- Srdačno pozdravljam sve vas, draga braćo i sestre, sudionike ovog molitvenog čina uoči svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije. Osobito pozdravljam sve vas nazočne članove i predstavnike zajednica, pokreta, bratovština i kršćanskih laičkih udruga koji ste došli na poziv vaših župnika i na poticaj Povjerenstva za promicanje laičke duhovnosti, crkvene zajednice i pokrete Zadarske nadbiskupije. Pozdravljam povjerenika ovog Povjerenstva, fra Bojana Rizvana, župnika Župe Srca Isusova na Voštarnici. Zahvaljujem fra Bojanu na razmišljanju i poticajnim riječima koje nam je uputio prije početka ovog slavlja. Pozdravljam subraću svećenike naše Nadbiskupije i sve drage goste.
Dobrodošli u ovu našu dragu katedralu i na svetkovinu svete Stošije.
- Večerašnju službu uoči svetkovine svete Stošije u ovoj katedrali njoj posvećenoj, u kojoj se čuvaju i časte sveti ostaci njezina tijela, “sveti prah“ njezinih posmrtnih ostataka, sve od 810. godine, započeli smo pjevanjem Himna svetoj Stošiji – Anastaziji i pjevanom molitvom triju psalama. Nastavili smo sa Službom riječi i zaključit ćemo Euharistijskom službom i pjevanjem Marijinog hvalospjeva „Veliča duša moja Gospodina“ te molitvom pred relikvijama svete Stošije.
Prvi kratki psalam, Psalam 122., molitve današnje I. Večernje, satkan samo od devet redaka, koji smo pjevali i koji počinje riječima „Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u Dom Gospodnji“, predstavlja jedan od najdražih 150 psalama u židovskoj i kršćanskoj pobožnosti i tradiciji molitve psalama. Autor psalma svjedoči svoje uzbuđenje i radost prigodom hodočašća u Jeruzalem. Ovaj psalam postao je redovita jutarnja molitva pobožnog Židova koji svoje oči i srce na početku svakog dana usmjerava prema Jeruzalemu, koji je, prema Knjizi Ponovljenog zakona, jedino i pravo mjesto štovanja Boga; mjesto koje je središte jedinstva svih naroda dvanaest plemena sinova Izraelovih; mjesto u kojem je sagrađen veličanstveni Hram u kojem je sjedište Božje žive nazočnosti; mjesto koje je središte političkog života u kojem se autoritetom sudstva potvrđuje istina i pravednost; mjesto u kojem se iskazuje ispravan način štovanja Boga i potvrđuju sakralni čini.
Ono što u ovom psalmu pokreće autora na put, hodočašće prema Jeruzalemu, je radost koja proizlazi iz vjere.
Nije li, braćo i sestre, pjev ovog psalma snažan poticaj i poziv našoj vjeri da i mi probudimo u sebi iste osjećaje psalmiste, osjećaje vjere i radosti, kada hodočastimo u ovaj naš hram – katedralu, kada ulazimo na vrata, ne samo ovog kamenog zdanja, nego ulazimo kroz vrata Nebeskog Jeruzalema po euharistiji u kojoj se Boga časti i prinosi sakramentalna žrtva Kristova predanja, prinosi se „Jaganjac Božji“ za naše spasenje, za naš mir? Zar nije ova euharistija „grad čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni“ na istini Evanđelja? Zar nije ovo slavlje svetkovine svete Stošije snažan poziv i ujedno naša molitva za mir Jeruzalema, za mir u našim palačama, našim zidinama, našim domovima, našim srcima? Zar nije ovo mjesto i trenutak gdje jedan drugome trebamo klicati s psalmistom i moliti: “Mir tebi!“. Neka ova naša čežnja za mirom, vapaj onih koji ljube Gospodina, uključi sve ono što u sebi sadrži biblijska riječ „mir“ – „šalom“: sreću, blagostanje, nadu, napredak, sve ono što se može poželjeti narodu kojeg je Gospodin odabrao sebi za baštinu.
