 14. siječnja 2023. godine, kada je upravu preuzeo sadašnji zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, koji je 7. travnja 2022. godine bio imenovan nadbiskupom koadjutorom Zadarske nadbiskupije, a 25. lipnja posvećen svetim biskupskim redom.