Sveti Jeronim i Augustin vidjeli su u ovom psalmu pjev nebeskom, vječnom Jeruzalemu, gradu čvrsto sazdanom i dobro utvrđenom u kome prebiva slava Božja, a na čijim vratima već stoje naše noge. Kroz ova otvorena vrata vjere promatramo svetu Stošiju u slavi koju je postigla svojom čvrsto sazdanom vjerom i salivenom ljubavlju u Ljubav od koje je sazdan nebeski Jeruzalem. Tu i mi gledamo našu budućnost i konačni cilj našega života.
Ova molitva, ovi psalmi, ovo naše euharistijsko slavlje, snažan su poziv našemu duhu da krenemo u radost, entuzijazam, u nadu, u vjeru svete Stošije. Poziv je ovo da krenemo na hodočašće našeg duha do mjesta gdje Gospodin stanuje.
U tumačenju ovog 122. psalma, sveti Augustin će i nas bodriti i poticati: „Trčimo i nemojmo se umoriti; trčimo u kuću Gospodinovu… Vidjeli su je apostoli i govore nam: Trčite! Idite! Slijedite nas! Svi nam govore: Idemo u dom Gospodnji… Kamenje ovoga grada, odrezano od brda i isklesano rukama navjestitelja istine, prikladno je oblikovano kako bi se ugradio u zdanje vječnosti!“ (PL 37, 1619).
Sveta Stošija i nama – našem duhu, našim željama, govori Augustinove riječi: „Trčite! Idite! Slijedite me! Slijedite u vjeri i ljubavi!“.
Ovo bogoslužje prigoda je da i mi poželimo saznati gdje stanuje Gospodin, „Jaganjac Božji“, kao što su to poželjeli i dvojica Ivanovih učenika iz današnjeg evanđelja po Ivanu. I nama Isus na našu želju odgovara: „Dođite i vidjet ćete“. Kamo trebamo ići da bismo vidjeli gdje Gospodin stanuje? Trebamo ići samo za Isusom. On je put kojim trebamo hodati. On je Istina koju trebamo bezkompromisno slijediti. On je život koji trebamo u sebi njegovati i hraniti. On je Vrata na koja se ulazi u nebeski, vječni Jeruzalem. On je Mir koji nam ostavlja i daje da bismo imali spokoj u našim „palačama“.
- Današnji čovjek sve češće, umjesto da u sebi njeguje radost zbog hodočašća prema Gradu mira, luta u nesnalaženju života i udaljuje se od Vječnog Jeruzalema. „Nesposoban je,“ kako kaže ovih dana jedan naš teolog, „osvijetliti život Božjom istinom i prisutnošću, te se onda grčevito bori s vjetrovima i silama zbunjujućih nesigurnosti. Umjesto da se drži Gospodina i vjere u njega, pada u različita praznovjerja po kojima se prepušta sudbini i slijepim silama za koje vjeruje da upravljaju njegovim životom. Umjesto da živi savjesno prema Božjoj riječi i Zakonu, prepušta se naklapanjima o sreći i sretnom životu koje je rezultat određenih životnih slučajnosti. Umjesto da sigurna koraka hodi u svijetlu, radije tapka u mraku svojih lutanja. A da ne spominjemo koliki ljudi žive u tami jer ne vjeruju u sigurnost i jamstvo spasenja koje dolazi od Gospodina, pa o budućem životu razmišljaju samo kao o nekoj nejasnoj mogućnosti koju onda ostavljaju po strani, umjesto da im vjera u vječni život bude središte života, nît vodilja i svjetlo koje ih obasjava i nadahnjuje u svakodnevnim izborima i djelovanju.“ (Ivan Bodrožić, ŽV 13/2023, str. 32-33).
- Neka nam zagovor svete Stošije pomogne da naše oči i srce trajno uzdižemo prema Vječnom Jeruzalemu gdje mnogi slave ime Gospodnje, uživajući mir u palačama vječnosti gdje je i nama Gospodin pripravio mjesto. Amen.
mons. Milan Zgrablić
nadbiskup zadarski
